Životni intervju Duška Lokina

'Dva puta su mi oduzeli putovnicu i zabranjivali da pjevam, ali ne želim se time hvaliti ni žaliti se kao neki. Za Tuđmana sam nastupao bez honorara, a u stranci nikad nisam bio'


Ines Madunić
24.05.2019.13:50
'Dva puta su mi oduzeli putovnicu i zabranjivali da pjevam, ali ne želim se time hvaliti ni žaliti se kao neki. Za Tuđmana sam nastupao bez honorara, a u stranci nikad nisam bio'
Neja Markičević/Cropix

sažeto

Duško Lokin otkriva sve o svojoj polustoljetnoj karijeri, kako je nastupao pred Titom te što misli o hip hopu i turbo folku


Ines Madunić
24.05.2019.13:50

Iza njega je više od pola stoljeća karijere, pet milijuna prodanih ploča, nagrade na svim značajnijim festivalima u bivšoj državi (dok su još nešto značili, dodao bi on), brojni hitovi, turneje po Australiji, SAD-u i Kanadi, zlatne ploče i jedna postojana frizura. Duško Lokin uskoro će proslaviti 77. rođendan i kaže da od estrade ne planira odustati.

"Uvijek me pitaju kad ćeš stati. Ja sam stao, sad pjevam samo kad mi se pjeva i snimam samo kad mi je nešto ok, kad mi se sviđa pjesma. U posljednje vrijeme jako volim duete, baš uživam u tome. Na estradi sve pratim, to vam je zarazno, kao bolest. Jednom kad to osjetiš, to je za cijeli život. Estrada je neodvojiv dio mog života", rekao nam je Duško.

Našli smo se u Zagrebu, gdje živi od početka sedamdesetih godina, u kafiću gdje je redovni gost i u kojem se susreće i druži s prijateljima. Neki su kolege glazbenici, neki nisu, a Lokin kaže da mu je kvalitetno druženje s prijateljima jako važno.

"Družim se puno s mladim ljudima, zato se ovako mladenački i oblačim, pazim na liniju i nikad nisam bio onaj koji se opija ili prežderava. Ne ljenčarim, ne izlazim osim ako ne radim. Moji su me mlađi kolege doslovno natjerali da se opismenim i počnem koristiti mobitel, opirao sam se i mislio da to nije za mene, kao mnogi moji prijatelji. Ali, sve sam naučio za deset-petnaest dana i sad je to moj ured. Sve odavde rješavam", kaže Lokin. Osim što nastupa, on već 20 godina organizira nastupe kolega u inozemstvu, za hrvatsku dijasporu.

Radi s Kićom Slabincem, Jasminom Stavrosom, Mladenom Grdovićem, Zlatkom Pejakovićem...

"Nedavno su me napali neki krugovi, kažu da im je dosta Duška Lokina i sarme u Australiji. Nije njima ni do mene ni do sarme, nego se radi o organiziranoj hajki jer oni žele dovoditi svoje pjevače", kaže Lokin, no ubrzo zaustavlja priču o tome. Nije to sad, kaže, ni važno. Općenito se čini kao čovjek kojega prošlost ne opterećuje. A ima tu prošlosti.

Jure Mišković/Cropix/Privatna arhiva

Lokin je rođen u Zadru, gdje je završio pomorsku školu. Bio je talentirani sportaš pa je igrao prvo rukomet za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, a onda i nogomet u NK Zadar, druga liga. Sve do 17. godine.

"Sa mnom je u školu išao Đani Maršan, sjedili smo zajedno u klupi. Ja sam bio sportaš, a on je bio muzičar i stalno me nagovarao da idemo svirati, pjevati... I tako je to počelo. Prestao sam igrati nogomet onda u klubu jer nisam mogao stići svaki dan na probu s bendom i u školu. Nikad nisam požalio što mi je glazba postala imperativ, a sportom sam se nastavio baviti rekreativno. Svirali smo strani rock'n'roll, nije tada bilo zabavne glazbe. Pjevali smo Elvisa, Johnnyja Holidaya, Kingse, Animalse...

Đani je onda otišao na brod, ja sam se oženio i neko vrijeme sam studirao, ali sam morao prekinuti studij jer nismo imali od čega živjeti pa sam isto otišao raditi na brod. Kad sam se vratio odradio sam vojsku, a po povratku sam snimio svoju prvu pjesmu. Bila je to 'Draga Marija'. Imao sam ludu sreću da je to odmah postao hit, u šest mjeseci prodao sam 200-300 tisuća primjeraka. A to je tek bila prva ploča. Otad je sve išlo lako", kaže Lokin.

Upoznao je Đorđa Novkovića, koji mu je ponudio da se pridruži njegovoj "ekipi", u kojoj je tad, između ostalih, bio Mate Mišo Kovač.

"Za mene je to bilo kao da sam dobio na lutriji. Naravno da sam pristao. Preselio sam se u Zagreb i tad je karijera ozbiljno krenula. U idućih sedam-osam godina osvojio sam nagrade na svim značajnijim festivalima u Jugoslaviji, snimao sam u cijeloj zemlji, od Slovenije do Makedonije. To je sve nekako samo od sebe išlo, ne znam ni sam kako", priznaje.

Vrhunac su bile sedamdesete godine. Tad je prvi put išao u Ameriku, a do danas je ostao miljenik dijaspore, što god neki pričali. Njegovi hitovi kao što su "Dalmacija zastavu razvila", "Donesi mi grudu zemlje Hrvatske", Hrvatska u srcu mom" i druge nenadmašni su među iseljeništvom.

"Drugi vrhunac, ili veliki comeback, imao sam krajem osamdesetih i početkom devedesetih. 'Oči pune suza' snimio sam 1988. godine i to je bio ogroman hit, a i danas je. Početkom devedesetih Đorđe i ja smo zaključili da bismo trebali napraviti domoljubni album. Bio je to 'Donesi mi grudu zemlje Hrvatske'. Bilo je to prije rata. I danas kad to pjevam, ljudi se ustaju i plaču pa možete misliti kako je bilo tada. A upravo zbog te pjesme Franjo Tuđman izabrao je mene i pokojnog Ivu Fabijana da pjevamo u kampanji. Mi smo bili njegovi prvi pjevači i nismo uzeli ni kune honorara.

Nastupao i na Tuđmanovom prvom posjetu hrvatskoj dijaspori u Clevelandu, bilo je to poslije njegovog govora u Ujedinjenim narodima. Bend i ja smo prekinuli turneju i iz Sacramenta doletjeli u Cleveland da bismo nastupili u klubu iseljenika. Situacija je bila ozbiljna, FBI nas je pregledavao, a sjećam se da smo bili neispavani i neobrijani jer nismo uopće spavali, samo da stignemo na vrijeme. Kontrola nas nije pustila da uđemo na stražnji izlaz nego smo takvi neugledni ušli na glavni ulaz u dvoranu gdje je 1100 ljudi ručalo. Kad me ugledao, voditelj kluba me prepoznao jer sam tamo već nastupao i počeo mi pljeskati. Onda se cijela dvorana ustala i počela nam pljeskati! Nama je bilo užasno neugodno jer smo shvatili da su svi mislili da je ušao predsjednik Tuđman", kroz smijeh priča Lokin.

Spomenuta ploča prodana je u pola milijuna primjeraka, a uspjeh se nastavio i u domovini, gdje je pobijedio na Splitskom festivalu.

"Tih nekoliko godina imao sam neviđen uspjeh, nikad tako nije bilo. Sve je prekinuo rat, onda su došli neki novi pjevači, ali to je logično i prirodno", kaže. Tuđman ga je obožavao iako nikad nije bio član stranke.

"Posebno sam ponosan što sam sudjelovao u tome. Mi smo po svijetu skupljali novac za obranu Hrvatske, pozivali su me na ručkove i sve tulume u vili na Pantovčaku. Naravno da mi je to godilo i bilo mi je drago, ali nikad nisam bio član HDZ-a. Nisam od njih nikad ništa ni tražio ni dobio. Mnogi su profitirali jer su im honorari porasli čim su se učlanili. Mogu s ponosom reći da smo Ivo Fabijan i ja pjevali dvije godine bez honorara i nije mi zbog toga žao", kaže Lokin.

Ne zvuči kao pretjerivanje ili neka lažna skromnost; posve je siguran u ono što priča. Iako možda ne toliko kao Tuđman, ali volio ga je i Tito, za kojeg je nastupao dva puta.

"Naravno da sam i na to bio ponosan, ipak je to bio predsjednik države, a s druge strane, kad te pozovu kako ćete reći da nećete? Pjevao sam mu na dočeku Nove godine u Intercontinentalu, mislim da je to bila 1975. godine i još jednom u Kumrovcu, kad nas je tamo bilo više. Sjećam se da su bili Ivica Šerfezi i Josipa Lisac. Taj doček Nove godine bio je zanimljiv jer je Tito došao ljutit, svi su drhtali jer nisu znali zašto je neraspoložen, ali kasnije, kad je valjda popio, čak je i zaplesao s Jovankom. Oni su se tamo gostili jastozima i takvim specijalitetima, a mi muzičari smo jeli pohane šnicle. Gore nego da smo ostali kod kuće", smije se Lokin.

Primjećujem kako u njegovoj karijeri praktički nema nikakvih skandala. Neke manje svađe s kolegama, ali nikad ništa ozbiljno.

"Kad god bih osjetio da će se nešto tako dogoditi, nestao bih i povukao se. Probleme koje sam imao za vrijeme Jugoslavije ne volim spominjati, kao ni ljude zbog kojih su se dogodili. Meni su dva puta oduzimali putovnicu i bilo mi je zabranjeno pjevati, nisu me smjeli puštati na radiju ni na televiziji niti sam smio biti u novinama. I to zato što sam dva puta bio u crkvi. Jednom sam bio na polnoćki u New Yorku, bilo je to 1972. godine. Netko je rekao kako sam pjevao tamo, što nije bila istina. Na osam mjeseci sam ostao bez putovnice.

Drugi put, 1982. godine, pozvali su me da pjevam na velikom hodočašću u blizini Stuttgarta. Dobio sam honorar za to, ali su me vidjeli neki ljudi i prijavili. Opet sam na sedam-osam mjeseci ostao bez putovnice i bio zabranjen. Nisam to htio spominjati kad je nastala Hrvatska da se ne bih našao u istom društvu onih koji govore da su za vrijeme Jugoslavije bili u zatvoru zbog domoljublja, a zapravo su krali. Puno njih je to radilo", ispričao nam je Duško.

A već na početku karijere Lokin je počeo nositi svoj zaštitni znak - periku. Neizbježna je to tema kad se radi o glazbeniku pa je nismo mogli preskočiti, riskirajući njegovu iziritiranost. Nije je bilo, on o tome govori posve otvoreno. Već je čovjek naviknuo.

"Nuša Marović, naša najpoznatija manekenka tada, rekla mi je da sam lijep i zgodan i da bih trebao nabaviti periku. Neka mi to bude imidž. I tako je i danas. Stalno me pitaju kad ću je skinuti, a to će biti kad ja odlučim. To je moj imidž, pa ne prodajem ja krumpire na pjaci, stalno sam pred kamerama i nema tu nikakve mističnosti, sve je vrlo jednostavno. A znate li za priču o Samsonu, čija je snaga bila u kosi pa su mu podvalili Dalilu koja mu je odsjekla kosu dok je spavao i izgubio je svoju snagu? E, tako se ja bojim i jako pazim da mi se u život ne uvali neka Dalila, pa da zaspem i to mi se dogodi. Pazim se toga i ja ću odlučiti kad ću maknuti periku, ali tad ću izgubiti snagu svog imidža", smije se.

Da, Duško Lokin je duhovit tip, jedan od onih koji svaku foru ispričaju s ozbiljnim izrazom lica i onda se nasmiju sami sebi. Takva glazbena legenda, a čovjek sebe ne shvaća preozbiljno - rijetka kombinacija.

A oni koji misle da je tupe bez veze vjerojatno su premladi da bi se sjećali Duškovih početaka i horde obožavateljica.

"Nekad sam mjesečno dobivao stotine, pa i tisuće pisama. U vrećama sam ih nosio kući iz Jugotona jer sam htio na njih odgovoriti, ali nikad nisam stigao. Bilo ih je previše. Možda sam na neke odgovorio, ali to je bilo rijetko. Supruga nije imala problem s time jer su to bila samo pisma, ali ni inače. Bilo je tu svega, prilazile su mi žene, ali sve smo to prošli. Ona je oduvijek držala četiri kantuna kuće, a ja onaj pomoćni peti", kaže. S Anuškom se vjenčao kad je imao 20 godina, a upoznali su se u srednjoj školi. Imaju kćer, unuku i praunuku s kojom obožavaju provoditi vrijeme.

Jure Mišković/Cropix/Privatna arhiva

S obzirom na to da kaže da prati estradu, zanima me što kaže na Vojka, odnosno hip hop koji dominira posljednjih godina.

"Najviše slušam pop, obožavam kvalitetan pop, rock, klape i, naravno, zabavnu glazbu. Bilo bi licemjerno kad bih pjevao zabavnu glazbu, a govorio da je ne slušam. To je Mišo jednom dobro rekao, kako kod kuće svi slušaju Mate Mišu Kovača, a kad su u društvu slušaju Arsena Dedića. Ovi mladi danas barem iskreno kažu da slušaju turbo folk. To je žalosno, ali što se tu može. To ne mogu slušati, iako ima dobrih aranžmana, produkcija je super, čak i melodije bih mogao, ali ti idiotski tekstovi, to ne mogu. Hip hop ne volim, nisam u tome jednostavno. Zna se što je muzika, ima sedam tonova, a oni koriste samo jedan. Sve je to trend i neka toga bude, ali ipak mislim da bi to trebalo biti na marginama. Vojko mi se ne sviđa, za njega nisam čuo do Porina, ali sviđa mi se, recimo, Elemental. Ta cura dobro pjeva i dobro priča. Tako nešto bih i ja volio raditi, čisto iz eksperimenta. Duet s Vojkom ne bih snimio. Pa kako bi to bilo, on priča, a ja pjevam?", zaključuje, dodajući da je to samo njegovo skromno mišljenje.

Kaže i kako je mladim glazbenicima danas teže nego što je bilo njima na počecima, jednostavno - zbog hiperprodukcije.

"Mi smo tada imali četiri radio postaje i jedan televizijski kanal. Nije svatko imao studio kod kuće i snimao, a onaj koji je uspio imao je konkurenciju od pet-šest ljudi. Treba biti realan i priznati to. Danas se na dnevnoj bazi pojavljuje deset novih pjevača, imamo 150-170 radijskih postaja, 30 televizija i svaka ima svoju top listu. To je tragedija. Pogledajte Euroviziju, pa nitko tamo nema pjesmu jer to nije ni cilj. Ovaj pobjednik izgleda kao da je s ceste došao, odrpanac, pjesma totalno bez veze. Eurovizija je spektakl koji traje tri sata i onda se zaboravi.

Zadnje hitove imali su ABBA i Johnny Logan. Naši su se trudili, ona nesretna krila su bila, a sad svi bacaju drvlje i kamenje na Jacquesa i Roka. Pa Houdek se pripremio za Izrael, naučio je pjesmu na hebrejskom i postao hit tamo, što je tu loše? Umjesto da za sve odgovara HRT, koji ih je izabrao i poslao tamo, ispaštaju Jacques i Roko. Sad se javljaju neki propali menadžeri koji bombastičnim izjavama pokušavaju doći u fokus jer su gladni medijske pažnje, a ne mogu shvatiti da ih je vrijeme pregazilo i da o današnjem showbizu ne znaju ništa", rekao nam je Lokin.

Jure Mišković/Cropix

Do kraja godine planira objaviti novu pjesmu, samo još ne zna s kime i koju, ali u pripremi je. Posljednje tri godine imao je duete koji su prilično dobro prošli - "Volim žene sve" s Jadranskim maestralima i pogotovo prošlogodišnji ljetni hit "Momačka večer" s Jasminom Stavrosom.

A inače, što se tiče tuluma na estradi, Duško zna koga trebate u ekipi da bi vam bilo nezaboravno.

"Najbolje je da se nađete s Mladenom Grdovićem jer on definitivno radi najbolje tulume. Njegove su fešte, kako bi to mladi danas rekli, do jaja, da ne kažem do kraja", smije se glazbenik.

glazba

Scena intervju

pjevač

Duško Lokin

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter