proveli smo dan s vukovarskom mladeži

Svi misle da ovdje jedni ginu za otadžbinu, a drugi za domovinu. Istina je drugačija: jedni na cajke idu u Trpinju, drugi u Osijek


Daniel Radman
25.01.2019.21:30
Svi misle da ovdje jedni ginu za otadžbinu, a drugi za domovinu. Istina je drugačija: jedni na cajke idu u Trpinju, drugi u Osijek
Foto: Emica Elvedji / CROPIX

sažeto

'Da su stvari onakve kako neki prikazuju, da se mi svaki dan opterećujemo za svoju sigurnosti, u Vukovaru nitko ne bi živio', rekao nam je mladi Vukovarac


Daniel Radman
25.01.2019.21:30

Povišene tenzije i napetost. Ove riječi naši sugovornici, Vukovarci, najčešće su koristili da nam opišu atmosferu u gradu proteklih dana. Na prvu, Vukovar se čini miran. Snijeg ga je prekrio, sve je usporenije nego inače, a u Slavoniji - u skladu s njihovim dijalektom – ionako se sve čini usporeno. Zato se nameće pitanje što je privid, a što stvarnost? Je li Vukovar samo naizgled miran, a unutra kuha? Ili je, metaforički, snijeg doista zameo sve posljedice proistekle fizičkim obračunom učenika Tehničke škole Nikole Tesle, tj. napadom na srednjoškolca srpske nacionalnosti na autobusnom kolodvoru?

Sam napad dogodio se dva dana nakon što je gradonačelnik Ivan Penava prozvao učenike iste škole, Srbe, jer nisu ustali na intoniranju hrvatske himne, pa mnogi upravo upiru prstom u gradonačelnika. No, drugi opet kažu, za sukob je potrebno dvoje, pa onda izvlače izjave dogradonačelnika iz redova srpske manjine, Srđana Milakovića te tvrde da je retorika zaoštrena s obje strane.

Svako desničarenje povlači neželjene stvari

Foto: Vlado Kos / CROPIX

Naš prvi sugovornik, Saša Bjelanović, predsjednik Mirovne grupe mladih Dunav, vodeće vukovarske nevladine udruge koja više od dva desetljeća aktivno radi na afirmiranju suživota u etnički podijeljenom gradu, posve očekivano, razočaran je posljednjim događajima.

'Činjenica da svaki ovakav oblik 'desničarenja' povlači sa sobom te neke neželjene stvari... To se pokazalo i kad smo imali problema s ćirilicom, svaki takav istup političara dovodi do neke psihoze, nepovjerenja, na određenom nivou i mržnje. Srećom, ta mržnja je više prisutna na društvenim mrežama. Ljudi možda neće javno reći neke stvari, ali kad vidiš Facebook, kad ljudi 'otvore dušu' i počnu pisati, shvatiš da stvari nisu baš najsretnije i da se ljudi ne osjećaju baš sigurno. I jedni i drugi, bez obzira na nacionalnost', kaže nam Bjelanović.

Kaže, posebno mu je žao što se ovaj slučaj veže uz Tehničku školu koja, smatra, može biti primjer ostalima. 'Rezultati koje ostvaruje škola su fantastični, nastava se provodi na oba jezika, ali su sve aktivnosti zajedničke. Znači, primjer su da se može', pojašnjava mi. Ipak, unatoč tenzijama, Bjelanović smiruje situaciju.

'Uvijek postoji određena grupacija mladih ljudi koja radikalnije reagira. S druge strane, velik broj mladih funkcionira daleko normalnije, gledaju šire, znaju povući kočnicu i realno sagledati stvarnu situaciju', pojašnjava nam.

Usprkos toj većini, smatra da je Vukovar bez međuetničkih tenzija – utopija. I sada, i za deset godina.

'Napredak postoji, odnosi su puno bolji nego prije, ovo što imamo su periodične zategnutosti koje su umjetne, izazvane. Na žalost, ne treba sumnjati da će se ovakve stvari još dugo, dugo vrtiti. One su najkvalitetnije podloga za manipulaciju, ljudi se najbolje 'prime' na tako nešto, a sve je u stvari paravan za malverzacije i kriminal. To se najlakše skriva iza nekog lažnog patriotizma, vidjeli smo to 'milijun puta', a možemo i sada gledati.'

Nakon Bjelanovićevog uvoda, krenuli smo u potragu za mladim Vukovarcima, da nam iz prve ruke ispričaju kako se osjećaju ovih dana. Očekivano, nitko nije pretjerano raspoložen za razgovor. Ne zato što nemaju svoje mišljenje o tome, neki jednostavno ne žele javno 'pametovati', drugi nas pak odbijaju jer ne žele imati neugodnosti. Naš prvi sugovornik, Hrvat u kasnim 20-ima, pristao je na razgovor pod uvjetom anonimnosti. Fakultetski je obrazovan, živi i radi u Vukovaru u koji se vratio s roditeljima početkom 2000-ih. Zaposlen je, stanuje s djevojkom i kaže, nije zabrinut zadnjim događajima.

Problemi nastaju kad krenu 'pucati' hormoni

Foto: Emica Elvedji / CROPIX

'Nije ovdje toliko strašno koliko se priča. To je, više-manje, normalna situacija. S vremenom na vrijeme dogode se pojedinačna sr..., ali nije to nešto što se događa na dnevnoj bazi. Pojedinci naprave što već naprave, a onda ispada da se ovdje svi obračunavaju', kaže nam.

I on je, kao i većina Vukovaraca, prošao kroz 'paralelni sustav'. U Vukovar se vratio kao osnovnoškolac. Hrvati su išli u jednu smjenu, Srbi u drugu, pa kontakta gotovo i nije bilo. Tek u srednjoj je došlo do promjena, smjene su bile podijeljene po razredima – prvi i treći su išli u jednu, drugi i četvrti u drugu – no učionice nisu dijelili. Priznaje, nekad se družio samo s Hrvatima.

'U samom startu mi smo se čak i družili baš dok smo bili klinci, ali malo po malo, kako smo postajali stariji i svjesniji što je ovdje bilo, počela su odvajanja, vidjelo se tko je Srbin tko je Hrvat, tako je krenulo grupiranje. U srednjoj školi to se i najviše isticalo. Ne treba baš generalizirati da su se družili Hrvati s Hrvatima i Srbi sa Srbima, ali velika većina je funkcionirala tako', prepričava nam.

U načelu, kao i u zadnjem slučaju, pokazalo se da se upravo u toj srednjoškolskoj dobi i događa najveći broj incidenata. 'Dečkima prorade hormoni pa, na žalost, izbacuju energiju na taj način', dodaje. Zato ovakvi slučajevi nisu bili rijetki, a dakako bilo je i grupnih tučnjava.

'Je, znalo je i toga biti, ali nije ono, 'ajmo se sad tući Hrvati protiv Srba', to su situacije da se netko posvađa, Srbin i Hrvat, pa svatko skupi svoju ekipu s kojom se druži.'

Studenti 'sa strane' donijeli su novu energiju 

Osim u školi, odvojenost je postajala i kafićima, no napominje da su se stvari danas znatno promijenile. Vukovar je mali grad, zna se tko je gazda kojeg kafića, ali više nema one isključivosti, niti se kafići više nazivaju 'srpskim' ili 'hrvatskim'. A i male su šanse da u njima netko strada jer je 'krive nacionalnosti'.

'Dobro, ako odeš iza ponoći u neki kafić u koji zalaze uglavnom Srbi, možeš računati da će te neko krivo pogledati, odmjeriti, a isto tako možeš računati na provokacije pijanaca. Al' opet, to su pijani pojedinci, nije to problem da će te svi krivo gledati', pojašnjava.

Već kad je bio srednjoškolac, došlo je do prvog povezivanja prilikom izalazaka. Svi su izlazili u 'Quo Vadis', na Mitnicu koja je velikom većinom naseljena Hrvatima. Danas opet idu svi zajedno, ali na – cajke. Da ne ispadne da su 'cajke' ujedinile Vukovar, mladi Vukovarac smatra da se najznačajnija promjena dogodila otvaranjem Veleučilišta 2005. godine.

'Više od polovice studenata su došli sa strane, tako da je ono grupiranje iz srednje nestalo. Osim toga, postaneš i ozbiljniji, više te ne pale one srednjoškolske gluposti. Slično je i danas na poslu, svi smo tu da zaradimo plaću i nikakvih podjela nema', ističe.

Iako se u mladosti družio po nacionalnom ključu, danas ima i prijatelje i poznanike koji su Srbi. No, potvrdio nam je onu priču da ima mladih koji nikad nisu otišli na kavu '1 na 1' s prijateljem druge nacionalnosti.

'Naravno da mi nije problem ako je netko Srbin. Zapravo, problem je – znalo se to događati – da se družiš s nekim, ne vidiš ga neko vrijeme, recimo, na faksu si, on na poslu, pa vam se razdvoje putevi, i kad ga ponovno sretneš čuješ da priča na način kako nikad nije pričao, kako se više ne ponaša kao nekad... Ono, da se 'posrbio', u smislu da je počeo 'brekati', da priča 'gore' od nekog iz Novog Sada. To zna biti iritantno. Ako i imam problema sa Srbima, to su oni koji cijelo vrijeme žive tu, a koji i dalje pričaju da je Vukovar srpski grad, da nikad nije bio hrvatski... Ne treba se zavaravati, ima i takvih.'

Napominje da je nešto lošija situacija u okolnim selima, da tamo ljudi imaju ekstremnije stavove.

'Ne zato što su seljaci, to je najlakše reći, već zato što nemaju potrebu za integracijom. Rekao sam koliko je Vukovar imao koristi od Veleučilišta, da je 'razvodnilo' situaciju, da su došli novi ljudi, nova energija. U jednoj zatvorenijoj zajednici, gdje su Srbi većina, lakše je održati takve ideje', tumači nam.

Bez obzira na sve, za njega od Vukovara nema boljeg grada.

'Ma, unatoč svemu, ovdje je mirno. Ovakvih incidenata ima svugdje. Recimo, nedavno su se u Zadru potukli srednjoškolci, pa nitko zbog tog ne govori o Zadru kao gradu slučaju. Vukovar je zapravo miran grad, usporen, a meni takav život odgovora. Da su stvari onakve kako neki prikazuju, da se mi svaki dan opterećujemo za svoju sigurnosti, u Vukovaru nitko ne bi živio', rekao nam je za oproštaj.

U Vukovaru se tuku Hrvati i Srbi, u ostalim gradovima '1.A' i '1.B'

Foto: Emica Elvedji / CROPIX

Poslije kave, sugovornike smo potražili i s 'druge strane', došao nam je trojac Petra, Kristina i Nikola, godina su kao i naš prvi sugovornik. Za početak pitali smo ih osjećaju li se sigurno ovih dana i kako su prije prolazili kroz ovakve situacije. Odmahuju rukom.

'Ne znam da je u zadnjih deset godina bilo incidenata, a da se nije radilo o srednjoškolcima. U Vukovaru se kaže da su se potukli Hrvati i Srbi, u ostalim gradovima se kaže da se potukao učenik 'iz '1.A' s učenikom iz '1.B', kaže mi Nikola.

U riječ mu je upala Petra, pa kaže da ne može vjerovati koliko ima predrasuda o Vukovaru.

'Kad mi stignu prijatelji iz drugih dijelova Hrvatske, ili iz Srbije, Bosne oni se uvijek šokiraju Vukovarom. Šokiraju se da tu nisu ruševine, da se možeš slobodno kretati gradom. Svi do jednog se pitaju, 'šta vi ovdje stvarno živite normalno?', ističe.

Svi odreda nisu dio podijeljenog grada, imaju prijatelje obje nacionalnosti, što je i očekivano jer su svojedobno bili aktivni u civilnom sektoru. Kristina ima odgovor zašto više nema toliko podjela.

'Počele su se smanjivati kad su ljudi počeli masovno odlaziti iz Vukovara. Ostalo nas je toliko malo da apsolutno nema prostora da se dijelimo na ove ili one. Danas mi nemamo ni jedan noćni klub, dotle je došlo, a kafić se ne može napuniti pa su dobrodošli svi', kaže cinično.

Naravno, kao i naš prvi sugovornik, zbijaju šale na račun cajki kao pomirbenog faktora.

'Je, čak i oni kafići koji puštaju Thompsona, pustit će poslije i Cecu. A muzika je skoro svuda ista. Ako se još dijele, to je da nakon izlaska u kafiće Srbi na cajke idu u Trpinju, a Hrvati u Osijek. Makar ne treba generalizirati, i Hrvati idu u Trpinju, a Srbi u Osijek', dodaje Petra.

No, iako su danas integrirani u zajednicu, i sami su prošli kroz segregaciju kroz vrtić i školu.

'Bilo je zanimljivih situacija u gimnaziji. Dva učenika bi svaki dan bilo dežurno, jedan Srbin, jedan Hrvat. Mnogima bi to bio prvi kontakt s 'drugima', a često bi se iz dežurstava znala stvoriti prijateljstva. Cijeli dan moraš provesti dan s nekim, pa kad shvatiš da imate iste ambicije, shvatiš da se s tom osobom možeš i družiti', reći će Petra.

Smatraju da se zategnutost nije tako osjetila među učenicima, koliko u samom sustavu.

'Recimo, kad bi se birala djeca za natjecanja Hrvati bi imali prednost, kad bi se odlučivalo gdje ćemo na maturalno putovanje, ne bi imali pravo glasa. Evo, nas je direktor – kao, zbog straha da ne bude incidenata – poslao u neko selo, a učenici koji su pohađali nastavu na hrvatskom bili su u Lloret de Maru. Tamo su svi išli, a mi smo se smarali u našem selu. Osim nas tamo je bila samo jedna nogometna ekipa, ma užas', prisjeća se Kristina.

Foto: Emica Elvedji / CROPIX

Podjele od starta, smatraju, vode do situacije u kojoj se Vukovar nalazi.

'Kad se stavraju prva prijateljstva? U vrtiću i školi. Ako nema međusobnog kontakta, kako se mogu stvoriti prijateljstva? Ja nekako ne vjerujem da je to slučajno, niti je dobro za očuvanje jedne ili druge nacije. To je za mene – debilizam', oštar je Nikola, pa još ljutito komentira percepciju Vukovara.

'Kad se Hrvati i Srbi međusobno druže, kad imate pozitivne primjere, to se naglašava kao da je nešto čudno, a ja ne znam da postoji prirodnija stvar od prijateljstava i ljubavi. S druge strane, kad se dogodi nešto, to se naglašava na ne znam koju potenciju. Ljudi izvan Vukovara i dalje su pod tim dojmom da ovdje jedni ginu za otadžbinu, drugi za domovinu. To je ludost'.

Izašli smo skupa iz kafića na snijeg, spremno su pozirali. Vukovar je, uvjerili smo se, bio doista miran. Neki bi rekli da nema ni psa na ulici, ali je ipak jedan lutalica baš naišao, kao naručen da pokvari frazu.

'Sve priče traju 48 sati, toliko ljudi mogu zadržati pažnju. A onda život ide dalje, Kim Kardashian će pokazati stražnjicu i zaboravit će se što je bilo', Nikolin je zaključak.

Vukovar

reportaza

mladež

segregacija

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter