Debata dvije liječnice o Zakonu o pobačaju

'Zamislite profesionalnog vojnika koji ne želi ubiti neprijatelja braneći domovinu! Prekid života nerođenog djeteta nije i ne može biti ljudsko pravo niti majke niti oca, znači ne postoji pravo na pobačaj'


Valerija Bebek
06.02.2019.21:00
'Zamislite profesionalnog vojnika koji ne želi ubiti neprijatelja braneći domovinu! Prekid života nerođenog djeteta nije i ne može biti ljudsko pravo niti majke niti oca, znači ne postoji pravo na pobačaj'
Darko Tomas/CROPIX / Youtube

sažeto

Ginekologinja Jasenka Grujić i imunologinja Jasenka Markeljević odgovorile su na potpuno ista pitanja vezana uz pobačaji i priziv savjesti


Valerija Bebek
06.02.2019.21:00

Jednom, vjerojatno uskoro, u Hrvatskoj bismo trebali dobiti novi Zakon o pobačaju. Ovaj koji je sada na snazi datira još iz 1978. O njemu se očitovao i Ustavni sud, koji je u ožujku 2017. donio odluku da Vlada RH u roku dvije godine treba donijeti novi zakon. Taj rok ističe kroz nekoliko dana, iako je jasno da još uvijek nećemo dobiti novi Zakon, u javnosti se nagađa i savjetuje kako bi novi zakon trebao izgledati.

U Hrvatskoj su jake dvije struje. Postavili smo niz istovjetnih pitanja dvjema liječnicama s različitih strana tog svjetonazorskog spektra.

"Pro-choice" (za izbor) struja zalaže se za pravo svake žene na legalan i siguran pobačaj, ako se u nađe u životnoj situaciji zbog koje bi se odlučila na takav zahvat. Nadalje, smatraju da je to medicinski zahvat koji bi trebao biti besplatan i dostupan. Ginekologinja dr. sc. Jasenka Grujić nakon rada u KBC Sestre milosrdnice dugi niz godina radi u svojoj privatnoj praksi. Dr. Grujić jedna je od troje ginekologa koji su pokrenuli inicijativu za promjenu definiranja prava na priziv savjesti, kako bi se pacijentima osigurali svi medicinski zahvati unatoč liječničkom prizivu savjesti. 

"Pro-life" (za život) struja, koji na temeljima katoličke vjere propagiraju da život počinje u trenutku oplodnje jajne stanice i time je svaki pobačaj ubojstvo. Takva premisa za sobom povlači i mnoge druge posljedice poput institucije priziva savjesti kako i kod izvođenja zahvata tako i kod propisivanja kontracepcije. Medicinska stručnjakinja s druge strane svjetonazorskog spektra kojoj smo postavili potpuno identična pitanja je prof. dr. sc. Jasenka Markeljević s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je i dugogodišnja članica Nacionalnog bioetičkog povjerenstva Ministarstva zdravstva RH i Povjerenstva za MPO. Dr. Markeljević je i pročelnica Zavoda za kliničku imunologiju pulmologiju i reumatologiju KBC Sestre milosrdnice, aktivna je članica Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva.

Ustavni sud je prilikom objave svoje odluke 2017. napomenuo da Sabor novim zakonom ne može donijeti zabranu abortusa. Iako se pobačaj ne može novim zakonom zabraniti, postoje mnoge popratne situacije koje prate ovu tematiku, o njima smo razgovarali s liječnicama dr. Grujić i prof. Markeljević.

Youtube / Darko Tomas/CROPIX

1. U Hrvatskoj je na snazi zakon iz 1978. godine, čak i Ustavni sud je rekao da je zakon zastario te da je potrebno donijeti novi. Vaše mišljenje po čemu je sve Zakon zastario?

dr. sc. Jasenka Grujić: Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. jest star zakon, ali je to zakon koji je poštovao dotadašnje međunarodne standarde ljudskih prava, a bio je i na tragu ubrzo donesenih prava vezanih uz reprodukciju kakva postoje u Konvenciji o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) usvojenoj na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 18.12.1979. Zahvaljujući Zakonu iz 1978. spašeni su životi i zdravlje mnogih žena jer je omogućio da se pobačaj vrši u sigurnim uvjetima i legalno.

Novi Zakon mora bolje obuhvatiti mjere za sprečavanje neželjene trudnoće, dakle edukaciju i kontracepciju. Dokazano je da su najučinkovitiji načini sprečavanja neželjenih trudnoća i pobačaja dobro reproduktivno i seksualno obrazovanje, pristup učinkovitim modelima planiranja obitelji, dostupna i besplatna kontracepcija.

Medicinska je znanost napredovala i jasno je da takav zakon valja modernizirati sukladno novim spoznajama. U novome je Zakonu nužno uvesti mogućnost da žene, nakon što dobiju stručnu informaciju kako bi potpisale informirani pristanak za bilo koji postupak, mogu odabrati žele li trudnoću prekinuti kirurški ili medikamentozno. Bezobrazluk, nadalje, koji podržavaju mnogi, a to je naplaćivanje prekida trudnoće u javnim ustanovama valja ukinuti. Činjenica da žena plaća pobačaj očiti je znak rodne diskriminacije i to valja ispraviti, što je uostalom i preporuka CEDAW odbora još iz 2015. Kontraceptivi, što je prevažno naročito za adolescentice moraju biti na HZZO listi.

prof. dr. sc. Jasenka Markeljević: Aktualni Zakon iz 1978. je “zastario” prije svega zato što ne slijedi znanstvenu istinu prema kojoj život ljudskog bića počinje sa spajanjem ženske i muške spolne stanice. Nastaje zigota koja sadrži jedinstvena genetska obilježja koja definiraju sve potencijalne osobine ljudskog bića, dakle pripadnika “homo sapiensa”, ljudske vrste. Odgovor na pitanje kada počinje ljudski život je naveden u presudi Suda pravde u Luxemburgu u predmetu Brüstle protiv Greenpeace eV. (Predmet C-34/10 od 18. listopada 2011.) u kojoj je dana uniformna definicija ljudskog embrija koja vrijedi za sve države članice – po toj definiciji ljudski embrij (a time je znanstveno prepoznat početak ljudskog života) čini svaka ljudska jajna stanica od trenutka oplodnje, svaka neoplođena ljudska jajna stanica u koju se ugradila stanična jezgra iz zrele ljudske stanice i svaka neoplođena ljudska jajna stanica čiji su dioba i daljnji razvoj stimulirani partenogenezom te ostavlja nacionalnim sudovima odluku o tome je li u nekom konkretnom slučaju matična stanica odvojena od blastociste predstavlja ili ne predstavlja ljudski embrij. Ono što je najveći domet te presude jest nadilaženje zaključaka engleskog Committee of Inquiry into Human Fertilisation and Embryology koje je 1984. izdalo tzv. Warnock Reeport (Izvještaj Warnock) kojima se "utvrdilo“ (naravno u svrhe znanstvenog istraživanja) početak razvoja ljudskog embrija započinje od 14. - 15. tog dana razvoja oplođene jajne stanice odnosno od razvoja primitivne pruge. Presudom u slučaju Brüstle brisan je zapravo neologizam "predembrij“ koji je, iz čisto utilitarističkih razloga, uveo Warnock Report.

Dakle, polazeći od znanstvenih dokaza i pravne definicije početka ljudskog života, Zakon iz 1978. godine je definitivno zastario.

2. Ima li žena pravo na zahtjev prekinuti trudnoću? Do kojeg tjedna trudnoće? I zašto?

dr. sc. Jasenka Grujić: Trudnoća se prema Zakonu iz 1978. koji je na snazi, može prekinuti do kraja 10. tjedna od začeća (embriološki izračun), prema ginekološko-opstetričkom izračunu trajanja trudnoće do kraja 12. tjedna gestacijske dobi. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci eksplicitno izrazio stav da je ženama nužno osigurati period u kojemu se pobačaj može obaviti na zahtjev. Trenutne odredbe tj. pobačaj na zahtjev do kraja 10. tjedna od začeća, prema odluci Ustavnoga suda u suglasnosti su s Ustavom RH, na način da ne remete “pravednu ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost, slobodu i osobnost s jedne strane, i javnog interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost, s druge strane”. Većina država članica Europske unije legalizirale su pobačaj ili na zahtjev žene ili zbog širokih socijalnih indikacija, uz vremensko ograničenje najčešće do kraja prvoga tromjesečja, a nakon toga u iznimnim okolnostima. Od 47 država članica Vijeća Europe samo šest država (Andora, Lihtenštajn, Malta, Monako, Poljska i San Marino) ne dopuštaju pobačaj ni na zahtjev žene, ni uz široko postavljene socijalne indikacije. Restriktivni zakoni nigdje nisu doveli do pada broja pobačaja.

prof. dr. sc. Jasenka Markeljević: Potrebno je uvijek voditi računa o znanstvenim činjenicama koje potvrđuju da novo ljudsko biće, začeto dijete ima svoj genetski identitet, autonomiju i kontinuitet razvoja. Prema tome riječ je o novom ljudskom biću koje nosi jedinstvena genetska obilježja i majke i oca, o novom životu - dakle nitko ne bi smio biti ovlašten odlučivati hoće li se roditi ili ne.

Prekid života nerođenog djeteta nije i ne može biti ljudsko pravo niti majke niti oca - znači ne postoji pravo na pobačaj. To je već potvrđeno presudom Europskog suda za ljudska prava 2010. godine u predmetu A.B.C: v. Ireland (br. 25579/05). Stoga je iznimno važno da se i u medijima ne koristi jezični inženjering i da kada govore o pobačaju ne koriste sintagmu “pravo na pobačaj”, pobačaj je i po definiciji Europskog suda za ljudska prava, zakonom dana mogućnost, a ne pravo.

Nastavno na zaključke Europskog suda pravde, nije moguće ni zakonski niti znanstveno “umjetno” selekcionirati važnost svake razvojne faze života začetog, nerođenog i rođenog ljudskog bića. Znači, da će se Zakonodavac, ako odredi do kojega tjedna je zakonom dopušteno učiniti pobačaj, morati poslužiti neznanstvenim konstrukcijama kako bi to opravdao. Kako je moguće “presjeći” kontinuitet života začetog ljudskog bića tijekom prenatalne, natalne i postnatalne faze razvoja od preembrija, embrija, fetusa, ljudskog bića tijekom djetinjstva, puberteta, zrelosti; liječenja izlječivih i neizlječivih bolesnika, onih u komi, u vegetativnom stanju, nemoćnih, ovisnih i nesamostalnih. Koja je to “minuta” prije ili poslije - određenog dana ili tjedna ili mjeseca tijekom prenatalnog ili postnatalnog razvoja koja određuje kada se smije ili ne smije prekinuti ljudski život? Može li Zakon “oprati” savjest pojedinca i opravdati planirani i namjerni prekid novonastalog života? Dakle, radi se o dva života, o životu majke i djeteta. Dijete nije dio majčinog tijela glede kojega bi ona imala autonomiju koju ima u odnosu na druge dijelove svog tijela. Uostalom, niti u tome žena nije samostalna (primjerice kod darivanja organa i dijelova tijela) jer je i to pitanje podložno zakonskim ograničenjima. Postavlja se pitanje zašto naš pravni sustav ima dvostruke kriterije, npr. za ubojstvo trudnice predviđa dvostruko dužu kaznu zatvora (10 godina) nego za ubojstvo jedne osobe (pet godina), dakle s jedne strane priznaje pravnu zaštitu začetog djeteta, a istodobno omogućuje prekid začetog djeteta i to do 10 tjedna trudnoće na zahtjev zdrave trudnice?

3. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj žena sama mora snositi troškove pobačaja, treba li se to promijeniti?

dr. sc. Jasenka Grujić: Troškove legalnoga medicinskog postupka što pobačaj na zahtjev jest morao bi snositi HZZO u javnim ustanovama, kao što sam navela. Ukoliko se to ne dogodi, pobijedit će lukrativni interesi zainteresiranih grupa, na štetu, u prvome redu, siromašnih, mladih i nezaposlenih žena, jasno uz daljnji odljev u ilegalu.

Boris Kovacev / CROPIX

prof. dr. sc. Jasenka Markeljević: Opet apeliram na to da moramo upotrebljavati ispravne pojmove i kada govorimo o ženi koja je trudna potrebno je koristiti riječ trudnica. Prekid trudnoće ili prenatalna eutanazija nije zdravstvena usluga. Trudnoća nije bolest, osim ako se radi o patološkoj trudnoći, dakle postavlja se pitanje zašto bi troškove snosio HZZO? Zašto bi princip solidarnosti u sustavu zdravstva koji podrazumijeva izdvajanje iz našeg osobnog dohotka za liječenje bolesnika - istodobno podrazumijevao i “prešutnu” solidarnost za zahvat kojim se prekida život začetog ljudskog bića, nerođenog djeteta?

4. Dogodilo se da je u nekim javnim bolnicama ženama nemoguće zatražiti prekid trudnoće zbog priziva savjesti medicinskog osoblja. Treba li se to promijeniti?

dr. sc. Jasenka Grujić: Koliko znam odgovorni (Ministarstvo zdravstva u prvome redu) toleriraju institucionalni priziv savjesti u dvije javne ustanove u RH pa u tim ustanovama nije moguće obaviti pobačaj na zahtjev zbog selektivnoga (ne rade samo pobačaj na zahtjev) priziva savjesti. U javnim bolnicama odbija vršiti standardne postupke (kakav je pobačaj) 54 posto ginekologa. Da bi se ženama osigurala dostupnost pobačaja pitanje odbijanja vršenja nekih poslova u medicini zbog priziva savjesti mora se regulirati. Nažalost, taj tzv. priziv savjesti u medicini postao je zakonska kategorija (od 2003. u Zakonu o liječništvu, potom Zakonu o sestrinstvu, Zakonu o pomognutoj oplodnji, Zakonu o farmaceutskoj djelatnosti). Postoji zapravo samo jedan “pravi” priziv savjesti, a to je priziv savjesti prisilno unovačenih koji ima uporište i u našem Ustavu i reguliran je (civilno služenje itd.). Priziv savjesti u medicini ne poznaju Češka, Švedska, Island, Bugarska i Finska. Priča o “prizivu savjesti” u medicini počela je objavom enciklike Evangelium vitae 1995. gdje Ivan Pavao II kaže da su “Pobačaj i eutanazija takvi zločini koji se ne mogu ozakoniti nijednim ljudskim zakonom. Ne postoji obveza savjesti da se poštuju takvi zakoni. Umjesto toga postoji jasna i čvrsta obveza da im se suprotstavi prigovorom savjesti”.

Ove riječi nisu ništa drugo nego bahato potkopavanje sekularnog poretka. Pritisak Crkve i Crkvi bliskih grupa doveo je do toga da religiozni liječnici i medicinsko osoblje mogu pretpostaviti svoje religijsko uvjerenje profesionalnoj dužnosti. Dakle iskazivanje tzv. priziva savjesti u medicini je religijski temeljeno ponašanje. Moramo znati da su ranije enciklike (Humanae vitae iz 1968.) primorale pak većinu vjernika katolika da žive u hipokriziji objavljujući da je jedina svrha spolnog odnosa prokreacija, a moderne i efikasne kontracepcijske metode su prema enciklici zabranjene!

prof. dr. sc. Jasenka Markeljević: Priziv savjesti je neselektivno, individualno, temeljno ljudsko pravo definirano i zajamčeno u našem Ustavu, u našim zakonima, ali i u brojnim međunarodnim dokumentima, koji su za nas obvezujući uključujući i Povelju EU o temeljnim pravima, Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća EU o pravu na priziv savjesti (Rezolucija br 1763, st 1, 2010. godine) i Hipokratovu zakletvu. Priziv savjesti ne može biti kolektivan niti selektivan, prema tome ne smije se unaprijed ograničiti. Ne smije biti ideološki niti politički uvjetovan što bi bilo nasljeđe “nacizma i komunizma” koje su suvremeni pravni poretci, utemeljeni na zaštiti ljudskih prava i čovjekova dostojanstva, odavno odbacili.

5. Koliko daleko smije ići priziv savjesti? Svjedočimo i odbijanju izdavanja i propisivanja kontraceptivnih sredstava, nije li to nametanje vlastitih religioznih stavova u javnim ustanovama?

dr. sc. Jasenka Grujić: Novi Zakon mora osigurati dostupnost pobačaju u sigurnim uvjetima u svim ovlaštenim ustanovama. Ministarstvo zdravstva dužno je regulirati pravilnikom/podzakonskim aktom ovo pitanje bez obzira na otpore, naputke s Kaptola, interese grupa i pojedinaca. Ne radi se samo o pobačaju na zahtjev već i o propisivanju kontracepcije (neki ginekolozi ne žele propisati pilulu zbog priziva savjesti, sjetimo se i nedavnog skandala u ljekarni u vezi s odbijanjem prodaje lijeka zbog priziva savjesti farmaceutkinje). Jednom odobrena, mogućnost prakticiranja priziva savjesti, teško će se dokinuti, ali se mora oštro i strogo regulirati.

Nakon četrdesetak godina u ginekologiji s prijezirom gledam na prizivače, osobe koje nameću svoja religijska uvjerenja drugima stavljajući katkada zdravlje i život žene na kocku. Tu je nadalje i pitanje edukacije studenata i budućih ginekologa u sustavu koji prihvaća iskazivanje priziva savjesti i u ovim skupinama. Ja se samo nadam da će druge profesije održati svoju nezavisnost i integritet (zamislite profesionalnog vojnika koji ne želi ubiti neprijatelja braneći domovinu). No, barem što se tiče vojnih pitanja Crkva je više nego benevolentna, problem su zapravo “drugotne” i “štrace” koje se usuđuju misliti na sebe a ne samo na potrebe “stada” i muške crkvene hijerarhije.

prof. dr. sc. Jasenka Markeljević: Naša savjest koja u interaktivnom dijalogu s našom svijesti iako može biti i utišana i izobličena - htjeli mi to ili odzvanja u nama cijeli život kao izričaj autentične istine. Savjest je dio naše ljudske biti. Individualna je i neselektivna, slobodna i jedinstvena u vremenu i prostoru.

Svaki slučaj potrebno je zasebno vrednovati, osobito sada kada znanstveni i tehnološki napredak donose kazuse koji se ranije nisu mogli ni zamisliti. Međutim važno je istaknuti da svakako priziv savjesti mora biti i objektivno utemeljen na zaštiti univerzalno priznatih vrijednosti, kao što su primjerice život i zdravlje te mora biti riječ o etički dvojbenim situacijama u kojima se moralni zakon suprotstavlja pozitivno pravnim propisima.

Youtube

Svjedočimo i odbijanju izdavanja i propisivanja kontraceptivnih sredstava, nije li to nametanje vlastitih religioznih stavova u javnim ustanovama?

prof. dr. sc. Jasenka Markeljević: Na priziv savjesti se pozivaju jednako i vjernici i agnostici i ateisti ako određena djelatnost nije u skladu s njihovom savjesti. Dakle, odbijanje izdavanja i propisivanja kontraceptivnih sredstava nije nametanje vjerničkih stavova.

Potrebno je svakako razlikovati slučajeve prepisivanja kontraceptivnih sredstava u terapeutske svrhe, kada priziv savjesti nije opravdan po načelu dvostrukog učinka. Međutim prepisivanje i izdavanje kontraceptivnih sredstava u svrhu kontracepcije ili pak abortivnih sredstava svakako se može kositi s moralnim uvjerenjima osoba koje se u tim slučajevima opravdano pozivaju na priziv savjesti.

7. Naveliko se govori da postoje liječnici koji u bolnici prizivaju savjest, a u privatnoj praksi prikriveno izvode pobačaje. Što mislite o tome?

dr. sc. Jasenka Grujić: Što bih mislila? Hipokrizija na svakom koraku, križ oko vrata, ruka na srcu (a druga u tuđem džepu). Ovo je pitanje za DORH tj. pravosudni sustav ozbiljne države.

prof. dr. sc. Jasenka Markeljević: Takvo postupanje govori o njima i njihovoj utišanoj i izobličenoj savjesti. Ako se dokaze, takvo postupanje liječnika podliježe kaznenoj odgovornosti i nikako ne smije utjecati na ograničavanje individualnog prava na priziv savjesti zajamčenog Ustavom. Naš Ustav osim što priznaje slobodu savjesti i njezinog javnog očitovanja, izrijekom priječi ograničenje slobode savjesti i u slučaju opasnosti po opstojnost same države (čl.17.st.3).
Vrlo često se prizivatelje savjesti proziva da svoja uvjerenja zadrže u svoja četiri zida, ali to je miješanje osnovnih pojmova. Priziv savjesti ne proizlazi iz prava na privatni život već iz slobode savjesti za koju Ustav RH potvrđuje da je svatko slobodan javno očitovati (čl.40.)

Zakon o pobačaju

Jasenka Grujić

Jasenka Markeljević

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter