VJEROVALI ILI NE

Pronašli smo 11 hrvatskih filmova koji vas neće `udaviti` ▶️️


Vid Barić
28.02.2017.15:15
Pronašli smo 11 hrvatskih filmova koji vas neće `udaviti` ▶️️
Screenshot Youtube

sažeto

Mladi filmski kritičar Miro Frakić odabrao je 11 hrvatskih filmova koji ispadaju iz okvira (po)ratne tematike


Vid Barić
28.02.2017.15:15

Odlučite li porazgovarati s nekim o hrvatskom filmu, vjerojatno će prije ili kasnije isplivati ona teza o uvijek istim crnim temama, vulgarnim dijalozima i (po)ratnoj tematici kojima se hrvatska filmska proizvodnja, navodno, predozirala do mjere sveukupne negledljivosti i teške dosade. Većina će nakon iznošenja ovakvih komentara reći kako ih hrvatski film zapravo i ne zanima te će brzo promijeniti temu rasprave, prije nego li ih se stigne upitati što su od njega zaista i pogledali.

Kako se u recentnoj hrvatskoj filmografiji pojavio niz kvalitetnih (i manje kvalitetnih) uradaka koji se baš i ne uklapaju u gore navedenu formulu, porazgovarali smo s mladim splitskim filmskim kritičarem i ovisnikom o filmskim festivalima, Mirom Frakićem (27) te smo ga zamolili za listu osobnih favorita iz palete hrvatskog "drugačijeg" filma.

"Posljednjih tjedana, osim uobičajenih predsjedničkih tema, medijskim je prostorom zagospodario hrvatski film. Je li on puk'o ili nije, o njemu se naširoko raspreda; svekolike izjave neumorno pune novinske stupce i televizijske priloge, prsti se upiru u svim smjerovima i dozivaju hajku u kojoj nitko nije zanemaren. Osim, čini se, samog filma. Izuzmemo li pokoji hit na kojem međunarodnom festivalu, u kinu ili na državnoj televiziji (sada po prvi put u stalnim terminima ili dostupnima za streaming), o hrvatskom se filmu općenito još uvijek vrlo malo priča, naročito van stigme kronične neduhovitosti i egzistencijalne (po)ratne oporosti. Bez daška humora, soc-realistične tegobe na ekranu postaju samo tragične i - očite. Kako bismo se izvukli iz tog mulja militarističke prošlosti i pružili ponešto drugačiji osjećaj za naš film, ovaj smo pregled spremno lišili nepotrebno otužnih (ratnih) drama koje, koliko god kvalitetne, priznate i nagrađivane, ponavljaju jedno te isto: „Life sucks and then you die.“ (Što će reći, bez Zvizdana.) Nakon tako zahtjevne filtracije, s fokusom na pozitivno – ili barem pozitivnije, izbor smo uspjeli suziti na svega deset više i manje poznatih suvremenih naslova, uz jedan special mention, na tragu nekih novih energija hrvatskog igranog filma. Uronjeni u ne tako davnu prošlost, pripremite se za budućnost – ni Hrvatska još propala.

1. Blagajnica hoće ići na more (2000 - Dalibor Matanić)

Mnogo prije nego što je osvojio nagradu u Cannesu svojim filmom o mentalnom nasljeđu Domovinskog rata, Matanić je snimio vrlo pitku dramediju i to o – ni više, ni manje - blagajnici (Dora Polić) koja sa svojom bolesnom kćeri želi na more. Potencijalno čemernu premisu podiže niz hrvatskih karikatura koje susrećemo, od pomaknutih kolegica Vere Zime i Hane Hegedušić, do susjede Mirjane Rogine i poslovođe Ivana Brkića, čineći film laganim, nesumornim i duhovitim.

2. Ne dao Bog većeg zla (2002 - Snježana Tribuson)

Još jedan maleni odmak od vječito teškog hrvatskog bivstva došao je u šarmantnoj generacijskoj priči nastaloj na temelju knjige redateljičinog brata Gorana Tribusona. U dva dijela malog bistrog Frulu (Filip Ćurić) pratimo od ulaska u pubertet do samog odlaska na fakultet (Luka Dragić) i njegovog sazrijevanja u pomaknutoj obitelji. Česte duhovite scene objeda i trenuci disfunkcionalnosti, u kombinaciji s nostalgičnim zvucima popularne glazbe prikazanog doba '60-ih i '70-ih, donosi odgovore na niz #hrvatskihtragedija; tko je seljački obučen, tko je solio grah triput, što su gumbi a što preklopnici na novom izumu, i tko to točno smije pojesti uho odojka. (Spoiler alert: otac.)

3. Infekcija (2003 - Krsto Papić)

Legenda hrvatskog filma, mada najpoznatiji po svojim igranim i dokumentarnim filmovima iz '60-ih i '70-ih (primjerice Lisicama, 1969. ili Malom seoskom priredbom, 1972.), doprinos je dao i suvremenoj, osamostaljenoj kinematografiji. Među uglavnom žanrovskim ostvarenjima nakon 2000. nalazi se i Papićeva Infekcija, sugestivno i tjeskobno režiran triler ispunjen apsurdističkim elementima, što nespretnim smrtima, a što pikseliziranim čudovištem, a koji su, pak, prolaskom godina zadobili zabavnu treš-notu. U svojoj ozbiljnosti takva mješavina straha i smijeha nepobitno je simpatična i, u hrvatskim filmu, zbilja rijetko viđena. 

4. Oprosti za kung fu (2004 - Ognjen Sviličić)

Kada se nakon rata vrati trudna u svoj zabačeni rodni kraj, mlada djevojka (Daria Lorenci) nema mnogo izbora, barem ako se pita njezine tradicionalne roditelje (Vera Zima i Filip Radoš). Brže-bolje je proglašavaju udovicom, ne bi li joj sačuvali obraz u selu i uspjeli iznaći prosca. Njoj se, svjetskoj ženi, ta uloga nimalo ne dopada, a kada se i konačno rodi dijete, vrag će odnijeti šalu. Sviličić, koji je već prije dokazao da se može zafrkavati s Dalmacijom u svom oku (Da mi je biti morski pas, 1999.), iz umišljenih tegoba jedne obitelji i ovdje nepretenciozno i lagodno veze priču o slijepilu našeg dobrog starog patrijarhata.

5. Pušća Bistra (2005 - Filip Šovagović)

Nije čest slučaj da se Filip Šovagović zavuče iza kamere, ali kad to uradi, rezultati su, u najmanju ruku, neočekivani. Njegov debitantski film, osim izvrsne glume i glazbe Darka Rundeka, beskompromisno je žvakanje fragmenata našeg iskustva hrvatstva. U malenom mjestu punom ćaknutih i apsurdnih likova, ludih dirigenata, živčanih inspektora i golf-mama, jedan tv-inkasator (Enes Vejzović) ne nailazi na mnogo razumijevanja. Naravno, kad izgubi strpljenje, svima im se odlučuje osvetiti. Ako vam treba razlog više da film pogledate, neka to bude nadahnjujući haiku-trenutak iz usta Predraga Vušovića: „Todays I was sleeping the whole afternoon and I was dreaming about tops of mountain Kilimanjaro.“

6. Šuma Summarum (2010 - Ivan-Goran Vitez)

Redatelj osvježavajuće pretjeranog Narodnog heroja Ljiljana Vidića (2015.) u društvenu je satiru zašao još prije, u svom dugometražnom debiju. S omiljenim fenomenom korporacijskog svijeta, team buildinga, on radi upravo suprotno od očekivanog: uz more krvi, ironičnih obrata i tečan scenarij, tim se samo raspada, metaforički i poprilično doslovno. Galerija tih svojeglavih likova, brđana i građana, nepogrešivo je viteška u svojim žanrovskim izmjenama, od šume i kolibe, sve do teretane i ureda. I koliko god znali biti naporni, zadivljujuće su dosljedni. Odbojni, odvratni i odurni.

7. Sonja i bik (2012 - Vlatka Vorkapić)

Ne postoji točniji i, moguće, dosadniji opis većeg dijela hrvatske književnosti od „odnosa sela i grada“. Međutim, prije nego što zakolutate očima na sve što stariji govore, Vlatka Vorkapić tu je da dokaže da on, uz dovoljno spretnosti i modernizacije, na ekranu postaje odličan temelj za komediju. Neizgledna ljubavna priča između zagrebačke aktivistice (Judita Franković) i krkana-šarmera iz Dalmatinske zagore (Goran Bogdan) popraćena je mnogim iskrenim i iskreno zabavnim epizodama, što sa sela, što iz grada, bez opterećenja. A što god mislili o borbama bikova, kod Sonje sve teče prirodno, dinamično i, najvažnije od svega, pametno.

8. Svećenikova djeca (2013 - Vinko Brešan)

Nema tog casual razgovora o hrvatskom filmu bez spomena Vinka Brešana i njegovih već kultnih otočkih komedija, Kako je počeo rat na mom otoku (1996.) i Maršala (1999.). I s ovim se filmom vraća u tako mu poznat otočki mentalitet i oživljava dramu Mate Matišića, koji je ujedno i zaslužan za dinamičnu, gotovo posmrtnu glazbenu podlogu. Krešimir Mikić galantan je u ulozi poduzetnog svećenika koji bušenjem kondoma želi prouzročiti natalitetni skok u malom mjestu. Vrlo brzo se u tu priču upliću drugi božji i državni službenici, kao i mediji, te postaje neizvjesno može li upravo taj čin od Boga spasiti suvremenu i bezbožnu Hrvatsku. Drugim riječima, vratite se pred male ekrane, jer Brešan vam je „skuva novu pašta šutu“.

9. Svinjari (2015 - Ivan Livaković)

Livakovićev smisao za humor toliko je specifičan da ga je vrlo teško najaviti nekim suvislim tekstom – osim možda bolivudskim spektaklom! Njegov dugometražni film Svinjari, koji se opisuje kao satirični crnohumorni mjuzikl, nemilosrdni je ponor u balkanski pakleni šund na koji će malo tko biti pripremljen. U svojih 95 minuta s bakanalijskim užitkom on niže scene, jednu apsurdniju od druge, dotičući se mnogih fenomena naše celebrity-kulture. Katkad genijalan, katkad nespretan, ovaj dragulj zasigurno vas neće ostaviti ravnodušnima – ili uvjerenima da poznajete što sve krije hrvatska filmska scena.

10. Goran (2016 - Nevio Marasović)

Da nije glumaca i jezika, Marasovićeve biste filmove teško mogli odrediti kao prepoznatljivo hrvatske. Počev od apokaliptičnog SF-realityja u The Show Must Go On (2010.), preko indie filma o filmu Vis-à-vis (2013.), ovaj se zagrebački redatelj konstantno dokazuje kao neukalupljeni filmaš s pogledom u daljinu. Sljedeći žanr – skandinavistički triler. Uz pomoć norveškog scenarista Gjermunda Gisvolda, u najnovijem filmu Goranu, sklapa priču koja je toliko in-your-face da, osim što intrigira i nasmijava, nerijetke i naljuti. Kada naslovni lik, taksist Goran (Franjo Dijak, za ulogu nagrađen na utjecajnom kanadskom festivalu žanrovskog filma Fantasia) posumnja u vjernost svoje slijepe supruge (Nataša Janjić), pokrenut će se lavina događaja iz koje nitko neće izaći čistih ruku – čak ni vi.

11. Ne gledaj mi u pijat (2016 - Hana Jušić)

Kao šlag na kraju dolazi Hana Jušić koja je već svojim prvim dugometražnim ostvarenjem uspjela privući pozornost svjetske javnosti. Njezin film Ne gledaj mi u pijat, koliko god na trenutke bio opor i težak, odvažan je izlet u psihoseksualni svijet mlade i besperspektivne djevojke (Mia Petričević) koja svoje težnje mora uskladiti s obiteljskim obvezama. Jušić se ne odaje naslijeđenim, seksističkim rješenjima, već iz svojih ženskih likova izvlači ljudski maksimum, prikazujući ih kao punokrvna, seksualna bića koja se opiru patrijarhatu, što je već prije pokazala. Voljeli vi to ili ne, vrijeme dvodimenzionalnih „flundri“, kako to kaže Frulina mama u Ne dao Bog većeg zla, davno je prošlo. Na pomolu su neke nove snage."

hrvatski film

Miro Frakić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter