Proveli smo dan sa sestrama u operacijskoj sali

'To je poseban adrenalin pogotovo kod hitnih slučajeva. Osim nas i naših obitelji nitko ne zna da do jutra znamo biti u sali, ali ništa se ne mjeri s time da si nekome spasio život'


Valerija Bebek
15.06.2019.19:00
'To je poseban adrenalin pogotovo kod hitnih slučajeva. Osim nas i naših obitelji nitko ne zna da do jutra znamo biti u sali, ali ništa se ne mjeri s time da si nekome spasio život'
Ranko Suvar / CROPIX

sažeto

Sestre instrumentarke 'čitaju misli' kirurgu, stoje uz stol i često puta točno znaju što i kada treba dodati. Naučile su to od kolegica, jer ne postoji sustavno obrazovanje za taj smijer


Valerija Bebek
15.06.2019.19:00

Svi im se dive, svi im zahvaljuju, a kako uistinu izgleda radni dan medicinske sestre na Klinici za kirurgiju? Postoji osnovna podjela na vrstu posla - sestara instrumentarki i sestra na odjelu. Od tuda proizlaze i razlike u njihovom radom danu, aktivnostima, naobrazbi, složenosti poslova i dinamici. Sestre instrumentarke cijele su dane a često i noći u operacijskoj sali, tik uz kirurge. Njih bolesnici ne vide, one su zatvorene u prostorima operacijskih dvorana.

Na pitanje je li točno ono što vidimo u filmovima da kirurg ponekad samo pruži ruku, a sestra već zna koji mu instrument treba položiti na dlan, naše sugovornice samo kimaju glavom potvrdno. Dođe to s iskustvom, godinama i učenjem. A njihova obuka je kao i narodna predaja, kažu, prenosi se s 'koljena na koljeno' u njihovoj maloj i dragocjenoj kirurškoj obitelji.

Naime, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji posebna obuka i specijalizacija za sestre koje rade u operacijskoj sali. Svaka sestra koja danas to radi naučila je sve od svojih kolegica i kolega u bolnicama. U medicinskim školama ne učite ništa o ovome poslu i tehnikama instrumentiranja. Treba tri godine konstantnog rada i učenja da bi od entuzijastične, mlade sestre koje su u salu došle s određenim predispozicijama postale koliko toliko samostalne. Tijekom cijelog školovanja one možda nekoliko puta uđu u operacijsku salu, ali ne nauče mnogo toga.

Ranko Suvar / CROPIX

Naša domaćica u Operacijskim dvoranama Klinike za kirurgiju pri KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu bila je Vesna Drenski. Ona je sestra instrumentarka koja je na kirurgiju došla 1989., i od tada ostala punih 30 godina operacijskim salama. "Mislim da jednostavno nekako uđe u krv, taj adrenalin. Vjerujem da je to navika i ne mogu se nikako vidjeti na odjelu. Ne podcjenjujem ni odjel ni intenzivnu, ali jednostavno tu sam se našla od prvog trena", kazala je Vesna Drenski na početku našeg razgovora.

Kako proživljavam i kako ispaštamo

Objašnjava kako je i ona, kao i sve druge kolegice počela učenje i obuku od najjednostavnijih instrumenata, zahvata u ambulanti za šivanje, pa sve malo po malo počela asistirati veće operacije. Nikad ne zna kako će joj radni dan izgledati. To ovisi o programu (raspored unaprijed dogovorenih operacija). Kaže da ni voditeljica koja radi raspored ne zna danas kako će izgledati sutra. To može biti jedna zahtjevna operacija koja traje satima, može biti nekoliko manjih 'nezahtjevnih', koje se mogu i zakomplicirati.

Može se obustaviti dio 'programa' jer je došao hitan slučaj koji je doslovno pitanje života ili smrti. Uz te redovite dnevne dane, kompletni timovi iz operacijskih sala dežuraju 24 sata. "Hitna služba je nešto posebno, to je dežurstvo od 24 sata gdje nerijetko ostajemo na nogama do jutra, čak do sedam sati, dok nas ne zamjeni druga smjena. To je nešto što malo ljudi zna. Znamo mi koji radimo tu, naše obitelji, eventualno naši prijatelji. Kako mi to doživljavamo, kako proživljavamo, na koji način ispaštamo, kolika je to količina umora, to ne može nitko ni osjetiti. Ponekad u dežurstvu ne stignemo ni uzeti obrok jer smo u sali. Nerijetko se dogodi da ne možemo ni zaspati od prevelikog umora ujutro. Nego, tek kad se napravi ručak za obitelj. Često, iza dežurstva, u 13, 14 ili 15 sati odem malo leći", odgovara instrumentarka na pitanje kako otprilike izgleda njezin radni dan.

Ranko Suvar / CROPIX

Otišli smo mi s njom i među operacijske sale. Presvukli smo se, ali baš presvukli, ne samo navukli operacijsku odjeću na hlače i cipele. Držali smo se po strani, jer kako nam je naglasila naša sugovornica, prvo što mlade kolegice moraju naučiti jest - kako hodati po sali. Sterilnost je najvažnija, ako se nešto sterilno dotakne, ako nešto ispadne treba o tome biti iskren i odmah prijaviti.

"Treba reći: 'To sam dodirnula, to mi je palo, nisam siguran za ovo...' Uvijek se sve može ispraviti. Sterilnost je ovdje zaista najvažnija. Bilo kakvo neprepoznato onečišćenje produljuje pacijentov boravak u bolnici ili izaziva sepsu a posljedično i smrtni ishod za bolesnika. Prvo se to mora naučiti, a onda najmlađi započinju s prvim zahvatima u ambulanti za hitna šivanja. U salama kreću s operacijama hernija, pacemakerima ili venama. To su nazovimo ih tako najmanje operacije od kojih se kreće", opisuje Vesna Drenski.

U toj fazi mlade kolegice odlučuju jesu li uopće za takvu vrstu posla, je li im 'sala sjela'. Neke od predispozicija su da budu strpljive, da posjeduju manualne sposobnosti i da mogu funkcionirati u timu od 50 profesionalaca s kojima se svakodnevno susreću u operaciji. To je nešto što se ne može naučiti, s tim kvalitetama moraju doći. Osim toga jako su bitne komunikacijske sposobnosti i samokontrola.

Ranko Suvar / CROPIX

Na Klinici za kirurgiju u 'Vinogradskoj' trenutno radi 21 sestara instrumentarka i osam medicinskih tehničara pri operaciji. Tim za najjednostavniju operaciju se sastoji od: dvije sestre instrumentarke, glavni kirurg, dva asistenta, liječnik anesteziolog, anesteziološki tehničar te medicinski tehničar u operaciji. Jako nam je bitan kolega tehničar koji brine za transport, premještanje, pravilno pozicioniranje i fiksiranje pacijenta na operacijskom stolu, namještanje snopa svjetala operacijskih lampi i  upravljanje sofisticiranom tehnikom Svi oni ovisni su jedni o drugima i ako nema samo jednog operacija nije moguća. Baš zato su bitne komunikacijske vještine i međusobno dogovaranje kako bi sve skladno završilo.

Nema više ribanja ruku

Dolazimo u prostor iz kojeg se ulazi u pet sala. Na sredini je blok s mramornim lavaboima i slavinama za kirurško pranje ruku. Svi smo gledali Hitnu službu još i prije nego je naš Goran Višnjić počeo glumiti u njoj. I tijekom jedne epizode barem se nekoliko puta pokazalo kako kirurzi i sestre instrumentarke ne samo da peru ruke nego i temeljito ribaju kožu, od vrhova prstiju do lakta. "To se više ne radi i koža se ne četka. To su novi naputci. Agresivno četkanje može dovesti do mikrooštećenja kože a svako oštećenje epiderma je pogodno mjesto za rast i razvoj bakterija. Sada za pranje koristimo medicinski sapun ili losion a na kraju pranja utrljava se alkohol koji najbolje dezinficira kožu. Eventualno, na početku dana kod prvog pranja, četkaju se samo nokti", objašnjava Štefica Paljug, također starija instrumentarka koja trenutno mijenja glavnu sestru operacijskog bloka.

Ulaz u sve sale je otvoren, može se vidjeti što se u svakoj radi. Točnije, vidi se velik broj zamaskiranih ljudi nadvijenih nad pacijentom. Posao instrumentarki u KBC Sestre milosrdnice počinje s pripremanjem sale. To podrazumijeva čišćenje i dezinfekciju prostora operacijske sale te slaganje i sterilizaciju setova instrumenata i operacijskog veša, prije operacije.

Ranko Suvar / CROPIX

Na klinici rade otvorenu vaskularnu, abdominalnu i traumatološku kirurgiju te prateću laparoskopsku kirurgiju. "Koliko je potrebno instrumenata po zahvatu, zavisi od vrste operacije. Za klasičnu herniju, a to je manja operacija, potrebno je do 15 instrumenata. Za velike operacije kao što su aneurizma abdominalne aorte, prijeteća ruptura aorte, velike operacije abdomena i pluća, potreban je pun stol instrumenata. Što više znate, odnosno imate više iskustva, to vam je jednostavnije sudjelovati, asistirati i pratiti, što će napraviti operater. Osim toga potrebno je vrhunsko znanje anatomije kako bi mogli pratiti svojim radom kirurge. S vremenom svi, malo po malo naučimo instrumente. Ja radim uglavnom sve operacije, pogotovo u hitnoj službi. Kao starija služba moram znati raditi 'sve'", objašnjava Vesna Drenski.

Sistem obučavanja mlađih kolegica je takav da dobiju mentora a prve operacije rade u paru s iskusnijom sestrom zbog sigurnosti. "U mojoj mladosti, u počecima instrumentiranja, događali su se trenuci panike ali to nisam pokazivala. To je više ona panika u vama, kad se u sebi bojite za pacijenta. Kad ste početnik i neiskusan bojite se hoćete li znati sve ono što kirurg od vas traži, hoćete li moći pretpostaviti neku situaciju, hoćete li se javno osramotiti pred timom. To su trenuci panike kad vas oblijeva hladan znoj, lupa vam srce u ušima i pod velikim ste stresom, kazala je Štefica Paljug koja kao instrumentarka radi 20 godina.

Uigrane kao švicarska urica

Dogodilo se to vjerojatno svakoj instrumentarki. Sestra Paljug kaže da upravo zato sve mlade kolegice upozore na sve moguće situacije koje su u njihovom poslu moguće. "Za te nepredviđene situacije nema pripreme, njih možete podnijeti ili ne podnijeti. Nema jedinstvenog recepta po kome se taj stres, nervoza i napetost, nešto što se događa u samom tijeku operacije, nauči tolerirati i preživjeti. To je sve individualno. Treba imati neku snagu, samokontrolu, jaku osobnost, želju, volju i nepokolebljivost", dodala je sestra Paljug.

Ranko Suvar / CROPIX

Na operaciji su instrumentarke podijeljene između dva zadatka. Jedna je glavna, uz stol, zovu je 'oprana', mora biti sterilno obučena. Ona ulazi prva u salu, slaže svoj stol za instrumentiranje, stavlja  na njega instrumente, sterilni veš za ostale kirurge, konce, cijevi aspiratora, elektrokautera, staplere i gaze. Dodaje kirurgu instrumente i materijale. Druga je, što bi se u narodu reklo 'leteća', a u kirurškom jeziku to bi bila 'neoprana',  iako je normalno da je i ona oprana i dezinficirana. Njezin zadatak je da dodaje svojoj kolegici sve što joj treba i što će joj eventualno zatrebati. Osim toga ona budno prati tijek operacije i unaprijed predviđa što bi moglo zatrebati.

"Trebat će mi dva drena", kaže sestra za stolom, a druga koja je malo dalje saginje se na najnižu policu i uzima dvije dugačke zapakirane cijevi i dodaje ih instrumentarki za stolom. Samo je jedna od scena koju smo vidjeli u salama kojima smo prošli.

"U hitnoj situaciji, ako su neka nenadana krvarenja, novonastale situacije kada se ispostavi da nešto nije bilo u nalazima, ta instrumentarka koja nije oprana ima veći stres od ove koja je za stolom. Mora ići po salama, pronaći i stvoriti sve materijale koji su potrebni da se završiti operacija. To je zaista situacija gdje su vam jako važne i jedna i druga, ljudi nemaju ni predodžbu o toj važnosti", opisuje Vesna Drenski.

Ranko Suvar / CROPIX

U kutu operacijske sale stoji rešetka, na njoj su poredane iskorištene gaze. Nije to prvi put da sam u operacijskoj sali vidjela da se velika pozornost posvećuje upravo tim iskorištenim krvavim gazama i zavojima. Pod velikim operacijama se dosta tamponira, odnosno s gazama na neki način zaustavlja krvarenje i čisti područje od krvi. Na taj način tupferi postaju mali, krvavi i poprimaju izgled tkiva. U takvim slučajevima moguće je da ostanu neprepoznati. Dodatna sigurnost su gaze koje koristimo za operacije a koje u sebi imaju utkane RTG niti.

Onaj osjećaj kad se satima boriš i spasiš čovjeku život

Brojanje je, objasnila nam je sestra instrumentarka najvažnija stvar na kraju operacije. "Brojanje se mora obaviti 5 puta, nekad i više. Brojimo prije i nakon operacije, odnosno prije zatvaranja tjelesne šupljine ili pregrade. Cijeli tim jako pazi na to. Dok ja kao oprana instrumentarka ne kažem operateru da su svi upotrijebljeni tupferi i slane komprese na broju, ne možemo i ne smijemo zatvoriti pacijenta. Ako fali jedna, dvije, nebitno, tražimo gdje je i dodatno se obavi RTG snimka kako bi se gaza detektirala", objašnjava Vesna.

Govor o njihovom poslu ne možemo završiti bez da ukažemo na očitu činjenicu kako i sestre instrumentarke obavezno moraju ići u korak s kirurzima, s razvojem medicine, tehnologija, materijala. Zato je i njihov posao konstantno učenje i usavršavanje, a Vesna je živi svjedok koliko se medicina izmijenila u proteklih 30 godina otkako radi u operacijskoj sali.

Ranko Suvar / CROPIX

Kada operacija završi, nakon što su izbrojali sav materijal, vidjeli da sve 'štima', sestre instrumentarke peru instrumente i stavljaju ih na sterilizaciju. Ona traje 25 minuta. Za to vrijeme pacijent se budi iz anestezije u sali. Pacijent se sigurno odvozi u pratnji anesteziologa, sala se čisti, dovozi se drugi pacijent. Operacijski programi su veliki. Imaju do 20 operacija na redovnom dnevnom programu i nerijetko 5-10 u dežurstvu, pa je raspored zgusnut.

Obučenih sestara za ovo specifično zanimanje je malo. Svi se nadaju da će uskoro krenuti najavljeni prvi specijalistički studij na Zdravstvenom veleučilištu za instrumentarke. Ovom specijalizacijom bismo na razini cijele zemlje imali unificirani način rada svih sestara instrumentarki i spriječili daljnju nestašicu. Napominju mi da je ovaj posao vrlo specifičan i ne može se uslijed nenadanih bolovanja ili sličnih stvari nadomjestiti kolegica tako da se povuče s drugog odjela.

Vesna naglašava da su razlog njezinog dugogodišnjeg stresnog i napornog rada u operacijskoj sali, samo i isključivo pacijenti, odnosno spašavanje njihovih života. Na pitanje kakav je osjećaj kad zna da je svojim sudjelovanjem nekome spasila život, odgovara u hipu: "Predobar! Pogotovo nakon hitnih situacija i iskrvarenja a uglavnom su to prometne nesreće ili razne rupture. Znamo za nekoliko dana pitati sestre na odjelu, kako je pacijent i kad čujete da je dobro, kad znate da ste dio tima koji je pomogao čovjeku, meni je to veliko zadovoljstvo, satisfakcija i ispunjenje u životu. Zaista volim ovaj svoj posao", zaključila je naša sugovornica Vesna Drenski.

Ranko Suvar / CROPIX

medicinske sestre

KBC Sestre milosrdnice

kirurgija

sestre instrumentarke

Klinika za kirurgiju

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter