Veliki povratak 90-ih: Kako i zašto?

'Današnje klince ne privlače barikade, granate i Tuđman. Njihove su 90-e zabavne i blještave, oni vole trash eskapizam cro dancea i ružne tajice'


Ines Madunić
05.02.2019.08:00
'Današnje klince ne privlače barikade, granate i Tuđman. Njihove su 90-e zabavne i blještave, oni vole trash eskapizam cro dancea i ružne tajice'
Ivica Pejić/Cropix

sažeto

Uživamo li u pop kulturnim produktima devedesetih ili smo samo ironični?


Ines Madunić
05.02.2019.08:00

Gotovo je nemoguće da imate između 18 i 35, a da u posljednjih pet godina niste bili ni na jednom 90s partyju. Pa barem kućnom. Nema bolje muzike za piti bambus subotom u studentskom domu od Elle, Kasandre, Minee i E.T.-a. Ubaci malo bekstrića i spajsica i playlista je gotova.

Trash 90s partyji u posljednjih nekoliko godina popularni su u cijeloj zemlji i praktički jedini siguran način da popunite klub nekom slušaonicom. Studenti prednjače, iako ima i mlađih i starijih koji obožavaju ne samo glazbu devedesetih nego i stil. Grunge košulje za dva broja prevelike, pliš, chokeri, šuškave trenirke u neonskim bojama, cipele s velikim punim đonom, levisice 501 - niste hipster ako niste ovo nosili u zadnjih par godina. Barem ironično.

S jedne strane devedesete su bile mračno doba. Rat, nestašica, nesigurnost, uništena generacija, smrt, domoljubne budnice i Motrišta, gašenje Stojedinice i paljenje Feral Tribunea - to su te godine. Na tome je, primjerice, svoju karijeru izgradio Marko Perković Thompson, uz prstohvat srednjovjekovne simbolike i pažljivo doziranog ustaštva.

Ali, na trash 90s partyjima nema Čavoglava. Ima samo Boytronica i Vanne, šumice, vrabaca i komaraca. 

I nije samo stvar u nama - i ostatak svijeta voli devedesete. Spice Girls ove godine idu na povratničku turneju koja je rasprodana u rekordnom roku, Backstreet Boys snimanju nove pjesme, a najgledanija serija na Netflixu prošle su godine bili "Prijatelji". Sve ono što je nekad bilo u najmanju ruku upitne umjetničke kvalitete, danas je vrh. 

Novinar, scenarist i pisac Velimir Grgić godinama se bavi pop kulturom, a kaže kako je logično da smo dočekali veliki povratak devedesetih.

"Osamdesete su kao nostalgični potporni stup vladale čitavi novi milenij, s nasumičnim uletima sedamdesetih, tako da je bilo i vrijeme da se zajaše na devedesete. Nostalgija je jedina konstantna popkulturne ekonomije, ujedno i najkomercijalniji kulturni proizvod, uvijek možeš računati na neprežaljenost prohujale mladosti i vrijednost koju ona ima kada se prepakira za ostarjele roditelje i znatiželjnu djecu. U isto vrijeme možeš prodati sjećanja na prohujalu mladost generaciji koja konačno ima platežnu moć i sposobnost ulaganja u praktično prisjećanje na nju te konzumaciju iste izvan prostorno vremenskih odrednica postojanja i smisla. S druge strane imaš klince koji uvijek mitologiziraju prošlost, nebitno kakva ona bila, jer od nje uzimaju točno ono što im odgovara, koristeći kulturne obrasce koji s njima dovoljno jasno komuniciraju u 2019. i onu mitologiju koja se uklapa u poimanje prošlosti s pozicije prezenta. Upravo je zato moguće da se devedesete vraćaju, kao što su se vraćala i druga desetljeća, iznova i iznova, poput Lassieja koji ne želi pronaći svoj stabilni dom na vremenskoj crti", kaže Grgić.

Isto tako ističe kako taj povratak nema puno veze s politikom, odnosno ekipom koja nas pokušava vratiti u vrijeme kad je Tuđmanova bila zadnja. Nema tu puno govora o povratku tradicionalnih vrijednosti koje su se kuhale u tada novonastaloj neovisnoj Hrvatskoj.

"Nisu klinci koji štuju glazbu, film i modu devedesetih u tome zato što slijede Karamarkove stope i smatraju da su devedesete vrhunac hrvatskog iskustva. Njihove devedesete nisu barikade, granate, Tuđman, Račan i Budiša - njihove devedesete su trash eskapizam Cro Dancea, devedesete Kevina Smitha, Twin Peaksa i Nirvane, rejverskih svjetlećih štapića i ružnih tajica. Zabavne, blještave i blesave devedesete. Devedesete kao ekstenzija osamdesetih. Devedesete koje su jednostavno konačno došle na red", zaključuje.

I stvarno, dovoljno je pogledati koncerte u Zagrebu proteklog vikenda.

Ivana Banfić i Minea u subotu su rasprodale jedan zagrebački klub svojim "Devedesete partyjem", s kojim nastupaju posljednje četiri godine.

"I meni je to veliki misterij, da budem iskrena. Pokrenule smo taj projekt prije četiri godine i mislile da ćemo nekoliko puta odraditi nastupe i to je to. Međutim, interes je sve veći. Gdje god dođemo, rasprodamo klub, i to nekoliko puta godišnje. Na nastupima bude totalno ludilo, nevjerojatna atmosfera. Na posljednjem nastupu u Zagrebu ljudi su ostajali vani jer nije više bilo karata", kaže Renata Končić Minea.

Publika je raznovrsna - od onih koji su došli zbog nostalgije do klinaca koji su rođeni poslije 2000.

"Bilo je djevojaka koje su morale doći u pratnji roditelja jer su maloljetne, a došle su iz Dalmacije samo na naš koncert. Meni je to nevjerojatno, a valjda interes mlađih generacija pokazuje da ipak ima nešto u toj glazbi. Oni stariji dolaze zbog nostalgije, podsjeća ih sve to na mladost. Unatoč ratu i svemu ružnome, ipak smo u tim devedesetima imali glazbu koja nas je spajala. I na sceni je tad bila drugačija atmosfera, svi smo zajedno nastupali, puno se družili. Jednostavno, imamo neke lijepe uspomene iz tog vremena", kaže Minea, koja je imala samo 18 godina kad je na Dori nastupila s pjesmom "Good Boy".

"Iskreno, meni je jako čudno stati na pozornicu i pjevati sve te pjesme. Ipak danas imam nešto više godina pa mi je malo smiješno pjevati 'Vrapce i komarce', ali vidim da se ljudi stvarno dobro zabavljaju", kaže pjevačica.

Za nešto manje od mjesec dana u Zagreb stiže Dr. Alban, nigerijsko-švedski DJ koji je devedesetih rasturao dance hitovima kao što su "It's My Life", "One Love", "Hello Africa"... Realno, radi se o samo jednom u nizu danas nevažnih tipova koji su nekad radili hitove kojima su se oni koji se razumiju u glazbu smijali. Danas je glazba devedesetih "toliko loša da je dobra". Nesumnjivo je da će Dr. Alban rasprodati nastup u Zagrebu i da će to biti party godine. Kao predgrupa, usput, nastupa Ella

Jedni od onih koji su relativno rano počeli koristiti utjecaj devedesetih je Krankšvester. Rap dvojac za svoje pjesme nerijetko koristi 90s dance sample, a te stvari redovito postanu hitovi. 

"Možda sam totalno off, ali pretpostavljam da se devedesete vraćaju zbog cikličkog kretanja trendova. Dvadeset godina je savršeno dug period da zaboravimo sve užase i nedostatke devedesetih pa da se na valu nostalgije vrate određeni stilovi tog perioda, bilo to u glazbi, modi ili bilo čemu drugom, a postoji čak mogućnost da se vrate i neke zvijezde koje su tada bile na vrhuncu slave. Zapravo mi nije jasno je li ovo neki novi val povratka u devedesete ili samo nešto što mediji pumpaju na temelju nekog trenutno aktualnog događaja, ali imam osjećaj da to traje već najmanje deset godina. I to nije slučaj samo kod nas. Vani već godinama možemo pratiti taj comeback 90-ih pa se vratio ne samo soundtrack devedesetih već i tenisice koje su tada bile trendi, serije i video igre", kaže Hrvoje Marjanović Sett, novinar i glazbenik, član Krankšvestera. 

Na koncertima jedan od najvećih hitova je "Retardirana", usput i jedna od rijetkih pjesama koja im se pušta na radijskim postajama. U redu, u njoj ima manje psovki nego u nekim drugima, ali ta je pjesma izvrsna parodija cro dancea - i spot je u skladu s tom estetikom. 

 "Što se Krankšvestera tiče, naš povratak u 'mračne 90-e' bio je jednim dijelom motiviran onime što sam već rekao, a drugim dijelom se radilo o svojevrsnom društvenom komentaru. Preciznije, budući da nam se društvo neprestano vraća u taj period ili to stanje uma nikada nije ni napustilo, željeli smo stvoriti soundtrack te regresije u mrak prošlosti. U našem slučaju radi se o ironičnom odmaku, ali ne vjerujem da je tako sa svima. Prvenstveno zato što današnji klinci nisu živjeli u tom vremenu i nemaju potrebne reference da bi na sve te pjesme gledali ironično. Barem ne na isti način kao i mi. Njima je to novo. Možda to smatraju lošim ili komičnim, ali mislim da je njihov pristup drukčiji. Starije generacije mogu to promatrati kroz prizmu nostalgije i napokon u tome uživati bez straha od toga da ih se ne nazove ljubiteljima šunda. Guilt free guilty pleasure", zaključuje Marjanović.

Povratak u devedesete pravi je sukus postmoderne; ništa ionako nema smisla, baš kao što nije imalo smisla ni u pravim devedesetima, ali barem se možemo zabavljati, zar ne?

devedesete

nostalgija

cro dance

dance 90s

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter