Proveo sam dan po pučkim kuhinjama

Susreo sam krajnje susretljive ljude, molio krunicu, svjedočio da razgovori o ustašama i partizanima ne zaobilaze nikoga i pojeo tanjur pristojnog graha


Robin Mikulić
20.06.2018.08:05
Susreo sam krajnje susretljive ljude, molio krunicu, svjedočio da razgovori o ustašama i partizanima ne zaobilaze nikoga i pojeo tanjur pristojnog graha
Foto: Nikola Vilic / CROPIX

sažeto

Naučio sam sva pravila ponašanja u pučkim kuhinjama, ali ni to mi nije pomoglo da se ne posramim sebe i svijeta u kojem živim


Robin Mikulić
20.06.2018.08:05

Kad sam se upuštao u ovu priču nisam imao pojma koliko će mi zapravo biti teško. Mislio sam, poprilično čudovišno kako se ispostavilo, da ću ušetati u par pučkih kuhinja i u svom prepoznatljivom stilu okrenuti neku nonšalantnu spiku o klošariji - svojoj, tuđoj, nebitno dok je smiješno. Pročitao sam par tekstova na slične teme i najviše me se dojmio onaj kolege novinara koji je ocjenjivao hranu po zagrebačkim pučkim kuhinjama. Bio je britak, sarkastičan, hladan. Zahvaljujući njegovim iskustvima znao sam što me otprilike čeka. Kako li sam se samo prevario!

U gradu Zagrebu postoji nekoliko pučkih kuhinja od kojih je najpoznatija ona kod Glavnog kolodvora. Kako sam saznao, baš se ta među potrebitom populacijom smatra najelitnijom. Problem je što njome upravlja grad koji upad uvjetuje potvrdom centra za socijalnu skrb. Budući da sam naumio ovaj zadatak odraditi inkognito, a potvrdu nemam, ta je i sve njoj slične kuhinje otpala. Srećom, osim gradskih kuhinja postoje i one crkvene. Nikad nisam mislio da će ove rečenice napustiti vrške mojih prstiju, ali živimo da bismo se uvjerili u nemoguće. Valjda se svemir tako voli šaliti na naše maloumne račune pa ja tako pod sreću čudom upisujem Crkvu. Da me znate znali biste koliko je to protivno mom čitavom biću.

Pet kuhinja koje ne pitaju za potvrde

Crkvene pučke kuhinje, dakle. Zagreb ih broji pet. Razmještene su po čitavom gradu, a najveća od njih nalazi se na Svetom Duhu. Ostale četiri raštrkane su između Gundulićeve, Jukićeve, Trakošćanske i Kaptola te za razliku od Duha, koji inače hranom opskrbljuje 600 ljudi dnevno, ove manje poslužuju između 100 i 150 obroka. Svaka od njih ima drugačije radno vrijeme pa je hrana potrebitima tako dostupna od ranog prijepodneva do otprilike 17 sati, ovisno o radnom vremenu pojedine kuhinje.

Svoja vrata najranije otvara kuhinja u Gundulićevoj i da vam pravo kažem nije ju baš najlakše pronaći. Zavukla se duboko u haustor pod brojem 12, a njezino postojanje nije nigdje javno označeno. Odaje ju tek dobro poznati miris hrane za široke mase. Znate o čemu pričam ako ste ikad hodali pored neke menze, kafeterije ili ste kojim slučajem za Prvi maj pohodili Bandićev kotao s grahom. Ili vam mama možda samo voli kuhati variva od graha na bazi luka, brašna i vode. Našom se kuhinjom taj miris često širio.

Budući da moj nos nije dovoljno precizan, a taj je haustor fakat više nalik labirintu nego dvorištu u užem centru grada, pitao sam usput neke stričeke za smjer. Kako sam kasnio 15-ak minuta čudio sam se zašto nisu ušli jer su zalihe hrane ipak ograničene, a gladnih je ustiju u Zagrebu nažalost mnogo više od tih 100 porcija koliko ih dnevno posluže u Gundulićevoj. Sramežljivo sam se spustio kratkim stepenicama u suterensku pučku kuhinju gdje me je dočekao gospodin. Rekao sam mu da nemam potvrdu i da sam prvi put ovdje. Odmah mi je dao dva bureka i ljubazno me uputio za stol uz napomenu da će se ručak posluživati nakon što završi molitva.

Prije jela ljudi dosta dugo mole

U tom sam trenutku shvatio zašto nekolicina ljudi stoji vani. Molitva je trajala dosta dulje od pola sata. Nisu molili svi, neki su samo požurili unutra da zauzmu što bolja mjesta. Naučio sam, naime, vrlo brzo da je mnogo veća šansa da dobijete repete, ako sjedite bliže loncu jer ćete tanjur koji vam je donio isti onaj striček koji na ulazu dijeli bureke pojesti dok ne obiđe salu. Taj striček, inače, svakom korisniku dadne i dvije šnite kruha.

Uglavnom, molitvu vodi kuharica. Iznenadio sam se koliko mi je od onih davnih dana kad sam još redovito sjedio na misama, nekad i češće od jednom tjedno, ostalo. Molio sam i ja. Možda će ovo zvučati sarkastično iz mog pera, ali nije mišljeno tako. Neki su strpljivo šutjeli, neki su jeli kruh, drugi su se vrpoljili na drvenim klupama. Kuharica je u nekoliko navrata smirivala ekipu u kutu koja je razgovarala tijekom molitve.

Stolovi su se polako počeli puniti kako je molitva odmicala. Jedna mi je gospođa, nakon što je ugledala moje bureke kako nezaštićeno stoje na stolu, ponudila svoju vrećicu. Vrećice su, naime, obavezni aksesoar svakog korisnika. U njih se pažljivo sprema svaki eventualni višak hrane.

Sjetio sam se da mi je u torbi ostalo nekoliko vrećica, svi vlasnici pesa u svakom trenutku sa sobom nose nekoliko vrećica. Spremio sam svoje bureke.

Ljudi su duhoviti, veseli i krajnje ugodni

privatni album

Čim je molitva prestala atmosfera se digla. Ljudi su počeli međusobno veselo čavrljati. Muškarci koji su sjedili do mene vodili su razgovor o partizanima i ustašama. Razgovarali su o Titu, Tuđmanu, braniteljima. Njihovi su komentari bili neizmjerno duhoviti. Čovjek preko mene zaključio je, recimo, da se to sirotinje ionako ne tiče jer ona nije sklona nasilju. Drugi se našalio da bi se baš sirotinja trebala tući da ojača. U njihovim glasovima nije bilo nimalo zlobe niti pak trunke ogorčenosti. Posramljeno sam gledao u pod. Ne zato jer sam se sramio što sam tamo, već zato što sam se sramio sebe koji imam toliko više, a neprestano zajedljivo se*rem o svemu čega se dohvatim.

Rasprava se prekinula kad je kuharica najavila da kuhinja idući tjedan ne radi. Čak ni to nije raspirilo agresiju među ekipom. Da meni netko kaže da jedan cijeli tjedan neću imat gdje jest jer se spajaju vikendi poludio bih. Oni nisu. Umjesto toga pokušali su odgonetnuti koji je od praznika ustaški, a koji partizanski. Njima ionako svejedno, zaključili su.

Kad sam izlazio osjećao sam se gore od gov*na

Grah je bio dobar. Mnogi su ga hvalili. Ja sam s njim bio sretniji kad sam vidio da na stolu postoji i sol. Osim soli, na svakom stolu stoje tvrde plastične čaše i bokali s vodom. Tanjuri su porculanski, a žlice od nehrđajućeg tanjura.

Većina se ekipe međusobno poznaje. Zabrinuto se raspituju za prijatelje koji se nisu pojavili na ručku. Onima za koje su bolesni u svoje torbe spremaju viškove kako ne bi ostali gladni jer nisu mogli doći. Svijet bi bio mnogo ljepše mjesto da na svijetu postoji više ljudi poput onih koje sam danas sreo u Gundulićevoj.

Kad se pojeo grah striček s ulaza počeo je raznositi jogurte. Pospremio sam ih u torbu, kao i drugi ljudi. Osjećao sam se k'o najveće gov*no na svijetu. Uzeo sam nekome hrane iz usta da bih napisao je*beni članak. Moj je osjećaj srama postao samo još jači kad sam pri izlasku shvatio da je troje muškaraca ostalo gladno. Podijelio se sav grah. Od muke se nisam sjetio ponuditi im svoje bureke.

Na Svetom Duhu bila je masa ljudi

Taj sam dan trebao obići još minimalno dvije pučke kuhinje. Nisam mogao. Obećao sam urednici da ću otići makar do još jedne kuhinje čisto da bih mogao usporediti materijal, ali sam rezolutno odbio bilo što pojesti. Skočio sam na Sveti Duh. Kad sam se penjao brdom prešišao sam nekoliko ljudi. Tad sam već znao da smo se zaputili na isto odredište.

Kolona ljudi pred kuhinjom bila je golema. Budući da sam dolazio u zadnji čas, ručak se poslužuje u 13 sati, ekipa je počela ulaziti. Pred kuhinjom su, zbog ograničenih prostornih kapaciteta, ostavili svoje torbe na kotačima. Nisu se, očito, brinuli da će ih netko od kolega okrasti. Problem sigurnosti je, dakle, problem kapitalizma. Stao sam u red. Jedan je striček primijetio da sam tamo vjerojatno prvi put. Objasnio mi je da postoje dvije mogućnosti: ili ćeš hranu pojesti u kuhinji ili ostani u redu pa je poneseš za kući. Odlučio sam se za prvu varijantu.

Redar na ulazu nije me pitao za potvrdu, samo me ljubazno uputio unutra. Prolazio sam pored duge kolone ljudi koji su čekali hranu za van. Stao sam prije kuhinje jer me jedna gospođa zahaltala. „Mali, ne buš dobil hrane, ako odeš za stol.“ Pustila me pred sebe. „Stani tu pred mene i kad te pozovu na red spakirat će ti hranu pa je možeš pojesti i za stolom. Često za one koji čekaju nestane.“

Neke su se stvari u meni ipak promijenile

Nisam mogao više. Zahvalio sam joj se i rekao da se neću gurati pred ljude jer sam došao među zadnjima. Izašao sam. Govorili su da je na meniju meso. Činili su se sretnima. Kad sam se spuštao nizbrdo opet sam prešišao neke od korisnika. U svojim su torbama kući transportirali hranu i zadovoljno raspredali o nekim ljudima koje znaju.

Ovo me iskustvo nije obratilo niti približilo crkvenoj ideologiji, ali me natjeralo da se duboko zamislim nad sobom i svijetom. Volonteri su u pučkim kuhinjama uvijek dobrodošli, a želite li mi se nekad pridružiti u pranju tanjura ovdje vam je kontakt svake od kuhinja.

Zagreb

pučka kuhinja

crkvena pučka kuhinja

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter