Gala Svilan o najtežem životnom trenutku

'Moje djetinjstvo odvijalo se malo drugačije. Kao klinka nisam mogla pojmiti koliko je moj privatni život bio više tuđi nego moj'


Gala Svilan
03.12.2018.11:00
'Moje djetinjstvo odvijalo se malo drugačije. Kao klinka nisam mogla pojmiti koliko je moj privatni život bio više tuđi nego moj'
Foto: Privatni album

sažeto

'Pisanje i je nalik smrti, a život interpunkcijama. Nešto u tebi umre nakon svake točke, trotočka ti pruža tračak nade'


Gala Svilan
03.12.2018.11:00

Cormac McCarthy kazao je kako postoje samo 2 teme o kojima se isplati pisati, životu i smrti. Pisanje i je nalik smrti, a život interpunkcijama. Nešto u tebi umre nakon svake točke, trotočka ti pruža tračak nade, a ispred 'ali' uvijek ide zarez. Kao zadnja prilika da se ispravi ono već ispisano na papiru ili životu.

Kroz život prolazimo kroz bezbroj hladnih hodnika obrazovnih institucija u nadi da nas opreme s nekim, tobože bitnim znanjem, pripreme na važnost zauzimanja naivno, pozitivnog stava u rješavanju nerješivog. Jedna takva ustanova, moj studij novinarstva, u kurikulumu je imala razan spektar predmeta koji me trebao podučiti o pisanju. Na kraju me više naučila o životu. I obrnuto, o pisanju me naučio život.

Jedna od glavnih, gorućih rasprava za vrijeme tog studija bilo je pitanje: je li internet pojeo tiskane medije? U nadi da u nama zadrže istinski novinarski žar i odvrate nas od zavodničkog sjaja senzacionalističkih online članaka, profesori su u nama željeli održati nadu kako tisak nije samo još jedna sentimentalna nostalgija.

Ova fakultetska dilema imala je većeg značaja od brojke zapisane u indeksu. Odgovor na to pitanje i lekcija koju sam naučila, došla je mnogo kasnije u životu, nakon završenog studija i za mene nosi mnogo dublju poruku.

Kako sam saznala da je umro tisak i on?

Ova lekcija za mene se sastojala od dva 'semestra' u životu. Jedan je bio u razdoblju mog djetinjstva. Tada sam naučila kako intima nekada podrazumijeva uske članove obitelji, a ponekada je jednaka broju prosječne čitanosti nekih hrvatskih tiskovina. Drugi semestar 'završila sam' prije 2 godine kada me moj prkos, ponovno odveo u avanturu, ovog puta u Bratislavu. Teoriju sam naučila na vlastitoj koži.

Kao dijete televizijskog voditelja, javne osobe i 'onog s televizije s pederskim glasom', moje djetinjstvo se odvijalo malo drugačije od toga što nalaže suvremena pedagogija. To odrastanje je nosilo mnogo nesvakidašnjih i zabavnih trenutaka, ali i poneki gorki dodatak. Kao klinka nisam mogla pojmiti koliko je moj privatan život bio više tuđi nego moj. Kako o njemu nisam odlučivala ja, već urednici raznih glossy naslovnica. On je bio više javan nego intiman.

Ivana Nobilo/CROPIX

Prvi puta toga sam postala svjesna na dječjem rođendanu svoje prijateljice, kada smo listajući po novinama naišle na intervju mojih roditelja i otkrile kako oni nisu uopće vjenčani. To je bila minorna informacija, koja mi nije mnogo značila, ali bila je interludij i uvid u ono što mi predstoji.

Za vrijeme ručka u školskoj kantini pročitala sam kako mi se roditelji rastaju. Ni dvije žlice šećera na palačinki nisu mi pomogle da lakše progutam taj članak. Ubrzo zatim uslijedile su novine s paparazzi fotkama koje su tvrdile kako mi se otac upravo iselio iz stana. Tog jutra pozdravila sam ga prije odlaska u školu, a umjesto s nejasnom zadaćom iz matematike, doma sam se vratila nejasnom naslovnicom novina. Za vrijeme školskih praznika, na moru sam umjesto slika najnovijih fashion trendova gledala fotke sa Straduna i 'njihovog prvog godišnjeg odmora'. Nakon nekog vremena odustala sam od čitanja, jer javna prepucavanja i intervjui nisu mi mogli pružiti odgovor na bezbroj pitanja koje sam imala, a ne bi stala ni na posebno nedjeljno prošireno izdanje novina.

Apsolutno svaka bitna stvar u mojem životu imala je naslov, opremu i potpis novinara. Moja intima postala je javno dobro. Novine su bile medij koji je definirao moj život i više nego što sam toga bila svjesna. Jedino što je tom mom životu nedostajalo, bio je urednik.

Drugi semester moje životne škole odvio se nedavno. U nadi da prije svoje 30-te, na vlastitoj koži doživim kako je to raditi i živjeti u nepoznatoj zemlji, gradu u kojem ne znam nikoga, ne znam jezik, niti iz kojeg nosim sentimentalna sjećanja iz djetinjstva. S jednim ruksakom na leđima, u ponoć, busom sam se uputila u Bratislavu. Jedina sigurna stvar koja me tamo čekala bio je posao. Slovačka je za mene pripremila i previse uzbuđenja i lekcija, ali prepričat ću vam samo jedno njezino podne.

Ivana Nobilo/CROPIX

Trenutak kada sam shvatila da je internet pojeo tisak.

Na poslu na kojem sam radila, u jednoj farmaceutskoj firmi, strogo nam se zabranjivalo da za vrijeme radnog vremena koristimo mobitele, dopisujemo se i vrludamo bespućima društvenih medija. Tog dana odlučila sam bili neposlušna. U nadi da se opustim od stresnog dana, vragolasto sam u tražilicu utipkala Facebook. Ekran je prepravila plava boja Facebookovog layouta. Vrlo brzo, moja faca je poprimila tu istu plavu nijansu.

Ikona za poruke pokazivala je 1000 novih poruka. 1000 novih poruka? Facebook opet ima neki glupi bug? Uhvatila sam virus? Ušla sam zabunom na FB od firme? Otvorila sam inbox i letimično počela scrollati po tih 1000 poruka. Svaka je započinjala s istom rečenicom: 'Moja sućut' i završavala s knedlom u grlu. O čemu svih ovi ljudi pišu? Što svih ovih 1000 ljudi zna, a da ja ne znam?

Uznemireno sam se sakrila u WC i kolegicu s posla koja je natucala hrvatski zamolila da otvori par hrvatskih stranica i pogleda piše li išta od nekom S.S. Pisalo je. Pisalo je svašta. Ali to svašta uvijek je započinjalo rečenicom 'neslužbeno doznajemo'.

U nadi da je 'neslužbeno doznajemo' zadnji tračak nade, da se možda radi o loše informiranom novinaru, o tiskarskoj greški, o nepotpunoj informaciji, krenula sam okretati brojeve svih bližnjih. Svi bližnji, nisu se javljali na nepoznati slovački broj. Svi bližnji, svi novinari, svi čitatelji znali su nešto više od mene. Ponovno sam bila zadnja da saznam.

Htjela sam ovoj dezinformaciji stati na kraj, htjela sam više informacija, odmah. Napravila sam jedino što sam znala, što me moj prvi “semestar” naučio. Online sam potražila telefonski broj redakcije jednih hrvatskih novina. Okrenula broj. Konačno se netko javio, na nepoznati slovački broj.

* Kako vam mogu pomoći? – javio se ugodan glas s deska.

* Molimo vas spojite me s nekim tko piše o S.S.! Molim vas spojite me s bilo kojim novinarom!

Javio se drugi ugodan glas bez imena i prezimena.

* Čao! Bok bok. Reci što trebaš? Kak mogu pomoć?

* Dobardan jaseunaprijedispricavam jasamgala jasamkćiodsiniše molimvasmožetelimivireci štovamznaciovo “NESLUŽBENO”??!! Koliko je neslužbeno zaista neslužbeno? Možete li mi reći da ovo neslužbeno nije službeno i da cete službeno uskoro objaviti da je reanimacija ipak uspjela?

* Gala, daj mi molim te samo sekundu da provjerim.

(Sekunda (s) je SI jedinica za vrijeme. To je trajanje 9 192631770 perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dvaju hiperfinih nivoa (od F = 4, mF = 0 do F = 3, mF = 0) osnovnog stanja atoma cezija 133 (133Cs). Periodu definiramo kao vrijeme potrebno da svjetlost prevali put koji odgovara jednoj valnoj duljini.)

Ta sekunda trajala je cijelu vječnost.

* Draga Gala. Žao mi je. Ne smijemo još objaviti da je službeno, ali da, kolege mi kažu da je gotovo. Žao mi je.

* Hvala vam.

Poklapam slušalicu i zabuljim se u zid. Kolegica me unezvjereno pita što sam saznala.

Htjela sam joj ispričati kako je ovo prvi put da nešto bitno nisam pročitala u novinama. Kako sam saznala da je internet ipak pojeo tisak. Nisam joj to naravno ispričala. Za vrijeme studentskih dana, učili su nas između ostalog kako je pravi novinar uvijek dobro informiran, pravovremeno obaviješten i uvijek prvi sazna sve novosti koje se zbivaju oko njega. Možda mi ipak nisu trebali uručiti tu diplomu novinarstva? Trotočka…

Scena kolumna

Gala Svilan

newsletter

Prijavite se na Newsletter