Umjesto na frontu u amsterdamskim skvotovima

Zagrepčanin koji je 90-te proveo u europskoj prijestolnici poroka: 'Radili smo na farmi kanabisa, gutali tripove i bauljali. A Nizozemci su nam i plaćali da se klošarimo'


Daniel Radman
15.05.2019.21:00
Zagrepčanin koji je 90-te proveo u europskoj prijestolnici poroka: 'Radili smo na farmi kanabisa, gutali tripove i bauljali. A Nizozemci su nam i plaćali da se klošarimo'
iStock

sažeto

'Nismo tu došli kao revolucionari, nismo došli stvoriti umjetničku koloniju. Jednostavno, bili smo dečki iz parkića koji su Zagreb zamijenili Amsterdamom'


Daniel Radman
15.05.2019.21:00

"Ma, nema se tu nešto puno za pričati. Od toga je prošlo 30-ak godina, bili smo klinci u dvadesetima, nabrijani, koji su zamijenili klupice zagrebačkih parkova za skvotove u Amsterdamu. Pola se toga ni ne sjećam(o)", započeo mi je, prilično nevoljko, priču o odlasku u 'svjetsku prijestolnicu poroka' Zagrepčanin koji je danas u svojim srednjim 40-ima.

Zagreb početkom 90-ih, u sam osvit rata, bio je daleko od ugodnog mjesta za život bilo kome, a osobito alternativcima - pankerima, darkerima, metalcima - koji su, kako je i sam rekao, tada 'gospodarili' klupicama zagrebačkih parkova. U takvim okolnostima tražili su izlaz, a Amsterdam se mnogima, pa i njemu, činio kao obećani grad. U tadašnje vrijeme vrvio je skvotovima, deseci tisuća ljudi ondje su živjeli tim načinom, a Nizozemska je uz to imala liberalne zakone i, zapravo, bio je sasvim logična destinacija. Trebalo je samo 'prelomiti'...

Beznađe i klinačka ludost me odvela do Amsterdama

Profimedia

"Nije bilo neke posebne odluke. Kad sam se vratio iz vojske 1991. velika većina moje šire ekipe već je bila u Amsterdamu. Rat je počeo, ekipa je bila u kur.., nikom se nije išlo na front... Mislim da je to bio povod odlaska, besmisleni rat, beznađe, ali i klinačka ludost i odvažnost da se ode iz države", počinje.

Roditeljima je rekao da ide raditi u Nizozemsku. Uzeo je 'pet majica i tri jakne', krenuo busom za Njemačku, presjeo u Kölnu, i nakon 'cjelodnevnog truckanja' stigao do ciljanog odredišta. U džepu je imao nešto ušteđevine koja mu se, priča mi, istopila u manje od mjesec dana. Prvi osjećaj koji mu se javio kad je došao bio je 'napokon sloboda!'

"Klincu od 20-ak godina sve je bilo novo i uzbudljivo. Ne moraš se skrivati kad duvaš, nitko te ne zapisuje jer piješ na javnom mjestu, nitko te ne gleda s čuđenjem jer imaš ofarbanu kosu, irokez, dredlokse, poderane hlače... Zajebancija, bijeg od stvarnosti, rata, politike koja te zaglupljuje, eto tako smo se osjećali."

Oko prvog smještaja su mu pomogli oni koji su već bili 'gore', a poslije je sve išlo 'kao po špagi'. U Amsterdamu 90-ih, kaže, najlakša stvar je bila pronaći besplatni smještaj.

"Postojalo je udruženje skvotera, svaki bi se tjedan okupljali u nekom bircu, u nekom kvartu gdje bi se moglo skvotirati, i raspravljali kako i kada uletjeti u zgradu. Uzmi u obzir da tamo kad se odluči neka zgrada rušiti - a ja sam bio u nekoliko takvih - sve isele šest mjeseci prije rušenja, pa zgrada stoji prazna."

Njegova prva lokacija bila je poslovna zgrada, a kad je došao red za njeno rušenje prebacio se u zgradu u samom centru grada. I, što je najbolje, to je bilo posve legalno.

"Trebao si samo prijaviti muriji da si skvotirao i imati osnovne uvjete za život i to je to. Struju smo krali s obližnjih zgrada, sami smo sprovodili kablove. Ostalo sve nađeš na cesti – imaš smeće i 'smeće'. Čistu odjeću, televizore, madrace, deke... mi smo u skvotu imali 7 televizora! Još su toliko ljubazni da ti 'precvikaju' strujni kabl od TV-a što znači da je neispravan, jer je teško sve to nositi uz uske stepenice. Sjajna fora! Jeb... kapitalisti mislili su na nas," kaže kroz smijeh, pa pojašnjava kako u Amsterdamu izgledaju selidbe. "Sjeti se samo da su imali jako široke i velike prozore s kolutovima i i kuke na pročeljima kojima su, zapravo, unosili namještaj u kuće. Dakle, ne stepenicama, već tim 'dizalicama'."

Živjeli smo s 10 guldena dnevno

Profimedia

Kad se sredio smještaj, trebalo je naći i nešto od čega će se živjeti. Neki su ostvarili svoj 'životni san', pa su brali na plantažama kanabisa, neki su pak radili na plantažama tulipana, a u samom gradu se moglo naći privremenih poslova.

"Isto tako sviralo se na cesti, prale su se šajbe na semaforima... Ma, kao klincu ti i nije trebalo puno, 10-ak guldena dnevno - otprilike su vrijedili kao tadašnjih 10 maraka - bilo je dovoljno za neku hranu, cugu i pokoju drogu."

Država im je još išla u susret, papirologija se lagano rješavala, pa su osim ovih prihoda ubrzo mogli računati i na socijalnu pomoć. A ona je iznosila oko 800 guldena.

"Nizozemci, kakvi jesu, počeli su davati socijalnu pomoć. Dobivali su je gotovo svi, čak i Zagrepčani jer smo, kao, iz ratnih područja. Tu socijalnu pomoć dobivaš oko godinu dana, a onda slijedi stan od države! Za uzvrat, jednom kad se zaposliš, moraš im vraćati od te socijalne pomoći. J... ga, neki su sve to dobili, ali nisu se zaposlili, pa im je država sve to uzela - i stan i socijalnu pomoć. Onda su se opet vratili na staro – skvotiranje i klošarenje. Drugi su, kako su bili revni, dobili i državljanstvo i pronašli si život tamo."

Naravno, u gradu poroka njih se nije moglo izbjeći. No, nitko se nije nešto pretrgnuo da ih izbjegne. Posebice kad je riječ o hašišu i marihuani.

"Sve je bilo puno jače od onog na što smo navikli u Zagrebu. A nije bilo ni skupo. Mislim, jeste u cofee shopovima u centru grada, ali nitko od nas nije išao tamo, to su turističke fore. Užasno skupi, a kvaliteta ista. Samo se makneš par blokova dalje i dobiješ isto, ako ne i bolje, za manju lovu. Bilo je i škvadre koja je radila na platanažama pa su sami brali, bilo je ekipe u skvotu koji su sami uzgajali... Ali, sve su ti to kemijske pizd...., znači nemreš nać' ovu travuljagu tipa one iz polja u Zagorju ili Hercegovini. Sva je napucana kemijom i šora onako tripoidno. Znam da sam jednom rekao, 'e, ajmo nać neku pravu domaću', pa smo otišli na kraj grada i napokon našli neku koja nije tretirana. I onda je bila prava smijalica... Od one bi – još ako popiješ neko craft pivo od 10 posto alkohola – bio kao avion, bauljao bi cijeli dan po gradu, briješ, zaje... se... Znam da sam rekao, pa tu sam tri mjeseca i kaj sam vidio od Amsterdama?"

Bilo je dana kad nismo imali za jest

Profimedia

Drugi omiljeni hobi bili su im tripovi. Za njih kaže da su bili isti kao i u Zagrebu, samo deset puta jeftiniji. U skvotu su im tek nedostajale žene, kaže bilo ih je nekoliko – i to Čehinje, Poljakinje – no brzo bi otišle. No, Amsterdam je ionako poznat po četvrti crvenih svjetala.

"U Red light district nisam ni išao. Nikad nisam htio plaćati za seks, a išao mi je frend, pa je pobrano nešt'... Tako da mi nije palo na pamet promijeniti mišljenje."

Opet, upozorava da nije baš sve bilo divno kako se čini s vremenskim odmakom. Bilo je dana kad su ostali bez guldena.

"Bilo je dana kad nisi imao kaj za jest jer nisi imao kaj za radit. Znači, gore maltene kiša pada svaki dan i usred ljeta, pa ako si, recimo, prao šajbe, ne bi mogao ništ' ni zaraditi."

Iz tog vremena, pišu novinska izvješća iz 90-ih, bilježe se i velike racije policije. No, kaže mi, on ih nije doživio. Bilo je slučajeva da su se skvoteri sukobljavali s policijom, ali to je već jedna druga priča.

"Ja nisam nikad naletio na raciju, ali da, bilo je pravih Amsterdamaca koji su skvotirali, bili su to stariji dečki koji su prošli, recimo, Berlin 80-ih, pa su to digli na neku aktivističku razinu. Pokušali su i nas uvući, kao 'bojkotirat ćemo Heiniken jer je to kapitalizam, mi pijemo samo Grolsch', ali kažem ti, mi nismo tu došli kao revolucionari, nismo došli stvoriti umjetničku koloniju. Jednostavno, bili smo dečki iz parkića koji su Zagreb zamijenili Amsterdamom. To su bile njihove bitke."

Ne žalim za Amsterdamom, to više nije grad koji pamtim

Profimedia

U takvim okolnostima Zagrepčani su se držali skupa. Prisjeća se da je u njegovoj skupini bilo 20-30 ljudi, pomagali su se koliko su mogli, no isto tako radilo se o različitim ljudima s različitim ciljevima.

"Sve je divno i krasno kad si doma, tri dana cugaš u parku, pa odeš doma, mama ti nešto skuha, opere veš... U Amsterdamu tog nema, drukčiji su i interesi ljudi, a u međuvremenu smo i odrastali, pa su se neki odnosi promijenili. S vremenom skužiš tko je kakav, pa se posve odvojiš od nekog za kog si u Zagrebu mislio da buš dao ruku u vatru za njega. Bili smo široka škvadra i onda imaš čudne situacije, skužiš da nekom starci šalju pare, a on glumi nekog skvotera. I onda ga vidiš da jede u pizzeriji... Ma, j... si mater, marš van iz skvota. Tamo se sve dijeli, skupimo love za hranu, zadnji gulden, netko sprema klopu a za ostalo se snalazimo i onda skužiš tako nešto."

Tu je došlo do rasipanja ekipe.

"Mladenački ushit i zaje... polako su prerasli u ozbiljan život. Ljudi su odrastali i krenuli raditi, dok su drugi skvotirali i dalje. Netko je išao ovim putem, neko drugim putem, ja sam znao da ću se vratiti, zasitio sam se sveg tog, što je i bio moj uzrok povratka u Zagreb. Žalim li za Amsterdamom? Za tim vremenom ne, ali kad danas vidim grad – prije par godina bio sam tamo zadnji put – to nije Amsterdam koji pamtim. Nešto kao i Berlin, zlatna vremena davno su prošla."

Marihuana

devedesete

Amsterdam

skvotiranje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter