NASTAVLJAMO SERIJAL 'KULT(NE) LIČNOSTI'

Za njega je i Sjeverna Koreja bila progresivna: Diktator je zabranio puštanje glazbe, bradu, brkove i - AIDS!


Daniel Radman
24.06.2018.12:00
Za njega je i Sjeverna Koreja bila progresivna: Diktator je zabranio puštanje glazbe, bradu, brkove i - AIDS!
Reuters

sažeto

Umjesto u Švicarsku, Saparmurat Nijazov je Turkemenistan pretvorio u Sjevernu Koreju


Daniel Radman
24.06.2018.12:00

Kad sljedeći put budete pomislili da Hrvatsku nazovete "Apsurdistan", još jednom dobro promislite. Ima naša država stotinu mana, ma i više od stotinu, to nije ni najmanje sporno, ali kad se uzme u obzir da u svijetu postoje pravi "Stanovi", s pravim diktatorima koji vladaju manirom "teatra apsurda", svako kukanje u Lijepoj našoj trebalo bi prestati istog trena.

Vjerojatno najgori primjer svih "Stanova" jest Turkmenistan, država od svojih 5-6 milijuna ljudi, smještena uz obale Kaspijskog jezera, koja se može pohvaliti ogromnim rezervama zemnog plina. S tako malim brojem stanovnika i s takvom količinom prirodnog bogatstva, Turkmenistan bi – kako je ono rekla naša predsjednica na inauguraciji – mogao postati nova Švicarska. Ali ne, zahvaljujući svojim diktatorima Turkmeni, unatoč činjenici da uživaju u besplatnom plinu, vodi i struji, žive kao taoci u vlastitoj zemlji. Skoro kao u Sjevernoj Koreji.

Reuters

Tko zna što bi s njima bilo da još 80-ih godina, dok je Sovjetski savez bio na životu, u Turkmenistanu nije izbila korupcijska afera nakon koje je na čelo republičke partije došao izvjesni Saparmurat Nijazov. Mihail Gorbačov, tadašnji reformator SSSR-a, u njemu je vidio progresivnu snagu, no procjena mu je bila posve pogrešna. No, do takvog zaključka svi će doći tek nakon što je 1991. Turkmenistan postao neovisna država, a Nijazov njezin prvi predsjednik.

Obično diktatore mjerimo prema broju žrtava za koje su odgovorni, no tu je Nijazov daleko od svoje diktatorske konkurencije. Njegov način "iživljavanja" bio je posve originalan. Nijazov se, kao i "svaki drugi" diktator, proglasio doživotnim predsjednikom, gušio je oporbu i zatvarao svoje političke protivnike... No, ono po čemu će njegova 25 godina duga vladavina biti upamćena je niz ludosti koje su Turkmenistan pretvorili u "Weirdistan", kako su ga nazvali zapadni diplomati.

Pa, krenimo otpočetka. Nijazov je rođen ratne 1940. godine. Otac mu je, barem službeno, stradao u Drugom svjetskom ratu, majka u tragičnom potresu koji je Turkmenistan zadesio 1948. godine. Odrastao je u sirotištu, a kao talentirano dijete uspio je doći do stipendije, školovati se u Rusiji i upisom u Komunističku partiju polako, ali sigurno graditi svoj status koji će te 1985. biti zacementiran izborom za Glavnog tajnika Turkmenskog KP-a. Po raspadu SSSR-a tu će titulu zamijeniti s onom predsjednika samostalne države koju će osvojiti na izborima 1992. na kojima je - treba li reći - bio jedini kandidat.

Reuters

Godinu poslije proglasit će se "Turkmenbašom", Vođom (Ocem) svih Turkmena, a da se previše ne zamara s prividom demokratske procedure 1994. biti će imenovan desetogodišnjim predsjednikom. Nakon pola tog predviđenog mandata shvatili su da nema smisla ograničavati mu vlast na samo jedno desetljeće, pa ga je parlament, kojeg je osobno izabrao, proglasio doživotnim predsjednikom. Kasnije je dodano da je i svako oporbeno djelovanje kažnjivo zakonom.

Uveo je toliko strahovladu da je novinar britanskog Spectatora, nakon što je obišao izolirana planinska i pustinjska područja, zaključio da ćete u zadnjoj jurti naići na "zaglušujući muk" čim se spomene Nijazovljevo ime. A i razgovori s Turkmenima u egzilu uvijek počnu tako da sugovornici inzistiraju na anonimnosti. Ipak, ako su mu na nečemu Turkmeni zahvalni, onda su zbog toga što njihova zemlja nakon raspada SSSR-a nije ušla u fazu političke nestabilnosti. Da ne kažemo anarhije. S obzirom da graniči s Afganistanom, nije to baš mali uspjeh. Kasnije je to Nijazov naplatio. 

Iako je zemlja tradicionalno islamska, tijekom svoje vladavine uveo je novu pseudoreligiju. Objavio je kvazimističnu knjigu "Ruhnama" - što bi otprilike značilo "Knjiga duhovnosti" te se drznuo zatražiti od islamske zajednice da je preporuči vjernicima kao jednako vrijednu Kuranu. Kada je muftija Nasrula ibn Ibadula to odbio, zapalo ga je 22 godine zatvora. Nakon te "opomene" vjerskim vođama, po jedan primjerak "Ruhname" stajao bi kod ulaska u džamiju, a vjernici je bi po ulasku u sakralni objekt "pod mus" morali dotaknuti. Inače, svaki stanovnik Turkmenistana s imalo ambicija u životu morao je dobro poznavati "Ruhnamu" jer bez položene "knjige mudrosti" - koja je bila mješavina njegove autobiografije, nacionalnih mitova i (pseudo)povijesti, moralnih preporuka i poema - bilo je nemoguće upisati fakultet, dobiti posao, pa čak i položiti vozačku dozvolu! Navodno je izjavio da ukoliko tri puta pročitate njegovu knjigu imate direktan put za raj!

To ne znači, ako se njega pitalo, da je zagovarao kult ličnosti. Ne, nije on htio svoje slike i spomenike na svakom koraku, ali – kako je istaknuo – morao je udovoljiti željama naroda! Zato je u centru glavnog grada Ašhabada izgradio rotirajući pozlaćeni spomenik, za nemalih dvanaest milijuna dolara, koji se okretao oko svoje osi tako da ga sunce u svakom trenutku obasjava.

Narodnom junakinjom proglasio je i svoju majku, pa ipak je zadužila domovinu time što ga je rodila. Također, dao je da se izrade njezine slike i kipovi i postave uzduž i poprijeko države, a u rječniku je promijenio naziv za "kruh" i nazvao ga njezinim imenom. Po majci nije samo nazvao kruh, nego i mjesec travanj (po sebi je siječanj!) jer je promijenio imena svim mjesecima i danima u tjednu te izmislio posve nove državne praznike. Njegova slika također završila je na svim novčanicama. Umjesto ćirilice, uveo je latinično pismo kojemu je dodao znakove po "vlastitom nahođenju".

No, nije samo stao na tome.

Osim što je propisivao što treba činiti, kao svaki diktator, sastavio je i popis zabranjenih stvari. Recimo, operu i balet je ukinuo jer "nikom ne trebaju". Glazba se nije smjela puštati s matrice, ni na javnim mjestima, u automobilima, a ni na državnoj televiziji i radiju. Dakle, sve se moralo izvoditi uživo. Zabranio je i cirkus, nošenje brade, brkova i duge kose. Sve koji bi ulazili u državu, uključujući i strance, čekali bi frizeri i brijači te bi ih ošišali i obrijali. Ne daj Bože da pokvare domaću mladež. Poslije se smekšao, pa je starcima ipak dopustio da nose bradu i brkove.

Nakon što se zbog zdravlja sam morao ostaviti cigareta, 1997. zabranio ih je i svim drugima. Zatvorio je i sve bolnice izvan glavnog grada Ašhabada. "Ako su ljudi bolesni, mogu doći u glavni grad", bilo je njegovo obrazloženje. Kad smo kod bolesti, zakonom je zabranio i AIDS i koleru! U provinciji je ukinuo knjižnice jer "seljaci ionako ne čitaju". No, zato je planirao u pustinji napraviti rezervat za pingvine i skijalište!

Totalni 'raspašoj' nastao je 2002. kada je inscenirao atentat i obračunao se sa svim rivalima koje je smatrao sumnjivima. Optužio je sve koje je mogao, i SAD, i Rusiju, i Tursku i Azerbajdžan, kako bi što više mogao izolirati svoju zemlju i raditi što god mu volja. A zbog plina svi su ga trebali, kao onog dječaka s loptom koji ne zna igrati nogomet, ali ga u ulici uvijek pozovu na hakl.

Reuters

Zašto je bio tako lud? Makar taj podatak nećete naći kao potvrđen, neki tvrde da je bio ovisnik o drogama. Njegovi tjelohranitelji, kažu svjedoci, uvijek su nosili pancirke i kacige, ali ne zato što su se bojali napada na Nijazova, već što je predsjednik u 'high' fazama znao pucati po svima u okruženju. Sve njegove faze deluzije, ponašanje i odluke koje graniče sa svakom logikom mogle bi potvrditi ovu teoriju. No, ta je tajna otišla s njime u grob 2006. godine.

Kad je stigla vijest o njegovoj smrti - umro je od srčanog udara - svi Turkmeni, ili barem većina njih, mogli su odahnuti. No, samo na koji mjesec. Zamijenio ga je njegov učenik Gurbangulij Berdimuhamedov koji je – nakon početnog odmaka – nastavio kročiti njegovim stopama. Makar je vratio stara imena mjesecima i danima, promjenio novčanice s likom svog prethodnika, uklonio plakate i brojne  spomenike, ukinuo obveznu Ruhnamu i otvorio bolnice, ubrzo je počeo primjenjivati isprobane patente: postavljati svoje spomenike, pisati svoju "svetu knjigu", mitologizirati svoju obitelj... 

Ali, o tome nekom drugom prilikom, jer Berdimuhamedov definitivno zaslužuje zaseban tekst.

Turkmenistan

Saparmurat Nijazov

diktaror

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter