Zagrebačka defektologinja upozorava

'Tata Slaven je struku trebao kao neku vrstu paravana'


Lada Novak Starčević
01.03.2017.21:30
'Tata Slaven je struku trebao kao neku vrstu paravana'
Danijel Soldo / CROPIX

sažeto

Jacqueline Bat surađivala je sa Slavenom Vujićem, pokretačem 'Grada anđela'. Tvrdi da su roditelji plaćali usluge u njegovoj udruzi 'Senzori' njemu na ruke u kafiću. Nazivalo se to uplatom donacija, a ne terapijom


Lada Novak Starčević
01.03.2017.21:30

Slaven Vujić bio je poduzetnik, a kad je shvatio da mu sin ima autizam ostavio je posao, 2015. je osnovao udrugu 'Senzori' i počeo pisati blog. Na Facebooku 'Tatu Slavena' trenutno prati skoro 30 tisuća ljudi. Od lani se preselio u dvorac Dioš gdje je pokrenuo projekt 'Grad anđela'. No, posljednjih mjeseci sve je više optužbi na njegov račun. 

Razgovarali smo s Jacqueline Bat, učiteljicom defektologinjom u zagrebačkom Centru za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj", koja je surađivala s njim. 

1. Kako ste upoznali tatu Slavena i kako je počela vaša suradnja? 

Slavena Vujića upoznala sam tako što sam prvo u Supetru na Braču na rivi srela njegovu majku i sestru s nećakom. Zapričala sam se s dječakom i u spontanom razgovoru, rekavši im da radim u 'Slavi Raškaj' i da sam na Braču kako bih održala edukaciju u OŠ u Bolu o odgojno obrazovnoj integraciji djece s razvojnim teškoćama, spomenule su mi njegovog sina i zamolile kontakt ako mogu stručno pomoći. Slaven mi se tada nije javio, nego koji mjesec nakon toga kad me prijatelj s Brača pitao mogu li kako pomoći Slavenu s obzirom da osniva udrugu i ima dijete s razvojnim teškoćama. Kontaktirala sam ga preko Fejsa i pozvala u svoju radio emisiju. Putem smo razgovarali o mogućoj honorarnoj suradnji. Rekao mi je da želi okupiti stručni tim, da već radi kod njega kolegica koja je ABA terapeut i rehabilitator. Dogovorili smo honorarnu suradnju 2x2 sata tjedno. Predložila sam mu Montessori terapiju budući da sam završila specijalističko usavršavanje iz tog područja. Prihvatio je, rekavši da je udruga tek na početku i da je dobio stan u Vlaškoj na korištenje za prvu ruku pa dok se ne opremi kako treba svaki rehabilitacijski rad je dobro došao za djecu koja čekaju uključenje u sustavni oblik terapijske skrbi. Pristala sam jer je važno početi raditi što ranije, a bilo je već kasno proljeće i većina djece koja su negdje na listi čekanja bit će uključena od jeseni, dakle s početkom pedagoške godine.

2. Napisali ste da vam je rekao da će 'napraviti skrb za djecu na temelju znanja koje je dostupno na internetu svima s IQ jer je roditelj, a da vi ne možete znati neke stvari jer to ne živite tj. nemate dijete s teškoćom'. 

Njegov odgovor je bio da će uskoro o svemu pisati, jer da on zna najbolje od svih pošto to živi i da uz pristojan IQ koji može pročitati i zapamtiti neke stvari i malu pomoć struke roditelj ipak radi najviše. Rekla sam mu da roditelj definitivno je nezamjenjiva karika u rehabilitacijskom procesu zato što poznaje svoje dijete, osluškuje ga i najviše je vremena s njim ali da roditelj nije terapeut i da ipak struka određuje koji pristup i koje metode su najbolje za pojedinu teškoću. Rekao je da se ne slaže, da je roditelj najbolji terapeut i da odabir metodu i pristupa teškoćama djeteta spada u posao roditelja, a on će donijeti odluku što je najbolje za njegovo dijete i osigurati terapijski okvir u Senzorima. Osnovni problem rada stručnjaka s njim je bio taj što je on struku trebao kao neku vrstu paravana. Moj je prijedlog bio da se za svako dijete napravi individualizirani program terapije u koji bi se upisivalo tko je od nas i što radio s njim, gdje bismo dali procjenu inicijalnog stanja, odredili područja na kojima trebamo raditi i odredili datume evaluacija postignutog. Kako bi u slučaju da kolega nije mogao raditi s djetetom jer je bio odsutan i zamijenio ga drugi kolega, taj koji mijenja imao uvid u sve što je rađeno i sam tijek stručnog postupka, roditelji bi dobili upute za rad kod kuće i evaluacije bi pokazale u kojem smjeru ide terapija. Nije mi nikad odgovorio na to i to nije zaživjelo, a vjerojatno mu nije odgovaralo sudeći po onome što su roditelji ispričali.

Cijene terapija su rasle zbog 'složenih postupaka i timskog rada s djetetom' što smo mi sve saznali kasnije, kad više nismo bili u Senzorima i kad su nam ispričali roditelji. Nikad i ni u jednom trenutku nismo znali koliko naplaćuje kojem roditelju niti da li povećava cijenu.

A rekao je da smo mi naplaćivali terapije, a ne on. U svakom slučaju, siva zona u kojoj rade brojne udruge je društveni problem jer sve se ovo ne bi dogodilo da postoji mehanizam društvene kontrole.

Zlatko Gašpar

3. Molim vas da pojasnite tvrdnje o davanju novca na ruke Slavenu u kafiću u Vlaškoj?

Plaćanje na ruke u kafiću, odnosno uplata donacija a ne terapija, kako je navela i jedna mama u Provjerenom su načini na koji su roditelji plaćali usluge u Senzorima. To sam napisala revoltirana njegovom izjavom za Provjereno da su moji kolege, dakle i ja, primali novac za terapije, a da se nije uplaćivalo njemu ni udruzi. To je notorna laž, jer odgovorno tvrdim da ni kolegice koje su radile u Senzorima u Vlaškoj ni ja nikada nismo primile niti jednu kunu od roditelja niti smo vidjele uplatu u Udruzi. Kad bi došlo vrijeme da roditelji uplate novi ciklus terapija to bi Slaven rješavao s njima, prateći ih kad su došli po dijete. Ili bi uplaćivali donacije, a zapravo se radilo o terapiji za dijete. Budući da nije tajna gdje radim, neki su me roditelji i potražili. Ne zato što su mislili da sam ja sudjelovala u bilo kakvoj raspodjeli novca već zato što su se osjetili prevareni s obzirom da neke stvari koje su uplatili nisu dobili. I ispričali mi kako su plaćali. Kako nisam pratila Slavena otkad sam prekinula suradnju s njim, ne u svađi nego jednostavno nakon godišnjeg na redovnom poslu nisam mu se javila, nisam znala o čemu se radi. Sve je počelo unatrag nekoliko mjeseci, ali što je zapravo bilo neka ispričaju roditelji koji to žele.

4. Da li je nešto sporno sa stručne strane u osnivanju Vujićeve udruge za senzorne teškoće?

Sa stručne strane nije sporno osnivanje udruge za pomoć djeci s teškoćama senzorne integracije, ukoliko u upravnom tijelu udruge imate stručnjake iz tog područja, senzornu sobu i program odobren od resornog Ministarstva.

Roditeljska udruga koja u upravnom odboru ima samo tri nestručne osobe kao Senzori može pružati isključivo usluge roditeljske podrške i pomoći te savjetovanja koje provode pozvani stručnjaci. U svakom slučaju, program mora negdje biti odobren od nadležnih ukoliko se bavite terapijskim radom. Inače je vaš rad itekako sporan.

Nedostatak stručne kontrole i tijela koje bi provodilo sustavni nadzor nad udrugama je direktno i dovelo do ove situacije uz estradizaciju društveno političkog života gdje se smiješi i plješće svakome tko uspješno ispriča neku priču s emocionalnim nabojem. Vrijeme je da ozbiljno poradimo na društvenoj odgovornosti i kritičkom promišljanju kao društvo u cjelini da nam se ovakve priče ne bi događale. 

5. Zašto kažete da koncept 'Grada Anđela' ide suprotno smjernicama EU i konvenciji o pravima osoba s invaliditetom?

Koncept 'Grada anđela' nije jasan ni sa stručnog ni zakonskog stajališta. Slaven Vujić je izjavio, govoreći o Diošu, kako će tamo biti prostor za stanovanje, škola i vrtić. Prvo je spomenuo djecu bez roditeljske skrbi s razvojnim teškoćama, što bi značilo zapravo dom sa pratećim sadržajima, zatim je počeo govoriti i o samohranim roditeljima koji bi tamo živjeli daleko od stresa sa svojom djecom koja bi u Diošu polazila i školu i vrtić, spominjao je sredstva iz EU fondova salezijancima. No, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koju smo ratificirali, kao i EU smjernice, uključuju inkluzivne oblike skrbi, multidisciplinaran pristup razvojnim teškoćama i dostupnost službi u lokalnoj zajednici. Ide se prema zajednici, a ne izvan nje, i sve institucije na rubovima gradova i mjesta morale su se transformirati u inkluzivne oblike skrbi. Djeca bez roditeljske skrbi kad god je to moguće smještaju se u udomiteljske obitelji u mjestu stanovanja, a ne postoji zakonski okvir za otvaranje ustanove izvan naseljenog mjesta u kojoj bi živjeli roditelji s djecom, djeca bez roditelja, imali bi vlastitu školu i vrtić. I što konkretno Slaven Vujić misli pod tim 'dolazili bi u Dioš po ljubav ne po terapiju'? Čiju ljubav? Njegovu? Božju?  Na sličan način žive Amiši u svojim zatvorenim zajednicama. Možda on misli napraviti nešto kao katoličku vjersku zajednicu amiškog tipa kojoj bi on bio 'tata', dakle utemeljitelj i vođa. Jer zaista ne vidim nikakav, ni stručni ni zakonski okvir, za osnivanje takve ustanove mješovitog tipa stanovanja i života u prirodi s vlastitim edukacijskim sadržajima. Mislim da bi bilo vrijeme da se država pozabavi ovom problematikom i postavi prava pitanja jer dok to ne napravi, kroz poslovanje udruga će biti moguće provući svakojake upitne ideje.

Iako smo tražili i komentar gospodina Vujića, on nam se nije javio niti je odgovorio na pismeni upit. Iako je donedavno bio sveprisutan na društvenoj mreži, čak je imao i uživo javljanje svaku večer na Facebooku, posljednjih dana se potpuno povukao iz javnosti.

autizam

tata Slaven

Slaven Vujić

Grad anđela

Senzori

Dioš

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter