Marginaliziran

Jedan od naših najvećih glumaca bio je na 'crnoj listi' devedesetih: Nigdje nije bio poželjan, nakon 30 godina karijere dali su mu status početnika


Ines Madunić
18.04.2019.10:00
Jedan od naših najvećih glumaca bio je na 'crnoj listi' devedesetih: Nigdje nije bio poželjan, nakon 30 godina karijere dali su mu status početnika
Ranko Šuvar/Cropix

sažeto

Ivica Vidović bio je marginaliziran godinama, a pamtimo ga po legendarnim ulogama


Ines Madunić
18.04.2019.10:00

Neki su ga zavoljeli kao Očalinka u Velom mistu, neki ne mogu prežaliti Servantesa iz Našeg malog mista, znamo ga i kao inspektora Vinka iz istoimene serije, bio je partizan Ivan u kultnom "U gori raste zelen bor"... Ivica Vidović obilježio je svojim ulogama hrvatsku kinematografiju, televiziju i kazalište.

Odradio je više od 50 filmskih uloga, i to u mnogim danas kultnim filmovima kao što su "W.R. - Misterije organizma", "Kužiš stari moj", "Ritam zločina", Kako je počeo rat na mom otoku", "Maršal", "Fine mrtve djevojke", "Što je muškarac bez brkova"...

Arhiva SD/Cropix

Kao dijete mornaričkog oficira, rođen je u Beogradu, a odrastao u Splitu. Škola ga nije pretjerano zanimala pa se u jednom trenutku ispisao iz gimnazije i upisao Srednju šumarsku školu. Akademiju je upisao u Zagrebu, u klasi s Borisom Dvornikom i Anom Karić.

Već kao student pojavljuje se u zagrebačkom HNK, a nakon što se vratio iz vojske dobio je angažman u Gavelli, u kojoj je radio 26 godina. No, ostvario je značajne uloge i u Teatru &TD te splitskom HNK.

Tri puta se ženio; s prvom suprugom, osječkom glumicom Zdenkom Anušić, bio je šest godina, a 1976. vjenčao se s Mirjanom Majurec. S njom ima sina Luku, danas poznatog iluzionista. Upoznali su se na snimanju tv serije "Psihopati", a iako su se rastali nakon šest godina, ostali su u dobrim odnosima.

Treći brak dogodio se 1991. godine s beogradskom glumicom Gordanom Gadžić.

Upoznali su se na snimanju filma "Čovjek koji je volio sprovode". Ostali su zajedno 20 godina, sve do njegove smrti 2011. godine. S njom je imao dvoje djece, sina Filipa, danas također glumca u angažmanu u HNK Zagreb, te kćer Anu. Ivica i Gordana osnovali su kazalište Rugantino 1998. godine.

Unatoč njihovom talentu, devedesete su za oboje bile teške. Kad je bilo jasno da će krenuti rat, Gordana je došla u Zagreb.

Marko Todorov/Cropix

"Ivica i ja u postojećem historijskom i političkom klinču nismo imali puno opcija. Ivičin dolazak u Beograd nije bio moguć zbog same prirode rata u Hrvatskoj – sjetite se iskustva Mire Furlan – i on se u Zagreb više ne bi mogao vratiti, nego bi od te izopćenosti, sigurna sam, vrlo brzo umro. Iako sam uvjerena da bi tamo naš profesionalni život bio oboma dostupan, vjerojatno i sadržajniji. Opcija odlaska u treće zemlje za nas nije bila rješenje, što zbog Ivičinih godina, što zbog nepoznavanja jezika. Beograd sam napustila u lipnju 1992., naš sin Filip bio je napunio godinu dana i bio je to posljednji trenutak da okupimo našu malu obitelj", rekla je Gordana u intervjuu za Novosti.

Vidovića su u Gavelli tih godina degradirali u "glumca početnika" i dali mu takvu plaću jer, kako je stajalo u objašnjenju, nije bio zastupljen u repertoaru. Tek kasnije to su promijenili.

"U to smo vrijeme dobili konkretnu ponudu od Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, do u tančine razrađenu, s ambicioznim repertoarnim planom, precizno navedenim naslovima, režiserima, rokovima i nositeljima glavnih uloga. 'Vas dvoje ste nam kao glumci izuzetno potrebni. Posebno nam je stalo do Gordane, budući da je glumicu njenog profila teško, gotovo nemoguće dobiti', pisalo je u njihovom pozivnom pismu. Počeli smo s predstavom 'Kaktusov cvijet' prema komadu Pierrea Barilleta. Dva tjedna pred premijeru glumica istog kazališta pokrenula je harangu protiv Ivice i mene serijom tekstova u dubrovačkim novinama, u sprezi s dijelom tadašnjih utjecajnih krugova u Dubrovniku.

Kolege iz kazališta odbili su javno stati iza nas, njihova šutnja, kao i šutnja svekolike dubrovačke javnosti, koja nije izrodila niti jednu riječ javne podrške, bila je ustvari i glasna i jasna. Budući da smo tako preko noći stekli status persone non grata, desetak dana prije premijere odlučili smo napustili Dubrovnik. Za dva dana je napravljena preraspodjela, kolege koji su preuzeli naše uloge zamolili su nas da imamo razumijevanja: rat je, a djecu treba hraniti.

Nekoliko godina kasnije glumac istog kazališta, Izet Hajdarhodžić, to piše u Ivičinoj monografiji, izjavio je sljedeće: 'Nestalo je slobodarskog Dubrovnika. Danas je to provincijalna močvara u kojoj se može dogoditi da glumac poput Ivice Vidovića bude protjeran samo zato što je oženio Srpkinju'", ispričala je Gordana.

Arhiva Cropix

Na HRT-u su mu davali uloge samo u dječjem programu, a do 1996. nije dobio ulogu na filmu.

Tek krajem devedesetih krenuo je dobivati uloge na filmu, ali najviše ga je podignulo kazalište Rugantino, koje je vodio sa suprugom i u kojem je odigrao neke od svojih najboljih uloga.

Njegova veličina kao dramskog umjetnika tek je kasnije prepoznata pa je tako dobio nagradu Grada Zagreba, nagradu "Fabijan Šovagović" za trajan trag u povijesti hrvatskog filma te Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

"Bio je ludi spoj Mediteranca i kontinentalca, čovjeka i glumca. Divna osoba, ali i nevjerojatan filmski glumac. Bio je mirniji tip glumca koji se nije nametao kameri, a ona se lijepila za njega", rekao je o njemu redatelj Dalibor Matanić.

Preminuo je u Zagrebu 2011. od posljedica karcinoma grla u 73. godini života.

glumac

devedesete

Filip Vidović

Ivica Vidović

Gordana Gadžić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter