Životna ispovijest Nataše Bebić

Bole je i danas ogromne obiteljske tragedije, no osmijeh ne skida s lica. S legendarnim Kalemberom vjenčala se dvaput: 'Na sudu u Splitu smo se razveli, oboje smo plakali...'


Barbara Marinović
21.05.2019.17:00
Bole je i danas ogromne obiteljske tragedije, no osmijeh ne skida s lica. S legendarnim Kalemberom vjenčala se dvaput: 'Na sudu u Splitu smo se razveli, oboje smo plakali...'
Foto: Ante Cizmic / CROPIX

sažeto

Nataša Bebić u svojoj životnoj ispovijesti prisjetila se ljubavi s legendarnim Srđanom Kalemberom, otkrila ponešto o svojoj karijeri, djetinjstvu, životnim lekcijama i statusu kraljice aerobika u Splitu


Barbara Marinović
21.05.2019.17:00

Osebujna je, posebna, po prirodi vesela i puna sebi svojestvenih životnih priča. Već kao djevojčica Nataša Bebić odlučila se baviti sportom, a iako joj je prvi izbor bilo plivanje, ubrzo je završila kao košarkašica. Svemu je bila kriva tuberkuloza, odnosno briga roditelja za zdravlje krhke kćeri. Obitelj je bila iznimno povezana, živjeli su, govori nam splitska 'kraljica aerobika' kao pravo pleme! Priča nam o tim danima, životu u Francuskoj, velikoj košarkaškoj karijeri, ljubavi s legendarnim Srđom Kalemberom, prisjetila se i pokojnog brata Tome. Sebi svojestvena i vjerna, vedro nam je ispričala svoju životnu priču Nataša, a nisu u njoj izostali ni emotivni trenuci, prisjetiti se braće bilo joj je posebno bolno.

Dug, 'sportski' jezik

Počeli smo priču s onim prvim informacijama, pa nam se u njima Nataša kratko žali da ju je 'satrala' viroza, no sada je dobro. Pitamo je kako to da je se sve manje može vidjeti na javnim zbivanjima u Splitu, a ona nam jasno odgovara: 'Nisam više po Splitu toliko, uvijek su iste face okolo, više mi je tog tapšanja po ramenu, a svi jedni protiv drugoga - da ne kažem što, valjda je došlo takvo vrijeme, kad nešto kažem - imam dosta dug, sportski jezik, uvijek govorim što mislim, onda je to... Ma uvijek iste face. Svi govore 'Split nam je famozan', a svi su otišli u Zagreb. Ma išla bi i ja, da se ne lažemo, veći je grad, velika sredina. Totalno se i mentalitet promijenio', kratko nam komentira svoj grad. Na neki način je, ipak, neodvojiva Nataša od tog svog grada i u njemu je prava legenda.

'Ajme meni, ne znam, kad mi to netko kaže - ma svi smo legende na svoj način. Čim si malo drugačiji, čim si ono što jesi, onda si legenda. Trebaš zapravo biti ono što jesi, tko je prihvati - prihvati, tko ne - ništa ne gubiš. Pravi ljudi će uvijek naći put, legende su ljudi koji ne glumataju, ne očekuju nikakav Oscar nego žive onako kako jesu. Smiješan mi je taj status, ne znam kako bi to komentirala, treba biti onakav kakav jesi, pa što bude'.

Foto: Duje Klaric/CROPIX

Zbog straha od tuberkuloze napustila je plivanje i otišla na košarku

A put do statusa legende bio je dugačak. Sve je počelo još u djetnjstvu, kada je Nataša kao kćerka lokalnog pekara, odlučila baviti se sportom. Trenirala je s legendom hrvatskog plivanja, Đurđicom Bjedov. 'Plivala sam u Poška, s Đurđicom Bjedov. Kako sam bila duga i tanka, bez apetita, otac i majka su se bojali da ću dobiti tuberkulozu, bila je to bolest tog doba i onda su mi rekli da više ne idem na plivanje, da se moram baviti nekim drugim sportom. Počela sam se baviti košarkom, i eto. Košarka mi je donijela poslije puno svega. Kolektivni sport puno više donosi nego individualni. Kad si sam, nemaš s kime podijeliti sve te emocije - bilo da izgubiš ili dobiješ. U kolektivu te uvijek netko izvuče ako imaš lošiji dan, utakmicu. Kolektivni sport otvara vrata u sve ljudske slabosti i vrline. Puno je bolji, barem po mojem mišljenju'.

Dijelili svaku sitnicu i imali pravo, lijepo djetinjstvo

Djetinjstvo joj je, prisjeća se, bilo fenomenalno. Obožavala je ta vremena zajedništva i dijeljenja. 'Nismo imali toliko puno koliko imaju djeca sada, sve smo dijelili između sebe. Ako netko ima jaje, a netko drugi kruha - i to bi podijelili. Bili smo puni entuzijazma, veselili se međusobnim uspjesima. Danas čim netko uspije, odmah te pljucaju, nema toliko pohvala. Tada je bilo i pohvala, i motivacije za naprijed. Bilo je to drugarsko, zezatorsko djetinjstvo. Imali smo vremena i za igru i za učenje. Danas su svi nekako tužni, trče za parama, ne mogu to shvatiti. Normalno da se bez para ne može, ali da sad ti moraš čekati nedjelju da bi se na Rivi pokazala s naočalama od šest tisuća kuna ili cipelama od deset. To je grozno, a doma nemaš što pojesti. To je baš tužno. Imali smo i mi tada nešto, putovalo se, išlo se, pogotovo mi sportaši. Ali, nije nam bilo primarno da izađemo i pokazujemo se. Bilo smo bolji u glavama, zreliji, smatrali da je život igra. I tako mi je ostalo i danas', govori Bebić i osvrće se na odlazak u Francusku.

Foto: Jakov Prkic/CROPIX

Kakav Monaco, kad je tu Split!

'Kad si 'vanka' (u inozemstvu, op.a.), onda tek vidiš koliko ti fali dom, meni Split. Moja obitelj je bila jako vezana, moja majka, otac, dva brata, bili smo strašno vezani dok nas nisu pogodile neke familjarne tragedije. Francuska je ostala u super sjećanju, bila sam tamo deset godina. Pokojni muž je bio trener u Francuskoj, da sam bila ozbiljnija, danas sam mogla živjeti u Monacu. Ali, obzirom da je meni Split tada bio Monaco, nisam htjela otići. U Splitu su mi bili braća, majka, otac, živjeli smo kao nekakvo pleme - uvijek su mi dolazili u posjetu, živjeli smo blizu Nantesa, suprug mi je bio tamo trener'.

Ljubav života sa Srđanom Kalemberom

Naime, bila je u braku s legendom košarke, Srđanom Kalemberom.  'Bili su mi famozni dani u Francuskoj, žao mi je i zbog tog Monaca, ali sad je gotovo. Muž mi je tamo dobio ugovor, a meni kćer u Splitu počela ići u školu. Rekla sam mu da me nitko neće odvojiti od Splita: 'Ajme, moj Split, tko će mene odvojiti sad od njega, ma kakav Monaco!'. Na kraju nije ni on potpisao radi mene, a ja i dan danas žalim za to', prisjetila se Nataša. Sjetila se i početaka njihove ljubavi. Dijelila ih je nešto veća razlika u godinama, nju je 'žuljao' Split, no voljeli su se dugi niz godina. Toliko da su se razveli, a kasnije ponovno vjenčali.

'Moja žena je jako čudna, ali mi ćemo se opet vjenčati'

'On je bio malo stariji, iako mi to tako nismo gledali. Ja sam njega u Francuskoj upoznala, dotad sam već naravno bila čula za njega, bio je legenda. Niti u peti mi nije bilo da bi mu mogla biti žena. Međutim, bio je toliko uporan, bio je famozan, sportaši su stvarno specifični. To nešto sportsko, taj mentalitet nas je vezao. To je 'svakodnevna borba'. Kao i na terenu. Sportaši se između sebe strašno dobro slažu, razumiju se. Sportaši su specifični ljudi, obični 'svit' to ne može razumijeti. Uh, kad bih vam sad to sve ispričala. Mi smo se i razveli jer sam ja živjela ovdje, a on je u Francuskoj 50 godina proveo. Kako nam je kćer ovdje pohađala u školu, a ja nisam mogla bez majke, oca i materine spize, polako sam se vratila u Split, a on je ostao tamo. Govori on meni: 'Bogati, Nataša, pa jesmo se oženili?'. A ja sam njemu rekla da je meni lijepo uz majku i oca. Pitala sam ga na kraju što ćemo skupa kad je on tamo, ja sam ovdje, a on je rekao da ćemo se viđati na ljeto. Predložila sam razvod, on mi je rekao da nisam normalna, ali došao je tu. Moji su ga obožavali, bio je normalan i duhovit čovjek. Na sudu u Splitu smo se razveli, oboje smo plakali. Sudac nas je na kraju pitao zašto se razvodimo, a Kalember mu je rekao: 'Moja žena je jako čudna, ali mi ćemo se opet vjenčati'. Tako je i bilo, nakon dugo vremena opet smo se vjenčali. Imponiralo mi je, znate kakve smo mi žene, što su sve za njim bile lude. Meni je to imponiralo, što je odabrao mene. On je bio iz velike obitelji, umjetničke i utjecajne, a ja iz radničke. Stalno sam mu govorila da je trebao neku princezu oženiti umjesto mene, sve to kroz zezanciju. Bio je jako duhovit, to mi je jako odgovaralo', prisjetila se Nataša ljubavi života.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

S njim je dobila kćer Olju, koja danas ima sina Filipa. Veliki je on ponos i ljubav svoje slavne bake. 'Ne dam ga nikome, on će sad 19 godina, ići će na menadžment, kažu da je među deset svjetskih veleučilišta, ne želim se hvaliti, ali je mali famozan. Obožava igrice, i draže mi je da je tako nego da se navečer izlazi i pijanči. Unuk mi je predivan, obožavam ga, i on mene. Stalno smo zajedno', ponosno će i kroz smijeh Nataša.

Kraljica aerobika postala prije 15-ak godina

Titulu 'kraljice aerobika' dobila je prije 15-ak godina, kada ju je tako prozvala novinarka Slobodne Dalmacije. Šokirala se, priča nam, kada je u novinama vidjela taj epitet, no bilo joj je, priznaje, simpatično nositi takvu titulu. Za instruktoricu aerobika obučavala se u Francuskoj. 'Svi su kraljice, ako dobro rade svoj posao. Tako sam se ja trudila oko aerobika, jedna novinarka me nazvala kraljicom aerobika, bilo je to prije 15-ak godina. Svi smo mi dobri u svome poslu, ako dobro radimo. Radiš taj posao i doneseš ljudima i dobru volju. Ja sam to završila u Francuskoj. Tu treba biti i psiholog. Ne može svatko napraviti isto, treba znati i zezanciju 'nabaciti', motivirati ih i zezati da se ljudi osjećaju dobro i da imaju volje'.

Najveće lekcije naučila je od oca

U svojoj obitelji, od svog oca, naučila je brojne životne lekcije. Jednu je istaknula kao najvrijedniju i prisjetila se načina života svoje obitelji u Jugoslaviji. Prava radnika su, ističe Nataša, tada bila puno veća i prosječna obitelj živjela je bolje. 'Otac mi je bio pekar, imali smo pekaru u centru Splitu, tamo gdje je sad Muzej grada. Međutim, 1939. je došao rat, otac otišao u partizane. Njegov brat u ustaše. Možete misliti te moje familje. Vrijednosti, doduše, vučeš baš iz kuće. Otac mi je uvijek govorio - ne gledaj ni naciju, ni vjeru, ni zemlju - samo čovjeka. Ako je, je, ako nije, može biti najbliži rod. Uvijek mi je govorio - 'je'l imaš kruva? imaš. Tuci se nogama u gu**cu, drugi nemaju'. Tako vam je to bilo! Radnici su bili zaštićeni, imali vrhunske liječnike, školstvo, sve je bilo dostupno, djeca su studirala, išlo se i u legendarni Trst. A sad, radnik ne može ništa. Ne znam što bi vam rekla'.

Foto: Ankica Vrdoljak / CROPIX

Obiteljske tragedije teško pogodile karizmatičnog Tomu, Nataša danas o svoja dva brata priča s velikom sjetom

Bili su kao obitelj Bebići iznimno povezani pa ne čudi što su Natašu dva tragična gubitka iznimno pogodila. 'Dva brata sam imala, prvi brat je umro sa svega 27 godina. Studirao je u Ljubljani jer se 1959. u Zagrebu pobunio da im je loša hrana u menzi. Svi studenti pobunjenici te godine su otišli studirati u Ljubljanu, bilo im je zabranjeno nastaviti studiranje u Zagrebu. Tako i moj brat'. Tu je i nezaboravni Toma.

'Moj brat Toma puno, puno fali. Split očito, ma... Jednostavno kao da je moj brat zabranjen svugdje, osim na Radio Splitu. Stvarno je napisao pjesme za naše podneblje, one prave. Nemojte misliti da ga hvalim, ali neka mi napiše bilo tko 'Leute moj' kao što je to moj brat napisao - skinut ću mu kapu. Jednostavno je takav lobi, moguće da je i širi od Splita. Mog brata se skoro nimalo ne spominje. Uspomena na njega uopće nije održana. Mada me je jedan menadžer zvao da bi napravili nešto u vezi Tome. Ali, što da vam kažem. Ljudi koji imaju para upravljaju svime i to je tako'.  

'Toma je bio boemčina'

Bio je, sjeća se, pravi boem. 'Toma je bio boemčina. Znate što je bilo, ovaj naš brat kada je umro u Ljubljani, inače je bio talentirani vaterpolist, studirao na dva fakulteta, a mi smo kao obitelj bili iznimno povezani, bili smo stalno skupa, to je Tomu totalno pogodilo. Bio je prava umjetnička duša i to ga je 'ubilo' pa je počeo piti, pušiti, noćariti. Otišao je u tu drugu krajnost, od te tuge. Ma bolje da vam više i ne pričam, rasplakat ću se', priča Nataša kroz suze. Kad ih se sjeti, kaže, uhvati je ogromna tuga. Sretna je što je vedrog karaktera i što život shvaća kroz igru jer inače ne zna kako bi prošla kroz takve gubitke.

'Život je igra, pogodit će te koji put balun u glavu'

'Život je jedna igra, pogodit će te koji put balun u glavu pa ćeš se 'osvistit' (osvijestiti, op.a.), pa ćeš opet... Život je igra i treba se znati igrati, ne povrijediti druge i to je to'. Tominu kćer, a svoju nećakinju, i ovog će ljeta posjetiti na Hvaru, gdje sa suprugom posjeduje restoran. Jedva čeka svoje, tople dane, pa će i na Drvenik kod prijateljice Edite Grubišić, a nada se sresti i s Almirom Osmanović, s kojom se baš sprijateljila. Ističe nam to i opet se na neki način dotiče očeve maksime, govoreći: 'Svatko ima svoje živote i uvjerenja, ali bitno je kakav si čovjek, ništa drugo', zaključila je legendarna Nataša Bebić.

nataša bebić

toma bebić

srđan kalember

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter