Velika ispovijest Saše Broz

Redateljica se prisjetila djetinjstva, internata u Moskvi i prekida velike ljubavi: 'Misle da sam živjela u dvorcu i jela zlatnom žlicom, imala šofere i tjelohranitelje...'


Barbara Marinović
07.11.2018.11:00
Redateljica se prisjetila djetinjstva, internata u Moskvi i prekida velike ljubavi: 'Misle da sam živjela u dvorcu i jela zlatnom žlicom, imala šofere i tjelohranitelje...'
Foto: Privatni album

sažeto

Saša Broz ostvarena je redateljica, ljubav prema umjetnosti gaji cijeli život, a otkako je bila djevojčica beskompromisno je posvećena bila baletu, školi... Bolni lom stopala spriječio ju je da se i danas bavi svojom velikom ljubavi, no ne žali ni za čim


Barbara Marinović
07.11.2018.11:00

Redateljica Saša Broz ovih dana ima puno razloga za slavlje. Proslavila je nedavno jubilarni rođendan u krugu obitelji i prijatelja, a u nedjelju je imala i premijeru predstave 'Ljubavna pisma Staljinu'. Dala je tim povodom veliki intervju za 100posto, a u kojem otkriva kako su joj iz HAVC-a otužno obrazložili zašto ne može dobiti sredstva za razvoj dokumentarca o djedu, Josipu Brozu Titu. Otkrila je ponešto o svom djetinjstvu, velikoj posvećenosti baletu, studiju u Moskvi... Poznato prezime tijekom života bio joj je i svojevrsni uteg, no rado će ga, kaže, koristiti za promociju kazališne umjetnosti. Ipak, otkriva nam da su joj pitanja o djedu naporna - i uvijek ista. Otkriva nam, ipak, da joj je djetinjstvo bilo divno te da nije živjela povlašteno - kako mnogi misle. Progovorila je ovog puta i o svojoj baki Herti Haas, iznimno snažnoj ženi, od koje je naslijedila i neke karakterne crte.

Proslavili ste nedavno jubilarni, 50. rođendan. Kako ste slavili? Jeste li opterećeni godinama? Mislite li generalno da današnje vrijeme stavlja ženama na teret taj kult vječne mladosti? Kako se postavljate naspram toga?

Volim slavlja općenito kako ona formalna, vezana za određene datume tako i ona kada se prijatelji okupe spontano. Rođendane ne slavim redovito već samo onda kada se zaokruži neka brojka, a ova je zaslužila posebnu pažnju. Među prijateljima sam poznata po tome da volim svima sve organizirati no, ovaj puta sam napravila internu anketu pa je na neki način moje društvo samo odabralo kako mi želi čestitati. Vrhunac zabave je bio kada su dvije prijateljice odjednom nestale s partyja u Vinylu i vratile se sa savršenom tortom koju su kupile u obližnjoj slastičarnici. Kao u filmu, ugasilo se svijetlo i svi su počeli pjevati. Prvo sam u sebi pomislila vjerojatno neki klinci slave, a onda sam shvatila da sam ja ta "klinka" kojoj se pjeva. Rasplakali su me. Kako moja Sara ima rođendan dan poslije mene, slavlje je počelo na moj, a završilo na njezin rođendan. Naravno, mirniji dio slavlja obilježile smo s najužom obitelji. Godine su mi bile na neki način teret dok sam bila puno mlađa. Moj otac je oduvijek govorio da sam ja rođena "stara" jer sam od trenutka kada sam bila svjesna sebe svima davala upute oko svega i da sam uvijek zračila previše zrelo za svoju dob. Usmjeravala sam i sebe, ali i druge. Trebalo je proći puno godina i još više životnog iskustva dok taj moj čelični gard nije počeo mekšati. Danas više od ičega cijenim spontanost i ležernost. Sebe sam prihvatila gotovo u potpunosti, a geni su mi podarili vrlo mladolik izgled pa se najčešće ljudi jako iznenade kad im kažem svoju godinu proizvodnje.

Foto: Privatni album

Izvrsna je karijera iza vas, što je pred vama? Iza vas je premijera predstave 'Ljubav prema Staljinu'. Imate li još uvijek istog entuzijazma za svoj posao?

Divne stvari mi se trenutačno događaju, a moram biti iskrena da u hektičnom i prepunom rasporedu funkcioniram najbolje. Ove sezone imam čak tri kazališne premijere. Prva "Ljubavna pisma Staljinu" Juana Mayorge koja je 04.11. premijerno izvedena u DK Gavelli produkcija je nezavisnog teatra Planet Art. Još se ovacije i čestitke brojnih kolega nisu slegle, a meni za koji dan počinju probe u Histrionima gdje pripremam tekst Vladimira Stojsavljevića "Zagorka na duplerici". Veseli me susresti se sa Zagorkom na ovaj način i to upravo na tekstu koji govori o najdelikatnijim momentima u njezinom burnom životu. Upravo razmišljam kako sam ovu sezonu "posvetila" umjetnicima koji su slavu doživjeli tek nakon smrti, a čiji je život bio prožet neprihvaćanjem, netolerancijom i opstrukcijom umjetničkih sloboda. I Bulgakov i Zagorka osjetili su što znači biti građanin drugog reda. Bulgakov mnogo surovije i politički konkretnije, a Zagorka je pak uz mnoge druge probleme nosila i rodno obilježje uz koje je u svoje vrijeme teško dokazivala neosporiv talent. Nakon Bulgakova i M.J. Zagorke sezonu ću zatvoriti ipak u vedrijem tonu jer me nakon premijere u Histrionima koja je predviđena za kraj siječnja čeka i premijera u Zagrebačkom kazalištu lutaka gdje ću postavljati "Cvilidretu". Uz kazalište tu je i moj redoviti angažman na HRT-i. Motivacije i energije mi zaista ne nedostaje.

Izjavili ste da vam je cilj snimiti dokumentarac o svom djedu, Josipu Brozu Titu? Hoćete li to napraviti? Na koji način biste ga odraditi, iz koje perspektive - one redateljske ili privatne? Koliko bi za vas to bio težak posao?

Prije par godina aplicirala sam na natječaj HAVC-a za razvoj scenarija dokumentarnog filma o djedu. Iskreno, ideja da se sredstva u aktualnom političkom trenutku potražuju od HAVC-a nije bila moja već od producenta kojem sam se obratila za pomoć. Bila sam vrlo skeptična jer smatram da je to tema koja je interesantna i važna puno šire od domaćih okvira i smatrala sam da bi se sredstva trebala i mogla potraživati na internacionalnim natječajima. Ipak, poslušala sam producenta i u konačnici se ispostavilo da je to bio neopisiv gubitak vremena, a dva negativna odgovora koja smo dobili od HAVC-a ulaze u anale gluposti. U toj pismenoj odbijenici nije bilo moguće pronaći ni elementarnu razinu logike, a cijeli tekst je napisan kao osnovnoškolski sastavak. Namjera da snimim dokumentarni film o djedu i dalje postoji, a to će se dogoditi kada se stvore uvjeti za to.

Foto: Privatni album

Vaša kći Sara, pohvalili ste se nedavno, postala je magistra slikarstva? I vi i vaš bivši suprug ste umjetnici, jeste li Saru usmjeravali ka istome ili je sama imala svoj put?

Sara je nedavno dokazala kako se upornost isplati i da vrijedi slijediti svoje snove. Oduvijek je nešto crtala, slikala i za nju zaista nikada nije bilo druge opcije. Likovna akademija bila je logičan slijed. Sara je magistrirala u roku s odličnim, ali odlučila se usavršavati i dalje. Nakon stručnog usavršavanja u Zagrebu, planira otići još jednu godinu na MA na neku od europskih prestižnih akademija. Osim slikarstva zanima je i scenografija. Sigurna sam da će i dalje s jednakim angažmanom i strasti raditi to što voli.

Foto: Privatni album

Kad smo kod obitelji i bivšeg supruga, primjer ste civiliziranih ljudi, razlaza nakon kojeg ste ostali prijatelji. U čemu je fora, kako ste uspjeli?

Nema nikakve fore, to je naprosto do ljudi.

Biste li se ponovno udavali jednog dana, jeste li ikada bili u razmatranju takve odluke?

Samu sebe sam bezbroj puta demantirala kada sam oko nekih stvari bila kruta i kategorično tvrdila da nikada nešto ne bi. Tada bi mi život servirao na pladnju upravo to od čega sam bježala. U skladu s tom činjenicom mogu samo dodati da ću to pitanje kada i ako mi ga netko uputi ozbiljno razmotriti.

Poslovno ste ostvarena redateljica, a poznato je da ste se ozbiljno bavili i baletom, odnosno školovali ste se u Rusiji. Spriječila vas je ozljeda stopala da tu karijeru i nastavite. Jeste li ikada zažalili? Kako je bilo školovati se u Moskvi? Kako pamtite te dane?

Klasični balet je moja prva velika ljubav, posvećenost i opsesija. Školovanje u Moskvi je iznimno važan dio mog života. Uopće mogućnost da se usavršavam na jednoj od ponajboljih akademija klasičnog baleta u svijetu velika je čast. U Moskvi se dogodio i prijelomni dio u mojoj karijeri. Doslovno. Lom stopala doveo je do donošenja najteže odluke u mom životu, prekida baletne karijere, no s druge strane otvorili su se novi horizonti koji su me u konačnici zadržali u teatru i usmjerili prema kazališnoj režiji. Obrazovanje na baletnoj akademiji u Moskvi pružalo je zaista širok spektar predmeta vezanih uz umjetnost, od povijesti muzike i plesa, muzikologije, teatrologije, ruske i svjetske književnosti itd. To je bio važan dio mog života, a sa svojim cimericama iz internata baletne akademije i dalje sam u kontaktu preko društvenih mreža.

Foto: Privatni album

Otkud tolika sklonost prema umjetnosti? Nakon baleta, ADU, režija...

Naprosto s pozornice sam se spustila u gledalište, a svi moji interesi vezani za glazbu, slikarstvo, dramu, pokret ujedinili su se u kazališnoj režiji. Kazališna režija zapravo je sinergija svih mojih životnih strasti i interesa. No, postoji još nešto što do sada nisam javno realizirala, a to je pisanje. Osjećam da bi tu mogla dati još jedan dio sebe.

Htjeli - ne htjeli, uvijek se uz vas neizostavno veže i vaš djed. Je li vam prezime nekad bilo uteg? Jesu li prema vama imali predrasuda, jeste li na to nailazili, nailazite li i danas?

Kada sam bila mlađa pa se trebalo dokazati kroz profesiju tada sam znala prezime osjećati kao svojevrsni uteg. Danas to više nije tako. Ponekad dobijem više medijske pažnje radi prezimena pa to rado iskoristim za promociju predstava koje radim. Nažalost, uvijek je tu protuteža kroz ista i meni beskrajno naporna pitanja o tome kakav je bio kao djed, što smo radili zajedno...

Kakvo ste djetinjstvo imali?

Imala sam predivno djetinjstvo. Sasvim sigurno netipično, ne samo radi djeda već i radi činjenice da sam od šeste godine išla u dvije škole paralelno, školu za klasični balet i osnovnu školu. Moj tata i danas rado prepričava anegdotu o tome kako su izgledali moji dječji rođendani. Djeca bi se igrala i skakala po stanu, a ja bi se negdje oko Dnevnika pozdravila i otišla spavati jer sam ustajala u zoru da bi već od sedam bila u baletnoj školi. Klinci bi ostajali do kasno kod mene, a ja bi bez obzira na galamu spavala. Svoje dječje rođendane slavila bih dakle tako da bi ih doslovno prespavala. Odrasla sam na Medveščaku u istom stanu gdje i danas žive moji roditelji. Žao mi je što moram razbiti iluzije mnogih koji misle da sam živjela u dvorcu i jela sa zlatnom žlicom, imala šofere i tjelohranitelje. Išla sam u školu pješice jer je bila doslovno iza ugla roditeljskog stana kao i na balet. Moji roditelji su zaslužni da se osim po genetici i poznatom prezimenu nisam izdvajala u odnosu na drugu djecu. Beskrajno sam im zahvalna na tome. Tu i tamo bi užicala koji dan slobodno više u školi, samo zato što bi djed imao slobodnog vremena na kapaljku pa je bilo logično da se ja uklapam u njegov raspored.

Foto: Privatni album

Vaša baka Herta Haas bila je iznimno snažna žena. Jeste li dio njezinog karaktera možda i naslijedili? Uvijek se priča o vašem djedu, dok se baka rjeđe spominje.

O djedu svi znaju gotovo sve dok o baki Herti kao i o drugom, maminom djelu obitelji mnogo manje ili gotovo ništa. Vrlo sam vezana za svoju obitelj, a s bakom Hertom sam imala baš duboku povezanost pogotovo desetak godina prije njezine smrti bile smo iznimno povezane. Dosta toga naslijedila sam upravo od nje, iako je nju krasila pruska čvrstoća, besprijekorno moralan karakter i vrhunski životni asketizam. S druge strane ja sam potpuni hedonist i svoje poroke ne skrivam tako da se u tom dijelu razlikujemo. Kao i ona, dosljedna sam u zastupanju svojih stavova i vrlo uporna. Međutim, ja ću ako je to prijeko potrebno svoje stavove prilagoditi situaciji dok će ih ona čak i na svoju štetu zastupati do kraja. Ona je bila osoba kojoj materijalno nikada nije bilo bitno. Uvijek je davala prednost pravim životnim vrijednostima. Odrasla je u odvjetničkoj građanskoj obitelji i premda joj nikada ničeg nije nedostajalo, roditelji su joj odgojem usadili vrijednosti znanja i stjecanja vlastitim radom. Moj pradjed dr. Heinrich Alexander Haas bio je ugledni austrijski odvjetnik s odvjetničkim uredima u Grazu i Mariboru. Bio je prvi odvjetnik koji je Slovence branio na njihovom materinjem jeziku. Bio je poliglot, osnivač esperanta za cijeli dio Balkana. Silvio Haas, bakin brat bio je glazbeni wunderkind. S 19-god postao je dirigent gradskog orkestra u Mariboru. Rano je umro s 20-tak godina, a iza sebe je ostavio pravo malo glazbeno nasljeđe. Između ostalog i operu koju je komponirao. Život bake Herte bio je isprepleten brojnim udarcima i tragedijama. Svojim stavom i načinom života svima oko sebe davala je primjer kako proaktivno kreirati bolje društvo. Bila je uzor mnogima, a ne samo meni.

Kako gledate danas na sve što se događa u društvu, na relativiziranje fašizma, na procjenjivanje antifašizma?

Fašizaciju društva koja se nažalost ne događa samo u Hrvatskoj smatram sramotnim pokušajem revitalizacije jedne od najvećih civilizacijskih sramota. Teme vezane za ideološke predznake, falsificiranje povijesnih činjenica, umanjivanje dokazanih vrijednosti antifašizma, nametanje nacionalnog predznaka teme su koje dolaze na red kada nema razvojnog plana i programa na razini države. Kada je gospodarstvo u kolapsu, ekonomija na koljenima, onda se prvo izvlače petokraka i crne uniforme te postavlja pitanje gdje si bio 1941. ili 1991. Ne mogu vam opisati kako je neki dan na premijeri "Ljubavnih pisama Staljinu" zazvučala rečenica Staljina " A gdje si ti Mihaile bio 1917." Mi živimo u vremenu gdje čak ne postoji niti nada da će jednom, možda nekad biti bolje. Mi živimo samo s nadom da nam ne bude još gore.

Što mislite, krećemo li se unazad? Kako gledate na jačanje tvrde desnice?

Glavni putokaz toga u kojem smjeru se danas kreće Hrvatska daju upravo oni koji ju masovno napuštaju ne okrećući se.

Darko Tomas / CROPIX

S druge strane, tu je i velika nostalgija za nekadašnjim vremenima. Kako je objašnjavate?

Razumijem one koji su nostalgični međutim, da je danas naše društvo uređenije i život kvalitetniji ta nostalgija bi bila na kudikamo zdravijim nogama. Bilo bi prirodno da postoji nostalgija samo kao čežnja za mladosti, a da u svom životu uživamo danas i budemo prisutni u ovom trenutku.

Kakva je vaša ocjena kulturne scene u Hrvatskoj danas? Ljudi vole banalnosti, reality programe, brzu i potrošnu glazbu, sapunice. Jeste li ikad razmišljali da se okušate u šundu bilo kakve vrste? Biste li imali problema s tim?

Svjedočimo masovnoj estradizaciji društva i smatram da takav trend zasigurno ne bi lako prolazio da ga i mediji dodatno ne hrane. Budimo realni, mnogima je taj šund financijski dostupniji nego kultura. Dovoljno je sjesti na kauč i upaliti televizor. Za posjet teatru, koncertu, izložbi treba ipak izdvojiti par sto kuna. Pitanje je što je uopće danas mainstream? Kako odvojiti umjetnost od estrade? Onaj tko u tome uspije trebao bi dobiti Nobelovu nagradu. S druge strane premda svjedočimo masovnoj estradizaciji - teatri, izložbe, koncerti su puni. To govori u prilog tome da će umjetnost uvijek naći put do publike i da ipak postoji glad za pravim vrijednostima kao i kritična masa koja ne dopušta gluposti da pobijedi. Nisam protiv bilo kakvih zabrana, dapače, mislim da je sveopća estradizacija umjesto da "pokori" umjetničku scenu upravo dovela do sve brojnijih konzumenata kulture. Odnos države prema kulturi je nešto drugo.

Ima li visoka umjetnost u Hrvatskoj perspektive? Ljudi često ne shvaćaju da se tako (kroz knjige, slike, filmove, glazbu) gradi identitet nacije... Mislite li da je tome donekle kriv i obrazovni sistem? Što biste unutar tog sistema eventualno mijenjali? Iz perspektive redateljice, kulturne djelatnice, ali i majke.

U usmjeravanju ka kulturi i umjetnosti trebali bi sudjelovati svi, dakle od obitelji gdje bi to trebao biti elementarni dio odgoja pa do obrazovnih ustanova kroz koje ljudi prolaze do svoje samostalnosti. Vrlo često i rado režiram predstave u dječjim teatrima i znam da još uvijek škole i vrtići brinu o tome da se djeca upoznaju s kazalištem, ali naviku da odlaze u njega, ipak će steći u roditeljskom domu. Nismo više u socijalizmu i značenje i valorizaciju umjetničkih institucija treba revidirati. Nažalost, ekonomska situacija u zemlji je takva da trenutačno nema uvjeta da se nađu dodatni izvori financiranja koji bi potpomogli i ojačali nezavisnu scenu, što je vrlo važno. Ulaskom u EU dobili smo pristup važnim kulturnim fondovima, no tek malobrojni ih koriste. Mi funkcioniramo još uvijek negdje na pola puta između socijalizma koji je nudio zaštitu svima i kapitalizma koji inzistira na slobodnom tržištu. Nikako nije rješenje u dokidanju institucija nego upravo u jačanju ekonomije kako bi se povećala sponzorstva i osnažili prvenstveno domaći dodatni izvori financiranja. EU fondovi nikako ne bi smjeli biti jedini sekundarni izvori financiranja kulture u RH. O tome koliko je kultura važna u izgradnji identiteta jedne nacije sjajno je replicirao Winston Churchill u parlamentu kada je zatraženo da za vrijeme rata smanji budžet za kulturu. On je odgovorio da to neće napraviti jer upravo kultura podsjeća za što se borimo.

Scena intervju

Josip Broz Tito

Saša Broz

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter