priče ljudi kojima je kultni klub obilježio život

Kako je sramežljivi prijatelj završio je u okovima šiljate gotičarke, a jedan je prespavao u žbunju te tko je 9-godišnjakinja koja je stalno visila u klubu?


Matej Devčić
16.05.2019.21:00
Kako je sramežljivi prijatelj završio je u okovima šiljate gotičarke, a jedan je prespavao u žbunju te tko je 9-godišnjakinja koja je stalno visila u klubu?
Foto: Marko Todorov / CROPIX

sažeto

Močvara obilježava 20. godišnjicu postojanja, a njenu povijest pretresli smo s protagonisima i posjetiteljima ovog kultnog kluba


Matej Devčić
16.05.2019.21:00

Prije dvadeset i kusur godina ekipa tada mladih ljudi iz Zagreba na svoja leđa je preuzela zahtjevan posao. Kulturni život u metropoli nakon rata bio je urušen, a mladi aktivisti 1995. koji su bili aktivni na underground sceni i te godine pokrenuli Udruženje za razvoj kulture, o kojem će se kasnije govoriti kao udruzi URK, maštali su o otvaranju alternativnog kluba koji bi kanalizirao i objedinio interese kreativaca iz različitih polja kulture. 

Četiri godine kasnije ta ekipa otvara Močvaru, kultni klub koji je bio kanal za ostvarivanje svih njihovih ideja i plodno tlo za oživljavanje nezavisne kulturne scene. Močvara ove godine obilježava 20 godina postojanja. Danas smještena uz rijeku Savu, Močvara je postala bastion alternativne scene, mjesto kroz koje je prodefilirao ogroman broj kulturnjaka i glazbenika.

"Te 1995. godine, kada URK počinje s radom, bilo je puno aktivnih mladih ljudi koji su svirali u bendovima ili se bavili nezavisnim izdavaštvom, a istovremeno je bujala scena fanzina kao tada jedinog alternativnog medija. Zbog svega toga postojala je potreba da se ti akteri scene u nastanku povežu i počnu prije svega organizirati koncerte.

To ih je zanimalo jer tada to nitko nije radio. Na to se nadovezala želja mnogih, ne samo nas u URK-u, da se otvori klub koji bi bio naš klub, ali ne u privatnom smislu “naš”, nego nekom mentalnom. Ideja je bila stvoriti nešto poputno suprotno od tadašnje vladavine kiča i nacionalizma.", priča mi dok sjedimo u Močvari Kornel Šeper, svojevrsni alfa i omega iza URK-a koji je u Močvari od njenih početaka. 

Srdjan Vrancic/CROPIX

Događanja organizirali u opskurnim mjestima

Pretresajući bogatu povijest kluba, Šeper ističe kako je Močvara od početaka autentično mjesto koje je bilo potrebnu Gradu Zagrebu. "Mi smo 15. srpnja 1995. godine pokrenuli festival Ponikve na livadi iznad Gajnica, na samom završetku Zelene magistrale. Organizirali smo u suradnji sa Zelenom akcijom čišćenje okoliša, jer su tamo bili divlji deponiji, ali smo i organizirali koncert. Udružilo se desetak ljudi i zapravo tada nastaje udruga, format najprimjereniji organiziranju tog tipa. 

Bila je to jako specifična situacija. Festival Ponikve događao se jednom godišnje, a mi smo pored njega do 1999. godine radili i koncerte po svim mogućim klubovima u Zagrebu ali i okolici, od Ivanić Grada, Koprivnice pa do Stenjevca recimo. Bila su to neka čudna mjesta, koncerti su se održavali u napuštenim kino dvoranama ili gradskim salama. U Zagrebu smo čak iznajmljivali i klubove poput Đure, Kulušića, KSET-a, neke kafane, gdje god se moglo raditi koncerte", priča Šeper. 

No, i to ih je počelo umarati jer je stalno iznajmljivanje klubova postajalo sve napornije, kaže Šeper. "Nitko nam nije htio ustupiti stalan prostor za organiziranje koncerata osim u klubu 'Rupa' na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo smo svaki utorak imali termin i organizirali koncerte. To se zvalo 'Urktorak'. Ali odlukom fakulteta 1998. to je ugašeno i mi smo izbačeni iz tog mjesta, kao i sam klub", priča Šeper.

Diskont nedaleko Botaničkog vrta pretvorili u klub

Ipak, sreća im se osmjehnula. U potrazi za mjestom naletavaju na napušteni diskont nedaleko Botaničkog vrta. Došli su do vlasnika, dogovorili se s njim i otvorili klub 16. travnja 1999. godine. "Močvara je tada radila svaki dan u tjednu i vrlo brzo smo od koncerata prešli na malo širi koncept. Imali smo potrebu za svakodnevnim ritmom, htjeli smo proširiti program i pojavila se hrpa novih suradnika koji su nešto htjeli raditi.

Marko Čaklović/Močvara

Mi smo od početka imali ideju da Močvara ne bude samo glazbeni klub iako nam je glazba bila na prvom mjestu. Zanimalo nas je kazalište, književnost i likovna umjetnost", objašnjava Šeper. Klub su otvorili bez novca, u njega su minimalno investirali, ali je sve to, kaže Šeper, imalo svoju dozu čara, premda su svemu pristupali gerilski. 

"Sami smo farbali prostor, sve smo šarafili i sredili, to je u produkcijskom smislu bilo na najnižoj razini. Nije bilo vode pa smo je posuđivali od susjeda putem neke cijevi koja je išla ispod pruge. Pozornica je bila sklepana od povezanih klupa koje nam je donirala jedna srednja škola, a sav namještaj, tip školske stolice, bile su prefarbane daždevnjacima", prisjeća se Šeper.

Otvorenje je bilo pravi mali spektakl. Iako su plakate polijepili tek dan prije otvaranja kluba, na dan otvorenja došlo je 1500 ljudi. "Toliko ih nije stalo u taj prostor. Cijela ulica je bila zakrčena. Iskreno, na otvaranju nismo imali niti nikakav specijalan program. Svirali su Zli bubnjar i jedan kantautor iz Škotske. Ljudima je to bila senzacija da postoji alternativni klub koji ima neki program", priča Šeper. 

Nimalo lagani počeci na novoj lokaciji u Trnju

Na toj lokaciji klub se zadržao šest mjeseci. Ranije spomenuti vlasnik prostora odlučio je u njemu ponovno otvoriti diskont. "Dobili smo otkaz tog prostora i to je bilo okej jer situacija je bila nesigurna i otkaz se mogao dogoditi bilo kada. Ali tih šest mjeseci postojanja bilo je i više nego dovoljno da steknemo nekakav kredibilitet i vidljivost na više razina, kako u publici tako i u medijima, pa i Gradu Zagrebu, koji nam je ustupio prostor ", priča Šeper.

Srdjan Vrancic/CROPIX

Močvara tada seli na današnju lokaciju, u tvornicu koja se nalazila u Trnju uz rijeku Savu. Klub je prije preseljenja bio zatvoren pet mjeseci s obzirom na to da je prostor trebalo u potpunosti preurediti. 

No, ni počeci u Trnju nisu bili lagani. "Imali smo zanimljive slučajeve kada smo došli ovdje. Ovo Trnje funkcionira kao neko selo u centru grada. Ono je zapravo dvije autobusne stanice udaljeno od Glavnog kolodvora, ali se radi o nizu kućica i tu vlada ta neka seoska atmosfera. 

Mi smo svojom pojavom unijeli nemir. Tu je dolazila gomila ljudi, njih 40-50 tisuća je godišnje prošlo kroz Močvaru. S nule dođeš na tu brojku i to je uznemirilo mnoge. Ulicama šetaju ljudi s čudnim frizurama, nitko nije shvaćao što mi želimo i tko smo mi. Susjedi su pisali peticiju protiv nas, ali smo kasnije ustanovili da se u pozadini zapravo radilo o pokušaju preuzimanja prostora.

Određeni ljudi su poslali na grad i na ministarstva neke prijave, ali srećom se radilo o toliko naivnim i glupim stvarima koje su nailazile ne podsmijeh", priča Šeper.

Marc Hurkmans/Močvara

Napad huligana na posjetitelje kluba

Kaže kako ih je jedan čovjek čak prijavio pod optužbom da su narkomani. "On je na papir rukom nacrtao nasmiješenog sportaša i pored njega punkera s irokezom. Poslao je to Gradu Zagrebu i napisao 'birajte'. Kasnije se ustanovilo da je on htio otvoriti sportski klub, ali mu cijela ta ideja na kraju nije prošla", kaže Šeper.

Za susjedstvo su bila problematična i imena bendova koji su dolazili u Močvaru. "Najveći trn u oku bila im je grupa iz Kutine koja se zvala 'Kurac od ovce', priča Šeper. 

Kroz razgovor dolazimo i do datuma 29. listopada 2001. kada je u klub uletjelo 50 dobro organiziranih huligana, što je stvorilo još nekih negativnih konotacija koje su se srećom kratko vezale uz Močvaru. "Bila je to dosta loša situacija. Za vrijeme filmske projekcije dokumentarnog filma 'Lopta nam je pala na glavu' o makedonskom nogometašu Milku Đurovskom koji je igrao u Crvenoj zvezdi njih 50 je doslovno upalo i napalo posjetitelje.

Ono što je proizašlo iz toga bilo je da su mnogi ljudi koji pojednostavljeno shvaćaju stvari smatrali da se takvo što stalno događa u Močvari. Neki koji nisu dolazili u klub su percipirali da se u Močvari 'ljudi tuku', kao da se tuku sami sa sobom. Policija taj slučaj nije sankcionirala. Koliko mi je poznato, mislim da su našli trojicu od tih 50 huligana i oni su dobili prekršajne kazne tipa 500 kuna svaki", priča Šeper. 

2008. zatvorili klub na godinu dana iz protesta

Klub je imao problema i s Gradom Zagrebom koji je bio vlasnik tog prostora. "Još od samih početaka je bilo problema jer su nas stavili ovdje s hrpom neriješenih stvari", objašnjava Šeper.

Srdjan Vrancic/CROPIX

Prije 11 godina klub je zbog problema s gradom zatvorio svoja vrata. "Od 2008. pa do 2009. klub je bio zatvoren. Mi smo ga zatvorili iz protesta zbog nespremnosti vlasnika prostora Grada Zagreba da riješi pitanje ugovora o korištenju i omogući njegove redovne djelatnosti kao i zbog raznih pritisaka Grada prema nezavisnoj kulturnoj sceni, a pogotovo prema nama.

Nismo napustili prostor, ukinuli smo odvijanje programa i u tih godinu dana ljudi su izražavali podršku. To je bilo intenzivno bavljenje tim slučajem medijski i pravno te pregovarački s Gradom da se to sve riješi.

U nekom trenutku su odlučili regulirati stvari koje nisu bile regulirane, a kad se to sve ispunilo otvorili smo klub. Bio je pritisak od grada da se otvorimo i prije nego se ispune potrebni uvjeti, to je bio neki njihov pokušaj PR-a, ali nismo to htjeli dok se sve ne riješi", tvrdi Šeper.

Devetogodišnjakinja koja je svakodnevno visila u Močvari

Bez obzira na sve turbulencije koje je Močvara preživjela, ekipa u njoj je radila maksimalno jer su ljudi dolazili u klub. "Više je bilo pozitivnih stvari, moram reći. Prije Močvare rijetko smo bili u medijima s koncertima URK-a, ali kad se klub otvorio prije 20 godina jako puno medija nas je podržalo u svemu što radimo", tvrdi.

Srdjan Vrancic/CROPIX

A u staru i novu Močvaru dolazili su osebujni likovi koje se moglo povezati s klubom. Likovi koji su bili svojevrsni glasnogovornici kluba, poput, bez imalo lažne skromnosti, najvećeg zagrebačkog kantautora Mancea. No, jedna crtica iz kluba otkriva i da je Močvaru posjećivala djevojčica Katarina.

"To je bila mlada Romkinja koja je dolazila u staru Močvaru kod Botaničkog. Tada je imala 9-10 godina. Tamo  je dolazila svaki dan i družila se s našim šankericama. Kad smo se zatvorili na pet mjeseci zbog preseljenja nestala je, ali kad smo se ovdje otvorili ponovno se pojavila. Nekako nas je voljela, ali je opet nestala", priča Šeper.

Trebali se zvati Obrovac jer su svi mislili da će brzo propast

Dolazimo i do pitanja zašto su klub nazvali Močvara. Jedno ime koje je klub trebao nositi bilo je "3 soma" jer je toliko koštala najamnina prvog prostora. "Gdje si to čuo? To je povjerljiv podatak", govori Šeper kroz smijeh. "Taj prijedlog srećom nije prošao. Jedan kolega je predložio da se klub zove "Punk", pa smo argumentirano zaobišli i to s obzirom na to da je širina izraza ono što nas je zanimalo.

Trebali smo se zvati Obrovac, a to je bila asocijacija uz tvornicu Obrovac koja je propala. Bili smo uvjereni da ćemo propasti za par tjedana. Bila je borba za skupljanje novca za najamninu. Uspjeli bi to svaki mjesec skupiti, a drugi ljudi su se kladili da ćemo propasti.

Smislio sam ime Močvara i ono je došlo nekako intuitivno. Kako smo se prvo nalazili kod Botaničkog vrta ljudi su mislili da to ima veze s vodama tamo, ali je neka pozadinska asocijacija zapravo da je močvara nešto što nije čisto i ima neki mulj. U tom smislu asocira na neku underground kulturu koja nije mainstream i ima tu neku svoju dubinu koja nije čista, ali je izazovna", objašnjava Šeper.

Srdjan Vrancic/CROPIX

Rade po 180 koncerata u jednoj godini

Kako je underground kultura sastavni dio Močvare, pitam ga koji mu je najdraži događaj iz kluba. Danijel Badanjak, voditelj u klubu s kojim smo također pričali, kaže kako je bilo previše svega da bi mogao izdvojiti neka najdraža događanja.

"Prošle godine smo išli zbog nekog intervjua zbrajati količinu koncerata koje smo imali. Ispalo je da ih je bilo oko 180 samo u jednoj godini. To je ogromna količina svega. Jedan od prvih koncerata na kojima sam bio je nastup grupe UK Subs. Ne mogu stvarno odabrati najdraže, mogu reći bilo mi je dobro 10 ovih događaja i reći gle ima još i ovih deset", priča Badanjak.

"Bilo je osobitih situacija. Recimo, koncert Gerarda Van Herka, člana kanadskog dua Deja Voodoo koji je djelovao od osamdesete pa do devedesete kada su se raspali. To je bio bend koji sam obožavao ja i još nekolicina mojih prijatelja.

Zanimljivo je da se radilo o duu, bubnjevi bez činela i gitara sa samo 4 žice, koji je bio preteča takvih kasnijih dua. Oni su tu svoju muziku zvali sludgeabilly, stvarno odličan bend koji preporučujem svima. No, da se vratim na priču. Do njih smo došli preko kanadske grupe Fucked Up koja je svirala u Močvari, oni su nas spojili s Van Herkom koji je bio profesor sestre člana Fucked Upa. 

Srdjan Vrancic/CROPIX

Legendarni nastup Black Rebel Motorcycle Cluba

Zvali smo ga u Močvaru s idejom da obnovi Deja Voodoo na jedan dan. I on je zaista došao! On je lingvist, imao je predavanje u Londonu i onda je sjeo na avion za Zagreb. Naš stalni suradnik Vjeran Pavlinić Kolumbo, koji radi program Beat City i svirao je u jedinom hrvatsko-japanskom bendu Welcomin’ Committee in Flames i mnogim drugim bendovima, veliki je štovatelj benda Deja Voodoo pa je on svirao bubnjeve na koncertu jer je originalni bubnjar odustao od glazbe. 

Tako se u jednoj večeri desio Deja Voodoo s Gerardom Van Herkom i Kolumbom na bubnju, što je meni bila super stvar. Koncert je bilo mali, bend nije toliko poznat, ali ima kultni status. Meni je to jedan od najupečatljivijih događaja i bitno nam je raditi takve stvari koje imaju neki feeling", prisjeća se Šeper. 

Kaže kako je možda i jedan od velikih događaja bio i nastup Black Rebel Motorcycle Cluba. Bend je 23. lipnja 2004. trebao nastupiti kao predgrupa Lenny Kravitzu u Domu sportova, ali je koncert otkazan tog dana zbog Lennyjeve bolesti.

Oleg ;oskaljov/Cropix

Black Rebel banda tada je dovukla svoj backline na trg između dvorane i hotela Panorame i odsvirala polusatni set, ali akcija nije stala na tome. Nakon brzog dogovora s menadžmentom grupa se preselila u Močvaru i izvela jedan od onih nastupa o kojima se pričalo još mjesecima.

"Bili su dogovoreni tri sata prije nastupa u Močvari i odsvirali koncert za pamćenje za 500 ljudi. Izdvojio bih i nastup članova sirijskog benda Khebez Dawle. Radi se o izbjeglicama koje su tijekom izbjegličkog vala došli do Zagreba. Mi smo došli do njih i oni su odsvirali koncert. Nisu imali ni gitare niti trzalice, ali uz pomoć Jiggy Bara u posuđivanju opreme koncert se dogodio i bilo je odlično", priča Šeper. 

Filmske večeri koje su stekle kultni status

Badanjak dodaje kako je Močvara mjesto koje nikad nije bilo žanrovski zatvoreno. "Znalo se dogoditi da ima svega, bilo je nastupa od Jimmija Stanića ili Arsena Dedića, pa do Slayera. To ti je šareni Močvarni program", kaže Badanjak.

Nataša Družijanić/Močvara

Po pitanju posjećenosti njihovih programa Badanjak objašnjava kako postoje događanja na kojima ima više, a nekad i manje ljudi te da sve ovisi o programu i sadržaju. Šeper kaže kako su filmske večeri u Močvari koje postoje 20 godina nekad imale kultni status, a i danas neki od filmskih programa pune klub. 

"Svaki ponedjeljak kad nije bilo filmskih festivala i interneta u mjeri kao danas to je bilo jedino izvorište ljudima da pogledaju nezavisnu produkciju, neke kvalitetne filmove kojih nema u kinima i TV-u", tvrdi Šeper. Badanjak, pak, kaže da su, kada je prikazivan film "Gazda" imali četiri projekcije u dva dana. "Sve su bile prepune", tvrdi. "Svake godine održavamo Lit link, književni festival i imamo književnu večer gdje dofuravamo hrpu izvođača od svuda i klub zna biti prepun", priča Badanjak.

'Programsku knjižicu su mnogi držali u džepu u jakni na srcu'

Do publike za svoje sadržaje dolazili su na klasične načine, pritom mislim na one dok još nije bilo interneta putem kojeg se danas sve reklamira. "Lijepili smo plakate i imali smo programsku knjižicu. Svaki dan smo radili, svaki dan je bio drugi program, pa čak i mediji uz svu dobru volju nisu mogli popratiti to sve. Programska knjižica bila nam je ključna za reklamiranje jer su ljudi knjižicu držali u džepu u jakni na srcu", priča Šeper kroz smijeh.

Kaže kako je ljudima bilo bitno da poprate sve što se događa u klubu. "Programska knjižica je bila zanimljiva i zbog ilustracija Igora Hofbauera. On ih je radio tako da je na naslovnici knjižica bio crtež koji je zapravo bio mala priča. Rijetko kad sam vidio nešto takvo u programima drugih klubova i to je bilo dosljedno onome što radimo i prilično originalno", kaže Šeper.

Ivica Baričević Bara/Močvara

Ipak, prije 3-4 godine ukinuli su programske knjižice, no one su poslužile kao materijal za knjigu "Močvara i priča o URK-u" koja je izdana prošle godine i na 480 stranica donosi malu povijest kluba. "To je bio ogroman pothvat koji je trajao osam godina. 

Čuvali smo puno materijala i plakata, puno smo ih proizvodili i čuvali i imali smo ogromnu arhivu materijala pa je to na neki način bio poticaj da to objavimo. S tim da je već postojala 2004. u znatno manjem obimu knjiga plakata koja se zvala '5 godina Močvare'. 

'Ideja je da putem knjige netko neupućen stvori osjećaj o čemu se radi'

Prva ideja je bila da to bude knjiga o programskim knjižicama. Međutim, skužili smo da je to potencijalno dosadno jer ih ima skoro 150, pa se mogla izgubiti nit ideje. U nizu razgovora se počela razvijati priča o širem konceptu knjige i u hodu je nastao koncept kakav je. Ta knjiga ne priča priču o Močvari na neki kronološki način nego je to nekakav mozaik nekih bitnih i specifičnih situacija koja nema cilj da ih opiše sve. 

Puno materijala je izostavljeno jer ne bi sve stalo, a druga stvar je da je izostavljanje bilo i dio koncepta kako bi se dobila nekakva konkretna cjelina gdje smo izbjegavali taj neki prigodničarski izvještavateljski moment, pa tako nema ni nekih fotografija tipičnih za takve monografije, gdje npr. neko iz kluba grli nekog poznatog muzičara, ili neka poznata osoba pije na šanku kluba.

Srdjan Vrancic/CROPIX

Ideja je da putem te knjige i netko tko je neupućen može stvoriti intuitivni osjećaj o čemu se radi. Knjigu sam uredio ja, uz presudnu su-uredničku pomoć Ante Perkovića bez kojeg ona sada ne bi bila gotova niti tako dobra.

Knjiga ima preko dvije tisuće vizuala, preko 200 autora koji su radili crteže, plakate, tekstove i fotografije, te 70 poglavlja s nekim bitnim momentima. Neko ravnopravno mjesto u njoj su imale stvari koje su bitne u širom smislu kao priča o Tvornici Jedinstvo, ali i manje, šarmantne teme poput spomenutog Deja Voodoo ukazanja. Knjiga ima više nivoa, a prezentirani su između ostalog 15 dizajnera i 2 bitnija fotografa, Mladen Pobi i Tomislav Sporiš", nabraja Šeper. 

Odali počast konceptu koji je bitan za kasniji rad Močvare

Knjiga ima i jedan jako važan moment koji možda najbolje opisuje priču iza ideje o nastanku Močvare. "Knjiga počinje s devedesetom godinom, devet godina prije otvaranja Močvare s poglavljem koje je najveće i ima 18 strana, mislim da većeg nema.

Poglavlje donosi priču o Galeriji ESCE koja postoji preko 60 godina. Međutim, devedesete na vrlo kratko vrijeme, na nekih 6 mjeseci koliko je recimo postojala prva Močvara koja je zračnom linijom zračnom linijom bila udaljena 200 metara od SC-a, galeriju je preuzela kustosica Helena Klakočar i naš susjed u Močvari, konceptualni kazališni umjetnik Damir Bartol Indoš te ljudi iz Kugle i grupe SexA.

Mladen Pobi/Močvara

Dakle, radi se o underground art ekipi, ljudima sa sjajnim ukusom koji su napravili multimedijalni centar od toga. Tamo se održavalo mnoštvo kazališnih i filmskih programa, koncerti svih mogućih vrsta od punka pa do neke čudne glazbe. To je bio otvoren prostor za suradnju koji je kratko trajalo, ali nama je bitan iz dva razloga.

Prvi je što je ta priča zaboravljena pa smo joj htjeli dati prostor u našoj knjizi, a drugi je da je taj koncept blizak kasnijem radu Močvare i htjeli smo to dovest u vezu i zahvaliti se ljudima što su napravili sjajnu priču", objašnjava Šeper.

Budućnost Močvare u rekonstrukciji i obnovi prostora

Osim Močvare, čiji bogati rođendanski program koji još traje možete istražiti na njihovim stranicama, rođendan i to sedmi slavi CirkoBalkana, projekt petoro umjetnika i umjetnica iz Hrvatske i Srbije. Izlazimo iz kluba i odlazimo iza njega, a pred nama se nalazi ogroman crveni cirkuski šator spomenute umjetničke skupine.  

U cijeloj toj obljetničarskoj atmosferi pitam Šepera i Badanjka kako će izgledati budućnost Močvare. "Mislim da ćemo ići u istom smjeru kao i u ovih 20 godina, tim nekim močvarnim putevima otkrivanja bendova koje ljudi ne znaju da postoje, bilo da se radi o stranim ili domaćim izvođačima pa do ostalih programa i njihovog širenja", tvrdi Badanjak.

Srdjan Vrancic/CROPIX

"Mi smo udruga i u tom smislu je to bitno za koncept rada kluba gdje je sadržaj uvijek u prednosti pred komercijalnom uspješnošću. Mi smo otvoreni za različite suradnje i ideja kluba se obnavlja s novim mladim ljudima koji nam dolaze. Događa se da imamo suradnike različitih generacija i to nam je bitan koncept, da ovaj prostor bude kreativan, da se mladi ljudi u njemu mogu izražavati i biti uključeni. 

Bez obzira na to što sada za razliku od prije 20 godina postoji velik broj klubova u Zagrebu, mislimo da Močvara i dalje ima neku bitnu ulogu za mlade, zbog svog pristupa koji na formalni (volonterski program), ali i neformalni način uključuje mlade, ali i otvara prostor za niz različitih inicijativa i organizacija.

Radimo na tome da imamo različite priče koje funkcioniraju zasebno, ali se mogu i povezati, tako da se mnogi mogu pronaći u tome. Budućnost je i u rekonstrukciji i obnovi prostora koja se planira. Ne znamo kada će se urediti, ali će tehnički uvjeti biti bolji pa će cijela ova zgrada sa susjednim Pogonom Jedinstvo i prostorom od Indoša još bolje izgledati", zaključuje Šeper.

"Ljudi su se upoznavali u Močvari, neki se oženili pa i rastali"

Priča o Močvari ne bi bila potpuna i bez priča ljudi kojima je ona bila drugi dom ili onih koji su svojim djelovanjem pridonijeli ovom kultnom klubu. Jedan od potonjih je i kazališni i filmski redatelj Mario Kovač koji vodi "Kazalište u Močvari - KUM" koje od samih početaka čini važan dio URK-ova programa, s naglaskom na alternativnom kazališnom izričaju.

Privatna arhiva/Močvara

"U tih dva desetljeća postojanja se Močvara uspostavila kao kulturna institucija Grada Zagreba. Ono što ju je po meni dijelilo od hrpe klubova s kojima surađujem kao DJ ili putem programa, Močvara je imala ponudu putem radionica, što drugi klubovi ne rade jer nude zabavu manje ili više uspješno. To je industrija zabave koja ima svoju potražnju u gradu veličine Zagreba i uvijek će biti ljudi koji će htjeti alternativniji sadržaj.

Močvara je uvijek išla korak dalje, možda je Medika jedino usporediva barem za moju generaciju unatrag zadnja dva desetljeća, pogotovo u tom nekakvom, nazovimo ga post ratnom vremenu. Ja sam taman bio srednjoškolac i hvatao prve godine faksa za vrijeme rata. Dio odrastanja mladosti unutar kojeg bi trebali proživjeti pod navodnicima najbolje godine, mi ih nismo imali kao drugi vršnjaci u nekim zemljama koje su imale više sreće.

Nestala je infrastruktura u bivšoj državi, omladinski klubovi, mogli smo slušati priče ili hvatati zadnje dane Kulušića ili Lapidarija. Sjećam ih se ali sam bio klinac koji je tek počeo izlaziti, nisam uhvatio najbolje doba tih klubova. Onda je došla 'Rupa' i na nas je palo da počnemo iznova. Neki klubovi poput Jabuke su preživjeli ali su ostali zarobljeni u tom vremenu, a mi smo sami morali kreirati sadržaj. Upoznao sam toliko ljudi koji su se upoznali u Močvari pa kasnije se oženili i dobili djecu, pa se rastali. Ljudske sudbine u Močvari su se ispreplitale", priča Kovač za 100posto.

'Zapalili smo dožint ali nismo znali što da radimo'

Od nekih zanimljivih anegdota Kovač kroz smijeh govori kako neke jednostavno nisu za javnost, no prisjeća se prvog Marša za slobodu marihuane. "On nije imao veze s Močvarom i događao se u sklopu Festivala alternativnog kazališnog izričaja i bio je spontano neorganiziran. Očekivao sam da će se na maršu pojaviti nas desetak, da će nas policija privesti, da ćemo prespavati u Đorđićevoj i da će nas pustiti doma drugi dan. Ali desilo se iznenađenje.

Pojavilo se preko tisuću ljudi. Policija nije znala što bi sa svim tim ljudima, a ni mi. Okej, zapalili smo džoint na trgu ali nismo znali što da radimo. Mi smo to organizirali i prozvali maršem, a nismo imali ni rutu isplaniranu.

Nataša Družijanić/Močvara

U tom trenutku netko javlja da u Močvari tu večer svira reggae bend i da upravo imaju tonsku probu. Spontano je pala odluka da idemo u Močvaru. Močvarci nisu očekivali da ćemo doći, spontano smo krenuli i ljudi su nas slijedili. To je bio neki bend iz Zadra ili Šibenika. Kad smo im banuli na tonsku probu, a pazi to je bilo rano popodne, bend je bio zbunjen pa su krenuli svirati.

Ljudi su počeli plesati, a bend je rekao da nikad nisu imali toliko ljudi na koncertu, a kamoli na tonskoj probi. To je bio simpatičan dan. Na kraju sam ja završio na policiji, ali mi nije žao. To je priča koja je vrjednija od toga da jednu noć prespavaš iza rešetaka", priča Kovač kroz smijeh.

'Močvara je bila moj drugi dom'

Jedan od stalnih posjetitelja Močvare bio je i naš sugovornik, 39-godišnji Andrija. "Močvara je doslovno bila moj drugi dom u razdoblju od 1999. do 2008. godine. U jednom nenormalnom, fantastičnom razdoblju, kad sam vodio dvostruki život, do ponoći sportski novinar, a od ponoći fotograf, nagledao sam se na stotine koncerata koji su doslovno bili po mom guštu, nepoznati, 'mali bendovi', zadimljena, mračna atmosfera, piva za 10 kuna.

Pamtim koncerte kao što su Ozric Tentacles, taj psihodelični bis koji nikad neću zaboraviti do kraja života, pamtim duvanje u 'bekstejdžu' s Andyjem, bubnjarem kultnog njemačkog benda Die Toten Hosen, a koji je samo dva dana kasnije nastupao na čuvenom Rock am Ring festivalu pred 100.000 fanova i u izravnom MTV prijenosu ispijao zalihe popularne 'žuje' iz Zagreba radeći im tako nevjerojatnu reklamu koje vjerojatno nikad nisu bili svjesni.

Pamtim i proslavu svojeg i frendovog rođendana (rođeni na isti dan), a koja je od jednog spontanog okupljanja u okolnim bircevima, prerasla u spektakl u Močvari, na Gothic partiju. Rakija je sve zdrobila te večeri, inače sramežljiva i tiha djevojka nudila je seks svima tog jutra, sramežljivi prijatelj završio je u okovima jedne šiljate gotičarke, a i jedan je prespavao ispred svojeg doma, u žbunju", prisjeća se Andrija.

Privatni album/Močvara

U Močvari, kaže, nije sigurno bio pet-šest godina, a zbog toga mu je žao kao psu. " Osnovao sam familiju i platio cijenu, kao što bi se Srbi našalili, ali imam viziju gdje svom sinu, za koji rođendan, otkrivam taj prekrasan kutak, uz brojne male, ali sjajne bendove", priča Andrija.

'Čuo se povik pi**a vam materina četnička pa lom'

No, kaže kako se sjeća i jedne krvave epizode iz kluba a koja se tiče ranije spomenute projekcije o makedonskom nogometašu Milku Đurovskom. "Da, bio sam u Močvari i prilikom prikazivanja filma o Milku Đurovskom, u trenutku kad su Boysi upali i mlatili sve pred sobom. Ja sam bio jedan od onih rijetkih koji su izabrali opciju 'probijanja', dok je većina utekla u WC, pa sam krvave glave teturao uz nasip", priča Andrija.

Te večeri se sjeća i Denis koji je danas u kasnim tridesetima i kaže kako mu je to možda bio najgori izlazak ikad. 'Imao sam sreće što sam uoči projekcije zaglavio na šanku. Nije bilo mjesta - osim u prvom redu. I onda šok, čuo se povik tipa 'pi**a vam materina četnička', pa lom...

Nakon nekog vremena upalilo se svjetlo, i povukli su se. Ali mislim da sam nakon tog incidenta išao već isti vikend u Močvaru, jednostavno bila je neizbježno mjesto za izlaske", tvrdi Denis.

'Ako se netko ševio tamo, to je bilo u backstageu'

Tomislav koji je također u kasnim tridesetima prisjeća se nekih trenutaka iz Močvare u koju je često znao 'uletjeti' pod utjecajem određenih supstanci. "Prvo bi pušili na nasipu, ako bi nešto čvaknuli, uzeli bi prije da nam tamo proradi, a u onim njihovim WC-ima ni zadnji džaner ne bi povukao lajnu.

Mladen Pobi/Močvara

Iako ti moram reći da mi prva asocijacija na Močvaru nije ni to mladenačko ludovanje, a ni provodi. Močvara je bila je mjesto gdje smo konzumirali kulturu. Što se tiče seksa i takvih nekakvih stvari u Močvari, sve sam rekao s onim kakvi su bili WC-u. Ako se netko ševio tamo, to je bilo u backstageu, inače bi riskirao sve boleštine koje postoje", tvrdi Tomislav.

Naš idući sugovornik Kristijan, koji je također često izlazio u Močvaru, kaže da je ovaj klub obilježio njegove studentske dane. "U Zagreb sam došao krajem 90-ih, ona kultna mjesta su još radila, Kulušić, Lapidarij, koji su bili dno dna, a i Jabuka blizu toga da bude rupa u kojoj vrijeme ide unatrag. Močvara je bila ono što je obilježilo naše studentske dane, već onda nam je bilo jasno da je bolja od svih ovih nabrojanih mjesta i da ni malo ne moramo žaliti što smo propustili, kao, zlatne dane zagrebačkih klubova", prisjeća se.

Programsku knjižicu koju su neki, kako je Šeper rekao, držali na srcu, Kristijan je držao u novčaniku. "Ona mjesečna knjižica Močvare je bila nezaobilazna u novčaniku, prema njoj smo dugo vremena ravnali izlaske", zaključuje.

Močvara

20 godina

Kornel Šeper

Danijel Badanjak

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter