Nekad manekenka, a uskoro doktorica znanosti

Lana Pavić otkrila: 'U nekim medijima sam preko noći postala skandalozna djevojka upitnog morala. Stalno su se fabricirale nove laži, neke parnice još traju'


Barbara Marinović
19.09.2018.16:00
Lana Pavić otkrila: 'U nekim medijima sam preko noći postala skandalozna djevojka upitnog morala. Stalno su se fabricirale nove laži, neke parnice još traju'
Foto: CROPIX

sažeto

Lana Pavić komentirala nam je političku situaciju Hrvatske i svijeta, situaciju s migrantima, nepotizam, težinu vođenja privatnog posla...


Barbara Marinović
19.09.2018.16:00

Voditeljica, urednica, bivša manekenka, uskoro doktorica znanosti, majka, supruga. Sve to nosi u svom životopisu Lana Pavić. Splićanka sa zagrebačkom adresom krajem prošle godine dobila je sina, svoje treće dijete, čeka da joj se odobri doktorat te termin za obranu istog... Zanimala su nas viđenja mlade politologinje o svijetu danas, o njenom obiteljskom životu, prijašnjim etiketama skandalozne djevojke. Oduvijek se od iste trudila maknuti, a protiv nekih medija je, kaže nam, svojedobno podigla i tužbe. U opširnom intervjuu za 100posto Pavić nam je otkrila svoje viđenje našeg društva, svijeta, života.

Nakon što je ljeto završilo, veseli se Lana novim pobjedama, obožava jesen i jedva čeka provesti mnoštvo ideja. 'Ove godine veselim se nizu lijepih poslova koji me čekaju. Možda će biti manje vidljivi široj javnosti jer je mahom riječ o znanstvenim projektima, konferencijama i pisanju, ali mi zbog toga nisu manje dragi', priča Pavić. Nastavlja, govoreći čime se bavi zajedno sa svojim suprugom Markom Kožulom.

Ako sam dobro informirana, imate produkcijsku kuću. Koliko je naporno imati nešto svoje u poslovnom smislu? A pogotovo s troje djece?

Suprug i ja već petu godinu vlasnici smo male produkcijske kuće koja se bavi kreiranjem televizijskih sadržaja, organizacijom različitih događanja i zakupom medija. Radimo ono što volimo pa nam ni uz brojne obiteljske obveze nije teško voditi posao u kojem odgovornost ne možemo prebaciti na nekog trećeg. Ono što jest teško odnosi se na činjenicu da je domaćim malim, nezavisnim tvrtkama poslovanje krajnje neizvjesno. Naime, na natječajima redovito prolaze jedni te isti ljudi, a taj amalgam privatnih i poslovnih veza gotovo je nemoguće razbiti. Možete biti najbolji, no na natječajima nećete proći. Štoviše, moguće je da vam, kao što se nama dogodilo, uzmu ideju i ime za emisiju koju onda producira netko drugi. Nažalost, tu se ništa konkretno ne može, osim vrebati manje projekte s kojima se veliki ne žele baviti. Suprugu je polako dosta svega i okreće se nekim novim poslovnim izazovima, a ja se još držim za slamke u nadi da će mikro i malim poduzetnicima u Hrvatskoj biti bolje.

Foto: CROPIX

Hiperaktivno radite na svojim projektima, majčinstvo uzima puno vremena, ali 'potkrao' vam se i doktorat. Kako ide? Ako se ne varam, čekate obranu. Možemo li znati temu? Usavršavali ste se svojedobno i na Oxfordu, kakvo je to iskustvo bilo? Kako biste ocijenili naš obrazovni sustav (u smislu visokog obrazovanja) u odnosu na ono što se nudi ljudima vani?

Oni koji me poznaju samo iz medija, kao bivšu manekenku ili TV voditeljicu, iznenade se kada čuju da završavam doktorat. Čini im se kao da je pao s neba, premda je istina da mi je obrazovanje oduvijek važno. S osamnaest godina upisala sam studij filozofije i fonetike zbog čega sam iz rodnog Splita preselila u Zagreb. Roditelji su bratu i meni omogućili studiranje bez brige o financijama, ali sam im htjela olakšati život pa sam počela honorarno raditi. Malo po malo, usputni poslovi prerasli su u ozbiljne angažmane koji su često uključivali putovanja. Iskoristila sam priliku koju mi je pružilo manekenstvo, vjerujući da neću puno izgubiti ako završetak fakulteta odgodim na neko vrijeme. Na kraju se tih par godina pokazalo odličnom životnom školom. U međuvremenu sam se zainteresirala za političku teoriju pa sam, pored studija u Hrvatskoj, pohađala politološke seminare na Oxfordu i London School of Economics and Political Science (LSE). Tamo sam uvidjela sve prednosti studiranja u inozemstvu, ali i shvatila da uz kontinuirani rad naši studenti mogu briljirati na najboljim svjetskim institucijama. Doduše, da bi u svijetu briljirala i hrvatska sveučilišta treba postići da većina studenata bude što bolja. To bi se dogodilo kada bi se za predavače i čelne ljude fakulteta i
sveučilišta uvijek birali izvrsni, a ne podobni. Samo najbolji mogu potaknuti druge da iskoriste svoje potencijale, što dokazuje i moj primjer. Nekoliko iznimnih znanstvenika i znanstvenica potaklo me na doktorski studiji i pisanje disertacije pod nazivom 'Načelo hospitaliteta i problem europskog kozmopolitizma'. Disertaciju sam predala u lipnju pa se veselim obrani koja me očekuje čim povjerenstvo da zeleno svjetlo.

Poznato je da su u vašoj obitelji doktorati - više, manje normalna pojava. Jeste li nekad osjetili i pritisak da ga i vi morate uvrstiti u životopis?

Kada doktoriram, bit ću četvrta u najužoj obitelji koja je postigla najviši stupanj obrazovanja. Prije mene to su postigli pokojni otac koji je bio cijenjen mikrobiolog, brat koji se bavi demografijom te bratova supruga, etnologinja i povjesničarka umjetnosti. Nitko od njih nikada mi nije stvarao pritisak, štoviše, njihovi uspjesi dali su mi vjetar u leđa i pokazali put.

Dok ste radili na televiziji Z1 kao voditeljica na više emisija, pljuštale su na vaš račun pohvale struke. Od koga ste učili, ako ste od ikog? Koga od kolega/ica u medijima cijenite? Koliko je zahtjevno držati koncentraciju, voditi konstruktivnu raspravu - pred kamerama? Jesu li pozitivne kritike nož s dvije oštrice?

Kao gimnazijalka završila sam šest govorničkih škola, a na bavljenje voditeljskim poslom već tada me poticao jedan od najvećih hrvatskih fonetičara, profesor Ivo Škarić po kojem govornička škola nosi ime. Njegove poduke i savjeti i danas su mi dragocjeni. U to doba radila sam u Splitu, na lokalnoj televiziji i radiju, a prvi značajan voditeljski angažman imala sam 2003. godine u HRT-ovoj sportsko-zabavnoj emisiji Živi zid. Tadašnji urednici bili su mi Bruno Kovačević i Mirna Zidarić, a voditeljski partneri Mirko Fodor i Bojana Gregorić. Emisija je išla uživo, a kako nisam tremašica i danas najviše volim takav tip snimanja. Potom sam radila nekoliko kraćih formi, među ostalim Loto 7/39, da bi 2006. godine prešla na Z1 televiziju gdje sam puno naučila od Branka Vukšića. Nakon pauze od televizijskog posla, za vrijeme koje sam se bavila marketingom i živjela u inozemstvu, 2012. godine vratila sam se na Z1 televiziju, kao suvoditeljica dnevno-političkog magazina Zoom. Za taj me projekt odabrala Dijana Čuljak koja je zadala jasan okvir, ali mi je istovremeno dala veliku novinarsku slobodu. Isprva sam radila u paru s kolegom Ivanom Hrstićem, a potom sama za što sam redovito dobivala samo riječi hvale. Televizijski kritičari prepoznali su da nije jednostavno od ponedjeljka do petka po dva i pol sata uspješno voditi emisiju u kojoj se uz desetak stručnjaka raspravlja o nizu tema od rebalansa proračuna do obiteljskog nasilja. Naravno da su mi pohvale godile, ali ono najbolje što sam radom u emisiji Zoom dobila odnosilo se na iskustvo zbog kojeg danas mogu odraditi i najzahtjevnije projekte. Iskustvo mi je, uostalom, pomoglo da prošle godine postanem autorica i voditeljica zdravstvene emisije 'Zdrav život' koja se i sada, s drugom novinarsko - voditeljskom ekipom, emitira na HRT-u.

Foto: CROPIX

Putem društvenih mreža vidljivo je koliko ste angažirani i glasni u svom stavu oko društvene klime, pojava i anomalija. Kakvim ocjenjujete hrvatsko društvo danas?

Hrvatsko društvo promatram i kao građanka i kao politička teoretičarka, ali, nažalost, ono ne izgleda dobro ni iz jedne perspektive. Hrvatska je opljačkana i osiromašena, gospodarski zaostaje za mnogim državama EU, ne koristi brojne prednosti članstva u Uniji, nema jasnu vanjsku politiku te ideološki sve više nazaduje.

Suočili smo se s migrantskom krizom. Kako se, prema vašoj ocjeni, nosimo s istom? Problem je to s kojim se nosi i Europa. Koliko je migrantska kriza pogodovala (i je li uopće) jačanju desnice?

Strašno mi smeta izraz migrantska kriza jer se njime nameće dojam da su krizu stvorili migranti, strani ljudi, besposličari i oportunisti, koji u Europu nadiru bez pravog razloga. U stvarnosti, 'migrantska kriza' jest kriza europske politike koja se tiče odnosa prema ljudima koji dolaze iz europskog susjedstva u kojem desetljećima vlada kaos i rat. Mnoga područja Sirije, Iraka ili Afganistana godinama su pakao na Zemlji zbog čega je prevladavajuća antimigrantska retorika politički promašena, a uz to pada ispod svake razine ljudskosti i suosjećanja. Umjesto da se ljude plaši valovima migranata koji preplavljuju Europu i trajno joj mijenjaju karakter, treba ih educirati kako su migracije u Europu i iz Europe stvorile ono što danas prepoznajemo kao europski identitet, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama. Na pola milijarde stanovnika Unije, par milijuna izbjeglica nije nikakvo mnoštvo osvajača već je riječ o osobama koje Europsku uniju mogu obogatiti na niz načina. To ne znači da će procesi prilagodbe uvijek biti laki, niti da ćemo od starta u svemu moći pronaći zajednički jezik, ali ako se na prilagodbi pravično, solidarno i sustavno radi, ako se izbjeglice ne getoizira i ne promatra kao silovatelje i neradnike, stvari brzo mogu krenuti u pozitivnom smjeru. U tom kontekstu, držim da je Hrvatska, nažalost, propustila povijesnu šansu da se temom izbjeglištva nametne u europskim raspravama. Kao maloj državi, ne ostaje nam puno prilika u kojima možemo pokazati mudrost i vanjskopolitičku zrelost. Činjenicu da smo prije dvadeset godina okončali rat koji je stvorio stotine tisuća prognanih i izbjeglih trebalo je iskoristiti da na nivou Unije postanemo glas razuma, da se borimo za ugrožene i potrebite, inzistirajući na zagovaranju prava na azil koje ubrzano iščezava iz europske pravne prakse. Umjesto toga, nositelji vlasti u Hrvatskoj prihvaćaju ksenofobnu retoriku loših političkih uzora, zagovaraju zatvaranje granica i toleriraju nasilje koje se na njima događa. Pa ipak, razvidno je da nam se dvoličnost i nedogovornost vraća poput bumeranga. Odbijajući štititi ljudska prava svih postali smo zemlja apsurda - borili smo se za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ali u njoj danas malo tko želi ostati – uključujući i izbjeglice koje nam toliko smetaju.

Bojite li se spomenutog jačanja desnice? Pitam vas iz politološkog, ali i ljudskog aspekta?

Kada se, među ostalim, bavite političkom poviješću Europe nikada ne možete biti pretjerano optimistični. Ne mislim da za Europu mira nema nade, nego mislim da je potrebno puno truda kako bi na njeno čelo došli odgovorni i pošteni ljudi. Ideja slobode uvijek je na nišanu. U to ime, čitateljima preporučujem odličnu i lako čitljivu knjigu uglednog talijanskog povjesničara i politologa Enza Traversa pod naslovom 'Nova lica fašizma'.

Foto: CROPIX

Biste li se jednog dana mogli zamisliti u ulozi fakultetske profesorice? Stremite li tome?

Stremim, a u međuvremenu govorim na domaćim i stranim konferencijama, držim radionice i predavanja. Volim ljude i smatram da svi mi koji se na različite načine bavimo znanošću imamo dužnost dijeliti znanje koje smo stekli. Pri tome profesorsko zvanje uvijek promatram kao privilegiju i dvostrani odnos u kojem uče i studenti i profesori. Bez interakcije i stalnog dijaloga fakultetsko obrazovanje nema smisla.

Žena ste u medijskom svijetu, k tome ste i atraktivna. Jeste li ikad osjetili podcjenjivanje od strane kolega u medijskoj, ali i akademskoj zajednici? Ako jeste, pogađa li vas to?

Svi imamo određene predrasude, koliko god se zaklinjali da smo otvorena uma. Nisam tašta pa me podcjenjivanje ne boli, osim ako se ne pretvori u zloću i podmetanje nogu. S godinama sam navikla na svašta, ali, srećom, sklona sam opraštanju. Sve drugo vodi u stalnu ljutnju i frustracije.

Bili ste u danima rane mladosti na meti tabloida zbog privatnog/ljubavnog života. Kako ste se nosili s naslovima o sebi? Niste ni u jednom drugom segmentu bili skandalozni, ako ćemo se uopće izraziti tim terminom - nemojte zamjeriti što sam ga upotrijebila, svjesni ste da se kroz neki period vezivao uz vaše ime.

Pojedini mediji u Hrvatskoj nekoliko su godina u superlativima pisali o mojoj manekenskoj i televizijskoj karijeri, kiteći naslovnice mojim likom, da bi u istim medijima preko noći postala skandalozna djevojka upitnog morala. U ad hominem progonu stalno su se fabricirale nove laži, a s lažima je kao s perjem bačenim u vjetar – nemoguće ih je pokupiti. Ne mogu reći da sam se u toj situaciji najbolje snašla, ali ni tada, ni danas nemam potrebu pojašnjavati razloge zbog kojih se određeni mediji nisu držali temeljnih postulata novinarske etike. Mogu samo reći da sam pojedine novine tužila. Godinama potom, u tišini i daleko od naslovnica, dobila sam neke važne parnice, doživljavajući pravne pobjede kao lijek najbližim članovima moje obitelji koji su se dosta teško nosili sa svime. Neke parnice još uvijek traju, što dovoljno govori o hrvatskom pravosuđu.

Foto: CROPIX

Uslijedio je, nakon tog perioda, onaj u kojem ste se trebali dokazivati. Koliko je vremena trebalo da se percepcija o vama promijeni? Jeste li se obazirali ili ste radili svoje - pa što i kako bude?

Kaže se da Dalmatince kroz život nerijetko vodi dišpet, ali osobno nikada nisam osjetila potrebu dokazivati se i ispravljati krive Drine. Sviđa mi se izreka 'Život je kratak, ali dugo traje!' jer znam da sve dođe na svoje. Ne mogu ne primijetiti da nekada moćni i ugledni pojedinci koji su mi u prošlosti zalijepili etiketu nemoralne i skandalozne osobe posljednjih godina borave po pritvorima, u bijegu od zakona ili im je blokirana nepravedno stečena imovina. Mediji kojima su se koristili u privatne svrhe više ne postoje ili su u međuvremenu promijenili vodstvo i urednike. To su činjenice. Trebalo je, dakle, preživjeti par teških godina, a onda je vrijeme jednostavno pokazalo svačije prave boje.

Majka ste troje djece. Lara Borna uspješno gradi svoje interese, poznata je među svojim vršnjacima, malena Iris je krenula u vrtić, a sin je još beba. Kako stižete, koliko vam suprug pomaže? Kako vidite ulogu majke?

Često me ljudi pitaju pomaže li mi suprug oko djece. Na to im odgovorim da djeci, svojoj i tuđoj, od srca želim život u društvu koje neće smatrati kako muškarac pomaže ženi u brizi oko zajedničke djece. Marko i ja obveze dijelimo, bez da neke od njih gledamo kao muške ili ženske. Pri tome nam pomažu obje bake i djed, a imamo tu sreću da se za pomoć možemo obratiti i dvjema gospođama koje nam nisu obitelj, ali ih tako doživljavamo. Možda ima žena koje mogu imati troje djece, posao i doktorat bez teta čuvalica, ali ja nisam jedna od tih savršenih supruga i majki. Ne stignem svaki dan sve, ručak uglavnom kuhaju bake, ne uspijem uvijek pratiti što je novo u školi, ponekad svi zaspemo pred televizorom umjesto čitajući priče za laku noć, ali zato svaki dan svoju djecu volim najviše na svijetu i baš svaki dan im to kažem i pokažem.

S jedne strane - nepravedno je žene percipirati kroz izgled, majčinstvo, brak... S druge, neizbježno. Kako pronaći balans? Kakva smo zemlja po pitanju prava žena?

Za prava žena, kao i za sva druga ljudska prava treba se stalno boriti, čak i u onim dijelovima svijeta u kojima je koncept ljudskih prava osmišljen. U Hrvatskoj su posljednjih godina
iznimno glasni oni koji bi ukidali stečena prava, oni kojima smetaju različite skupine i manjine, oni koji pokazuju najdublji prezir prema ideji ljudske slobode. Tužna sam kada vidim koliko je mladih ljudi, posebno djevojaka, sklono osuditi druge. Pri tome ne razumiju da su za njihovo pravo na javno djelovanje, obrazovanje ili zaštitu od nasilja milijuni žena u prošlosti dali svoje živote. U suvremenom dobu formalno možemo biti što god želimo, možemo biti zaposlene, možemo biti premijerke, pjevačice ili profesorice, možemo biti udane, razvedene, same, u vezi, s djecom, bez djece, sve ono što generacije prije nas nisu mogle. Umjesto da nas to potakne na osvajanje novih prostora slobode, novih socijalnih i političkih prava koje treba izboriti za sve ljude na svijetu, mi raspravljamo o temama koje nas vode daleko u prošlost.

Nedavno ste otkrili da ste se prijavili za natječaj u jednoj srednjoj školi. Posao je na kraju dobila osoba koja politologiju nije niti završila. Muž vam je unaprijed rekao da nepotrebno trošite na poštarinu. Percepcija vlada da su javni natječaji redom namješteni. Kako to ispraviti? Dokad ćemo živjeti u zemlji u kojoj je sve nešto 'preko veze'?

U zemlji korupcije i nepotizma živjet ćemo dok hrvatski građani ne shvate da ćemo na ovaj način svi propasti. Da nam djecu neće imati tko liječiti jer će stručni pedijatri odseliti u Njemačku, da će đaci biti nepismeni jer će kvalitetni učitelji postati pizza majstori u Irskoj. Dvadeset sedam godina na vlast dovodimo ljude koji, ne samo da ne znaju svoj posao, nego položaje koriste za osobno bogaćenje i osiguranje trajnih privilegija koje idu na uštrb općeg dobra. Stvari se mogu mijenjati, pitanje je samo želimo li promjene.

Foto: CROPIX

Lana Pavić

Marko Kožul

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter