Ekskluzivno: Velika ispovijest Ivane Plechinger

'Mislim da je gubitak majke bio početak mojih životnih muka. No, najteža životna situacija bila je prometna nesreća mog sina. Čudom je ostao živ'


Barbara Marinović
06.02.2019.11:30
'Mislim da je gubitak majke bio početak mojih životnih muka. No, najteža životna situacija bila je prometna nesreća mog sina. Čudom je ostao živ'
Foto: CROPIX

sažeto

U iskrenom i emotivnom intervjuu Ivana Plechinger dotakla se divnih, ali i teških, bolnih tema iz života


Barbara Marinović
06.02.2019.11:30

Devedesetih godina bila je omiljeno lice s ekrana. Slušali su se i njezini glazbeni hitovi. Ivana Plechinger postala je široj javnosti poznata kroz glazbu, a potom i voditeljski angažman, išlo joj je sjajno. Znali smo je kroz te dvije djelatnosti, no Ivana se u svojim četrdesetima prometnula u autoricu knjiga, predavačicu, YouTubericu, blogericu.

Ono što je, pak, izdvaja od ostalih, jest njezina toplina i svojevrsni majčinski pristup ljudima. Na sebi svojestven način Plechinger pristupa i djeci i odraslima pa ne čudi što je mnogima ušla pod kožu kroz svoje knjige, videa i radionice.

U svemu ima podršku svoje obitelji, dva sina i supruga Brune Kovačića. O otkazu koji je nedavno dala na Narodnom radiju, strahovima, pisanju knjige, roditeljskim brigama i svemu što se događalo zadnjih godina - Ivana priča u velikom intervjuu za 100posto. Otvorenog srca dala nam je emotivan intervju, a neke njezine rečenice zaista vas mogu dirnuti do suza. U ljubavi i brizi prema obitelji je ponizna, sretna što ih ima, zahvalna i na suprugu i na djeci. Iza njenog nasmijanog lica stale i su i najteže životne situacije, no sa svime se izborila i danas o tome predaje. Ništa joj nije osmijeh s lica izbrisalo.

U 2019. godinu odlučili ste se ući u svojevrsni rizik. Naime, napustili ste posao na Narodnom radiju. Kako ste se odlučili na takav potez?

To nije bila odluka koju sam donijela preko noći, o tome sam razmišljala neko dulje vrijeme. Razlog mog odlaska nije u tome što nešto nije bilo u redu, meni je na Narodnom bilo jako lijepo sve te godine, biti dio najslušanijeg radija u Hrvatskoj, zaista sam bila počašćena time. Tamo sam silno puno naučila, Narodni me naučio kako da budem i bolji pisac. Divna sam prijateljstva tamo pronašla, međutim, dogodilo se to da uza svedruge stvari koje sam uz radio radila, nisam više stizala raditi radio. Željela sam se posvetiti pisanju nove knjige koju imam u glavi, nisam nikako imala vremena da je počnem pisati. Počela sam održavati radionice vezane uz učenja o kojima pišem, nešto mi se i neočekivano dogodilo. Moja knjiga izašla je u Srbiji kod jednog od dva najveća izvođača, često sam tamo, održavam radionice i promocije knjiga. Neke stvari su se počele događati i u inozemstvu. Napisala sam zajedničku knjigu s 38 svojih europskih kolega koji se bave u svojim zemljama istim stvarima kojima i ja u Hrvatskoj. Knjiga se zove Transformational lesions, dakle, svaki od nas napisao je u svom poglavlju ono što je njemu promijenilo život i ono što je fantastično, dogodilo se da je ta knjiga u dva dana postala broj jedan na Amazonu u Americi, Engleskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. To otvara neke zanimljive prilike za mene u inozemstvu te sam to željela isprobati. Puno planova imam, držat ću radionice u Puli, Splitu, Osijeku, Čakovcu, Rijeci, Ivaniću, Beogradu... U planu su i neka druga mjesta u Hrvatskoj i Srbiji. Posla ima puno i uza sve to nisam stizala posvetiti se radiju, a ja taj posao previše volim da ga ne bi stavljala na prvo mjesto. To je bio razlog mog odlaska.

Jesu li vas pritom mučile nedoumice, strah od egzistencijalnih problema? Što su vam bližnji rekli, kako je reagirao suprug?

Nisu me mučile nedoumice, o tome sam dugo razmišljala, međutim nije to odluka samo iz mozga. To je odluka bila prvenstveno iz srca, nakon toga iz mozga, i mislim da su te odluke najbolje. Kažu da naše srce ionako sve bolje zna od mozga. Često sam u životu skakala bez padobrana i uvijek se dogodilo da kad bi sa srcem skočila, uvijek mi se otvorio padobran. Moj padobran otvorio se već prije nekoliko mjeseci i presretna sam zbog toga. To nije bila nimalo rizična odluka jer sve je danas i rizično i nimalo rizično. Što se tiče moje obitelji, moj muž me podržavao uvijek u i svemu što sam radila i željela i privatno i profesionalno. I ja sam njega, na njegovom putu, to uopće nije bilo upitno.

Facebook

Zadnje vrijeme jako ste zaposleni. Dali ste se u pisanje knjiga, tu je blog, YouTube. Biste li sebe nazvali influencericom?

Meni je to tako ružna engleska riječ koju smo pokušali staviti u hrvatski jezik. S tom riječju imam problema. Da li imam utjecaja na ljude koji me prate na društvenim mrežama - imam, svakako. Međutim, nisam sve što radim po društvenim mrežama počela raditi zato da bih imala utjecaj na ljude. Počela sam snimati filmiće na YouTube; svaku srijedu na svom kanalu snimim po jedan video na kojima ljudima pričam o svemu što proučavam. Pričam koliko je zapravo lako sretno živjeti ako imaš par mudrih informacija, ako imaš upute za upotrebu za sretan život. Nisam to počela raditi zato da bih imala na kanalu xy ljudi ili da bi me ovoliko ili onoliko ljudi počelo pratiti. Počela sam to raditi jer sam imala iskrenu želju da s ljudima podijelim sve što sam naučila i što mi je pomoglo i to je bio jedan od razloga zašto sam napisala i knjigu. Htjela sam podijeliti neka svoja saznanja, a sve drugo dođe posredno i ne razmišljam o tome, to je nekakav nusprodukt koji se dogodi ako je čovjek uspješan na društvenim mrežama.

Ljudima pomažete različitim savjetima, javljaju li vam se s reakcijama na vaše savjete, knjige, videa, životne priče?

Ako odete ispod bilo kojeg od mojih YouTube videa vidjet ćete što se tamo događa. Silno sam ponosna na to što je ispod mojih videa toliko puno komentara. Oni nisu nužno toliko vezani uz mene i moj rad, nego su to priče ljudi vezane uz temu koju ja taj dan pokrenem. Ono što mi je predivno jest što se na svim mojim društvenim mrežama ljudi druže, jedni drugima pričaju svoje životne priče i to je toliko krasno i dirljivo i neizmjerno sam počašćena što sam baš ja ta koja ih povuče za jezik i motivira da jedni drugima pomažu, ali i ljudima u svojoj okolini. Ako ništa ne poduzimaš u svom životu niti ne utječeš na ljude oko sebe, na koje misliš da možeš utjecati, onda nema neke koristi od toga što se samo ti trudiš postati bolji čovjek danas no što si bio jučer. Drago mi je što vidim koliko ljudi koji me prate imaju potrebu širiti svoja saznanja sa svojom okolinom i ljudima koje vole. To je nešto predivno i nisam se uopće nadala da je tako nešto moguće kad sam to počela raditi.

Poznato je da organizirate i radionice. Što se na njima radi, kako izgleda jedna vaša radionica? Jeste li zadovoljni posjećenošću?

Što se na radionicama radi ovisi o tome kakva nam je tema. Ako pričamo o mojoj prvoj radionici o zahvalnosti koja je apsolutan hit i to mi je toliko divno; nije to situacija u kojoj ja samo dođem i pričam stvari koje sam saznala i načine na koje je meni zahvalnost promijenila život. Ljudi koji dođu saznaju vrlo jednostavne načine na koje mogu već sutradan promijeniti svoj način života i razmišljanja. I to na isti način na koji sam i ja to napravila. Ljudima ne preporučujem ništa što nisam na sebi isprobala i ništa što ja ne radim svaki dan. O svemu ovome učim dugi niz godina, sama na sebi to radim dugi niz godina, sama sam sebe izvukla iz nemogućih situacija. Smatram da je moja snaga u tome što ne pričam teoriju već im govorim praksu, to je nešto što ja živim. Na radionicama ljudi jako vole to što radimo i praktične stvari, vježbe, družimo se kroz različite vježbe i na taj način ljudi pomažu jedni drugima, a tako pomažući drugima pomažu i sebi. Divno mi je što svi nakon te večeri odu doma lepršajući. Naravno da mi imponira što je to uvijek maksimalno posjećeno, to je jako lijep početak za mene. Hvala svakome tko mi je dao priliku da pokažem na ovaj način što sam naučila.

Kada je u vašem životu došao taj trenutak u kojem ste si rekli: 'Idem probati' - pritom mislim na lifecoach moment, kada se on dogodio?

Nisam 'lifecouch'. Ja sam pisac i motivacijski govornik, netko tko sve ove duhovne stvari uči i radi godinama sam na sebi. Ja sam netko tko je jedan od vas, tko je probao sve to o čemu priča i svjedoči o svemu što govori. Ja ću vam reći da sam to probala i da pokušate i vi pošto je to meni uspjelo. I da, naravno, sami pritom slušate sebe i svoj razum, funkcionira li to za vas. Volim rečenicu: 'Imaj um otvoren za sve i vezan za ništa'. To je ono što mislim da je i meni bilo važno kada sam učila. Trenutak - hm, to nije bio trenutak. Zadnjih 15, 20 godina sam iščitavala knjige na temu samopomoći, ne znam postoji li knjiga na tu temu koju nisam pročitala i slušala sam ne znam koliki broj različitih videa i seminara u Hrvatskoj i svijetu. To nije bio trenutak u kojem sam to odlučila, to me jednostavno privuklo, ali ono što je meni bila prekretnica bio je moj moždani udar. Nakon svega toga osjećala sam se jako loše, bila sam i tužna i depresivna. Tada sam počela na sebi primjenjivati sve to što sam naučila. Shvatila sam da sam sve te godine bila pripremana na to što mi se kasnije dogodilo. Nisam znala zašto me toliko zanima duhovnost i cijela ta priča samopomoći, ali nakon moždanog je to sve nekako došlo na svoje. Kad vam kažem da vam mudra knjiga može spasiti život, odgovorno vam to tvrdim jer se to meni dogodilo. Svemu tome što sam godinama proučavala vratila sam se tada i počela to na sebi primjenjivati ne bih li se spasila. Jedina osoba koja vama, ako ste zdravi, može pomoći i koja vas može promijeniti - ste vi sami. Samo sami sebi možete pomoći. Ali, sve ono što je otklon od uobičajenog, zahtjeva od vas odgovornost da odete k liječniku!

U životu ste, poznato je i javno, prošli zaista teške trenutke. Što vam je bilo najteže? Kako ste se nosili s takvim životnim trenucima?

Teško je za odgovoriti, bilo je doista teških trenutaka za nekoliko života. Reći ću da mi je bilo najteže ono što sam doživjela ovog lipnja, kada mi je sin umalo poginuo. Bila je to situacija koja mi je bila najteža, radilo se o našem djetetu. U tome svemu mi je ovo što učim silno pomoglo jer sam u trenutku u kojem smo saznali što se Janu dogodilo, dok smo išli prema bolnici ne znajući previše detalja, samo smo znali da mora na hitnu operaciju noge jer je na njega naletio policajac na pješačkom i da je čudo što je ostao živ. Bila sam uz muža i bili smo vrlo mirni. Samo smo razmišljali samo o tome koliko smo zahvalni što nam je dijete živo. Ni o čemu drugom nisam razmišljala. Nikog nisam osuđivala, i mislim da sam bila najmirnija što majka može u jednoj takvoj situaciji biti. Sama sam sebi govorila: 'Hvala što je moje dijete živo!'. Zapravo sam na kraju balade, kad je sve završilo, kad sam se opustila i vidjela da je moje dijete dobro, bila ponosna na sve nas kao obitelj, što smo tako mirno i zdravo izašli iz jedne gromorozne situacije. A uspoređivati jako teške trenutke u mom životu je jako teško, ne bih dalje nastavila, međutim ovo mi je bilo najteže. Sve što se tebi događa, nekako se s time možeš nositi, ali kad ti se događa djetetu - to je stvarno jedna druga kategorija tuge.

Ostali ste bez majke u nježnoj dobi. Koliko takav životni gubitak, s kojim se ni odrasli ljudi ne mogu nositi, oblikuje dijete?

Oblikuje ga jako. Mislim da je to meni bio početak nekih mojih životnih muka, s kojima sam se razračunala tek nakon 39. godine. Vrlo rano sam doživjela situaciju u kojoj misliš: 'Aha, to se ne događa nekom drugom, može i tvoja mama otići s ovog svijeta i što ćeš sada?'. Mislim da me to istovremeno kao djevojčicu i osnažilo i oslabilo na neki način, meni kao ženi je žao što nisam uz svoje odrastanje imala i majčinsku stranu. No, moj tata je davao sve od sebe da bude meni i mom bratu i mama i tata i prijatelj. Na tome sam mu neizmjerno zahvalna.

Vjerujete li da pozitivne misli mogu liječiti?

Sretna sam što živimo u vrijeme kada je znanost stala iza pozitivnog razmišljanja. U vrijeme sedamdesetih su možda ljudi mogli govoriti, dok još znanost nije toliko proučavala pozitivno razmišljanje, da pozitivno razmišljanje propagiraju samo hipiji koji su na drogama. No, danas postoje ozbiljna istraživanja na tu temu, o nekima sam pisala i u knjizi, stvarno mislim da bi se svi oni koji žele dobro živjeti trebali pozabaviti tom idejom da je doista moguće pozitivnim razmišljanjem utjecati na svoj sretan život. Ja sam živi primjer da to funkcionira, mogu svjedočiti da je to tako. Prije svega što mi se izdogađalo razmišljala sam potpuno destruktivno, bila sam sve samo ne optimist. Upravo me moje tadašnje razmišljanje i način života pun pretjeranog strahovanja, doveo do moždanog. Ako vam treba neki dokaz - ja vam to mogu biti.

Ljude koji se bave samopomoći u Hrvatskoj često se nalaze na meti kritika. Kako se vi nosite s potencijalnim kritikama?

Iskreno rečeno, nisam doživjela takve kritike. I to ponajviše zato što su ljudi koji su se dotakli moje knjige i primili je u ruke s idejom da vide što ja to pišem, svi ti ljudi na kraju su mi pisali pisma koja su počinjala sa: 'Draga Ivana, moram vam se ispričati, primila sam vašu knjigu i bila sam skeptična, ali potpuno ste me oborili s nogu'! Vjerujem da je to razlog što je moja knjiga otpočetka najčitanija i najprodavanija, ljudi je toliko vole, dijele i preporučuju. Takav uspjeh ne možeš odglumiti. Vjerujem da je i u tome razlog što je knjigu “Ono što ostaje, uvijek ljubav je” i u Srbiji izdao jedan od dva najveća izdavača. Zato nisam doživjela nikakve negativne kritike, svatko tko je primio moju knjigu u ruke vidio je da znam o čemu govorim i da su moje namjere dobre i da se nisam nikad ni u čemu lažno predstavljala, uvijek se služim svim znanjima kojima se trebaju služiti stručni ljudi. Međutim, uvijek sam govorila da je sve što radim i pišem namjenjemo mentalno zdravim ljudima. Bilo tko tko ima nekih težih problema - treba ići liječniku - i to je to.

Doduše, vama ljudi vjeruju, čini mi se da se uz vas i vaše ime uvijek veže svojevrsna toplina. Otkud ta toplina dolazi, taj svojevrsni materinji pristup ljudima?

Da, to mi je nedavno netko rekao na radionicama: 'Ivana, ti kao da si svima nama mama!'. Ja više volim ljudima biti frendica, ali hajde! Zapravo su me uvijek ljudi kroz karijeru doživljavali kao klinku iz susjedstva! Sad više nisam klinka, više sam mama (smijeh). Uskoro ću možda i baka biti pa mi je to smiješno. Ma mislim da ljudi osjećaju da je meni stvarno stalo. Iskreno volim ljude i sve što radim - radim s tom vrstom energije i mislim da to ljudi prepoznaju. Tako sam radila i glazbu i televiziju i radio. Tako i pišem, tako i radim i radionice i sve ono što radim. Mislim da je u tome tajna toga što lako ljudima dođem do srca. Vide da mi je doista stalo da pomognem, i da sam silno počašćena što smo se prepoznali.

S kolegama iz Europe napisali ste knjigu koja je prošla sjajno i na svjetskoj razini. Kako je došlo do suradnje, tko vas je kontaktirao, kako su vas uočili?

Radi se o europskom društvu koje se zove 'Association of Transformational Leaders'. Udruženje ljudi koji se bave sličnim poslovima koje bavim ja. To vam obično izgleda tako da oni promatraju što se događa na kojem europskom tržištu i onda one ljude koji im se čine vrijedni pozovu da im se pridruže. Imala sam tu sreću da sam bila pozvana da postanem članica tog društva, a na samu ideju da napišemo knjigu u kojoj ćemo svi ispričati svoju priču, došla je predsjednica našeg društva Marie Diamond, ona je jedna od sudionica knjige i filma 'Tajna'. To je kultna knjiga svima koji vole čitati ili gledati filmove vezane uz samopomoć. 'Tajna' je pojam i Marie je, dakle, došla na ideju da napišemo knjigu. Ne znam da li se itko u Hrvatskoj se može podičiti time, doduše knjigu nisam napisala sama, neću to svojatati, ima nas još troje iz Hrvatske. U knjizi su i Nikolina Balenović Knez, Milijana De Mori i Sanja Plavljanin Širola, uz mene. Ovo je bio veliki uspjeh, biti na Amazonu koji je najcjenjenija online knjižara. Vani ljudi puno manje kupuju fizičke knjige od nas. Mi volimo da nam je knjiga u ruci, a oni često čitaju na iPadima, Kindleima i mobitelima. Uspjeli smo u naumu da knjiga u dva dana postane prva po prodaju u Americi, Njemačkoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. Zvuči nevjerojatno, ali ljude učim da kada se dogode takve fantastične stvari da ne kažu “ne mogu vjerovati”, nego da kažu “hvala, molim još!” Ne u smislu pohlepe, već da sa zahvalnošću kažu da su sretni što se nešto tako lijepo dogodilo i da su spremni za još lijepih situacija.

Prije negoli ste se okrenuli društvenim mrežama, bili ste obožavana voditeljica, prvenstveno među dječjom publikom. Nedostaje li vam nekad televizija?

Znate što, ne nedostaje mi televizija, imam svoju televiziju, zove se YouTube kanal Ivana Plechinger i neizmjerno me veseli. Zapravo kroz sve ovo što radim koristim sve ono što sam kroz svoj profesionalni put naučila. Možete misliti koliko meni kada stanem na pozornicu kao motivacijski govornik koristi to što sam godinama govorila i progovarala pred kamerama i uživo. Naravno da se tu sada sve što sam naučila spojilo i imam osjećaj da me sve vodilo ovom trenutku. Doista sam počašćena što sam imala takav put i što sam naučila sve to, kroz svoj put, pa i onaj medijski.

Nedostaje li vam estrada u tom izvođačkom smislu, biste li joj se ikad vratili?

Ovdje ću vam jako kratko i jasno odgovoriti - Ne!

Jeste li ikad na estradi imali neugodnih iskustava, kakav je to svijet?

Nisam imala neugodnih iskustava zaista, nisam osoba koja je izazivala ili radila skandale, trudila sam se biti poštena i prema medijima i kolegama, zaista nisam imala nikakvih nezgodnih iskustava. A kakav je to svijet? To bi zahtijevalo jednu novu knjigu na tu temu pa sad ne bih ulazila dublje. (smijeh).

Foto: CROPIX

Vaš suprug je glazbenik i autor, kakav je suživot dvoje glazbenika, je li vas glazba u osnovi i spojila?

Spojila nas je ljubav, a glazba je bila veza, moj suprug je bio pozvan da dođe kao gost, gostovao je na koncertu mog tadašnjeg benda 'Funny Hill' i tako je tu nešto malo zaiskrilo, a poslije još i više. Glazba nas je spojila, znamo se čitave naše međusobne živote i ne mogu vam uopće opisati koliko je Bruno važan za moj život. Bruno je u svim mojim najljepšim i najtežim situacijama bio tu i mnoge od njih ne bih preživjela da mi on nije bio blizu. Doista sam ponizna što mi je život stavio na put jednog takvog iznimnog i dobrog čovjeka.

Majka ste dva dečka. Koliki je izazov danas odgajati djecu? Imate li klasične majčinske strahove?

Znate što, moji dečki više nisu dečki, to su mladići! Vigo je navršio 16, Jan će za koji dan navršiti 20! Biti njihova mama je najvrjednija stvar koju radim u životu, a puno sam vrijednih stvari napravila, vjerujem da ću i još neke, ali to što sam mama toj dvojici dječaka, koji su mi toliko divni i dragi i talentirani i dobri. Toliko sam sretna da smo svi na okupu, da smo svi zdravi i u ljubavi. Vjerujte mi, moju obitelj je ovo što nam se dogodilo s Janom, dodatno povezalo, iako smo uvijek bili povezani jako, ali nakon svega ovoga povezani smo na još jednoj, toliko dubljoj razini. Recimo, bila sam očarana koliko je moj mlađi sin pomagao bratu kada Jan nije mogao stati na svoje noge, Vigo ga je na svojim leđima nosio na WC. Pomagao mu je u svemu, imala sam dojam da je toliko sazrio u tih par tjedana brinući se o svome bratu. Biti majka baš tim dječacima tolika je čast i uvjerena sam da će naša djeca mene i mog muža toliko nadmašiti i kao ljudi i kao profesionalci da jedva čekam vidjeti što su nam sve ta djeca u budućnosti pripremila. Baš se tome radujem jako!

Ivana Plechinger

Bruno Kovačić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter