ispovijesti hrvatskih strojovođa

'Žena je zastala na kolosijeku. Nismo se mogli zaustaviti. Izašao sam van, na lokomotivi je doslovno bilo meso. Mjesecima me je taj prizor budio'


Daniel Radman
14.01.2019.21:00
'Žena je zastala na kolosijeku. Nismo se mogli zaustaviti. Izašao sam van, na lokomotivi je doslovno bilo meso. Mjesecima me je taj prizor budio'
Robert Fajt / CROPIX

sažeto

Zanimanje strojovođe jedan je od najstresnijih poslova. Unatoč tome, od 1. siječnja, skidaju im dva mjeseca beneficiranog radnog staža godišnje


Daniel Radman
14.01.2019.21:00

Kad je nas par mlađih strojovođa počelo raditi, starije kolege su nam za dobrodošlicu rekle: 'Ovdje si s jednom nogom si u grobu, s drugom si u zatvoru', priča nam 29-godišnji strojovođa Tomislav Klarić, tajnik njihovog sindikata, koji iza sebe ima desetljeće iskustva na pruzi. Željezničarski crni humor aluzija je na sudbinu koja se veže uz njihov posao, a statistike im nikako ne idu u prilog. Strojovođa koji dočeka mirovinu, a da ne nosi nekog na duši pravi je sretnik. Iako je željeznički promet u Hrvatskoj drastično opao u odnosu na zlatne dane, u prosjeku kod nas, kaže nam Klarić, pruge odnesu 40 života godišnje. Od toga, 25 ljudi počine samoubojstvo, a 15 ih strada u prometnim nesrećama na željezničko-cestovnim prijelazima.

Da s jednom nogom 'završe u zatvoru', odnosi se na njihovu krivicu za nesreće. 'Ako se nešto dogodi, odgovoran si za sve - je li vozilo bilo tehničko ispravno, jesi li kao strojovođa poduzeo baš sve da se izbjegne nesreća. Jer kad krene sudski proces, sami smo, i moramo se na svaki način pravdati da nismo krivi, kao da mi želimo nekoga pregaziti', kaže Klarić, pa dodaje: 'Vlak nikad ne naleti na nekoga, već čovjek ili automobil podlete pod vlak'.

Pojasnio nam je i prvi dio rečenice, da su 'jednom nogom u grobu'. Vadi mobitel iz džepa, i pokazuje nam slike s uviđaja nedavne željezničke nesreće. 'Srećom da je kolega izletio u hodnik iza, pogledaj što bi bilo ostalo od njega se nije izvukao'.

Arhiva / Sindikat strojovodja Hrvatske

Sam Klarić, srećom, nije bio sudionik nesreća s fatalnim posljedicama, no jedan radni dan posebno mu je ostao u sjećanju. Prvo je izbjegao sudar s automobilom, a onda je – onako, filmski - u zadnji čas zakočio ispred djevojke koja je htjela počiniti samoubojstvo.

'Stao sam pred curu, doslovce na jedan metar od nje. Radio sam u Rijeci, odmah po izlasku s kolodvora tamo imate tunel. Cura je u mraku tunela stajala nasred pruge. Sreća da je bio dugački teretni vlak, da je bila mala brzina, nekih 30 kilometara na sat. Inače ne bi bilo šanse da stanem na vrijeme. A u istoj smjeni sam izbjegao i automobil, tu se radilo o milimetrima. Tad sam bio dosta mlad, onda lakše podneseš takve stresove nego starije kolege. Netko drugi, tko lošije podnosi stres, ne bi bio u stanju završiti smjenu', priča nam, uz opasku da je i njemu tada svašta prošlo kroz glavu.

Pregazio sam stariju ženu, bio je nesretan slučaj, a njezin sin se htio razračunati sa mnom

Zeljko Hajdinjak / CROPIX

No, ne završavaju sve priče ovako sretno s filmskim završetkom. Klarićev kolega podijelio nam je iskustvo kako je to kad radni dan završi na najgori mogući način, na policijskom ispitivanju zbog nesreće s ljudskom žrtvom.

'Pregazio sam jednu stariju gospođu. Nije htjela napraviti samoubojstvo, bio je nesretan slučaj. Jednostavno, nije stigla izaći iz kolosijeka. Kasnije sam čuo, bolovala je od 'alzheimera', gubila se. Ona je bila tamo gdje je bila, nije bilo šanse da je izbjegnem', priča nam.

'Nije ni malo lako kad se prisjetim toga', dodaje, pa uz česta zastajkivanja vadi događaje iz sjećanja.

'Bio je dvoposjed, kolega je iz šoka izletio iz lokomotive, otišao vidjeti može li se ikako pomoći. Ja sam ostao pored lokomotive. A na lokomotivi... Svašta... Meso.. Ruke... Kosa.'

Tada mu je prišao mu je sin pokojnice i napao ga, no kako se sve događalo na kolodvoru okupljeni su ga uspjeli zaustaviti u namjeri da se obračuna s našim sugovornikom.

'Poslije pregaženja, u tim trenucima, uopće nisi svjestan svega. Mislim, jesi, registriraš, ali tek poslije dođe onaj stres. Spavaš, budiš se, mokar si, gubiš tek, tjeskoba, to ti sve dođe poslije', nastavlja. 'Kad postaneš svjestan što si vidio, prošao, to su stvari koje ti skinu pet godina života. Užas.'

Treba nam stručna pomoć. Većina nas traume prođe s bližnjima 

Vlado Kos / CROPIX

I onda se tu vraćamo na onu priču iz početka, 'jednom nogom si u zatvoru'. Procedura je procedura, a policija u takvim situacijama, kažu strojovođe, baš i nema milosti.

'Kolega, nedavno je otišao u mirovinu, imao je strašan udes. I onda, kad je došla policija, priveli su ga, maltene u lisicama, na obavijesni razgovor. Ni moje iskustvo nije bilo bolje. Ispituju te, rade zapisnik, a tebi nije ni do čega. Kažem, kad se tako nešto dogodi, nisi pravo svjestan ičega. Ne krivim ja policajce, i oni rade svoj posao, a naša obaveza je takva da ne možemo napustiti lokomotivu dok druga osoba ne preuzme dužnost. To je problem sustava, što je kod nas sve to nepovezano, a u tim trenucima se na nas u biti gleda kao da smo mi nekog namjerno pregazili. Samo očekujemo malo više ljudskosti', kaže nam.

U ovakvim situacijama, strojovođe dobiju pravo na pet slobodnih dana za 'oporavak', no naš sugovornik kaže – to je premalo, a problem je i što su prepušteni sami sebi.

'Strojovođama koji dožive takav šok treba stručna psihološka pomoć. Većina nas 'odradi' to onako, sami sa sobom, ženom, prijateljom... Neke stvari moraš podijeliti iskreno, ispovjediti se bliskoj osobi s kojom ćeš podijeliti tu težinu'.

Nekad su barem imali izbora, posla na željeznici je bilo, pa ako više nisu bili kadra nositi se sa stresom, preraspodijelili bih ih na drugu, manje stresnu dužnost. Danas je to daleko teže, ako ne i nemoguće.

'Ljudima se ne pomaže, ako zatražiš liječničku pomoć, poslat će te na vanredni liječnički, pa psihijatru, i onda je pitanje hoće li te pustiti na liječničkom... Nikad ne znaš kako će postupak završiti, zato ljudi šute i nose to u sebi. Nekad je bilo više posla na željeznici, ali otkad je bila reorganizacija, ukinula su se radna mjesta, HŽ je podijeljen u više firmi, mi smo dio HŽ Putničkog prijevoza i Carga, pa kad strojovođe izgube radnu sposobnost, ostaju bez mjesta gdje bi mogli raditi', nadovezuje se Klarić.

Njegov kolega najbolje zna što znači prolaziti kroz to.

'Ako ideš psihologu, ne znači da si lud. Taj trenutak, taj stres, važno je da podijeliš tu težinu s nekim, sa stručnom osobom koja će te razumjeti. Mi smo prepušteni sami sebi, svaki od nas nosi se s time na svoj način.'

Umirovljeni strojovođa za radnog vijeka imao je 17 pregaženja

Zeljko Hajdinjak / Cropix

Nakon spomenute nesreće, njemu je odmah nakon povratka na posao uslijedila nova neugodnost. I to na istom mjestu.

'Žena mi je legla u kolosijek s cigaretom. Lokomotiva je prešla kod nje. Opet mi je sve prošlo kroz glavu, taj šok, 'gotovo je'. Hitna, policija... već sam sve čuo. Misliš ono, u komadima je, al' opet, moraš izaći van, provjerit je li kojim slučajem živa, može li joj se pomoći. I onda mi kondukter vikne: 'Živa je, živa je!' Srećom, lokomotiva je imala malo viši plug. Samo sam joj prelomio cigaretu. Ona je izašla, ništa joj nije bilo. Htjela je pobjeći, ali smo je nekako zaustavili. Nije bilo druge, možda bi se htjela ponovo baciti, moraš je zaustaviti. Sjećam se njezinog lica i danas, pirsinga u nosu. Na kraju, kad ju je odvozila hitna, mahnula nam je, kao, ono, 'dečki niste vi ništa krivi'. Eto, to je moja priča', kaže nam strojovođa, ali, naglašava, od kolega je čuo i gore.

'Ja sam iz željezničke obitelji, stričevi mi isto voze, i oni su svašta doživjeli. Ali, kad čujete priče starijih kolega, jedan koji je vozio 20 godina u brzom turnusu Zagreb-Beograd, imao je 17 pregaženja'.

Nakon svega što mu se dogodilo, prije odlaska na posao ima posebnu rutinu.

'Uvijek se prije vožnje pomolim Bogu... Poljubim ženu i djecu, prekrstim se, i krećem s mislima 'ako Bog da, vidimo se navečer'. Nije to samo da ti pregaziš nekoga, poginule su i moje kolege', ispričao nam je za kraj.

Usput rečeno, strojovođe su od 1. siječnja ove godine dobile posebnu 'nagradu'. Beneficirani radni staž, na koji imaju pravo od 1989. godine, smanjen im je. Umjesto šest mjeseci bonusa na godinu rada, sada imaju četiri.

'Obrazloženje je bilo smijurija. Nisu se ni potrudili napraviti neke elaborate. Kad su nam prije trideset godina priznali beneficirani radni staž, shvatili su da je ovo jedno od najstresnijih zanimanja. A tada, za socijalizma, nitko nije pričao o stresu. Sada, kad se tvrdi da je stres bolest 21. stoljeća, ukidaju nam', dodao je Klarić.

željeznička nesreća

željeznica

strojovođe

beneficirani staž

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter