Višnja i Zdravko pevec potpuno otvoreno o svemu

Ona više nije ušla u Pevec, njega su u Zadru istjerali iz centra, a borba za ime ih drži: 'Kad me netko pita - kako si? Kažem - gle, bila sam jedna od najmoćnijih žena u državi, danas sam ništa'


Valerija Bebek
22.03.2019.08:00
Ona više nije ušla u Pevec, njega su u Zadru istjerali iz centra, a borba za ime ih drži: 'Kad me netko pita - kako si? Kažem - gle, bila sam jedna od najmoćnijih žena u državi, danas sam ništa'
Zeljko Puhovski / CROPIX

sažeto

Obitelj Pevec ugostila je ekipu 100posto u svojoj obiteljskoj kući u Donjim Mostima


Valerija Bebek
22.03.2019.08:00

Prva stvar koju svakog jutra napravi je da upali radio, onda iz prostorije za primanje gostiju, koja je nekada na starom djedovom imanju bila štala, odlazi u kuhinju i pali vatru u štednjaku. Jer iako im kuća ima zvučnike u svim prostorijama, stari štednjak na drva je najbolji, kaže Višnja Pevec. Dok nam je završavala doručak na koji su nas pozvali, Zdravko nas je dočekao u dvorištu. Brži od njega bio je jedino Jerry, crni mješanac kojeg je Višnja pronašla i od tada je s njima.

"Idemo mi nazdraviti", kaže Zdravko i vodi nas u prostoriju za primanje, koja je u posljednje vrijeme Višnjin atelje prepun slika. "Nemojte dugo kruh će se ohladiti", govori Višnja iz kuhinje i dolazi nas pozdraviti. Oko bogato pripremljenog stola koji više izgleda kao doručak sa švedskog stola nekog hotela, recimo donedavno njihovog Picoka, okupili smo se ne kako bismo razmjenjivali recepte za domaći kruh, nego zbog puno drugačijeg razloga. No, saznali smo i recept za domaći kruh. Inače Višnja ga peče svaki drugi dan, a u mješavinu brašna stavlja ili ono bučinih sjemenki ili brašno konoplje.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Zeljko Puhovski / CROPIX

Bračni par Pevec još uvijek je bio pod dojmom silne podrške s kojom su ih doslovno zasuli poznati i nepoznati ljudi. U njihovom obraćanju javnosti nakon presude Vrhovnog suda koja među ostalim kaže da moraju platiti više od četiri milijuna kuna, Zdravko Pevec je kazao da bi mu svaki građanin Hrvatske mogao posuditi jednu kunu. Počeli su pljuštati zahtjevi: 'Dajte nam Iban, dajte žiroračun. Imam samo mirovinu, ali uplatit ću vam nešto.' Vidljivo je koliko im je drago zbog toga. Messenger je krcat, ima poruka po svuda. Novinari zovu, a Zdravko je zabavljen time da im proslijedi barem dio.

Dok nam toči kavu Višnja objašnjava da im novac nije bio namjera, niti ga žele uzeti. Kaže da Zdravko tu noć nije spavao, rekao je to - emotivno. Ali podrška i spoznaja da su ljudi na njihovoj strani, to je ono što im treba.

"Čovjek nas je jučer pet- šest puta zvao iz Gradeca. Ima servis, popravlja kamione, druži se s vlasnicima kamiona, kamiondžijama. Znači kojima sam stvarno bio trn u oku. Kaže mi - 'Zdravko dođi kod mene, svi su na tvojoj strani. Svima nam se to može desiti.' To je poanta, takva podrška, ja ne mogu sve to riječima opisati", kaže na početku Zdravko

Presuda Vrhovnog suda, koja je izrečena u petak prije tjedan dana, potvrdila je onu sa županijskog izrečenu prije četiri godine. Prema njoj Zdravko Pevec bi trebao odslužiti još 11 mjeseci zatvorske kazne, Višnji je kazna zatvora preinačena u rad za opće dobro, uz to su roku od 15 dana dužni platiti gotovo 400 tisuća kuna sudskih troškova i 3,9 milijuna kuna tvrtki Pevec.

Ono što su očekivali, u što su bili uvjereni, je da će sudsko vijeće uvažiti njihove žalbe, argumente, dokumentaciju. Nisu se nadali ovakvom pravosudnom raspletu.

Pozlilo mu nakon posjeta Pevecu, iz jednog su ga istjerali

Posljednje dvije godine Zdravku Pevecu zdravlje se pogoršalo, samo prošle godine bio je tri puta na hitnoj, dva puta u Bjelovaru, a jednom u Zagrebu. "Došao mu je strašno pritisak u prsima, u srcu, tlak mu je tada skočio na 240, na kraju je ostao u KB Dubrava. Tamo su našli da je uzrok toga kamenac koji je zaglavio u žučnom kanalu, onda je imao operativni zahvat. To je bilo prošle godine", prepričava Višnja. Početkom veljače imao je operaciju kralježnice, nakon tri mjeseca neuspjelih terapija. Prije dvije godine također je bio u KB Dubrava. "Imao je pankreatitis od stresova. Dan prije bio je u Pevecu, gledao, razmišljao. To su šokovi", tiho kaže Višnja.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Zeljko Puhovski / CROPIX

Ona niti jednom nije ušla u neki Pevec centar, nije joj lako. Kaže nema snage ući. Zdravko samo potvrdno kima glavom.

Zdravko je čak jednom došao u Zadarski centar pa ga je poslovođa izbacio van. Rekao mu je da nema pravo ulaza, da je tako stečajni odredio. Kako to protumačiti? To su sve preveliki šokovi, stresovi, treba ostati normalan

"S druge strane ima ljudi, naših bivših djelatnika koji žive i vani i okolo. Pa mi šalju poruke - za najbolju direktoricu na svijetu... puno pozdrava! Ima ljudi koji su nam zahvalni što smo ih naučili i kažu da im je to bio najljepši dio života", Višnja uvijek završava na lijepim temama. Priča o tome kako su svi bili jedna velika obitelj. Njih dvoje i njihovi sinovi u kombinezonima su opremali centre. Klince su radnici zafrkavali i zvali ih šegrt Hlapić.

No spomenula je samo bivše radnike, zanimalo me što je sa sadašnjim zaposlenicima Peveca. "Ima ih koji nas vole i dalje koji nam prilaze, ima ih koji su u strahu da ih ne bi netko vidio pa se boje s nama razgovarati da ne bi dobili otkaz. Mi to razumijemo...", odgovorila je.

Posljednje četiri godine od presude Županijskog suda oni žive u uvjerenju da će sve biti najbolje. "Toliko smo se koncentrirali i psihički prilagodili da smo se pomirili s time da su nam sve to uzeli. I borimo se da nešto dobijemo, pogotovo ime. Radili smo dalje i tješili sami sebe. Da je ovo ili ono, koliki su stradali na ovaj ili onaj način", kazao je Zdravko. Oboje potvrđuju da još uvijek traje sudski spor za njihovo ime - Pevec. I to je ono što ih drži. Višnja kaže jako su svjesni kakvu je javnost imala predodžbu prije 10 godina, a kako su sada shvatili da nisu gurnuli firmu u stečaj, da firma danas i upravo zato uspješno posluje i to pod njihovim imenom.

"Ljudi to isto ne mogu shvatiti. 'Kako koriste vaše ime, ako niste dio te firme?' pitaju nas", svjedoči ona. No apsurd s njihovim obiteljskim imenom ide još dalje. Peveci su 2007. otvorili obrt kada su posadili vinograd i borove, nazvali su ga 'Pevec plodovi zemlje' s njihovim prepoznatljivim logom pijevca.

"Da bi nas kasnije stečajni upravitelj tužio da ne smijemo to koristiti. Taj spor smo dobili, sudac je rekao - 'Pa čije je to prezime? Kako ne smije koristiti?'", kazala je.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Zeljko Puhovski / CROPIX

A poljoprivreda je ono čime se bave. Ono kako im prolaze dani. "Ako ste primijetili koliko zemlje oko kuće ima, životinje niste ni vidjeli. Ja sve to kosim, održavam. U vinogradu isto, sve se radi ručno. Vino radimo sami. Ajde rezidbu nismo, imali smo pomoć. Ali sve ostalo kad počne rasti loza, optrgavanje tih mladica ili formiranje loze to radim ja. Kosim travu okolo u vinogradu. Zdravkov je zadatak da prska, da freza vinograd, to on radi na traktoru. Mi smo uključeni maksimalno. Još sam u radnom odnosu kod sina u firmi Pevec oprema, administraciju radim", nabraja Višnja kako joj izgleda prosječan dan.

'Bila sam jedna od najmoćnijih žena u Hrvatskoj...'

Zdravko koji je zadužen za pesticide i prskanje, radi kao prokurist u sinovoj firmi, znači ne prima plaću, on je u mirovini. Ali jedini ima dozvole za kemikalije i upravljanje strojevima. Ako otiđe u zatvor, osim njegovog narušenog zdravlja, propast će im i taj posao od kojeg žive. A kako sve to znaju uspješno raditi, Višnja odgovara da su oni djeca sa sela, kad su bili mali radili su sve. Ona uz to oduvijek voli cvijeće i bilje, tu je ljubav naslijedila od djeda. "Za mene je crno vino lijek i onda moram znati kakav ukus treba imati i kako se proizvodi, kako loza mora rasti da bi imala dobar plod", objasnila je uz smijeh. Njihova vina stekla su etiketu vrhunskih. A upravo rad na zemlji je ono što ih je održalo normalnima u vrtlogu svih negativnosti.

"Rad na zemlji, to je jedna hrana za dušu, kad si u prirodi i dobivaš tu pozitivnu energiju od biljaka to je na neki način terapija",rekla je Višnja, kasnije u razgovoru dotakli smo se i njezinog slikanja, koje joj također pomaže. Kaže navečer, umjesto da gleda seriju, ona uzme platno i slika to joj je ispušni ventil. Motivi su joj uglavnom pejzaži, kada je neki vidik fascinira napravi fotografiju koju zatim prenese na platno.

Ipak razgovor o nadilaženju nedaća, prošaran je i nešto tamnijim mislima, situacija u kojoj se njihova obitelj našla ostavila je traga na sve. Pogodilo je to strašno Višnjine roditelje, pogotovo majku koja ne može podnijeti što im rade.

Kad me netko pita 'Kak si?' Kažem - gle, bila sam jedna od najmoćnijih žena u državi, danas sam ništa. A najgora stvar koliko su nas svi gazili, blatili, pljuvali po nama. Koliko su nas ponižavali, to sve treba izdržati. Onda mi dođe da bih barem mogla imati onu bolest od koje zaboraviš sve. Amneziju, jednostavno da ne znaš što je bilo jučer, da živiš i misliš samo od danas. Da ne znaš tko je Pevec, da ne vidiš taj natpis, možda bi bilo lakše. Misliti na sve to i očekivati nešto sutra, ne znam kako, a moraš, iskrena je kao i uvijek Višnja Pevec.

Dok ona sve to govori kao odgovor na pitanje što bi bio neki idealni scenarij po njima, planiraju li pokretati nešto dalje, Zdravko je zabavljen pisanjem popisa, korespondencijom s poznanicima, odgovaranjem na pitanja novinara. Višnja objašnjava da sada već zazire od Zdravkovih ideja, ne zato što su loše, nego zato što kad god ima ideju da nešto pokrene ili završi u bolnici, ili po najnovijem dobiju 'pljusku' od presude. Ne zna, kaže, kako ne misliti na ono što im se dogodilo. A zbog čega im je najviše žao?

"Sramota", uključuje se Zdravko brzinom munje. "Ispada da sam lopov. Što bi mi roditelji rekli? Što bi mi djedovi rekli?", reče Zdravko. Višnja ga nadopunjava. "Što ti tast kaže? Kad si bedast - da si otišao u Njemačku i tam radil, bi te cijenili", kratko je kazala.

Zeljko Puhovski / CROPIX

"Pa to je ravno onim masakrima kad netko ubija, kao da ja znači tako ubijam, tako se osjećam. I ono što ste ranije pitali, već smo se navikli na ovo, i da su napravili takvu presudu. Vratili se nazad, pa proći će to samo po sebi, samo da mi omoguće da mogu, da razgovaramo normalno i argumentirano. Svjedoci daju izjavu, mi u rešetkama i tamo na sudu ovako", kaže dok gestikulira zavezane ruke. Tumači kako je to bila ogromna firma, točnije šest firmi u Hrvatskoj, a pet u inozemstvu. Kaže da se na kraju ispostavilo da je on na sudu na saslušanju saznao tko mu je radio zadnji završni račun.

'Prvo je zvala baka iz Bjelovara i rekla da me policija traži'

Ono što samo želi je pravično suđenje za pravičan život. "Gdje je to pravično suđenje i omogućen rad? Želim pravedno uživati u nečemu što sam stvorio, želim raditi. Ali dajte mi da radim pa ću se dalje sam snaći pa toliko sam valjda sposoban. Snaći ću se, hoću. Samo me svako takvo pitanje pogađa. I ja se pitam što me može spasiti? Želim da se javnosti prikaže istina, ako sam kriv za nešto, ok odgovaram... Bilo je 120 ljudi u računovodstvu i cijelu godinu su se susretali s nekim novim nepoznanicama. I ako su pogriješili nisu namjerno. I opet se to ispravilo jer su omogućili da dobijem taj porezni nadzor. Znate kako vam je to, netko vas osudi, presudu vam ne uruči i zatvori vas... To je doslovce tako. Moglo bi se svesti samo na ovaj detalj. Pozvali su me u policiju da dam izjavu na porezni nadzor i na manjkove. Ja kažem ne znam o kojim manjkovima i kojem poreznom nadzoru govorite - kad ga nisam primio. I drugi dan su došli u šest ujutro i zatvorili nas", kazao je Zdravko.

Bio je to početak lipnja 2010. godine. Ono čega se sjeća je da je padala kiša 'i nebo je plakalo' ponovio je Zdravko kao i u ponedjeljak u obraćanju medijima. Sjeća se da je došla policija, a zatim mediji, medijska kola okružila su njihovu obiteljsku kuću i imanje u Donjim Mostima. "Zove baka iz Bjelovara kaže mi 'Zdravko došla je policija traže te. Daj otvori vrata'. Bilo je to u pola šest. Prije toga bio sam u policiji u Bjelovaru da dam izjavu o poreznom nadzoru. Kažem nisam ga ni dobio. S druge strane pitali su o inventurama, ne znam kakve je to uopće imalo veze. Jesu li što pronevjerili, ukrali. Tada je bilo 18 centara, baš su pitali za Split, rekao sam im ja sam u Splitu dva puta godišnje", prisjeća se Zdravko.

Višnja se nadovezuje da su poslovnice imale poslovođe koje nisu odgovarale nizašto. Zdravko objašnjava da kada su imali neobjašnjive manjkove u centrima za to su njegovi pravnici napravili kaznene prijave i kasnije su procesuirani. Bilo ih je dvoje. "Nemam pojma koji su, ali bih te mogao sasvim lako prepoznati u nekakvim komentarima, negativnim. Sve zna, znači radio je u firmi. I govori u stilu - terminator, nije daval plaću, daval je na crno... Ono što može najviše boljeti. Nije to niti jedan pošten radnik ni građanin. Nego oni koji su riješili šleper televizora ili šleper cementa. Ili jednom kupcu su sedam kupaonica spakirali i prodali. Koliko je televizora bilo?", pitao je na kraju Višnju.

Kaže ona da ne zna točan broj, ali ljudi su im naknadno prilazili i govorili gdje su im sve krali, pita se što im nisu to govorili kada se to i događalo. "Bilo je 160 televizora", sjetio se Zdravko i ispalio dok je Višnja pričala.

Njihov slučaj spada u sferu 'gospodarskog kriminala' te ih ljudi vole uspoređivati s nekim slučajevima koji su se dogodili i nakon i prije njih. Na pitanje rade li oni to, ne daju pozitivan odgovor. "Nismo privatizirali niti jednu firmu, mi smo sve stvorili od nule. Sve smo ulagali u firmu da bi mogli rasti, funkcionirati i to zapravo boli. Jer ne znam isti takav slučaj. Prije svega krivi smo što smo toliko rasli, što smo se previše isticali i smetali nekome, što su nas namjerno srušili, a nikad možda nećemo saznati kome. Imali smo najbolje namjere da zapošljavamo ljude. S druge stane imali smo toliko dobru ponudu, toliko niske cijene, da je bilo za svaki džep. Nismo se borili da imamo visoke marže, da zarađujemo, nego opet da narodu povoljno nudimo robu. Tako da jednostavno ne znam s kime bih se usporedila", jasna je Višnja.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Zdravko iznosi svoju filozofiju da je za život potrebna jedna žlica, jedan tanjur i nešto malo u njemu. Kaže, mogao je živjeti i u djedovoj kući, kada je dolazio raspad Jugoslavije i s njim kriza, odlučili su pokrenuti nešto svoje da bi mogli živjeti. Mogli su imati 10 zaposlenih ljudi i sasvim solidno živjeti, međutim, kaže Zdravko, spontano se događalo da ga na sve strane mole da zaposli nekog njihovog. Posla je bilo i tako su se razvijali.

Kako su započeli vlastiti biznis

Započeli su s prodajom američkih kosilica. Prijatelj iz Njemačke bio je zastupnik, ponudio im je dobru cijenu, ali su morali kupiti ogromnu količinu. Da bi to prodali morali su otvoriti dućane. "U početku smo imali male trgovine iznajmljivali smo u Slavonskom Brodu i Zelini, kasnije u Sesvetama. I to je bilo to - imali smo dobru robu, koje nema na tržištu, jer je u to vrijeme sve drugo bilo puno skuplje", objašnjava Višnja. Ona je u to vrijeme radila kao komercijalist u bjelovarskim Vrtovima, zbog odličnog znanja njemačkog komunicirala je i s Nizozemcima i s Nijemcima.

Zdravko objašnjava kako su kosilice i servis bili njegov dio, a ona je zahvaljujući poznanstvima i radu na njemačkoj veletržnici dobila priliku za proizvodnju paprike. "Bilo je to 1988. moj komercijalni direktor iz Vrtova i ja išli smo na put dogovarati prodaju za Vrt. Upoznali smo čovjeka koji je radio na veletržnici i objašnjava nam kako je mađarska sorta paprike 'šorokašri' jako tražena u Njemačkoj. Predloži nam da bismo nas dvoje mogli to proizvoditi. Budući da je priprema tla i sjeme bilo jako skupo, svakome od nas je posudio 20.000 maraka. Ogroman novac za to doba. I to bez ikakvog ugovora, potpisa, vjerujte mi ja danas ne znam kako se taj čovjek zove. Ali rekao nam je - 'Ako mi ne vratite metak u čelo'. Ne može biti gori teret", prisjeća se Višnja.

Budući da su i Zdravko i ona imali jako puno zemlje (120 rali) imali su gdje zasaditi papriku, to su i učinili, uz pšenicu i kukuruz, posijali su mađarsku sortu. "Kad smo krenuli saditi svi su govorili da smo ludi, da se paprika sadi oko Virovitice. Te godine je bila suša, nije bilo lako. Sjećam se klinci su još mali bili, oni su brali, slikali se na punim vrećama. Teško je bilo, ali mi smo uspjeli, prodali to. Vratili čovjeku novce", govori o samim počecima.

Osim paprike pružila joj se prilika uvesti lončanice iz Nizozemske, nakon što su registrirali firmu prijatelj iz Nizozemske ponudio je veliku količinu lončanica. "Odlučila sam to uvesti, jer Zdravko je imao svoj dio s kosilicama i sitnom poljoprivrednom mehanizacijom. Ali se nisam htjela petljati u tržište Bakoviću koji je već imao svoje tržište u Lučom, ni Todoriću koji je prodavao cvijeće na Kvatriću. Nego sam to prodala prijatelju iz Vojvodine koji je imao proizvodnju ruža. Tako smo mi krenuli. Onda je došao raspad Jugoslavije, prekid platnog prometa, to više nismo mogli dalje raditi. Ali smo kasnije asortiman kada smo otvarali trgovine proširili i na cvijeće i na kompletnu vrtnu opremu", opisuje Višnja kako je izgledao početak uspjeha Pevecovih.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Neja Markicevic / CROPIX

Prvo su imali obrte, ali zbog zakonskog ograničenja o broju djelatnosti pretvorili su ga u firmu. Zdravko je odlučio firmu nazvati Pevec, po svom imenu. Iako je u to vrijeme jako popularno bilo tvrtku nazvati nešto-trade ili trade-nešto. Pitam ih što misle, je li moguće danas tako pokrenuti posao? "Peveci da, sigurno!" kaže Zdravko i nastavlja. "Tko se javio da ti da kunu, taj će ti dati i 100 kuna i 1000 kuna i 1000 eura".

Zatim ponovno spominje posao koji je sa sinovima pokušao pokrenuti u Zadru. Njihovi nekadašnji dobavljači bili su spremni ući u posao s njima, gotovo bez ikakvih garancija. "Da im nije stečajni zaprijetio da ne mogu raditi s nama inače će im otkazati suradnju.... Došao sam kod dobavljača koji ima promet dva milijuna kuna mjesečno s Pevecom. Pa mi kaže u strahu da zamislim što bi se s njim dogodilo da mu jedan mjesec ne plati. Ja potpuno razumijem. I takvi veliki dobavljači koji su u milijunskim iznosima radili, na žalost više nisu u firmi Pevec. Snalaze se na drugi način", kazuje Zdravko.

'Gotovo nitko ne zna kako je došlo do kraja'

"Gdje je tajna uspjeha Peveca? Što smo mi obitelj! To je ono što je na sve načine ovo pokrenuto. Ne treba nama kuna, ali da vidite podršku. Kad ste iz naroda, kad živite za narod", tvrdi Zdravko. Višnja ga nadopunjuje da su svi radnici koji su tada s njima radili osjećali firmu kao obitelj. "Kao da su dio jedne velike obitelji, da ive i stvaraju za tu obitelj. Mi smo s njima radili, nismo se izdvajali kao gazde i zapovijedali, bili smo dio tog tima", kazala je.

Razgovarali smo još o tome kako nitko gotovo ne zna kada je i zbog čega počeo pad Peveca. Zna se da je krenulo od njihove tvrtke Instalotehna. Višnja kaže Instalotehna imala je kupca Unija metali koji je njihovoj firmi bio godinama dužan. Tužili su firmu i na kraju im je sud dodijelio strojeve da zatvore taj dug. "Mi strojeve nismo ni preuzeli, dobili smo samo dokumentaciju da smo vlasnici strojeva. Da bi tjedan dana iza toga Ministarstvo financija blokiralo Instalotehnu, ne zbog našeg duga, nego jer su rekli da smo pravni sljednik Unija metala, a oni su dužni državi ne znam koliko milijuna. Nismo mogli vjerovati. Tužili smo državu, je li to normalno? Kako možemo biti pravni sljednik nekoga tko je nama godinama bio dužan? Na kraju smo digli hipoteku na zemljište u Slavonskom Brodu i Kutini da bi nas odblokirali. Nikad nas nisu odblokirali. To je bio prosinac 2008., nakon što je Beograd otvoren", kazala je Višnja Pevec.

Budući da su im ostale firme u grupi bile povezane s blokiranom Instalotehnom 'sve se topilo'. Nisu mogli dobiti ni priliv od kartičnog poslovanja u drugim firmama, niti garancije, kao da su sve tvrtke bile blokirane. Imali su ogromne zalihe robe, zato su mogli funkcionirati, ali promet je padao. Nisu kupovali novu robu. Iako su krenuli u rekonstruiranje da smanje troškove, dobavljači i banke su prihvatili program država ih je blokirala.

"To je onda bila propast. I normalno, nema onda više plaće, javili su se sindikati, mi smo tražili pomoć okolo, tražili investitore. Dolazili su nam reketari koji su nas spašavali, a za to su uzimali nove iz naših džepova. Sa svojih privatnih računa plaćali smo režije. Firma je još dva mjeseca u blokadi funkcionirala, to što nas terete da smo uzeli sve smo u firmu dali. Da nismo iz džepa plaćali ne bi ni struje bilo. Davali smo osobne mjenice i banke su nam počistile sve naše račune. A zadnje novce koje smo imali u kući, koje smo mogli dići, bili su nam u ladici. Kad su nam došli na pretres sve te novce su pokupili i to nigdje nitko više ne spominje. Ti novci su završili u sefu na Bjelovarskom sudu. Na kraju je to - navodno - tako su rekli, pokrala šefica računovodstva. Ta se žena ubila. I novaca nema i nitko ih ne spominje. Novci koji su nama ukradeni, znači sve su nam uzeli i još traže da nešto platimo. Ne znamo točno koliko je bilo, ali oko 450.000 kuna", ispričala je u jednom dahu Višnja Pevec. Za usporedbu sudski troškovi koje bi Peveci trebali platiti iznose 390.000 kuna.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Nakon dugačkog razgovora Zdravko ustaje, mora leći. Ne može toliko dugo sjediti, čeka odlazak u toplice, trebalo bi to biti negdje pred ljeto. Višnja nas vodi svojim ovčicama. Njezine su miljenice Nera, najbjelija među njima i Božana koju je pronašla na Božić, a ponaša se kao pas. Drži ih samo kako bi pasle ogroman strmi travnjak. Doziva nam i divlje jelene. Velika zemlja okružuje kuću, nimalo ugodno u slučaju da tu mora ostati sama. Završnu fotografiju odabrali su napraviti s Jerryjem ispred košare za kukuruz koju je ispleo još Višnjin deda. Iako je Zdravko imao ideju da se slikaju pred zidom od uredno posloženih drva - jer to je prizor koji vrijedi slikati. Ispraća nas srčano, kako nas je i dočekao. Stavlja nam u auto 'Višnjinu medicinu', uz riječi da ne zna do kad će još moći proizvoditi vino. Ali na kraju ipak daje obećanje da će tog 21. vola okrenuti kako god završi njihova priča.

doručak

Višnja Pevec

Zdravko Pevec

Pevec

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter