Ekskluzivni intervju

Bitorajac o svemu kroz što je prošao: 'To je bolesno. Nisam se osjećao nimalo sigurno u tom periodu, nepravdu naplaćujem na sudovima iako mi je jasno da mi to nitko ne može nadoknaditi'


Barbara Marinović
17.01.2019.20:00
Bitorajac o svemu kroz što je prošao: 'To je bolesno. Nisam se osjećao nimalo sigurno u tom periodu, nepravdu naplaćujem na sudovima iako mi je jasno da mi to nitko ne može nadoknaditi'
Foto: CROPIX

sažeto

Rene Bitorajac u karijeri je dosad napravio jako puno, a planira još i više! Otvorio je i privatno kazalište prošle godine, a za 100posto priča o tom pothvatu, kao i o svemu što se događa u društvu oko nas


Barbara Marinović
17.01.2019.20:00

Nedavno sam 'naletjela' na film 'Ljudožder vegetarijanac' Branka Schmidta. U ulozi pokvarenog i do srži iskvarenog ginekologa Rene Bitorajac je briljirao. Znamo ga po brojnim sjajnim ulogama, ljudi mu dovikuju na ulici i 'Krpa' i 'Kumerle', no i sam će ocijeniti da je uloga doktora Danka Babića bila najbolje što je dosad napravio u karijeri. Unio se u lik s kojim, kaže nam, nema ni jedne jedine sličnosti.

Bitorajac je genijalac - odigrat će nekad ulogu toliko uživljeno i posvećeno da ih neki potom jednostavno ne mogu odvojiti od njegovog stvarnog karaktera. Kompliment mu je to, kaže nam, unatoč kritikama i problemima koje takvi dojmovi mogu čovjeku donijeti. Osim velike karijere koju je dosad izgradio, relativno nedavno uronio je dublje pa je s prijateljem i kolegom Đurićem Đurom krenuo u otvaranje privatnog kazališta.

Kakvo je stanje u kulturi, društvu, kako se nosio s prozivkama, lažnim dokumentarcem i svim ludilom koje ga je u jednom trenutku dočekalo - sve to otkrio nam je Rene Bitorajac.

Otvorili ste prošle godine s Brankom Đurićem Đurom kazalište. Kako je u 'Ludoj kući'? Jeste li zadovoljni interesom i posjećenošću? Kako ste se odlučili na takav potez?

U Ludoj kući je u najmanju ruku ludo. Publika je oduševljena, što predstavama, što atmosferom. Uspjeli smo u gradu u kojem ima gotovo svega napraviti nešto drugačije. Glavni cilj nam je da se publika koja kupi kartu i dođe kod nas osjeća zadovoljno i da se prije svega dobro zabavi i opusti. Efektivno djelujemo šest mjeseci, izbacili smo pet premijernih predstava, doveli dvije postojeće, ugostili petnaestak puta gostujuće predstave što iz Hrvatske što iz inozemstva, imamo program za djecu, organizirali smo i tri velika koncerta, pa čak i odradili projekciju domaćeg filma. Pokrenuli smo i kabaretsku scenu u obliku Ludog petka na kojem ugošćujemo dokazane profesionalce, ali i afirmiramo mlade umjetnike. Četvrto smo po veličini kazalište u gradu Zagrebu, jedino privatno kazalište s vlastitom zgradom i pozornicom u Hrvatskoj i još k tome potpuno opremljeni, a zbog mogućnosti mijenjanja postava gledališta i multifunkcionalni. Na većini naših predstava sjedi se za stolovima uz dopuštenu konzumaciju pića, a nakon svake predstave zabava se nastavlja u baru Mosorog uz svirke uživo na kojima se do sada izmijenilo dvadesetak bendova. Iako nismo imali mogućnosti ulagati velike novce u marketing, dobar glas se očito proširio i s ponosom i zahvalnošću možemo konstatirati da polako, ali sigurno stvaramo svoju publiku s kojom se i družimo nakon predstava. Na sve smo se odlučili jer nam se eto ukazala prilika da ostvarimo svoje dječačke snove i jer smo bili dovoljno ludi da se upustimo u projekt Lude kuće. Da smo kockari ili ugostitelji vjerojatno bi otvorili casino ili restaurant, ovako nismo dvojili. I da, u početnoj smo fazi tražili i trećeg partnera, ali nije bilo dovoljno ludih.

Foto: CROPIX

Jeste li se ikad pokajali ili se tijekom procesa otvaranja zapitali: 'Što mi je to sve trebalo'? Koliko je hrabrosti trebalo da bi se otvorilo privatno kazalište, k tome u Hrvatskoj?

U tri godine, koliko nam je trebalo da od ideje dođemo do realizacije naravno da je najčešće pitanje bilo upravo što nam je to trebalo, no kako je vrijeme odmicalo nije imalo smisla to pitanje si i dalje postavljati. Sve što smo imali, od energije do novaca i vremena, uložili smo u kupnju i potpuno preuređenje jednog zapuštenog i devastiranog prostora praktički u centru grada, borili se s vjetrenjačama, birokracijom, raznim tumačenjima zakona, radnicima, ali i sami sa sobom. Danas toliko uživamo u ovom što smo stvorili da smo dvije godine gradilišta i tri godine papirologije potpuno potisnuli iz glava. Naravno, danas su tu druge brige, problemi i zadaci, ali to već spada u onu kategoriju slatkih briga. Nije bilo lako no tim više je uspjeh i sreća veća. Najbitnija je sada borba s ratama kredita bez kojeg ovo ipak ni približno nismo mogli izvesti, jer nam se bez obzira na lijepe i uspješne karijere, nikada nisu osmjehnule one u Real Madridu ili Bayernu (smijeh).

Napisali ste prije par dana na službenoj Facebook stranici kazališta da je kulturno vijeće Ministarstva kulture kazalištu, odnosno programu istog, dodijelilo točno 0 kuna. Kako ste reagirali na takvu odluku, što mislite, zašto je upravo takva donesena?

Pa nekada su takve stvari prolazile mimo mene, netko je odlučio i to je tome tako. Danas sam u malo zrelijim godinama pa me neke stvari malo više interesiraju. Ispalo je da je to kulturno vijeće koje smo na neki način posebno naglasili na našim društvenim mrežama samo savjetodavno vijeće!? Na stranicama Ministarstva kulture ne piše tako, pa su naravno naši kolege Goran Grgić i Perica Martinović direktno bili pod kritikama mnogih. Mi im se ovim putem ispričavamo, ali svakako ćemo tražiti objašnjenje. Nije jasno tko točno odlučuje i po kojim kriterijima. I Đuro i ja smo otpočetka odlučili gurati sami i biti neovisni, biti i apolitični i izvan svih klanovskih okvira, međutim kada kao i svi drugi na natječaju imaš pravo na nešto, a pritom radiš i vrtiš dvostruko, pa i više programa od mnogih drugih, samim time više i izdvajaš u državnu i gradsku blagajnu, svakako te zanima zašto smo si za nulu. Da se razumijemo, tu se svakako radi o sitnom novcu, ali svaki novčić bi malo pomogao, unaprijedio i olakšao produkciju.

Kad smo kod financiranja kulture u Hrvatskoj, mislite li da premalo novca ulažemo u sadržaj koji u konačnici određuje i identitet jedne nacije, i u ljude koji na tom području zaista daju truda da nešto naprave?

Kultura je kod nas u nezavidnom položaju. Čak je postala i meta jednog dijela društva. Bunilo se protiv predstava, protiv filmova, udaralo po HAVC-u i tako dalje. S druge strane ja nikada više politike u kulturi nisam vidio nego danas. Što se novaca tiče, svakom ministarstvu je premalo novaca. Ja čak ne mislim da je u kulturi malo novaca, ali se netaktično raspoređuje i često rasipa. Npr. ti dobiješ novce za neki projekt. Taj projekt prođe izuzetno loše, predstava se izvede par puta, publike nema i nikome ništa.

FOTO: CROPIX

Kino 'Mosor' imalo je nekad u Zagrebu kultni status. Vežu li vas za prostor današnjeg kazališta neke uspomene iz djetinjstva i mladosti? Jeste li na neki način spasili taj prostor?

Sva stara kina imala su kultni status i bila su od velikog značaja za sam kvart u kojem su se nalazila. Starosjedioci iz kvarta nam često čestitaju na pothvatu, malo žale za starim vremenima, ali svjesni su da je to samo nostalgija. Prostor koji je godinama bio zatvoren, a kojega su kasnije razne umjetničke organizacije i udruge građana koristile, ipak nisu mogle spasiti prostor od propadanja. Grijanje je bilo preko kotlovnice, krov od azbestnih ploča koje su prokišnjavale, stare strujne instalacije, vlažni zidovi i slično. Danas je to energetski učinkovita zgrada zahvaljujući i fondu za energetsku učinkovitost, ponovo mjesto okupljanja ljudi svih dobi, važno i prepoznato ne samo od ljudi iz kvarta već i ljudi izvan Zagreba. Da, mislim da smo spasili jedan prostor.

U sklopu kazališta je i bar, koji ljudima prije i za vrijeme pauze od predstava nudi i piće. Je li to bila vaša ideja? U svakom slučaju, sjajan koncept!

Raspored unutrašnjosti kultnog kina zapravo nismo mijenjali, pozornica je tamo gdje je bilo platno, pa je tako i bar tamo gdje je bio! Upravo zahvaljujući njemu publika ne ostavi samo stvari na garderobi, odgleda predstavu, podigne stvari s garderobe i ode, već ima i druge mogućnosti. Imao sam prilike nekoliko puta uživati u malim kazališnim klubovima po Europi i uvijek se pitao zašto toga nema kod nas!? Novu godinu sam proveo u Pragu, oni imaju kazalište doslovno na svakih 300 metara. To su i mala i velika i neuredna i sređena, daje se od Labuđeg jezera na kojem sam bio, do malih klaunovskih i plesnih predstava koje sam također posjetio jer su ti jednostavno usput. Volio bih da kazalište ne bude procedura, 'odrađivanje kulturnog uzdizanja', nešto jednom mjesečno i slično, već izlazak, zabava i mjesto za druženje.

Čini se da se stvaranje filmova i serija u Hrvatskoj intenzivira. Često se, pak, zna zamjeriti domaćim autorima opterećenost prošlošću, ratom, traumama. Mislite li da takva razmišljanja piju vodu? Zašto je tome tako?

Filmovi malo stagniraju, ali serije se snimaju. Mišljenja sam ipak da bi toga trebalo biti kud i kamo više. Meni se pak čini da se autorima zamjera manjak ratnih tema, ovisi od koga zamjerke dolaze. Od posljednjih 5 filmova koje sam snimio jedan je imao veze s ratom, jedan je ratni, a tri nemaju nikakve veze. Mišljenja sam da treba biti svega, autor bira temu a publika bira što će gledati.

Glumili ste u 'Bitangama i princezama', seriji koja je među prvima donijela nešto sasvim drugačije, novo, duhovito. Rekli ste i da je HTV nikad nije vidio kao adut (što je svakako bila, op.a.). Zašto je to bilo tako, što mislite?

Tko to zna? Ne samo da smo po sezonama mijenjali kanale i vrijeme prikazivanja, već i unutar sezone. Mislim da se nikada ne bi snimale nove sezone da nije bilo ljetnih repriza koje su između ostalog i zbog istog termina imale veću gledanost od premijernog prikazivanja. Sretan sam da ta serija i danas živi putem YouTubea, i da je, puno to ljudi ne zna, postala kultna i obožavana serija ne samo kod nas nego i u BiH i Srbiji. Bez obzira na to što sam radio na još nekim popularnim serijama, 'Bitange i princeze' su mi apsolutni favorit. Scenarij i glumačka postava su ipak najvažniji u takvom procesu.

Foto: CROPIX

Obilježile su vas, na neki način, uloge zagrebačkih štemera. Navijača, kvartovskih razbijača. Jeste li u nekoj fazi bili zaluđeni nogometom, poznato je da ste veliki obožavatelj? Uloge ste odigrali toliko uvjerljivo da su mnogi vaš karakter poistovjetili s likovima kakve smo vidjeli u 'Metastazama', 'ZG80', 'Bitangama'...

Čuo sam često da kao igram iste likove. Krpa, Kumerle, Dr. Kunić, Zurka... Uvijek sam se slagao s tim da su isti jer govore kaj, i ćelavi su. To mi je i kompliment kada me poistovjećuju s likom, znači da sam u ulogu dao dio sebe, a svi smo mi po nečem specifični. Jednom me je jedan kritičar kritizirao da sam u ulozi npr. navijača Zurke preuvjerljiv pa je sve to nemoguće shvatiti kao parodiju!?? Ipak sam najveća priznanja dobio za ulogu u 'Ljudožderu vegetarijancu' koju i sam smatram svojom najboljom, gdje ni mikroskopom nećete naći sličnosti osim što opet govorim kaj. Moram spomenuti i ulogu u 'Ničijoj zemlji' gdje niti ne govorim hrvatski. Ipak, da, na ulici mi dovikuju najviše Krpa i Kumerle pa neka su me te dvije uloge i obilježile. Što se karaktera tiče, on se s godinama definitivno mijenja pa tako i zaluđenost nogometom koja u tom ludom obliku više nije prisutna kod mene, iako je još uvijek najvažnija sporedna stvar.

Foto: CROPIX

O vašem se temperamentu dosta pisalo, čovjek ste koji je alergičan na nepravdu, primitivizam, šovinizam. Svojedobno ste zbog satire i iznošenja mišljenja doživjeli i priličnu neugodnost, objavili su vašu kućnu adresu. Jeste li se pokajali što ste uopće išta govorili? Jeste li se u jednom trenutku bojali za svoju sigurnost, ili sigurnost vaše obitelji?

Primitivizam je svakako u porastu kod nas, ili možda nije, možda stagnira, ali je zahvaljujući društvenim mrežama više došao do izražaja. Nisam čovjek od kajanja, pogotovo ako sam napravio nešto iza čega u potpunosti stojim. Lako što su me napadali po komentarima na društvenim mrežama, ali kada se podigne medijska mašinerija u obliku portala i lokalnih TV kanala pa o tebi još naprave lažni dokumentarac, to je bolesno. Sada tu nepravdu naplaćujem na sudovima iako mi je potpuno jasno da mi to nitko ničim ne može nadoknaditi. Nisam se osjećao nimalo sigurno u tom periodu, a i dan danas se susrećem s komentarima vezanim na besramne izmišljotine nastale kao odmazda onih koji su se prepoznali u mom satiričnom videu.

Kada su vas prozvali, jasno ste i glasno rekli da vi niste uhljeb, da radite na više projekata i da itekako pošteno zarađujete za vaš novac. Popularna je ta riječ 'uhljeb' danas, čini se jezičnom novotvorenicom za poseban tip ljudi. Što za vas ta riječ predstavlja u društvenom smislu?

To sam rekao jer su me neki prozivali uhljebom, naravno nemajući veze s tim sto bi to značilo. Popularna je riječ, da, i jednom smo u šali na Supertalentu kolega Mešin i ja, pozdravljajući sve, pozdravili i uhljebe. Mnoge tete po šalterima i kancelarijama su mi to zamjerile, ali izgladili smo to. Mnogi smatraju da su uhljebi svi koji rade u javnom sektoru. Za mene riječ uhljeb odnosi se na one koji su u taj javni sektor došli preko veze, iz usluge, nepotizma, koji su na izmišljenim radnim mjestima, koji imaju više slobodnog nego radnog vremena, koji nisu kvalificirani itd., a žive na grbači građana. Riječ je popularna jer toga ima sve više, a izlizana je riječ baš kao i kukanje da u javnom sektoru ima puno previse ljudi. Ja isto mislim da je to problem broj jedan u državi. (smijeh)

Imate potrebu, čini se, govoriti o društvenim anomalijama. Što vas motivira na povremene istupe?

Pa i nemam potrebu. To nekako spontano izađe iz mene pa napravim neku šalu koja se svakako protumači. Ali, to je stvarno rijetko. S druge strane mi je čak i žao da za tako nešto nemam više vremena. Društvo se može kritizirati na razne načine. Ja stvarno ne mislim da nešto sam mogu promijeniti, ali mi je nekada žao da kao društvo previše šutimo i toliko damo na sebe.

 
 
 
View this post on Instagram

Sačekali me Plenković i Krstičević! 😂😂😂 #fasovanje #sačekuša #2na1#kajsiživčan #pakajsitilud

A post shared by Rene Bitorajac (@rene_bitorajac) on Jan 16, 2019 at 11:55pm PST

Čini li vam se da išta napredujemo kao društvo? Jesmo li preopterećeni prošlošću, ne samo Domovinskog, već i Drugog svjetskog rata?

Svakako previše živimo u prošlosti, ali to su nam plasirale političke elite i tako, boreći se za vlast, čak i posvađale vlastiti narod. Mi bi pisali povijest koja je već napisana. Ja to više ne mogu ni slušati pa bih prešao na sljedeće pitanje.

Foto: CROPIX

U susjedstvu oko nas jačaju građanski otpori. Mislite li da bi se Hrvatska, odnosno Zagreb mogao ikad dignuti na noge? Što bi nama kao narodu bila kap koja preliva čašu?

U našoj predstavi 'Samo preko njega mrtvog' i saborski zastupnik se čudi narodu: Udaraš im poreze, oni šute, ne daš im u mirovinu, oni šute, njima je dobro... ne misle na djecu. Ali zato djeca misle, pa odlaze van. Kakva god situacija kod nas bila, u susjedstvu je još lošija. Tamo se valjda prelilo iz čaše, a tu još očito u časi ima mjesta. Kod nas, kad se jedni dignu na noge, drugi će se dići protiv njih. Ne znam. Čekamo studente!

Što mislite o zatiranju slobode govora, vidimo da se donose presude koje ne idu pretjerano u korist civilnom društvu. Bojite li se i za umjetnost, prijeti li opasnost i da ona postane utuživa? Kako biste reagirali da vama netko zabrani izvođenje predstave?

Joj, puno mi ozbiljnih pitanja postavljate pa sam sam sebi preozbiljan. Pa u Zagrebu su zabranjivani i skidani plakati, film na HTV-u se pomicao u kasnonoćni termin, u satiri se nalaze uvrijeđeni, itd. Postane li umjetnost utuživa, izgubila bi svoj smisao, a ljudi su puno prije crtali po zidovima nego imali sudnice. I ja se često ulovim kako sam sebe cenzuriram jer su s vremenom neke stvari sve manje prihvatljive. Zamislite danas Malnarovu emisiju na lokalnoj televiziji u 2 ujutro. Nema šanse da bi preživjela jedno emitiranje. Ljudska prava, vrijeđanje po nacionalnoj i rasnoj osnovi, psovke, svi elementi za ukidanje, iako emisija ne poziva na mržnju i slično. Nedavno je HTV pustio jednu epizodu 'Zurke' pa ste vidjeli cirkusa? Čak se i glumca koji izgovara tekst u snimljenom skeču, na čijem kraju čak za one lude i piše da je to sve fikcija, proziva da on sam poziva na nasilje! Naravno, taj glumac sam ja.

Roditelj ste, odgajate dvoje djece. Kakav ste otac, jeste li teži ili popustljiviji u odnosu na suprugu Anu?

Vjerujem da svatko za sebe misli ili barem kaže da je dobar roditelj. Balansiram između onoga, ne dati previše i ne zakinuti, ne tjerati, ali i ne sputavati. Mi smo si doma svi super i često na hrpi, volimo se i puno se zezamo. Kad ti drugi govore da su ti djeca predobra, dio zasluga ipak pripišeš sebi.

Vaša žena se ne eksponira, do privatnosti jako držite. Žalite li za to što ste nekad bili na meti tabloida? Čini se da teško podnosite kada netko gura nos u privatne vam sfere.

Vjerojatno bi to danas lakše podnio. Prije petnaestak godina dogodio se val žutila po novinama i nekim emisijama. To je bilo strašno popularno. Pojavilo se na desetke fotografa koji su čučali pred nečijim kućama kako bi nakon toga novine slavodobitno konstatirale: Mi smo prvi koji smo tog i tog uslikali s ljubavnicom, sa psom u šetnji, kako kopa nos... Kada sam došao po svoje prvo dijete u bolnicu, fotografi su stajali na prednjem i stražnjem ulazu, naslanjali fotoaparate na staklo od auta, stajali pred stanom kao da sam predsjednik neke države. Ne samo meni, svima, to je jednostavno bila moda. Onda su i vijesti bile 'Bitorajac psovao fotoreporteru', a ne fotoreporter uhodio i iz žbunja snimao njegovu suprugu i dijete u kolicima. Danas su druga vremena. Tu su portali, društvene mreže na kojima javne osobe same objavljuju slike kakve paparazzi ne bi uspjeli snimiti niti da satima čekaju ispred stanova. Dobiješ i golu guzicu, i snimku iz kuhinje i dječicu u igri...

Foto: CROPIX

Rene Bitorajac

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter