TRAGIČNE SUDBINE TURISTKINJA U HRVATSKOJ

Zvjerski su mučene i ubijene: Zašto je njihova smrt misteriozna i nedokučiva još i danas?


100posto
15.01.2018.22:00
Zvjerski su mučene i ubijene: Zašto je njihova smrt misteriozna i nedokučiva još i danas?
Cropix/Morgue File/Facebook

sažeto

U malom mjestu pored Slunja navodno su pronađene kosti nestale Francuskinje koja je posljednji put viđena 2014. U tekstu pročitajte detaljne rekonstrukcije sličnih stravičnih slučajeva iz Hrvatske...


100posto
15.01.2018.22:00

Nakon što su početkom ove godine na području Slunja lovci slučajno pronašli kosti za koje se prilično ozbiljno sumnja da su ostaci tijela nestale Francuskinje Anne-Cecile Pinel, priča o misterioznim nestancima i ubojstvima turistkinja u Hrvatskoj nanovo se aktualizirala. 

U tekstu pročitajte detaljnu rekonstrukciju njezinog nesretnog slučaja, ali i sličnih stravičnih slučajeva iz Hrvatske...

Anne-Cecile Pinel

"Za nas nema sumnje, Anne-Cecile je pronađena", poručio je u ponedjeljak Michel Pinel, otac 23-godišnje Francuskinje, nestale u Tržiću Tounjskom 21. srpnja 2014. godine.

Podsjetimo, 7. siječnja ove godine ogulinski su lovci pronašli ljudske kosti.

Ustanovljeno je da se radi o ženskom kosturu te su primijećeni tragovi ozljeda. Na lubanji koju su pronašli lovci vidljiv je bio i prijelom baze lubanje kod slušnog otvora, na desnoj sljepoočnici. Znakovito je i to da je odjeća odgovarala onoj kakvu je nosila Anne, no još se čeka službeno utvrđivanje identiteta u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta na Šalati.

Kostur je pronađen na otvorenom prostoru nedaleko od jednog grma, kilometar i pol udaljenoj lokacije gdje je s prijateljicom Roxane bila na festivalu psihodelične glazbe Memento Demento. Točnije u mjestu Tržić Primišljanski.

Festival je to koji okuplja ljubitelje elektroničke glazbe, ali i svih vrsta droga, ako je suditi po policijskim zapljenama koje se u broje u desecima tijekom svakog festivala.

Inače, Anne-Cecile rođena je 17. srpnja 1991. u Albertvilleu, a živjela na području Les Teppesa blizu Lyona.

"Visoka je 168 cm, teška oko 50 kg, kestenjaste kovrčave kose, napola obrijane glave i velikih zelenih očiju. Nos joj je ravan, te u njemu ima pirsing, srednje uši, a lice okruglo. Na lijevom boku ima je tetovažu molekula", glasio je detaljno opis nestale Anne kad se vijest o njezinom nestanku prenijela europskim medijima.

Morgue File

Navodno je 2013. godine kupila kombi koji je preuredila u kamper, a družila se u krugu ljudi koji slušaju trance glazbu te povremeno uzimaju razne opijate. Odlučila je s njima putovati Europom, a nakon festivala Memento Demento trebali su nastaviti prema Portugalu na novi festival za koji su već bili kupili ulaznice, piše Jutarnji List.

Svoj 23. rođendan proslavila je u Češkoj 17. srpnja, a dan kasnije se posljednji put javila SMS-om roditeljima.

Napisala je: "Hello iz Češke Republike! Idemo prema Beču u Austriji, za dva dana je festival! Procurila nam je tekućina za hlađenje, ima dva dana, na malom planinskom graničnom prijelazu, pa smo morali stati počistiti i zamijeniti".

Taj zadnji dan festivala, koji je trajao od 15. srpnja, vjerojatno je bio i posljednji dan njezina života.  Anne-Cecile cijelu noć na ponedjeljak provela je plešući uz glavnu binu gdje su se izmjenjivali DJ-i.

Anne je, prema dostupnim informacijama, uzela opojnu drogu LSD i krenula na plesni podij. Prijateljici je potom rekla da ide prošetati. Iz šetnje se nikad nije vratila, a kraj antifašističkog spomenika svjedoci u Tržiću Tounjskom su je posljednji put vidjeli. Njezin nestanak prijavljen je dan kasnije, u utorak u večernjim satima, u vrijeme kada se iz kampa razišla velika većina od 2000 gostiju, a 90 posto njih bili su stranci.

U velikoj potrazi pronađen je njezin kamper. U napuštenoj kući u blizini nađena je i njezina torbica s bočicom vode te novčanik bez dokumenata i novca.

To je intenziviralo akciju traganja u kojoj su sudjelovali ronioci, policija, HGSS, brojni volonteri, ali i lovci koji su najbolje poznavali taj teren.

Pretražena je rijeka Mrežnica, obale, šume, a teško pristupačne terene ili one sumnjive zbog mina pretraživali su dronovi. Ispitano je nekoliko stotina ljudi, ali baš ništa nije dovelo do nekih novih tragova.

"Anne Cecile, nemamo još nikakvih vijesti o tebi. Tvoja odsutnost je bolna. Ako možeš vidjeti našu poruku, javi nam se. Anne Cecile, kada ćeš se vratiti? Ne smijemo odustati", bila je samo jedna od poruka neutješnih roditelja koje su svih ovih godina odašiljali društvenim mrežama nadajući se da će opet vidjeti živo i zdravo dijete.

Selena Margarita Graciano Macedo

Ove godine, 22. kolovoza navršit će se točno šest godina od kad se na splitskom Marjanu dogodilo brutalno ubojstvo 31-godišnje djevojke iz Meksika Selene Margarite Graciano Macedo koje je zgrozilo i užasnulo ne samo stanovnike Splita, već i cijelu državu.

Cropix

Do toga dana nitko u gradu pod Marjanom nije ni slutio da to brdo, koje je omiljena rekreacijska baza mnogih Splićana, može postati ishodište straha i jeze.

Danas, šest godina poslije, cijeli je slučaj, pravomoćno okončan iako nikad nije razjašnjeno koji je bio ubojičin motiv.

Za ubojstvo nesretne Meksikanke osuđen je na 15 godina zatvora, koliko je maksimalna kazna za tzv. obično ubojstvo, danas 34-godišnji ekološki tehničar Edi Mišić, rodom iz Mostara, koji se kao izbjeglica s obitelji tijekom ratnih zbivanja doselio u Split.

Cropix

Tog dana, 22. kolovoza, u popodnevnim satima, na Marjanu su se zatekli 31-godišnja Selena Margarita Graciano Macedo, turistkinja iz Meksika, i njezin brat Emanuell, a koji su dan prije autobusom iz Dubrovnika došli u Split u kojem su namjeravali ostati tek jedan dan, da bi nakon dolaska, ranije tog dana kad je nesretna djevojka ubijena, odlučili produžiti svoj boravak za još jedan dan, pisala je tada Slobodna Dalmacija.

Te srijede, kako je poslije policiji, DORH-u i sudu ispričao njezin brat Emanuell, ručali su u jednom splitskom restoranu te su između 15 i 16 sati krenuli stepenicama prema vrhu Marjana.

Planirali su ostati dva sata, a poslije nastaviti šetnju gradom. Dok su se penjali, prirodom i splitskim ljepotama oduševljena Selena cijelo je vrijeme fotografirala sa svoja dva fotoaparata. Na prvoj su se vidilici zaustavili, da bi potom krenuli dalje, došavši do crkvice sv. Nikole, gdje je Emanuell kazao sestri da ne može više šetati jer se prejeo.

Dogovorili su se da će je on pričekati na tome mjestu, a ona je krenula dalje u šetnju prema vrhu Marjana. 

Kad se nije pojavila do 19 sati, postao je zabrinut, no pomislio je da se vratila nekim drugim putem jer ne poznaje brdo pa se odlučio vratiti u hostel u koji su odsjeli. Tamo su mu rekli da nije došla, a on je izašao i još je tražio po ulici oko hostela.

Potom se popeo na marjansku vidilicu gdje ju je čekao pola sata, a potom se vratio opet u hostel jer su morali premjestiti prtljagu u novi hostel. Kad je to obavio, a bilo je već oko 22 sata, vratio se u prvi hostel i vidjevši da Selene još nema, zamolio je osoblje hostela da nazovu policiju te su vrlo brzo došla dvojica policajaca u civilu.

Otišao je s njima na Marjan, dozivao je sestru, no njoj nije bilo ni traga ni glasa. Od tog trenutka počinje vrlo opsežna i temeljita potraga policije i pripadnika HGSS-a koji su cijelu tu noć češljali Marjan, no bez uspjeha.

Potraga se nastavila i jutro poslije, a tada se prvi put došlo do jasne spoznaje da se djevojci nešto dogodilo.

Naime, na dijelu pješačke zemljane staze, 250 metara od njezina početka, koja vodi do spomenika Umbertu Girometti, pronađeni su Selenina desna japanka i šešir te komad samoljepive crne trake koja je bila dvostruko presavijena.

Već tada su iskusni policajci posumnjali da nije u pitanju nekakav nesretni slučaj, već da se radi o nečem puno ozbiljnijem. Žustra potraga u koju su bile uključene stotine ljudi nastavila se i dalje te je dan poslije, dakle dva dana nakon ubojstva, na južnoj padini Marjana, podno kamenog suhozida u podnožju stabla, brižno pokriven kamenom pločom, pronađen zakrvavljeni ruksak, a u njemu su pronašli zakrvavljeni kuhinjski nož s natpisom, dužine oštrice 13 cm koji je naknadno oštren i na čijoj su dršci bila vidljiva dva krvava otiska koja pak nikad nisu identificirana jer nisu bila podobna za vještačenje, potom dres nogometnog kluba A.C. Milan s brojem 5 i natpisom "Rek.i" (zapravo je pisalo Reksi, no jedno slovo je izblijedilo op.a.), dvije samoljepive trake, zakrvavljeni ručnik, vrećica s tri sendviča od različitih vrsta kruha u kojima je bilo po nekoliko šnita salame, dva Selenina fotoaparata te par radnih rukavica. 

Ubojica, za kojeg su poslije susjedi kazivali da je oduvijek bio puvčeni ali i eksplozivni čudak, joj je prišao i snažno je uhvatio rukama onemogućivši joj otpor. Višeslojnom ljepljivom trakom zalijepio joj je usta te vezao ruke, da bi je zatim odvukao niz južnu padinu do ogradnog zida. Nesretnu je djevojku potom položio na tlo, i razodjenuo je, da bi joj zatim u svega dva zamaha nožem praktički odrezao glavu.

Nakon toga, nesretna je djevojka odnesena na rukama počinitelja 57 metara južno preko teško pristupačnog terena dalje, do mjesta gdje je tri dana nakon njezina nestanka, sakriveno u udubinu zida i dobro maskirano zemljom, kamenjem, borovim iglicama i granama, pronađeno njezino tijelo.

Na zaključak da je nošena navodi to što na njezinu desnom stopalu nisu pronađeni nikakvi tragovi niti ozljede od eventualnog hodanja, a policija je zaključila da je mjesto prepada pomno odabrano budući da nije baš vidljivo s pješačke staze, kao i lokacija na kojoj je tijelo naposljetku i zakopano, koja je također unaprijed određena.

Također su zaključili, tijekom očevida tog drugog dana, da to što je počinitelj odbacio ruksak sa svojim i žrtvinim stvarima ukazuje da se radi o osobi koja je nedovoljno promišljena budući da takvim postupkom olakšava posrednu identifikaciju ili se radi o osobi nižih intelektualnih sposobnosti ili osobi u posebnom psihičkom stanju poremećenosti ili šoka. 

Nakon što je pripadnik HGSS-a Hrvoje Dujmić trećeg dana potrage oko 12.10 sati pronašao mrtvo tijelo nestale djevojke i nakon što je utvrđeno da je ona brutalno ubijena tako što joj je s dva poteza nožem gotovo odrubljena glava, počela je grozničava potraga za tada nepoznatim ubojicom koji je otkriven nakon što su policija i DORH odlučili da u medijima objave sliku krvavog dresa Milana.

Cropix

Policija je tim potezom došla do informacija da se u kvartu Split 3 nalazi osoba imena Edi Mišić koji je tog ljeta često nosio spomenuti dres i koji je svakodnevno trčao po Marjanu.

Početkom listopada 2012. godine policija je uhitila Mišića pod optužbom za teško ubojstvo. Obavili su pretragu stana u kojem je živio s obitelji, uzeti su mu otisci i DNA profil te je naknadnim vještačenjem utvrđeno da se njegovi otisci nalaze na komadiću trake pronađene drugog dana potrage te na bijeloj traci iz ruksaka.

Njegov DNA pronađen je na izolir traci te na Seleninoj haljini i na unutarnjem dijelu radne rukavice. Bilo je, dakle, tad nesporno da je Mišić bio tog dana na Marjanu i da je sudjelovao u ubojstvu.

U cijeloj priči zanimljiv je jedan detalj. Naime, kako se može iščitati pomnom analizom sudskih zapisnika, nigdje se ne spominje Mišićev mobitel.

U policijskom postupanju, pa i kod najbenignijih kaznenih djela, uobičajeno je da se nakon otkrivanja počinitelja među prvim koracima oduzme njegov mobitel te da se provjeravaju lokacija i pozivi.

U ovom slučaju, pak, nema nikakvih podataka o tome što se dogodilo s Mišićevim mobitelom, je li uopće pronađen i, ako jeste, zašto nije tražen ispis poziva da se vidi s kim je tih dana komunicirao. Možda bi odgovor na pitanje koga je nazvao iste večeri objasnio puno toga što se dogodilo na Marjanu.

Nejasno je to i stoga što je jedan od svjedoka, povremeni Mišićev poslodavac, govorio o tome da je Mišića zvao kad bi imao neki posao za njega, što znači da je okrivljenik imao mobitel. Poslodavac ga je nazvao i dva dana nakon ubojstva. S kime je još komunicirao Mišić tih dana? Zašto ga se nije tražilo, zašto se nije vidjelo koga je zvao, ostat će nam nepoznanica.

Britt Lapthorne

Djevojka Britt Kathryn-May Lapthorne (21) iz Melbournea u Dubrovnik je doputovala 17. rujna 2008. godine i odsjela je u apartmanu. Istog dana je otišla u obilazak grada, nakon čega se nije vratila i izgubio joj se svaki trag.

Posljednji put je viđena u noći na 18. rujna u diskoteci 'Fuego' na Pilama, a njezin nestanak prijavio je vlasnik apartmana. Britt je u apartmanu u Dubrovniku ostavila i svoje dokumente te ostale osobne stvari.

Njezina obitelj i prijatelji, odmah nakon nestanka, tražili su je preko Facebooka, a potragu su objavili i u grupi "Nestale osobe".

Njen neutješni otac Dale rekao je nakon nestanka kćeri kako će je vratiti kući "makar mu to bilo zadnje".

Devetnaest dana kasnije lokalni ribar našao je tijelo kako pluta u uvali Danče.

Cropix

Godinu i pol dana istrage i više od 200 saslušanih osoba trebalo je policiji da bi priznala ono što je svima bilo jasno od početka: smrt mlade Australke Britt Lapthorne, koja je nestala nakon noćnog provoda u Dubrovniku 18. listopada 2008., nije bila posljedica nesretnog slučaja, a većina pitanja u ovoj mučnoj priči na kraju će ostati neodgovorena

U završnom izvješću koje su obitelji nesretne djevojke uputili iz hrvatske policije u siječnju ove godine, kako su prenosili australski mediji, stoji kako je, nakon posljednjih deset obavljenih razgovora s osobama koje su bile u blizini Britt Lapthorne zadnjih dana njenog života, trag odveo do jedne osobe koju policija ne može povezati s nestankom.

To je bio de facto kraj ove tužne priče.

"Za takav kraj, kada je očito da cijela priča skriva mučnu tajnu, treba reći – kriva je upravo nezainteresiranost, nestručnost i nedoraslost dubrovačke policije u to vrijeme, što je na koncu i dovelo do smjene načelnika Policijske uprave", pisala je 2015. godine Slobodna Dalmacija.

Brojni su propusti koje su djelatnici najjužnije hrvatske policijske uprave napravili u nekoliko prvih sati i dana od nestanka djevojke, što se pokazalo ključnim za kasniji epilog slučaja.

Prvo su odbili zaprimiti prijavu o nestanku koju je prijateljica nesretne djevojke pokušala podnijeti jutro nakon što je zatekla prazan Brittin krevet u hostelu u kojem su odsjele.

Facebook

Nije pomoglo ni kada su nestanak potvrdili i vlasnici hostela, koji, u nedoumici, nisu znali što učiniti s osobnim predmetima nesretne djevojke, pa su putovnicu pokušali poštom poslati obitelji.

Potraga je pokrenuta tek kada je alarm podignut preko Facebooka, a priča dospjela u novine, no tada je, naravno, već bilo kasno.

Svi zanimljivi svjedoci su, naime, otputovali iz Grada.

U samoj istrazi ništa nije učinjeno dok u Dubrovnik nisu stigli brat i otac nesretne djevojke, no tada je, naravno, već bilo kasno.

Uslijedila je nekakva vrsta policijskog nečinjenja koja je iz dana u dan bila sve očitija, budući da su svjedoke prije njih pronašli novinari, i prije policije rekonstruirali posljednje trenutke koje je Britt provela u Dubrovniku.

Na kraju, policija je sve pokušala staviti "ad acta" tvrdnjom kako patolozi nisu na kasnije pronađenom tijelu pronašli tragove nasilja.

Naravno, u raspadajućem stanju u kojem je bilo tijelo, nikakvi se tragovi i nisu mogli pronaći, no jedno je bitno pitanje i tada ostalo zataškano, a postavili su ga australski patolozi.

Kako to da na pronađenom tijelu nedostaju šake i stopala? Logičan je odgovor bio da je tijelo bačeno u more s utezima vezanim za udove, a pronađeno je nakon što su opterećeni dijelovi, pod utjecajem mora, otpali, a tijelo isplivalo.

Tako je tajna smrti Britt Lapthorne do samog kraja obilježena kao jedna od najvećih misterija u hrvatskoj modernijoj povijesti. Na koncu, cijela se priča svela na dva moguća sumnjiva epiloga.

Jedan je onaj na kojeg su u dramatičnom dokumentarcu, također olako odbačenom od strane policije kao "senzacionalistički", ukazali australski novinari.

Po tom dokumentarcu, još je nekoliko djevojaka bilo žrtvom gotovo pa otmice od strane policijskih inspektora tijekom noćnog provoda, i to na način da su pod izlikom legitimiranja skoro pa nasilno ugurane u automobil kakav se zaustavio pred klubom u kojem se zabavljala Britt Lapthorne, i to baš u vrijeme kada se ona, prema iskazima očevidaca, morala uputiti prema hostelu u kojem je odsjela.

Pri tom je bitno napomenuti da se danima prije nestanka Britt Lapthorne po dubrovačkim internet forumima "vukla" priča o misterioznom plavom kombiju u koji su tipovi s policijskim značkama pokušali uvući djevojke tijekom noćnih "patrola".

Druga činjenica koja daje na autentičnosti australskom dokumentarcu bilo je to što su žrtve toliko detaljno opisale napadače da ih je policija sama prepoznala po fotorobotu prikazanom i dokumentarcu, i priznala da je riječ o njenim pripadnicima.

Drugi kraj na koncu cijele priče vodio je do mladog Amerikanca poljskog porijekla, koji se s Britt i njenim prijateljima intenzivno družio posljednje dane njenog života, a za vrijeme Brittina nestanka nije imao alibi – bar on nije bio poznat iz njegovih izjava medijima.

Kako je ispričao medijima, on se vratio u hostel u vrijeme u koje se i Britt trebala vratiti, a potom opet izašao kako bi jednu prijateljicu otpratio kući. U hostel se vratio oko sedam ujutro i odmah otputovao iz Dubrovnika.

Nije poznato da li je policiji rekao ime te prijateljice, očito lokalne djevojke, koju je pratio kući u vrijeme Brittina nestanka.

Hrvatska

policija

suđenje

istraga

misterij

turistkinje

nestale

ubijene

Anna Cecile

Selena Margarita Graciano Macedo

Britt Lapthorne

newsletter

Prijavite se na Newsletter