Veliki intervju Višnje Babić

Britka i otvorena 'Dunja' iz Smogovaca: Kad je sin u pitanju mekana sam kao maslac. Imam opravdanje za to, sa sedam i pol godina čudom je preživio prometnu


Barbara Marinović
11.11.2018.17:00
Britka i otvorena 'Dunja' iz Smogovaca: Kad je sin u pitanju mekana sam kao maslac. Imam opravdanje za to, sa sedam i pol godina čudom je preživio prometnu
Foto: Neja Markičević/CROPIX

sažeto

Glumačku veličinu dokazala je još kao djevojka. Javnost ju je upoznala u kultnoj seriji i otad gradi karijeru bez mrlje


Barbara Marinović
11.11.2018.17:00

Velika glumica i ravnateljica kazališta 'Trešnja' - Višnja Babić, oštroumna je, obrazovana, čvrsta. Razgovorom s ovom zanimljivom ženom vrlo brzo shvaćate da je beskompromisna u svojim nastojanjima da se u kulturi i kazalištu održi kvaliteta. Vrlo jasno, gađajući u srž Višnja nam otkriva kakvo je stanje u kulturi danas, koliko smo nazadovali u smislu kvalitete sadržaja kojeg konzumiramo, kaže zašto je kultura, njega vlastitog identiteta i jezika važna za cijelo društvo. Upozorava, osim toga, na važnost brige o mladima, na kojima svijet ostaje - iz svog kuta gledišta priznaje da smo odavno previše otišli u šund.

U intervjuu za 100posto razgovarali smo o uvodno spomenutim stvarima, a otkrila nam je ponešto i o privatnom životu. Brak s legendarnim autorom Hrvojem Hitrecom, njihov život u okolici Samobora, ljubav prema sinu jedincu... Dotakli smo se i uloge Dunje, koju je izvrsno utjelovila kao mlada djevojka u kultnim 'Smogovcima'. Uloga je to koja ju je obilježila jer ju je na neki način predstavila širokoj masi koja je seriju gledala o cijelom svijetu. Pridružila se tako nizu uloga koje je kasnije Babić odigrala.

'Orašar' nas očekuje premijerno 30.11. u kazalištu 'Trešnja'. Možete li nam reći nešto više o predstavi? U ulozi redatelja našao se mladi Paolo Tišljarić. Kakva je suradnja s njim?

Hoffmanovu bajku djeca možda ne poznaju dovoljno pa sam mislila da je vrijeme da ju stavimo na repertoar. Ne radi se o baletnoj predstavi, nego o dramskoj predstavi za djecu. Svaka suradnja s Paolom je dobra suradnja i mogu mu s povjerenjem prepustiti oživljavanje teksta Lade Kaštelan, koja je svojevrsna garancija kvalitete. Vjerujem u njegovo znanje, maštovitost i originalnost. A uz to je i veliki profesionalac, koji je i prije prve probe potpuno organiziran i pripremljen.

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Predstava je namijenjena djeci i odraslima. Prema vašem iskustvu, koliko roditelji vode djecu u kazalište? Što sve u pedagoškom i odgojnom smislu kazalište može donijeti djeci?

Kazalište nije odgojna ustanova, nego umjetnička. Cilj jest senzibilizirati djecu za umjetnost, jer će tako postati kazališna publika, ali mi smo tu da u djeci probudimo ljubav prema umjetnosti, a odgojem se trebaju baviti odgojne ustanove (i prvenstveno, roditelji). Oni roditelji, koje su njihovi roditelji vodili u kazalište, i danas dovode svoju djecu, dakle, to je njima postala obiteljska tradicija. Trešnja ima svoju vjernu publiku. I baš zato stalno hvalim učitelje i nastavnike koji dovode djecu u kazalište, iako im to nije obveza, jer tako sva djeca imaju priliku vidjeti oplemenjuje li ih kazalište i hoće li ga voljeti. Upravo zbog toga, uloga kazališta za djecu iznimno je odgovorna, znači i svih onih koji u njima rade.

Četiri godine ste na čelu Gradskoga kazališta Trešnja. Kakvo je iskustvo, kako ocjenjujete godine koje su iza vas?

Godinama sam u Trešnji bila glumica i znala sam da u posljednje vrijeme stanje nije sjajno, ali tek kad sam postala ravnateljica, shvatila sam koliko smo duboko u kaosu. Te prve dvije godine bih najradije izbrisala iz pamćenja, koliko su bile teške i gadne – razna prevelika i financijska i programska dugovanja i kompletno rasulo u organizaciji i poslovanju, a da o stanju zgrade i ne govorim. Iako, bilo je i prekrasnih trenutaka, pa ako se moram sjećati – a sjećam se – hvatam se za te čudesne mrvice. Postalo je lakše kad sam naučila kako neke stvari funkcioniraju, a nisu bile dio moga privatnog ponašanja. Sve u svemu, narodne su mi poslovice stalno padale na pamet, od one 'Uzdaj se u se i u svoje kljuse', pa sve do 'Hraniš cuku, a cuko te ugrize'. I svaki dan učim nešto novo.

Kazalište nije bilo dovoljno vidljivo u javnosti i medijima, pa nismo bili zanimljivi donatorima ili sponzorima. Osim redovitoga financiranja Grada, koje nije dostatno, a pogotovo za pokrivanje dugova, nikakve novčane pomoći niotkuda, a bez novaca ne možeš dovoljno dobro ostvarivati sve kreativne zamisli koje imaš. No, srećom je u Trešnju došla nova voditeljica marketinga, Ana Fatović, koja je preuzela zadatak da nas pomladi i osvježi, i kroz vizualni identitet i uz razne marketinške aktivnosti, što je uz kvalitetne predstave dovelo do jasne prepoznatljivosti u javnosti. Novi marketinški procesi zainteresirali su ozbiljne pokrovitelje, pa danas imamo velike donatore, sponzore i partnere kojima sam zahvalna, jer nisu baš ekonomski motivirani da prate kulturu. U utorak, 13. studenoga predstavljamo suradnju s Lidlom, koji je partner naše božićne predstave Orašar, a u sklopu toga djeca će sudjelovati u raznim zanimljivim radionicama u novouređenoj igraonici s drvenim igračkama našeg partnera, uz humanu akciju - djeca iz doma za nezbrinutu djecu Vrhovec posjetit će kazalište, pogledati predstavu, sudjelovati na zimskoj radionici i na dar dobiti Lidlove igračke.

Sve u svemu, danas je stanje neusporedivo bolje, kazalište je živnulo, povećala se gledanost, predstave su nam sjajno prihvaćene, imam neke divne suradnike pa ne moram sve raditi sama. Ali, začudo, što nam je bolje, imam sve više i više posla.

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Iza vas je duga i plodna glumačka karijera. Od kazališta, filmova pa do sapunica. Često se znaju stvarati predrasude o glumcima u telenovelama, kako gledate na takve komentare? Smatrate li ih pomalo bespredmetnim i nepravednim, ipak pričamo o malom tržištu u kojem glumci moraju egzistirati?

Strašno su mi besmislene sve te rasprave o sapunicama. A tko bi u njima trebao glumiti, ako ne glumci? Meni je to bilo krasno iskustvo, usprkos svim teškoćama, a i upoznala sam neke sjajne glumce. Često se angažiraju naturščici (valjda su oni jeftiniji, iako je i školovanim glumcima cijena sramotno nisko pala), ali nažalost rezultat nije baš impresivan. Glumiti tako, praktički prima vista, snimiti tridesetak scena dnevno, i to ne kronološkim, nego lokacijskim redom (danas sve scene u restoranu, sutra sve pred kućom i to iz dvadeset različitih epizoda), pri tom zadržati kontinuitet svoga lika u različitim situacijama, i uz to biti uvjerljiv u svakoj sceni, to mogu stvarno samo dobri glumci. Čak odgovorno tvrdim da to ne može svatko. Jer u takvoj se formi, ako iole pratite kvalitetu likova, odmah jasno vidi tko je tko (u glumačkom smislu). Tržište jest jako maleno, pogotovo za sve one glumce koje svake godine diplomiraju na raznim akademijama. I uvijek mi je draže vidjeti glumce u takvim serijama nego tzv. talentirane amatere. I draže mi je s njima glumiti jer ipak imaju zanat pa se lakše razumijemo na snimanjima i možemo se osloniti jedan na drugog.

Ulagali ste jako puno u obrazovanje, Akademiju upisali otprve, usavršavali se i u inozemstvu. Kako gledate na priučene glumce, one bez formalnog obrazovanja?

Vrlo je rijetka pojava da je netko talentiran toliko da se ne vidi da nema obrazovanje. Pa čak i tada, uvijek će im nedostajati ono što glumci koji su prošli Akademiju imaju – impostacija glasa, usklađivanje pokreta s tekstom, zadržavanje i poboljšavanje kvalitete bez obzira na broj ponavljanja scena. U kazalištu je to još vidljivije. Amateri su oni koji počnu glumiti ili od prve probe i toga se drže do kraja ili tek na premijeri, kad dođe publika, a u procesu rada vrlo su teški. Nakon premijere počnu glumiti drugačije, jer se povode za reakcijama publike pa odu u krivom smjeru – umjesto da drže na jednakoj visini svoju ulogu i scenu koja jest smiješna, počnu se kreveljiti da bi izazvali smijeh. Gotovo nikad ne prihvaćaju primjedbe, preosjetljivi su na upute ili savjete jer nisu slušali tisuće primjedbi tijekom školovanja i teško se prilagođavaju partneru jer ni to nisu naučili, preglumljavaju i najvažnije im je njihovo mišljenje. Naravno, ne kažem da nema školovanih glumaca sa sličnim problemima, ali je s njima lakše jer imaju barem isti jezik koje im je školovanje donijelo. Ako su doista učili na akademiji, a ne se kroz nju provukli.

Foto:Neja Markičević/CROPIx

Uloga u 'Smogovcima' vas je obilježila. Kako pamtite dane sa snimanja, kako vam je sjela 'Dunja'? Bila je to izvrsna serija za mlade, oslikala je jedan vremenski period, dala hommage životu i ritmu Zagreba u to vrijeme. Zašto danas nema takvih serija? Mislite li da bi u kontekstu današnjeg vremena i publike 'Smogovci' jednako dobro zaživjeli kod publike? Reprize se rado gledaju i danas!

E, da, vječni Smogovci... Uletjela sam umjesto Anamarije Petričević, koja je tada napustila glumu. Nije mi to bilo drago, trebala sam glumiti potpuno drugi lik, ali su me nagovarali i nagovarali... Nezahvalno je kad se u istoj ulozi promijeni glumac. Očito je, međutim, da sam to dobro napravila jer me svi pamte kao Dunju. Snimanja su bila i jako naporna i jako zabavna. Bili smo dobra ekipa, slagali smo se, voljeli smo to što radimo i povezali smo se više nego ekipe drugih serija baš zato što je ova postala legendarna, koju svi gledaju s ljubavlju po deseti put. Iskreno, priznajem da ju i ja volim gledati. Ne samo zato što je zabavna i što ima glumačkih bisera, nego je postala dokument vremena kakvoga više nema. Ono što me svaki put iznenadi jest to koliko glumaca je kroz tu seriju prošlo, ali i poznatih ljudi iz drugih sfera, a nažalost mnogih više nema među nama.... Čast mi je što sam bila dio 'Smogovaca'. Činjenica da ih i danas svi gledaju, i moja generacija i posve nova, današnja djeca, dokaz je da kvaliteta i danas dobro prolazi.

Ne rade se više takve serije. Ona je nastala iz knjige 'Smogovci', koju sam često ponovno čitala. Nema više volje za takvim projektima, sve se treba raditi na brzinu i sa što manje novaca. Postojao je sinopsis nove sezone 'Smogovaca', ali je televizija toliko otezala, jer je snimanje navodno skupo, da je u jednom trenu postalo besmisleno uopće razmišljati o nastavku. Šteta, jer je sadržaj bio zanimljiv i duhovit. A to je serija koja se mogla prodati cijelom svijetu. Gledali su je i u Kini.

Smatrate li da proizvodnja televizijskih serija u Hrvatskoj ide naprijed? Imamo par sjajnih primjera zadnjih godina, i vas smo gledali u 'Crno-bijelom svijetu' te seriji 'Počivali u miru'...

Uz nekoliko dobrih iznimaka, koje nastaju entuzijazmom i nevjerojatnom upornošću, ne ide se naprijed. Usporedimo samo HRT nekad i danas. Gdje je igrani dramski program hrvatske televizije, gdje su drame? Da ne govorim o ostalim programima koji su se potiho ugasili... Nije zadaća nacionalne televizije da kupuje strane programe ili licence, nego da stvori svoju, autohtonu seriju, ili film, ili dramu i osmisli svoj zabavni program ili kviz... Mi imamo talentiranih pisaca koji to mogu raditi, i starijih i mlađih. I ljudi s idejama. I dobrih redatelja i glumaca. Ali, banalni tekstovi koje ponekad čujem kad zabunom naletim na neku takvu seriju, neškolovani glasovi i drvena gluma sa žalosnom scenografijom i kostimima u nemaštovitim kadrovima, dokaz je da nam se diletantizam uvukao u posao. Baš me zanima što je ostalo u nekad velikim fundusima scenografije, rekvizite i kostima na televiziji. Kad se samo sjetim s kakvim sam majstorima zanata imala sreću raditi... Danas je majstorica šminke svaka cura koja zna da sjenilo ide na oči, a ruž na usta, kostimi se kupuju u kupovnim centrima, jer je malo ljudi koji znaju što je to kostimografija i kostim, a ne samo modna kreacija – a pogotovo je malo onih koji ga znaju skrojiti i sašiti, snima se u prostorima koji su jeftini, a ne adekvatni... O ostalim majstorima filmskih i kazališnih zanata govorit će se uskoro kao o izumrlim vrstama. Nije bolje u bilo kojem poslu u našoj zemlji, ali ovo me posebno boli. Jer poznajem i bolja vremena i ne mislim da je trebalo doći do današnjega stanja.

'Tata' Smogovaca vaš je suprug Hrvoje Hitrec. Kako ste se upoznali i zaljubili? Rekli ste svojedobno da cijenite njegovu duhovitost, je li vas time osvojio?

Osvojio me kad je sišao da mi očisti snijeg s auta, ali budući da je počeo čistiti od krova, očistio je susjedov, promrsio nešto kroz sleđene zube i prebacio se na moj. Šalim se. Poznavali smo se mi nešto i ranije, ali nisam razmišljala o njemu tako. On je bio taj stariji pisac čije sam knjige i rečenice voljela, a koji mi privatno nije uopće sličio na duhovitu i toplu osobu. Dok ga nisam malo bolje upoznala. Nije to bilo lako, zatvoren je kao školjka, ali malo-pomalo.... Sve dok nisam shvatila da mi nedostaje kad ga dugo ne vidim. A ono što me zadržalo je činjenica da se ništa tako grozno ne može dogoditi, a da on to ne gleda i na duhovit način. S njim imam život kakav sam htjela i nema tu neke velike mudrosti – nekako smo se našli.

Jeste li se ikad opterećivali razlikom u godinama ili se ona jednostavno nije osjetila?

Godine su samo broj – reče žena koja ni sama ne vjeruje koliko godina ima. Ali, istina je. Znala sam neke ljude koji su s trideset već bili tako stari da nisam željela biti s njima u društvu, i neku djecu u šezdesetima. Sve je pitanje karaktera. Nama godine nisu bile nikakav problem, sjetila sam ih se samo kad bih vidjela u drugima da nas gledaju kao ljude različite dobi. Dosta smo se šalili na račun toga, a ljudi kojima to jest problem, nisu shvaćali kako se takvim šalama možemo smijati. A možemo, jer je nebitno i uopće nas se ne tiče.

Preselili ste na selo. Okolica Samobora vaša je oaza mira. Kako ste donijeli odluku o preseljenju?

Tražili smo novi prostor za život, jer nisam htjela da mi se dijete rodi u stanu u zgradi. Odrasla sam u Babonićevoj ulici u centru grada, i vrtovi, igranje na ulici i tišina bili su život kakav sam htjela i svome djetetu (jer takva je nekad bila moja ulica). Onda nam je poznanik rekao da mu rođak prodaje započetu kuću kraj Samobora. Iz čiste zezancije otišli smo ju pogledati, jer nisam mogla zamisliti da nas dvoje, rođeni Zagrepčani, odemo negdje drugdje. Ali taj mir tamo... i ptice i leptiri i mirisi i zrak... Trebalo mi je neko vrijeme da se odlučim, ali tko ne riskira... A i cijenu smo, uz kredite naravno, mogli podnijeti, u Zagrebu ne bismo imali takvu kuću. Prodala sam stan, proširili smo kuću, i evo, toliko godina kasnije još nije baš sve gotovo, jer kuća je rupa bez dna, ali nam je lijepo.

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Imate sina Frana. Kakva ste majka? Koliko vam sin nedostaje dok boravi u Austriji?

Hvala Bogu, vratio se iz Austrije, učio je jezik dva mjeseca jer mu treba za studij. Nedostajao mi je, kuća mi je bila nekako prazna, nas smo dvoje vezani jedno uz drugo. Nisam baš savršena majka, jer sam popustljiva i mekana kao maslac kad je on u pitanju. Dobro, imam opravdanje za to, jer je sa sedam i pol godina imao prometnu nesreću koju je čudom preživio i od koje se oporavljao godinu dana, a i dugo nakon toga smo popravljali štetu. Otada sam osjetljivija od ostalih majki sinova jedinaca. Da sam bila pametna, rodila bih ih još nekoliko pa bi svima bilo lakše.

Fran se planira upisati na Akademiju u Beču? Kako je došlo do toga?

Jednostavno je, ovdje ga neće, a tamo hoće. Na temelju njegovih radova, istih s kojima nije prošao ovdje na prijemnom, tamo misle (a ne znaju ni tko mu je otac, ni tko mu je majka) da je talentiran i poseban. Samo mora imati razinu znanja njemačkog za studij pa sad na tome intenzivno radi.

Jeste li ga tijekom odgoja usmjeravali ka umjetničkim afinitetima ili je to nešto što je jednostavno naslijedio?

Možda je imala utjecaja činjenica da sam ga stalno vukla sa sobom, jer nisam imala ni rodbinu koja bi ga mogla čuvati ni dadilju, a vratila sam se predstavama kad su mu bila četiri mjeseca, tako da je i bolovao i spavao po kazalištu. Sva sreća, nije poželio biti glumac iako glumce jako voli. Od malena ga je zanimao fotoaparat, imam njegove fotografije koje je slikao kad su mu bile tri godine i otada mi fotić nikad nije vratio. Malo su mu ubili volju u srednjoj školi, ali se srećom vratio fotografiji. I sve je bolji.

Kakvom ocjenjujete poziciju kazališta i kulture u Hrvatskoj? Kakva bi ona trebala biti? Ulaže li se dovoljno novca u kulturu?

Nasmijala bih se zadnjem pitanju, da to nije žalosno. Svi znamo koliki je postotak ulaganja u kulturu. Ona je svakome zadnja rupa na svirali. Kao, imamo tržište pa se i kultura tamo treba naći. Koje je vrlo malo i sustav je potpuno izokrenut – podupiru se oni kojima ne ide dobro, a oni koji rade i prepoznati su, njima se smanjuju sredstva jer se ionako snalaze. Dakle, ne cijeni se izvrsnost, nego traljavost. Nema mjerila za vrijednost, nema nagrada boljima, nema strukovnih pravila. I kao i svugdje, o tome čiji si ovisi kako ćeš proći. Kazališta su u tome u jednakoj poziciji kao i bilo koje druge kulturne institucije. Još uvijek ih se smatra lakomim potrošačima, koji ne rade ništa. Ne kažem da takvih nema, ali zašto se ne cijene oni koji rade i rade dobro? A takvih je ipak više, samo nisu medijski zanimljivi.

Kultura je, uključujući i jezik, osnovna, trajna vrijednost nekog naroda, njegova osobnost i identitet. Pogotovo brojčano manji narodi moraju njegovati svoju kulturu i s tim se ne trguje. S druge strane, i umjetnici sitno pljuckaju jedni po drugima, pa ako se ni sami međusobno ne cijenimo, kako će nas drugi? Nema zajedništva, osjećaja pripadnosti struke, ne dao Bog da je netko bolji od nas, odmah ga treba povući u blato. Tipična naša karakteristika. Žalosno je to, ali kad pohvališ nekoga glumca, odmah će pet ljudi oko tebe nastojati pobiti tvoje mišljenje. Mi ionako kao narod patimo od osjećaja manje vrijednosti koja se prikriva stalnim žalopojkama i okrivljenjem nekoga drugoga za vlastiti neuspjeh.

Jesmo li kao društvo previše otišli u banalnost i šund? Nekad je i sadržaj za 'mase' bio kvalitetan? Kako to objašnjavate iz perspektive glumice?

Jesmo, i to davno. Počinje još od škole, nastavlja se na fakultetu i zatim na poslu. Zašto bismo učili kad se možemo na razne načine provući, i onda takvi nespremni i neobrazovani počinjemo raditi. A kad naiđemo na nekoga tko zna, moramo ga obezvrijediti da se ne primijeti da mi ne znamo. Tako je i u kulturi, i bilo gdje drugdje. Ispadneš budala ako radiš, ako znaš i pokušaš nekoga nešto naučiti. Samo svima smetaš.

Pa se polako srozavala i kvaliteta, postaje svejedno zna li glumac hodati, govoriti, je li tekst predstave kvalitetan ili je bitnija tzv. ideja, ako se nešto medijski proglasi genijalnim, ispadaš nazadan ako kažeš da je to loše, jer nije bitno što misliš, nego moraš misliti kako ti se određuje da misliš o umjetnosti... Postaje nebitna priprema, rad, kvalitetni majstori, kvalitetni pisci, kvalitetni glumci, postaju sve važniji celebrity ili posvuduše, nije bitno što spikeri ili reporteri ili voditelji ne znaju hrvatski, a strukturom rečenice i akcentima nas koji ih znamo gađaju ravno u čelo, nije bitno jesi li pristojan, elokventan, obrazovan... I sve polako, ali sigurno počne tonuti u banalnost jer za nju ne treba ni znanje, ni trud, svatko može biti banalan i neukusan, tako je lakše i brže. Onda se još opravdavaju da publika to hoće. Publika hoće ono što joj se nudi, a nama koji bismo trebali stvarati umjetnost morala bi prioritet biti kvaliteta. Starija publika, koja je imala priliku formirati mišljenje na kvalitetnim sadržajima to primjećuje, ali nitko ih ne sluša. Na mladima svijet ostaje. A ako mladi nisu imali od koga naučiti, kako će kvalitetu prepoznati?

Koji savjet biste dali mladim kolegama, a u konačnici i vašem sinu, a vezano uz posao?

Gledam mlade glumce i strašno mi ih je žao. Puno im je gore nego što je meni bilo na početku. Ako im je Bog dao dikciju i glas, dobro zvuče s pozornice, a one druge se ne razumije jer ih nitko nije naučio govoriti. Mlada glumica u krinolini sjedi kao da je na stepenicama u trapericama, jer joj nitko nije objasnio kako su žene tada sjedile. A najtužnije je gledati kako od početnog entuzijazma i elana polako prihvaćaju općeraširenu negativnost i počinju se utapati u masi. Zato je moj najvažniji savjet da budu svoji i da grade vlastitu glumačku i ljudsku osobnost. Jer u anonimnoj skupini ne vidim nikakvu kvalitetu. Glumci moraju biti različiti i zanimljivi i posebni i misliti svojom glavom. Odlaskom s akademije nisu gotovi, pogotovo ako su na njoj nešto propustili svladati. Jer ako pomisliš da sve znaš i nemaš više što učiti, nužno ćeš nazadovati. Hvala Bogu, ima ih još koji to razumiju i u njih se pouzdajem. I zato im želim, jednako kao i svome sinu, da shvate kako moraju raditi na sebi i biti svoji. Jer se jedino tako može postati netko i ostaviti trag.

Scena intervju

Kazalište Trešnja

Višnja Babić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter