Intervju s mladim redateljem Ivanom Penovićem

'Danas sloboda govora sve više podrazumijeva autocenzuru, a svaka neukusna šala proglašava se fašizmom'


Ines Madunić
11.06.2018.16:10
'Danas sloboda govora sve više podrazumijeva autocenzuru, a svaka neukusna šala proglašava se fašizmom'
Privatni album

sažeto

Ususret posljednjoj ovosezonskoj premijeri Teatra &TD pričali smo s redateljem o predstavi 'Katalonac'


Ines Madunić
11.06.2018.16:10

Nagrađivani mladi redatelj Ivan Penović ima novu predstavu 'Katalonac' koja će u četvrtak, 14. lipnja premijerno biti izvedena u Teatru &TD. Bit će to posljednja premijera ove sezone, a Penović je u tom zagrebačkom kazalištu već postavljao 'Prijeđanje vublike', 'To nismo mi, to je samo staklo' Ivane Sajko i 'Cabinet of delicious wonders'.

U 'Kataloncu' ponovno surađuje s Matijom Čigirom, Domagojem Jankovićem, Karlom Mrkšom, Pavlom Vrkljanom, Bernardom Tomićem i Filipom Triplatom, a predstava je koprodukcija Teatra &TD i umjetničke organizacije RUPER.

U najavi stoji kako se "predstava se bavi pitanjem bijega, ne postavljajući pitanje kako ili gdje pobjeći nego kao problem postavlja nepoznavanje onoga od čega bježimo. Bježimo li od samih sebe ili baš bijegom pokušavamo ostati sami? Tu problematiku promatramo iz vizure jednoga studentskog stana, prostora u kojem je vrijeme izgubilo značenje, u kojem svaki problem vodi ignoriranju istog, prostor koji je pun nevidljivih ljudi koji čine party."

O tome tko je i što predstavlja 'Katalonac' u ovoj predstavi, od čega bježimo i zašto te što se sve događa u studentskom stanu glavnih protagonista, ali i o stanju u hrvatskoj kulturi i masovnom odlasku mladih u Irsku, pričali smo s nagrađivanim redateljem Ivanom Penovićem.

'Katalonca' premijerno gledajte u četvrtak, a reprizno u petak, 15. lipnja u Teatru &TD.

Damir Žižić

Je li 'Katalonac' vaš autorski projekt? O čemu se radi u predstavi? Tko je 'Katalonac'?

'Katalonac' je autorski projekt kojem je početna točka bila dramski predložak, no svoju konačnu formu dobio je kroz glumačke improvizacije te scene koje služe kao referentne točke na sam proces rada i razmišljanja autorskog tima o samoj temi projekta. U konačnici fragmentirana, nasilno isprekidana dramska radnja prikazuje stan u kojem žive tri cimera koje igraju Pavle Vrkljan, Karlo Mrkša i Bernard Tomić. Predstava prikazuje njihov suživot kao vječni afterparty, nedefinirano vrijeme u kojem nisu prikazani zapleti, nego ignoriranje svakog mogućeg događanja, svakog potencijalno potrebnog djelovanja da bi se to kontinuirano stanje indiferencije prekinulo. Jedan od tih potencijalnih zapleta uvodi pitanje Katalonca, osobe koja je preko couch surfinga trebala spavati u stanu, no neobjašnjivo je nestala, a na njegovom mjestu budi se Pips, tip iz kvarta kojeg igra Matija Čigir. Na taj način Katalonac, kojeg u funkciji naratora tumači Domagoj Janković, prikazuje ideju bijega, tlapnju za promjenom.

Ima li u predstavi govora o aktualnim političkim pitanjima vezanih uz Kataloniju?

Danas bijeg često vežemo banalno uz prelazak granice, promjenu mjesta življenja. Tako ideju bijega možemo povezati, odnosno dovesti u pitanje njenu povezanost s pitanjem osjećaja nacionalne pripadnosti. Pitanje katalonske neovisnosti aktualan je primjer preko kojeg smo pokušali predočiti artificijelnost određivanja pripadnosti određenom političkom sistemu, etnicitetu, domoljublju i drugim sličnim sistemima koji se koriste u svrhu manipulacije većeg broja ljudi u korist državnim političkim aparatima.

Ponovno ste okupili istu glumačku ekipu kao i u 'Prijeđanje vublike', zašto?

Još 2013., za vrijeme studija na ADU, glavnina ove ekipe okupila se kada sam odlučio postaviti svoj tekst 'Sva lica Kim Jong-Una'. Nakon toga je na Akademiji došlo 'Vrijeđanje publike', a potom prošle godine i svojevrsni nastavak te predstave 'Prijeđanje vublike'. Kroz taj period konstantno se družimo, podržavamo se, zajednički planiramo buduće projekte i savjetujemo se oko projekata u kojima nismo zajedno. Stoga na sve ovo gledamo kao kontinuirani rad, principe koje u jednoj predstavi izmislimo pokušamo usavršiti u sljedećoj. Također, s obzirom na to da sam ja primarno dramaturg te se postavljam manje autoritetno nego što to inače redatelji rade, izvođači na ovim projektima imaju slobodu u velikoj mjeri utjecati na sam koncept i konačni produkt. U tom smislu, potrebna je poprilična sinergija i međusobno povjerenje koje se može stvoriti samo kontinuiranim, višegodišnjim procesom.

Damir Žižić

U najavi stoji da u 'Kataloncu' propitujete pitanje bijega. Radi li se o metaforičkom bijegu ili onom doslovnom - u Irsku?

Odlazak u Irsku nije ništa više nego supstitucija problema. Ljudi odu, nađu se u novoj sredini, imaju možda zanimljiv proces integracije, no kada se to dogodi, shvate da su ostali na istom mjestu. I dalje su u istoj gabuli, samo što svi pričaju strani jezik. U 'Kataloncu', bijeg se javlja kao nevidljivost rješenja, bijeg je samo riječ koja simbolizira nemoć kontroliranja vlastite pozicije unutar konzumerističkog društva. Idealan bijeg, recimo odlazak u kolibu usred ničega (što je sve popularnije), u društvu bi nažalost bio percipiran kao kukavički čin, kao društveno samoubojstvo.

Predstava je i svojevrsna kritika društva u kojem smo stalno bombardirani informacijama i ovisni o internetu. Kakva je uloga kazališta u takvom društvu?

U tekstu najave spomenuo sam opcije. Internet ih je prepun. Nude nam prividnu slobodu, a po mom mišljenju današnje definiranje slobode govora sve više vodi prema autocenzuri. Svako nefiltrirano mišljenje prema nekome je nekorektno. Svaka iole neukusna šala ocrnjuje se kao fašizam. Ljudi su sve više osjetljivi i uvredljivi, no žalosno je da to netko drugi zaključuje za njih, to jest masovni internetski konglomerat koji umjesto puški udara to tipkovnicama. Kazalište u tom pogledu ima poziciju da izdvoji i ogoli taj proces nastajanja javnog mišljenja, da prikaže informaciju bez originalnog medijskog utjecaja.

Što mislite, koje su posljedice tzv. internetske ere na društvo i pojedinca? Jesmo li stvarno osuđeni na propast?

Taj utjecaj još uvijek nije dosegao svoj vrhunac. Mislim da još uvijek ne možemo objektivno sagledati situaciju. Nestajanjem privatnosti, premještanjem njenih granica ljudi se polagano počeli dovoditi taj tehnološki razvoj u upit.

Ne želim reći da smo osuđeni na propast. Da jesmo, ne bismo se trudili napraviti ovu predstavu. Ne znam konkretno rješenje, ali ne želim vjerovati da ga nema. Ideja bijega samo zamjenjuje to nepoznavanje boljeg rješenja.

Damir Žižić

Na koji način se možemo oduprijeti tom površnom gutanju informacija?

Govorenjem onoga što mislimo. Oči u oči, ne preko ekrana. Fokusiranjem na ono za što živimo, a ne na s čim živimo.

Mislite li da su mladi danas dovoljno aktivni da promijene stvari u Hrvatskoj?

Mlad čovjek, u nekom osnovnom shvaćanju mladosti, ima snagu da sve promijeni. Mislim da se može. Problem je što sve manje ljudi tu potrebu osjeća. Ili očekuju da će to napraviti netko drugi. Uvijek čuješ kako su nove generacije sve gore i gore. Moj strah jest da su sve konzervativnije, 'gore' ili 'bolje' su umjetni pojmovi koji nemaju pravu referentnu točku.

Prema nekim istraživanjima mladi su danas puno konzervativniji od svojih roditelja. Što mislite zašto?

Ha! Ovo pitanje sam pročitao nakon što sam odgovorio na prošlo. Za takvo što je potrebna studija. To je mreža vanjskih utjecaja, koji djeluju podsvjesno, od najmlađe dobi. Globalna događanja, sve više se politički djeluje po nekakvom nacionalnom ponosu. Sve više se vodimo emocijama, a sve manje razumom. A emocije uvijek, kad tad, vode prema egzistencijalnom strahu. Da bi ljudsko biće održalo integritet, postavlja se konzervativno prema sustavnim promjenama. Konzervativizam nažalost danas ima uporište u prividnim slobodama unutar kapitalističkog sistema. S boljom pozicijom u društvu osjećamo se kao da imamo više toga za obraniti. Od koga?

Što mislite o masovnom odlaženju mladih iz Hrvatske?

Potpuno ih razumijem. Nije nas briga za korumpirane političare, toga ima svugdje i uvijek će ih biti. Problem je što su nas do sad uvijek iznevjerili oni koji su obećavali promjene. Znam da sad sam sebi kontriram jer odlazak ne nudi djelovanje koje vodi promjenama, ali razumijem da mladi ne žele potratiti svoj život zbog tuđe sebičnosti.

Damir Žižić

Kako biste ocijenili stanje hrvatske kulture?

Zadnje pitanje. Ne želim sad tu negodovati oko svih problema koje su već mnogi iskazali po pitanju načina financiranja, dostupnosti istog, percipiranju važnosti kulture i bla bla kme kme.
Mislim da se unatoč svim problemima i upravo kroz te probleme hrvatska kultura uzdiže, definira kroz taj potrebni otpor. Čini mi se da su hrvatski umjetnici sve vidljiviji na svjetskoj razini, da sve više prate svjetske trendove, dapače, mislim da ih sve više i više sami postavljamo.

intervju

kultura

kazalište

redatelj

Teatar &TD

Ivan Penović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter