političari 90-ih za 100posto

Vesna Škare Ožbolt: 'Tuđman je rado čitao pisma građana, a spremao ih je u posebnu ladicu. Spominjao je gospođu iz Imotskog koja mu je napisala 'ja ću za te molit krunicu, a ti oslobodi Rvacku'


Mia Peretić
15.02.2019.13:30
Vesna Škare Ožbolt: 'Tuđman je rado čitao pisma građana, a spremao ih je u posebnu ladicu. Spominjao je gospođu iz Imotskog koja mu je napisala  'ja ću za te molit krunicu, a ti oslobodi Rvacku'
Ranko Suvar / Cropix

sažeto

Otkrila nam je kakav je Tuđman bio kao šef, u kojim se situacijama osjećala životno ugroženo, kako su izgledali pregovori za mirnu reintegraciju, te što misli o hrvatskoj politici danas


Mia Peretić
15.02.2019.13:30

Vesna Škare Ožbolt jedna je od osoba koja je obilježila političku scenu devedesetih, iako je politički aktivna ostala i tijekom idućeg desetljeća. Jedna od najbližih suradnica prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, voditeljica i pregovaračica u procesu mirne reintegracije Istočne Slavonije i nekadašnja ministrica pravosuđa danas ima svoj odvjetnički ured, može se pohvaliti i doktoratom.

Ranko Suvar / CROPIX

Kako kaže, kod nje je uvijek dinamično. Za 100posto smo razgovarali o tim "ludim devedestima", kako je bilo raditi uz Tuđmana, voditi pregovore s pobunjenim Srbima, preživljavati po život opasne situacije na ratom pogođenim područjima, ali i u domaćoj politici, te kako danas gleda na HDZ, naše pravosuđe i aktualne političke aktere.

Početkom 90-ih počeli ste raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, od 1991. godine u Uredu predsjednika Franje Tuđmana. Možete li se prisjetiti kakva je atmosfera vladala na oba radna mjesta i jeste li se odmah učlanili u HDZ?

Točno, početkom 90-tih sam u Ministarstvu vanjskih poslova radila na poslovima šefa odjela za inozemne urede RH u svijetu. Kako Hrvatska još nije bila međunarodno priznata nismo mogli otvarati ambasade, već smo 1991. godine započeli s otvaranjem inozemnih ureda RH u svijetu.

Sjećam se da sam tada u vrlo kratko vrijeme uspjela naći prostore i organizirati otvorenje prva dva takva ureda i to u Stuttgartu i Münchenu, kasnije su to bili naši konzulati. Nakon nekoliko mjeseci pozvana sam u ured Predsjednika Republike i tamo ostala do samog kraja odnosno do 1999. godine kada je Franjo Tuđman preminuo.

Arhiva / Vedran Peteh

U početku sam obavljala poslove savjetnice za odnose s javnošću. Počinjao je raspad Jugoslavije, događaji i situacije su se iz dana u dan usložnjavale. Hrvatska je proživljavala najgoru moguću agresiju. Imali smo pola milijuna prognanika s okupiranih dijelova zemlje, borba za istinu što se događa u Hrvatskoj i za međunarodno priznanje je bila svakodnevna. Iako su to bila teška vremena prvi put su domovinska i iseljena Hrvatska funkcionirali zajedno. Da tada nije bilo pomoći Hrvatskih iseljenika teško bi te prve godine prebrodili.

Nakon raketiranja Dubrovnika i strašnih zločina počinjenih u Vukovaru, Berku, Lovasu, Škabrnji i brojnim drugim manjim mjestima, te nakon raketiranja Banskih Dvora, svjetska javnost se okrenula protiv Jugoslavije i Miloševićeve politike.

Savjetnički tim oko Predsjednika radio je od ranog jutra do kasno u noć. Subote i nedjelje bile su radne. Nitko od nas se time nije opterećivao jer je svaki događaj bio važan, svaka reakcija je bila potrebna i svaka minuta presudna. Kada me pitate za HDZ, ne, nisam se odmah učlanila, već 1993. godine, ali to nije bila nikakava prepreka za rad s Predsjednikom.

Kako ste se osjećali u to vrijeme kada je s jedne strane vladao optimizam oko izgradnje neovisne države, a s druge strane se javljalo sve više incidenata poput “balvan revolucije” i drugih manjih oružanih sukoba?

Svaki dan bih popila svoju dozu adrenalina.

Razgovori s novinarima, brojnim predstavnicima međunarodne zajednice, odlazak na teren s njima bili su moja svakodnevnica. I Slovenija je proživljavala svoje teške dane i tadašnji predsjednik Kučan je često dolazio u Zagreb jer su Hrvatska i Slovenija koordinirale su svoje aktivnosti.

Ranko Suvar / CROPIXJesu li svi u visokoj politici znali da će doći do rata?

Ne, sve se činilo da do rata ne dođe. Početkom devedesetih Hrvatska nije imala svoju vojsku, naprotiv, u svakom većem gradu postojao je garnizon JNA. Predsjednik Tuđman je zajedno sa slovenskim predsjednikom Kučanom predlagao mirno razdruživanje i konfederalno uređenje Jugoslavije, kao prijelazno rješenje. Tuđman je kupovao vrijeme pregovarajući s JNA na Brijunima, praveći razliku u vodstvu JNA između generala Kadijevića koji je branio opstanak Jugoslavije, od generala Blagoja Adžića koji je provodio Miloševićevu politiku. Istovremeno su se u Hrvatskoj donosile odluke u smjeru proglašenja neovisnosti. Hrvatska je prihvatila dolazak međunarodnih snaga koje su zaustavile agresiju. Postepeno se i naoružavala. Kada mirovne misije nisu pokazale rezultat, poduzeli smo vojne akcije Biljesak i Oluju.

Kako je izgledalo biti savjetnica prvom Hrvatskom predsjedniku u ratno vrijeme? Je li bio strog šef, te jeste li svjedočili nekim njegovim teškim trenutcima?

Predsjednik Tuđman je bio strog u komunikaciji, vrlo zahtjevan u poslu i uvijek ozbiljan, jer situacija u zemlji nije bila ni najmanje lagana. Također čvrst u stavovima, znao je što hoće. Izuzetno organiziran i racionalan. Bio je svoj. Nije posebno volio medije pa je percepcija o njemu često bila različita od onoga što je bio u stvarnosti.

Međutim, prije donošenja odluka konzultirao se sa širokim krugom ljudi. Nije se previše petljao u ekonomiju, te teme je prepuštao ljudima iz vlade.

Rado je čitao pisma građana, a neka je spremao u posebnu ladicu. Sjećam se da je ponekad spominjao jednu staru ženu iz Imotskog koja mu je napisala  'ja ću za te molit krunicu, a ti oslobodi Rvacku'.

Arhiva /Bozo Vukicevic

Što ste naučili od njega, koju rečenicu najviše pamtite, te koju situaciju nikada nećete zaboraviti?

Gledajte, od njega se učilo svaki dan jer je bilo takvo vrijeme. Bilo je situacija koje nikada neću zaboraviti.

Iako je bio čvrst i strog, najteže je primao informacije o pogiblji vojnika na ratištu. Bila sam svjedok primanja vijesti o padu Vukovara. Također ću zapamtiti kao posebno težaki njegov razlaz sa svojim dugogodišnjim i najbližim suradnikom Hrvojem Šarinićem.

Bila sam prisutna nekim manje protokolarnim razgovorima poput jednog meni posebno zanimljivog s Margaret Thatcher oko globalne politike. Bilo je nekih dramatičnih situacija, ali i razgovora o kojima ni danas nemam namjeru govoriti.

Od 1995.-1997. godine ste rukovodili procesom mirne reintegracije Istočne Slavonije. Možete li nam kratko opisati kako su izgledali pregovori s lokalnim srpskim vlastima?

Za sve pregovore s pobunjenim Srbima i predstavnicima međunarodne zajednice bio je zadužen Hrvoje Šarinić, a kasnije sam se u te procese uključila i ja. Pregovarali smo do iznemoglosti, prije operacije Bljesak, pa nakon toga prije Oluje i nakon toga poslije Oluje, vezano za reintegraciju Istočne Slavonije.

Pregovori su uvijek bili naporni i vrlo tvrdi. Predstavnici pobunjenih Srba uglavnom su bili vrlo isključivi i u pravilu su odbijali svaki naš prijedlog. Pregovore smo vodili uvijek u nazočnosti međunarodnih predstavnika.

Meni su posebno bili zanimljivi pregovori za otvaranje autoceste Zagreb-Slavonski Brod i pregovori u Ženevi neposredno pred Oluju, a koji su bili posljednji poziv za mirnu predaju. S pregovorima oko potpisivanja Erdutskog sporazuma bilo je nešto lakše, iako smo se natezali oko svake riječi u tom Sporazumu.

Ranko Suvar / CROPIX

Za pretpostaviti je da ste se nalazili u brojnim opasnim situacijama. Je li vam tada život ikada bio ugrožen i kako ste se nosili s tim? Ako jeste, možete li nam opisati jednu takvu situaciju?

Bilo je nekoliko takvih situacija. Na početku rata u Kninu na pregovorima s Milanom Babićem i tadašnjom prvom postavom SAO krajine, nije im se svidjelo što sam im tada rekla pa su zaprijetili da će me zatvoriti u podrum kninske tvrđave. Kad sam bila u Sunji s američkim kongresmenom Danom Rorabacherom pala je granata pored nas. U istočnoj Slavoniji me napala grupa Srba, scena kao u akcijskom filmu i da nije došla protuteroristička jedinica UNTAES-a, tko zna što bi bilo.

Uglavnom u takvim trenucima sam pokazala mirnoću ali i dala do znanja da se ne bojim.

Svaki puta bi nazvala Predsjednika i obavjestila ga, a on je pokušao biti duhovit pa bi me pitao 'a kako su oni prošli?'.

Kako iz današnje perspektive ocjenjujete proces mirne reintegracije, te kako gledate na današnju situaciju u Vukovaru, suživot ljudi tamo, djecu koja odvojeno pohađaju škole?

Naš model mirne reintegracije je pokazatelj da se i mirnim putem može vratiti okupirani teritorij. Ovaj model mira koji je proveden u Hrvatskoj najuspješniji je primjer u svijetu. Naravno mi o njemu malo govorimo, ali bez ispaljenog metka i žrtava vratiti teritorij i ljude svojim kućama je velika stvar. Nije trajalo kao vojna operacija nekoliko dana, već dvije godine, ali se isplatilo. Trebalo je puno truda, strpljenja i odlučnosti i energije, ali sve je to vrijedilo. Normalizacija odnosa među ljudima i dalje traje i zato ja nisam pobornik odvojenih škola. Odvojene škole vode u getoizaciju, a to je klica problema za budućnost. Djeca trebaju ići u školu zajedno.

Bili ste i potpredsjednica HDZ-a. Kakvo je stanje vladalo u HDZ-u kada se predsjednik Tuđman razbolio, te kada se činilo da više ne drži sve konce u svojim rukama? Ili se varamo, pa je realno do samog kraja imao totalnu kontrolu?

Franju Tuđmana treba promatrati kroz dva perioda. Onaj Franjo Tuđman prije bolesti i nakon što se razbolio, a posebno nakon povratka iz američke bolnice Walter Reed.

Kada je sve izgledalo bezizlazno i bespomoćno s prognozama da je predsedniku ostalo još maksimalno šest mjeseci života, Hrvoje Šarinić je u najvećoj tajnosti otišao u Francusku i doveo liječnika koji je preuzeo liječenje i Franjo Tuđman je nakon toga živio još tri godine.

Pred sam kraj nije imao punu kontrolu nad svim onim što se događalo. U HDZ-u su krenule unutarstranačke borbe. Sve političke prljavštine izbile su u prvi plan. Bilo je to vrijeme unutarstranačkih sukoba, zloporaba političke moći i obavještajnih službi, ortačkih poslova, borbe za Tuđmanovog političkog nasljednika.

Ranko Suvar / CROPIX

Kada s današnjim iskustvom sagledate to razdoblje 90-ih, od neovisnosti Hrvatske, preko rata i njegova kraja, te suočavanja s procesima privatizacije, razrušenom i osiromašenom državom, kako biste taj period, prema vlastitim dojmovima ukratko okarakterizirali?

Predsjednik Tuđman bio je odličan lider, od goloruke i napadnute Hrvatske u pet godina preokrenuo je odnose snaga, izborio međunarodno priznanje, stvorio hrvatsku vojsku i preokrenuo odnose snaga na ovim prostorima. Hrvatska je kombinacijom pregovaranja, nuđenja mirnih rješenja i vojnih operacija ispunila sve svoje ciljeve i od političkog objekta postala međunarodni subjekt.

Gospodarstvom i privatizacijom se nije bavio jer se u te teme i modele privatizacije malo razumio, ali je i za to bio odgovoran.

Što mislite o političarima koji se danas pozivaju na ostavštinu Franje Tuđmana, vidite li da zagovaraju išta od njegovih vrijednosti koje vi zasigurno dobro poznajete s obzirom da ste s njim blisko surađivali?

Nekima su puna usta Franje Tuđmana, a potezi upravo suprotni od onoga što je Tuđman zagovarao.

Evo, od politike pomirbe na kojoj je Franjo Tuđman stvorio nacionalnu snagu danas nije ostalo ništa. Tuđman je smatrao da politička os Hrvatske treba biti u centru i desnom centru. Nije dopuštao radikalizme, nije trpio isključivost. Neki njegovi politički nasljednici odvukli su HDZ u jednom trenutku jako udesno, što on nikada ne bi dopustio.

Mislim da su odstupanja od Tuđmanove politike bila najveća u periodu od 2012. do 2016. godine.

Zašto ste napustili HDZ 2000. godine, s kojim ciljem je osnovan Demokratski centar?

Već sam na neki način opisala atmosferu 1999. godine. Na Parlamentarnim izborima 2000. godine HDZ je doživio poraz. Ja sam tada nosila listu u petoj izbornoj jedinici i bila jedini izborni pobjednik. Kao potpredsjednica HDZ-a sam tražila da se HDZ reorganizira, riješi političkih tereta. Nije išlo. I dalje su ostali dominirati oni ljudi zbog kojih je HDZ izgubio izbore. Umjesto da oni odu iz HDZ-a, otišla sam ja. Umjesto da se nastavim boriti s njima osnovala sam zajedno s Granićem i Miljavcom Demokratski centar koji je bio na političkoj osi centra i desnog centra. Trajali smo 16 godina.

Damjan Tadic

Kako biste ocijenili HDZ danas, vrijednosti koje promiču i politike koje zagovaraju? Ide li Hrvatska u pravom smjeru, po Vašem mišljenju?

U HDZ se danas vratila politička umjerenost što je jako bitno zbog političke slike koju šalje HDZ u svijet. Hrvatska ide u pravom smjeru, ali ja s brzinom kretanja nisam zadovoljna, treba ići puno brže.

S obzirom da ste bili i Ministrica pravosuđa, kako ocjenjujete stanje u hrvatskom pravosuđu danas?

Hrvatsko pravosuđe danas je puno bolje od pravosuđa od prije nekoliko godina. Postupci se vode brže. Na žalost, ima lutanja u reformi, posebno mislim na reorganizaciju mreže sudova, prostorni kapaciteti su i dalje jako loši, dodatna edukacija sudaca prilično je siromašna. Međutim, ipak se pravosuđe kreće prema naprijed.

Percepcija o pravosuđu je lošija od stvarnih rezultata jer nekoliko atraktivnih slučajeva koji dominiraju u javnosti stvaraju sliku kako je u pravosuđu sve loše, a nije.

I sami ste bili u utrci za predsjednicu RH, pa kako ocjenjujete mandat sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, te što mislite o potencijalnim kandidatima poput Dalije Orešković ili Zorana Milanovića?

Za predsjedničku utrku treba novaca koji ja na žalost nisam imala. Imala sam dobar program, ali ne i dosta novaca. Tako da sam odustala od kampanje i podijelila prikupljeni novac ljudima po cijeloj Hrvatskoj. I to mi je u stvari bio najljepši trenutak cijele kampanje. Nekima sam uplatila za liječenje, drugima za školovanje, trećima za obnovu kuće i osjećala se na kraju prilično dobro.

Nakon toga sam ostavila politiku s porukom iz pjesme Manu Chao "Politik kils - Politika ubija" i rekla samoj sebi treba se odmoriti. Ovo nije moje vrijeme.

Mandat aktualne predsjednice ocjenila bih vrlo dinamičnim.

Kroz brojne državne posjete uspjela je pažnju svijeta skrenuti na Hrvatsku i to je dobro. Iako se nitko od navedenih još nije izjasnio o kandidaturi za predsjedničke izbore meni se čini da bi s njima kao kandidatima, predsjednička utrka bila jako zanimljiva.

Danas imate odvjetnički ured, jeste li zadovoljni vašom dosadašnjom političkom, ali i profesionalnom karijerom?

Jesam. U politici sam imala prilike dati svoj doprinos u povijesno vrijeme stvaranja države, iza sebe imam odrađene velike projekte od mirne reintegracije do reforme pravosuđa. Dakle, bila sam u prilici napraviti dobre stvari za Hrvatsku, u tome se vide rezultati i to je dobro.

Nisam uzela dobru saborsku mirovinu, već sam otišla na tržište i počela od nule. U međuvremenu sam i doktorirala na temi Pravosudni menadžment u funkciji efikasnijeg rada sudova. Dakle, kod mene je vrlo dinamičano i dalje.

Jeste li u bilo kojem trenu požalili što ste političarka, kada ste se politikom aktivno bavili?

Ne, nisam ništa požalila.

Za kraj, majka ste dvoje djece. Koja je najvažnija poruka koju ste prenijeli odnosno naučili svoju djecu?

Treba biti svoj i ljestvicu uspjeha graditi na radu i rezultatima rada. To je svakako teži put, ali se na kraju isplati.

Ranko Suvar / CROPIX

intervju

rat

devedesete

franjo tuđman

mate granić

Vesna Škare Ožbolt

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter