Samo u Hrvatskoj

Svjetski priznati neurokirurg otjeran u ambulantu opće prakse, dr. Štimac za 100posto objašnjava što se dogodilo


Valerija Bebek
23.02.2019.19:00
Svjetski priznati neurokirurg otjeran u ambulantu opće prakse, dr. Štimac za 100posto objašnjava što se dogodilo
Bruno Konjevic / CROPIX

sažeto

Posjetili smo dr. Štimca u ambulanti u Prezidu gdje mu i nakon odlaska iz KBC Rijeka i dalje dolaze pacijenti s nalazima neurokirurških problema


Valerija Bebek
23.02.2019.19:00

Iako se toga dana Rijeka probudila u gustoj morskoj magli, u Gorskom kotaru sijalo je sunce kao da je početak ljeta, a ne kraj veljače. Vožnja od Delnica do same granice sa Slovenijom, u trajanju duljem od sat vremena, zavoj na zavoju, nije bila toliko nepodnošljiva upravo zbog divnog krajolika i bistre slike. Jedino što je odavalo da se nalazimo u zimi bila je gola bjelogorica koja se još nije razlistala. Stigli smo u Prezid, ambulanta doma zdravlja, u čekaonici desetak ljudi. Konačno su dobili svog doktora. Dr. Štimac i njegova medicinska sestra muku muče s lošom internetskom vezom i CEZIH sustavom. To je onaj sustav u koji vam liječnik na računalu upisuje uputnice i recepte, e pa tog dana im cijelo jutro nije radilo. Nakupio se red. Objašnjava nam dr. Štimac kako je medicina nekada bila mnogo jednostavnija, liječnik je 99 posto vremena provodio u razgovoru s pacijentom, na kraju bi tek ispisao što treba na komad papira. 

Zbog gužve i pacijenata koji su dulje čekali otpravljaju nas izvan ordinacije, da malo pričekamo, riješit će barem ovih nekoliko koji jako dugo čekaju. Tih pola sata za čas se pretvorilo u sat i pol. Izlazi sestra proziva pacijente, kaže im neka dođu u četvrtak po uputnice. Neki pacijenti su otišli i kućama, zdravstvene iskaznice ostavili su u domu zdravlja. Već će ih pokupiti. Kod liječnika je sada navratila u posjetu žena, gleda nalaze nekog njezinog. Smirenim glasom daje upute što je najbolje da učine, problem je neurokirurški. Dr. Štimac je neurokirurg, koji je tog dana zakoračio u drugi tjedan svoje nove karijere kao liječnik opće prakse u Čabarskoj ambulanti. 

Svaki od tih dana započeo je tako da svog starijeg sina Marijana (11) odveze u školu. Kaže to je možda samo 300 metara, ali njegovom je sinu to do sada bio pojam, san, praznik! "Dok sam radio u Rijeci možda sam to jednom mjesečno uspio, vozio ga je moj otac, dedo, ali sada to radim ja. Nakon toga produljim u Čabar ili u Prezid", objašnjava dr. Dinko Štimac. Populacija mu je poznata, više manje, sve ljude u ambulantama poznaje, ili su išli s njim u školu ili su to njihovi roditelji, kaže još samo najmlađu djecu mora 'pohvatati', ali vjeruje da će to brzo.

Hrvatski 'doktor House'

Neurokirurg je 8. veljače odradio svoj posljednji radni dan u KBC Rijeka, u tu bolnicu došao je 3. kolovoza 2015. na mjesto predstojnika Klinike za neurokirurgiju. Ubrzo se o toj klinici počelo pisati u medijima o njihovim, odnosno njegovim, uspjesima od toga da je prvi u Hrvatskoj, ali i u svijetu 2015. pacijentu ugradio 3D printani umjetni kralježak, preko planiranja operacija na individualnim 3D modelima, operacije tumora hipofize kroz nos, vađenja tumora kroz obrvu,  prvi put izveo operaciju s dvije premosnice na krvnim žilama mozga u Hrvatskoj i u svijetu, do uspješnog izvođenja kako je nazvao najkompliciranije operacije na mozgu koju je ikad radio - operirao je iznimno rijedak oblik malformacije krvnih žila na mozgu, samo su neki od naslova članaka koje dobijete jednostavnom pretragom Googlea. Nisu Dinka Štimca bez razloga zvali hrvatski doktor House. 

Damir Skomrlj / Novi list / CROPIX

Pa zašto bi pobogu itko pri zdravoj pameti s takvim referencama otišao raditi u ambulantu opće prakse u Čabar? Ili da preformuliramo pitanje kako je moguće da je netko natjerao takvog stručnjaka da svojevoljno da otkaz i da ga pusti da ode u dom zdravlja?  Na pitanje je li mu 'sjelo' koju promjenu u životu doživljava, odgovara potvrdno. "Apsolutno mi je sjelo, onog momenta kad sam otišao iz bolnice mi je sjelo. Ja to prerežem kao nožem. Do sada je bila jedna kutija, nju zatvaramo, sad otvaramo novu, nemam ja tu problema", afirmativan je dr. Štimac. Mnogi uzroci su spominjani HDZ, Živi zid, korupcija, nepotizam, narušeni međuljudski odnosi, uredbe iz ministarstva. No što se to točno događalo na riječkoj neurokirurgiji u posljednjih godinu dana?

Smjena s pozicije i ponižavanja koja je doživljavao na klinici

"Jedna specifična situacija dogodila se 7. siječnja, nakon toga sam otišao ravnatelju i dao otkaz. No, to se kuhalo godinu dana, od studenog 2017. Sve je krenulo sa silnom ljubomorom i zavišću, stvarno smo dvije godine radili puno velikih stvari koje su bile velike i izvan Hrvatske. Onda su se ljudi iz čiste zavisti  koji su smatrali da su premalo popraćeni medijski počeli dizati na stražnje noge. Svakome dam priliku da radi ovo ili ono, kod mene ljudi sami sebe eliminiraju", započeo je svoj odgovor na pitanje što se to događalo u KBC-u doktor Štimac. Još je u to vrijeme bio šef, odnosno predstojnik klinike kada su ga određeni podređeni počeli bojkotirati. 

U jednom trenu su svi specijalisti otišli na bolovanje na tjedan dana. Ostanem sam sa specijalizantima, s 30 pacijenata na klinici operacijskim programom i dežurstvima. No u trenu kada je ravnatelj sazvao razgovor na koji su došli i ljudi iz Liječničke komore, svih četvero doktora se pojavilo na klinici. Bez ikakvih znakova bolesti - temperature, kašlja, šmrcanja. To sam čak prijavio za lažno bolovanje, spomenuo je jednu od prvih 'epizoda' dr. Štimac

Razvoj događaja, tvrdi neurokirurg, pokazao je da ga urotnici s klinike nisu htjeli samo ukloniti s mjesta predstojnika, nego i potpuno udaljiti iz bolnice. Razlog vidi u tome što je neke kolege upozoravao na jako loše postoperativne rezultate.

"Kažem gledaj stari, može se dogoditi da tri posto vijaka ode tamo gdje ne treba, može se dogoditi da tri posto pacijenata dobije infekciju. Ne može se dogoditi da ti 80 posto vijaka završi u kralješnici tamo gdje ne treba, ne može 80 posto tvojih pacijenata imati infekciju! Ne može svaki operirani tumor mozga pojedinim doktorima završiti smrću. Je li to uvođenje diktature, ako zahtijevam da se prestanu masakrirati pacijenti? Oni su to konvertirali u 'narušene međuljudske odnose', a ne da ja njima prigovaram zbog komplikacija."

Kako da razgovaram kada neki pacijent ili dijete završi u katastrofalnom stanju? Nisam ja robot, da jesam mogao bi netko staviti kazetu da tako pričam. Ja sam čovjek, kad se upropasti nečije dijete ne mogu pričati hladno. Kažeš im - Pa što to radiš? Što je s vama? U jednom trenu rekao sam da je s time gotovo, kvit. Dogodilo se jedno dijete, to je bila prekretnica. Rekao sam im da je dosta, više to neću tolerirati i da ću to prijavljivati jer mi je to dužnost kao predstojnika, prisjeća se kako je poreknuto lavinu u svojoj klinici.

Nekoliko dana nakon što je svojim podređenima zaprijetio da će ih prijavljivati ako nastave s lošim operativnim rezultatima. "Prof.dr.sc. Ledić, sadašnji v.d. predstojnika klinike, na kojeg se i odnosilo pitanje tog djeteta, pokrenuo je potpisivanje peticije protiv mene", kaže dr. Štimac. "Okupio je svoje dojučerašnje specijalizante kojima je bio mentor, a kojima je obećao da će 'puno ići u salu' te uvijek nezadovoljnog dr. Girotta koji je najavio svoju kandidaturu za budućeg šefa kada v.d. predstojnika za koji mjesec istekne mandat! Vidite da moja smjena nema veze sa narušenim međuljudskim odnosima, već o uroti interesne skupine. Na štetu zdravlja i života pacijenata. Ja jednostavno nisam mogao biti šef klinike, jer nisam član vodeće stranke meni je poručeno od strane ministarstva preko posrednika da kad bih ušao u HDZ da bi se stvari odmah riješile, vezano uz moje predstojničko mjesto. Prekinuli bi kampanju. Ali s obzirom na to da ne želiš u HDZ onda ćemo te pritiskati. A ako se usudiš ući u opozicijsku stranku, što sam ja napravio reaktivno i ušao u Živi zid, onda ćemo te brzinom svjetla pokušati satrati. Njih zapravo ne zanimaju nikakvi narušeni međuljudski odnosi", tvrdi dr. Štimac. "To je floskula koja se šablonski koristi kada nekog želiš smijeniti, a ne možeš mu naći ništa drugo!"

Bruno Konjevic / CROPIX

Nakon što je smijenjen s pozicije predstojnika klinike nije postao drugi po hijerarhiji , što bi trebao biti po svom iskustvu i kvalifikacijama, nego kako kaže zadnji od zadnjih. "Stavili su me u sobu u kojoj uopće nema interneta na računalu. Tamo u bolnici imate IBIS sustav, a ja iz svoje sobe ne mogu ući u bazu podataka pacijenata. Sveučilišnog profesora strpali u sobu bez interneta to je danas nezamislivo", kazao je dr. Štimac. Tvrdi da se četiri puta obratio tajnici vršitelja dužnosti predstojnika i njemu osobno i pismeno i usmeno da mu daju popis njegovih pacijenata koji su na listi čekanja. "Dobio sam odgovor od tajnice, da je pravna služba KBC-a i v.d. predstojnika zabranio da mi se da lista čekanja pacijenata koji kod mene čekaju. Meni zabranjuju uvid u moje pacijente", govori nam dr. Štimac. Dodaje da srećom vodi svoju privatnu evidenciju, i da je siguran je da na njega čeka više od 200 bolesnih ljudi te tvrdi da sve ostale specijaliste zajedno čeka manje od 100.

Neka od ponašanja koja je ugledni neurokirurg doživio bila su uistinu bizarna, razine srednjoškolskih sapunica na Beverly Hillsu. Tvrdi ugledni neurokirurg da je to ponašanje prihvatila i glavna sestra klinike Luca Kostelić. "Kad bih ja bio jedina osoba u sobi za sastanke na jutarnjem konziliju koji pijem kavu, jer drugi nisu došli, ona je zabranila da se kuha kava to jutro.  Idući dan kada je došao netko od drugih koji piju kavu, onda se kava kuhala", prvo je što mu je palo na pamet. No, od toga dana više nikada nisam želio piti kavu na jutarnjem sastanku. Zatim ga je prema njegovim riječima pokušala izbaciti iz ambulante i to dok je pregledavao stanje pacijenata, budući da u svojoj sobi nije imao internet. 

"Preuzimam dežurstvo, sjedim u ambulanti gdje su sestre, razgovaram sa sestrom koja ima pregled pacijenata klikam jednog po jednog da vidim što ima novo. Odjednom se pojavi ta viša medicinska sestra i ona meni kaže: 'Profesore molim vas idite u svoju sobu, ovo je ambulanta za sestre.' Ja ju pogledam, molim?", nastavio je dr. Štimac. Često ga je pozivala na red na tim istim jutarnjim kolegijima, dok se vodstvo klinike smijuljilo. Dodaje kako se medicinska sestra sigurno ne bi tako ponašala da nema zaleđe i (barem prešutno) odobrenje sa samog vrha KBC-a, kako ravnatelja tako i glavne sestre KBC, kao i novog vodstva neurokirurške klinike.

Podnio je prijave DORH-u radi krivih liječenja

Navodi i primjere da su neki od mlađih kolega branili drugim kolegama i osoblju da razgovaraju s njim. Napao ga je verbalno vrlo agresivno i uvredljivim riječima jedan pacijent, a kojeg on nije ni liječio, tvrdi da mu kolege koji su bili udaljeni pola metra nisu priskočili u pomoć. Dr. Štimac tvrdi da je sve prijavio policiji, te da je slučaj zanimljiv i za Sestrinsku komoru. U vrijeme dok je još radio na klinici shvatio je da njegovi kolege skrivaju pravo stanje pacijenata, tvrdi operirali su komplikacije vikendima. Na sastancima ne bi pokazivali slike magnetne rezonance na kojoj se vidi kako je operacija loše izvedena. Samo bi rekli da je napravljen magnet i da je sve u redu.

"Takvih slučajeva ima stotine. Idemo u vizitu vidim ženu da vrišti od bolova, boli je ruka, oni kažu da je u redu. Mene je tjerala medicinska znatiželja, pitam se kako može biti u redu, a pacijenticu tako boli! Možda ima nešto? Pogledam magnet nakon operacije i vidim da je to sve samo ne u redu.

Događa se da pacijent vrišti od bolova radi komplikacije operacije, a liječnik pogleda kroz prozor i kaže 'Da gospodine, to je zbog promjene vremena, ali mi ćemo vam dati jake lijekove i poslati vas na fizikalnu terapiju.' Imenom i prezimenom znam pacijente. 

Ja sam samo mali broj takvih slučajeva prijavio DORH-u nakon što se ravnatelj oglušio. Njih 17 liječenih u kratkom periodu od tri mjeseca, kojih sam se uspio sjetiti napamet. Ali to je samo mali vrh velike sante leda", tvrdi neurokirurg Dinko Štimac.''Vidjet ću što će odvjetništvo poduzeti. Ako ne poduzmu ništa, a za neke slučajeve bi morali bez iznimke, nema više smisla trošiti na druge slučajeve vrijeme, papir i tintu“, tvrdi liječnik.

Bruno Konjevic / CROPIX

Osim prikrivanja stanja pacijenata on je dobivao minimalan termin operacija i to za minimalno invazivne operacije koje traju po 15 minuta (operacija oslobađanja živca u kanalu zapešća). "U listopadu 2018. nazivali su moje pacijente, sa službenog mobitela koji je u ambulanti. Tko je zvao ja ne znam. Ali se lako može utvrditi tko je tog dana u to vrijeme bio u ambulanti i tko je imao pristup tom fiksnom telefonu. Rekli su im da dr. Štimac više ne radi u bolnici, da je on otjeran iz bolnice i pitali žele li da ih u liječenju preuzme netko od drugih specijalista? Zamislite koliko su daleko išli". 

Očeva plaća išla je samo za njegovo školovanje

Nadalje, dr. Štimac nabraja što mu se sve događalo na radnom mjestu u posljednjih godinu dana. Doživio je i da u odsutnosti starijih specijalista jutarnji kolegij, vizitu i plan organizacija kraj njega, prisutnog, živog i zdravog vode najmlađi specijalisti koji su pred godinu-dvije položili specijalistički ispit iz neurokirurgije. "Tako su dopustili da najmlađi specijalist klinike, a to je dr. Ana Gavranić, koja je do prekjučer bila specijalizant, vodi sastanak, radi operacijski program i vodi vizitu. To je bilo 7. siječnja, to je meni prelilo čašu, idući dan sam otišao u ravnateljstvo i predao zahtjev za prekidom radnog odnosa", kazao je. 

Nakon mjesec dana odrađenog otkaznog roka zaposlio se u rodnom kraju. Školovanje je započeo u Georovu gdje je išao u osnovnu školu nakon čega završava dva razreda gimnazije u Čabru, zatim je upisao srednju medicinsku školu u Zagrebu. Zatim je nakon odsluženog vojnog roka 1986. upisao Medicinski fakultet u Zagrebu. Od druge godine bio je demonstrator na anatomiji i još tri katedre. Diplomirao je 1991. te počeo raditi kao asistent na Zavodu za anatomiju do 1996. kada je započeo specijalizaciju iz neurokirurgije na Rebru, a nakon što je položio specijalistički ispit 2001. godine, radi kao specijalist neurokirurgije na Rebru. Te godine odlazi na fellowship u Washington D.C. iz cerebrovaskularne kirurgije i kirurgije baze lubanje. Paralelno je odlazio u Baltimore, na John Hopkins University, gdje je završio tečaj mikrokirurgije na laboratorijskim životinjama.

Na preporuku šefa iz Amerike dobiva posao u Nürnbergu, gdje je nakon nekoliko mjeseci pokrenuo proceduru za dobivanje papira za radnu dozvolu. Tada nismo bili EU, kaže, bio je to kompliciran postupak. Dok je čekao papirologiju vratio se u Hrvatsku. "Kontaktirali su me tadašnji dekan fakulteta i ravnatelj bolnice iz Osijeka da oni mene tamo trebaju, da će mi dati kuću fakulteta, da ću odmah biti predstojnik klinike. Ja sam u prvi mah odbio, rekao sam da me to ne zanima jer čekam dozvolu za rad u Njemačkoj. Znate, prva odluka je najbolja odluka. Otišao sam doma i onda je počeo proces razmišljanja. Kad ću ja u Njemačkoj zaraditi kuću, doći do neke pozicije?", objašnjava kako je ipak prihvatio osječku ponudu i otkazao posao u Njemačkoj.

U međuvremenu se promijenilo vodstvo u Osijeku i sve što mu je obećano kuća i predstojničko mjesto, više mu nitko nije htio dati. Kupio je stan u Osijeku s kreditom u švicarcima, tako ga je snašla sudbina kao i na tisuće sugrađana. "Prva rata mi je bila 5400, a kasnije 11300 kuna. Radio sam kao sivonja dan i noć, dežurao sam stalno da bih mogao platiti ratu kredita za stan i tako sam radio godinama. Dan danas ga nisam otplatio", opisuje. Nakon 10 godina provedenih u Osijeku javlja se na natječaj za predstojnika klinike za neurokirurgiju u KBC Rijeka, te u kolovozu 2015. počinje raditi kao predstojnik Klinike za neurokirurgiju. 

'U Rijeci se provodi dinastijska medicina'

Obitelj je presretna što se vratio u rodno Gerovo, stariji sin od 11 i mlađi od godinu dana, supruga, roditelji, sestra, nećakinja, nabraja ih sve. Svi su oni zajedno s njim proživljavali sve što je i on proživljavao u bolnici, znaju koja je to količina stresa bila. Ima njihovu apsolutnu podršku. Ponosno ističe da je dijete iz radničke obitelji. Otac je radio u šumariji, a majka u tvornici papira. Kao takav nije se uklapao u sliku 'klasičnog predstojnika klinke'.

"Riječka medicina je dinastijska medicina. Bilo bi dobro da neki demograf ili iz zavoda za statistiku od svakog predstojnika klinike KBC Rijeka uzme podatke tko mu je bio otac i majka. Vidjet ćete u 90 posto slučajeva da su oni sveučilišni profesori na medicini ili djeca biznismena koji su financirali nekadašnje profesore. Pa su njihova djeca za nagradu naslijedila klinike. Toga nema nigdje, ima u Zagrebu djece profesora, ali u neusporedivo manjem postotku.

Pa meni je jedan od mojih bivših kolega s neurokirurgije u četiri oka rekao: 'Mi koje su naši roditelji opskrbili materijalno imamo pravo biti šefovi klinika. A ovakvi kao što si ti, kojima roditelji nisu ostavili ništa, vi se morate prvo materijalno opskrbiti. Taj isti je nekim mladim liječnicima znao reći da jeb**  doktora koji nema milijun kuna na računu!' 

Naravno da meni moji roditelji nisu ostavili vile i stanove, jer su bili pošteni radnici. Usput, nisu bili članovi Saveza komunista i nikakve favorizirajuće okolnosti ja nisam imao - sve sam napravio sa svojih deset prstiju. Roditelji su mi plaćali školovanje. Podnosili su ogromnu žrtvu da mi to omoguće", kazao je dr. Štimac.

Bruno Konjevic / CROPIX

Sjeća se kako je od njegovog trećeg razreda srednje škole, pa do kraja fakulteta, punih sedam godina njegov otac Marijan cijelu svoju plaću, koju je tada dobivao u bijeloj kuverti, neotvorenu prosljeđivao njemu - svom sinu koji se školuje u Zagrebu. "Sve su dali meni da platim đački dom, hranu, knjige. Oni su živjeli od plaće mame Zdenke, koja je bila upola manja od tatine. Oni su meni dali školovanje. Ja u današnjem sustavu koji je nakaradan, kao dijete dvoje radnika, nikad ne bih bio doktor. Tko bi meni mogao priuštiti školovanje? Nemam dinastijske krvi, nemam pedigre. Danas moraš imati ili to ili partijsku knjižicu HDZ-a", kazao je. Zašto nakon tolike žrtve i njega i njegove obitelji ne potraži posao u nekoj drugoj bolnici u Hrvatskoj ili izvan? Kaže prioritet broj jedan u njegovom životu je obitelj, pogotovo 11-godišnji sin. 

"Gledam što je za njega dobro. Za mene je dobro da odem raditi u München ili Hannover, mogu sutra, i tamo bih zarađivao 10 do 15 tisuća eura mjesečno - nešto u državnoj bolnici, nešto popodne u privatnoj. Je li to dobro za moje dijete - ne! Dobro je što ćemo imati novaca, ali nije dobro da ga opet selim iz njegove školske sredine, kuće, njegove sobe koju si je sam namjestio, da ga odvajam od njegova dva psa. U Hrvatskoj također imam ponuda, da ih prihvatim morao bih izbivati po nekoliko dana, dva tjedna. Ponovo odvojen od djece - a to ne želim. Djeca moraju biti gdje su sada, znači mogu raditi u promjeru 50 kilometara tako da ujutro mogu otići na posao i navečer se vratiti nazad", objasnio je liječnik.

Pacijenti i sad putuju u Gorski kotar samo da im pogleda nalaze

Trenutno je jedini hrvatski neurokirurg u radno sposobnoj dobi koji radi sve vrste neurokirurških operacija - od perifernih živaca, svih dijelova kralješnice, baze lubanje, tumora mozga, aneurizmi i arteriovenskih malformacija. Svejedno, kaže daje poglavlje neurokirurgije za njega završeno. Profesionalno se ostvario do maksimuma, napravio je i postigao sve, radio je maksimalno što je fizički bilo moguće, izuzev posljednjih godinu dana, jer nije imao priliku, nije mogao doci sa svojim pacijentima do sale.  Kaže otišao je mirnog srca i našao se u svom Gorskom kotaru koji mu je uvijek falio. 

"Upao sam ovdje kao lješnjak u čokoladu. Da mi netko ponudi hoću li da mi do smrti bude dobro kao što je sad, potpisao bih odmah. Samo mi je žao pacijenata, mogao sam pomoći još tisućama ljudi i onih s lakšim bolestima i onih s teškim. Ali sadašnji sustav je tako odlučio, sustavu je važno da ima svoje kadrove na rukovodećim funkcijama, ovaj sustav ne zanima kvaliteta, ali nažalost ni pacijenti, bez obzira što su im puna usta "brige za pacijente". Dodao je kako je i dalje u kontaktu s pacijentima koji ga žele konzultirati. Voze se do Čabra ili Prezida iz Pule, Paga, Zagreba, Karlovca, Slavonije... njemu u ambulantu i mole ga da samo pogleda nalaze, te da im kaže svoje mišljenje, a on nikoga ne odbija. "Pacijenti su mi svetinja" rekao je. 

Na pitanje što ako mu sinovi jednog dana budu htjeli na medicinski fakultet kaže vrlo ozbiljno da ih sigurno na taj put neće poticati niti im to preporučiti, neće im medicinu čak ni spominjati. "Ali ako mi kaže, recimo Marijan, da želi biti doktor, ja ću njegovu volju prihvatiti. Neću biti sretan u sebi, ali ću ga financirati i podržati maksimalno, da bude što bolji doktor i što sretniji. Raditi veliku, poštenu, dobru medicinu je kruh ne sa sedam, nego sa 77 kora. Volio bih da dođu vremena u kakvima sam ja studirao. Bez obzira na to što sam bio radničko dijete, što nitko nije bio u partiji, kad su nastavnici i profesori vidjeli da netko želi, hoće, zna i može - sva su mu vrata bila otvorena", zaključio je dr. Dinko Štimac.

Gorski Kotar

KBC Rijeka

neurokirurg

Dinko Štimac

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter