Velika ispovijest Ecije Ojdanić

Nakon tragičnog gubitka brata, njena privržena obitelj dodatno se zbližila. Njihova podrška nije izostala nikada, a hrabra Ecija je uspjela!


Barbara Marinović
27.02.2019.08:10
Nakon tragičnog gubitka brata, njena privržena obitelj dodatno se zbližila. Njihova podrška nije izostala nikada, a hrabra Ecija je uspjela!
Foto: Darko Tomas/CROPIX

sažeto

Glumica Ecija Ojdanić osnivačica je i ravnateljica kazališta Moruzgva koje uskoro slavi 10 godina postojanja. Tim povodom Ecija je za 100posto progovorila o počecima, sumnjama, strahovima vezanima uz projekt života


Barbara Marinović
27.02.2019.08:10

'Rad ne može ostati nezamijećen, sigurno uspijeva, bez obzira na sve otegotne okolnosti. Ono što moj tata i danas govori - poštenje se uvijek isplati, rad se uvijek isplati', priča nam Ecija Ojdanić dok s njom prelazimo temu kazališta Moruzgva, kojeg je ravnateljica i pokretačica. Možete ovu priču gledati iz više perspektiva, kako vam drago. Možete je gledati kroz prizmu uspješne priče iz Hrvatske, a kojih je, složit ćete se, sve manje. Možete je gledati i kroz prizmu priče o stanju u hrvatskoj kulturi, koje je teško i iscrpljujuće za sve one koji žele napraviti promjenu. Možete, s treće strane, gledati ovu priču i iz perspektive jedne žene koja ima strast i ljubav prema onome što radi.

Ecija Ojdanić sebe naziva šljakericom i maratonkom. Prigodno se izrazila rječnikom koji bi dobro opisao još jednu njenu ljubav - trčanje. O obitelji, braku, svom kazalištu i trčanju Ecija je govorila u velikom intervjuu za 100posto.

Cijela priča s Moruzgvom je nastala iz čistog gušta i bez imperativa 'morati'

'23.03.2009. bila je prva izvedba predstave 'Gola u kavezu' kazališta Moruzgva. Sljedeći mjesec zaista je obljetnički mjesec u Moruzgvi. Kad se osvrnem unatrag, moram biti prezadovoljna što smo u deset godina od prve predstave dosad producirali 12-ak naslova, ali ono što je još važnije što smo u tih deset godina nepoznato kazalište uspjeli napraviti značajnim nezavisnim kazalištem prepoznatim i od publike i od kritike, gradskih i državnih struktura. Put je bio prilično trnovit i da mi je netko rekao prije 10 godina da će iz te predstave izniknuti takvo nešto, mogu reći bez lažne skromnosti moćna organizacija, ja bih rekla da se najeo ludih gljiva. Stvarno sam ponosna i Moruzgvu računam pod svoje treće, odnosno četvrto dijete - ako se suprug računa pod dijete', priča Ecija kroz smijeh. 'Kao neko neplanirano dijete jer kad smo radili prvu predstavu moj motiv je bio napraviti jednu predstavu, onako kako ja mislim da bi dobra mainstream predstava trebala izgledati, međutim dogodio se uspjeh 'Gole u kavezu', a onda je jedna predstava vodila ka drugoj. To je zapravo pouka za život, cijela priča s Moruzgvom je nastala iz čistog gušta i bez imperativa 'morati' sagraditi super savršenu ustanovu, organizaciju, nezavisno kazalište. Umjetnička smo organizacija koja proizvodi predstave'.

Foto: CROPIX

Bog voli hrabre, predstava je doživjela uspjeh, deset je godina na sceni

Sve što nastaje, kaže, s viškom entuzijazma, kreativnosti i ljubavi, a s manjkom imperativa 'morati' osuđeno je na uspjeh, čak i u Hrvatskoj. Prva predstava stigla je nakon dvije godine probi po dnevnim boravcima i kuhinjama, a nastala je po predlošku Olje Runjić 'Tripice'. S njom su se povlačile i vrsne kolegice Ana Begić Tahiri i Barbara Nola, a sve s Ivanom Leom Lemom. 'Bog voli hrabre, predstava je doživjela uspjeh, deset je godina na sceni, do danas je ponekad igramo, mislim da to govori o uspjehu predstave.

'Cijeli život se borim protiv straha od neuspjeha'

Strah od neuspjeha je postojao. Ne libi se Ecija priznati da je borba sa strahom od neuspjeha prati cijelog života. 'Cijeli život se borim protiv straha od neuspjeha, valjda je tu entuzijazam prevladao, i očekivanja nisu bila velika pa se tako dogodio zapravo uspjeh i tako uspješno putovanje. Prvenstveno je prelijepo u privatnom, nezavisnom kazalištu, zato što otvara prostor kreativnosti, slobode, biranja suradnika, biranja tema, kolega, i to je ljepota rada na nezavisnoj sceni. Moje iskustvo i karakter su takvi da sam imala klaustrofobiju od pomisli da bi provela cijeli život u istoj kući. Međutim, ono što je kod nezavisnog kazališta uvijek u pitanju jest financiranje mahom iz vlastitih sredstava, i uspjeh - nemaš pravo na neuspjeh predstave. Predstava mora biti uspješna da bi se prodavala i zarađivala. To je dodatna odgovornost, ali te čini da budeš što bolji, produktivniji i da ne radiš puno grešaka', ocjenjuje glumica.

Foto: CROPIX

'Čemu sve to, imam svoj posao, dvoje male djece koji me trebaju, puno je tu živaca i nerviranja'

Još uvijek je, kaže, u smislu novca Moruzgva prije hobi nego prilika za ozbiljniju zaradu, ali je, kaže, ispunjava i kreativno i umjetnički. 'Volim glumiti i u filmu i na televiziji, ali tamo gdje je glumac glumac i gdje se tali talent jest kazalište, i preko Moruzgve sam sačuvala svoj kontakt s njim. S obzirom na to da sam ja slobodnjak, a da se institucionalna, javna kazališta sve više zatvaraju, ovako sam si ostavila prostor kreativne kazališne slobode i prostor djelovanja koji je meni dragocjen kao glumici. Samim time sam mogla opuštenije, slobodnije odlaziti u velike televizijske i filmske projekte'. Bilo je u Moruzgvi uspona i padova, a u jednoj fazi je mislila da joj sve to možda i ne treba. 'Negdje oko pete, šeste godine kad sam snimala dvije godine zaredom, a Moruzgva mi je bila u tom periodu više obveza i trošenje vlastitih financijskih sredstava jer nisam u njoj igrala. Unatoč nekim uspjesima nekako financijski je to bilo trošenje vlastitih sredstava, nisam vidjela da ljudi - Ministarstvo i Grad prepoznaju naše rezultate, a ipak bez neke doze njihovih financija, to je bilo nemoguće. Tad sam promišljala: 'Čemu sve to, imam svoj posao, dvoje male djece koji me trebaju, puno je tu živaca i nerviranja, teško je uvijek raditi čak i unatoč sjajnom timu ljudi, jasno je da treba biti prisutan u kazalištu i duhom i tijelom. Tu sam nekako pomišljala da je bolje da možda odustanem, međutim na svu sreću nisam i danas s punim ponosom slavimo proteklih deset, a veselim se i budućih barem 20'.

'Hvala svima koji su htjeli sa mnom ući u ovu avanturu, isto tako i redateljima koji rade po prijateljskim cijenama'

Trebalo je osam godina upornog rada i prijavljivanja na natječaje da bi iz Grada i Ministarstva prepoznali rezultate. 'Mi smo vrlo brzo počeli putovati po svijetu, festivalima, s predstavom 'Bobočka' smo prošli pola zemaljske kugle i skoro gdje god smo bili smo dobili nagradu što znači da su Kirgistan, Ukrajina, Moldavija, Rusija, po prvi put vidjele i čule Krležinu rečenicu i da je hrvatska kultura bila na takav način prezentirana. Ipak, osam godina rada i rasta je dovelo do toga da posljednje dvije godine primamo neka određena pristojna sredstva od kojih se može napraviti predstava i održavati sve, mi imamo troje zaposlenih ljudi, treba to sve platiti, i honorare, umjetnike, predstave, najam kombija... Ali evo, uspjeh 'Moruzgve' je dokaz da se i u Hrvatskoj može uspjeti ako se dobro i predano, vrijedno radi. Moram naglasiti da uspjeh Moruzgve mogu zahvaliti svim vrijednim umjetnicima koji su htjeli surađivati s nama jer raditi u nezavisnom kazalištu znači igrati puno', otkriva Ojdanić. Stota izvedba 'Otpisanih' u svega godinu i pol dana. Pedeseta izvedba 'Brodolomki' u svega par mjeseci... 'Hvala svima koji su htjeli sa mnom ući u ovu avanturu, isto tako i redateljima koji rade po prijateljskim cijenama. Očigledno sam okupila ljude koji su prepoznali i rade ovaj posao iz ljubavi prema kazalištu. Ovdje se radi slobodnije'.

Foto: CROPIX

'Hrvati vole gledati svoje hrvatske glumce, postoji potreba i interes za hrvatskom kulturom. Nažalost, u politici se dogodilo nešto, u političkom vrhu je kultura postala manje bitna'

Veći dio prihoda Moruzgva zaradi ipak sama sebi. 'Financiranje je trideset posto od Grada i Ministarstva, a 70 posto od vlastitih prihoda. Dakle, govori to koliko smo zapravo samoodrživi. Situacija u hrvatskoj kulturi nije lagana, da ne govorim sada o tome da se samo 0,5 posto proračuna ulaže u kulturu, da ne govorim o katastrofalnom stanju u filmu, ali mogu svjedočiti da su kazališta dupkom puna. Hrvati vole gledati svoje hrvatske glumce, postoji potreba i interes za hrvatskom kulturom. Nažalost, u politici se dogodilo nešto, u političkom vrhu je kultura postala manje bitna. Osim što to nosi identitet naroda, kultura kao takva je industrijska grana također, u kojoj se zapošljavaju ljudi, u kojoj se proizvode intelektualna vrijedna dobra koja će značiti budućnost našeg identiteta u Europskoj uniji, u sve većoj globalizaciji mislim da je ulaganje u kulturu višestruko vrijedno, isplati se materijalno i nematerijalno', rekla je Ojdanić.

Sapunice su prilika da se zaradi ozbiljniji novac

Radila je i na tri domaće sapunice te je, kaže nam, i na taj dio svoje biografije ponosna. 'Glumila sam u tri sapunice i vrlo sam ponosna na to, ne sramim se rada u sapunici, dapače, donijele su one mnogo toga hrvatskim glumcima, donijele su priliku da ostanu, izađu iz kazališta, da postanu vidljivi, da njihov rad postane vidljiv, priliku da zarade ozbiljniji novac, to je jedna mogućnost da zarade neki ozbiljniji novac, a da ne kažem da je to prilika i filmskim radnicima da zarade svoj kruh. Ja volim glumiti i u sapunicama, adrenalinski sam tip i volim utrku s vremenom i okolnostima, tu se također vidi tko je dobar, a tko nije'.

Foto: CROPIX

Trčanje kao još jedna strast

U međuvremenu je pronašla prostora i za još jednu veliku strast - trčanje. I na putovanja nosi svoje tenisice i sat, a kao prednosti ističe činjenicu da se istrčati u prirodi možeš sam - bez trenera ili partnera. 'Ima tu jednu ovisničku crtu, ne možeš prestati. Otkad je trčanje ušlo u moj životu, ja sam psihički stabilnija, fizički stabilnija na vagi, zadovoljnija. Trčanje je prostor moje meditacije, trčanje me čini ispunjenom, mirnom, sretnom. Četiri godine aktivno trčim, istrčala sam nedavno i svoj prvi maraton', dodaje glumica kojoj će kondicija sigurno dobro doći i tijekom 'Plesa sa zvijezdama' gdje će uskoro zaplesati.

Grižnja savjesti kada nije s djecom

Osim vlastitog kazališta, projekata i svega što je okupira poslovno, Ojdanić je i posvećena majka svojoj kćeri Cviti i sinu Jakovu. Ipak, kaže, grize je savjest kada poslovno mora na put. Čudno, kaže, gore joj to pada danas nego nekad, kada su bili mlađi. 'To je nevjerojatno, ali zapravo mi djeca više nedostaju, veću grižnju savjesti imam sad nego kad su ona bila mala. Sjećam se kad sam radila u sapunici, igrala predstave, igrala i u Moruzgvi, a Jakov je imao četiri godine, i ne sjećam se da me to baš tako mučilo, sjećam se i da je uvijek sve nekako ispadalo dobro. Kad sam slobodna, posvećena sam majka svojoj djeci, a kad nisam slobodna, onda imaju pomoć i tate, dadilja, baka i djedova. To je moj subjektivni osjećaj koji me nekad opere, moja grižnja savjesti koja me nekad opere, nekad se uspješnije, a nekad manje uspješno borim s time. Imam dobru, odgovornu djecu koja su takva vjerojatno jer sam ih ja tako odgajala, ali ono što te uvijek uhvati u nekim trenucima većeg napora, da si malo slabiji i onda slabosti izađu na vidjelo. A moja slabost su moja djeca, apsolutno'.

Foto: CROPIX

Cvita napravila već dva iskoraka u svijet filma

Svaka majka, dodaje, ima svojih boljih i gorih dana, ali Cvita i Jakov su jako dobra i poslušna djeca te s lakoćom prolaze kroz sve obveze, pa tako i one školske. 'Nadam se da će tako i ostati, a ono što mi je najvažnije jest da vidim da su dobri, empatični, veseli, normalni, zaigrani koliko treba - jedino kad bi malo više pomagali po kući, ja bi bila sretna, kao i majke većine djece', kroz smijeh je dodala ponosna glumica. Njena 13-godišnja Cvita imala je dva iskoraka već u svijetu filma. Igrala je u filmu 'Anka' Dejana Aćimovića, a uskoro bi trebao svijetlo dana ugledati i kratki igrani film Nine Violić. Ecija će podržati svoju kćer da se bavi onim što je čini sretnom, no smatra da je prognozirati još rano. 'Mislim da ona ima ambicija da se okuša u glumi, ali evo ona je sad sedmi razred, završava i osnovnu školu iz klavira i uopće ne ide na dramsku jer ne stigne. Strastveno pleše i hip-hop. Ona ima sklonosti, ali nije ni sama sigurna što točno hoće u životu. Ali, tko s 13 godina to točno zna? Ja sam primjerice s 13 godina htjela biti stjuardesa!'.

Svoju djecu će podržati u svemu jer smatra, priča nam Ecija, da je danas važnije no ikad raditi ono što voliš. 'U ovom kapitalističkom svijetu se sve više radi stoga je jako važno da se radi posao koji vole. Ja radim posao koji volim i za razliku od učestale predodžbe, gluma je težak fizički i psihički posao, ali ja ga ne osjećam teškim jer radim posao koji volim, a isto želim i svojoj djeci. Cvita je odlična učenica, ide joj zapravo sve i mislim da ima problem izbora. No, bolje doduše da ima pravo izbora nego da nema'.

Foto: CROPIX

Ništa bez podrške supruga!

Veliku podršku i ona ima u svojim roditeljima, ali i suprugu, redatelju Robertu Orhelu. Svoje uspjehe smatra i njegovima jer bez njegove podrške ništa ne bi bilo isto. 'Sigurna sam da se moj razvoj osobni i što se moja ispunjenost i kao glumice, producentice, majke i trkačice ne bi dogodio da nisam imala podršku svog partnera kojem ne smeta da uza sebe ima jaku partnericu, koji me potiče da radim, koji me potiče da radim što mene ispunjava i vidim da mi je u tom smislu dao da raširim krila. Svaki moj uspjeh je uvelike i njegova zasluga jer je bio zreo muškarac kojem ne smeta uspješna žena pokraj njega. Nažalost, mi smo sad već 10 godina zajedno i moramo se boriti da nađemo vrijeme za sebe. Život, obveze, djeca, dnevni rasporedi nas lome, ali nekad smo uspješniji, nekad manje u pronalasku vremena za sebe. Ono što je važno jest da kad nemamo vremena za sebe, kad zapustimo naš odnos - brzo to primijetimo. Brak na duge staze je jedna duga, duga i šahovska igra koju treba pametno igrati. Mi se trudimo da budemo na visini zadatka'.

Foto: CROPIX

Bliska dalmatinska obitelj

A obitelj joj puno znači. Odgojena je, kaže, u pravoj dalmatinskoj, privrženoj obitelji i jako je ponosna na svoj kraj - Drniš i drnišku krajinu. Bliskost je u obitelji puno značila i tijekom teškog gubitka. 'Obitelj mi jako puno znači, potječem iz prave dalmatinske, privržene obitelji. Mama, tata, sestra, bio je tu i moj brat koji je poginuo u prometnoj nesreći. To nas je još više zbližilo. Ono što sam učila od svojih roditelja jest ljubav prema djeci, obitelji, domovini, poštenju, radu, jednostavnom životu, jednostavnim ljudima oko sebe, ljubavi prema Dalmatinskoj zagori, ponosu prema kraju odakle potječeš, kod mene je to Drniš i drniška krajina, i to da se radi, što kaže moj tata - poštenje se uvijek isplati'. Ojdanić slijedi njegove savjete i riječi i s ponosom gleda na svoja postignuća. Treba, kaže, slijediti svoju zvijezdu.

'Svaki put kad padneš, trebaš ustati, provjeriti gdje krvariš, otresti koljena i krenuti dalje. Nosi te želja za ispunjenjem sna. Treba dobro odlučiti što želiš u životu i ići za tim. I ne gledati druge, ne uspoređivati se. Ići. Ići za svojom zvijezdom'.

Foto: CROPIX

Ecija Ojdanić

kazalište Moruzgva

Robert Orhel

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter