Jedva stajao na nogama

Napustio je katastar i napravio životni zaokret koji mu je donio uspjeh. Nije bilo lako: 'Ima netko i u tim siromašnijim četvrtima tko može nešto napraviti!'


Barbara Marinović
16.05.2019.08:00
Napustio je katastar i napravio životni zaokret koji mu je donio uspjeh. Nije bilo lako: 'Ima netko i u tim siromašnijim četvrtima tko može nešto napraviti!'
Foto: Darko Tomas / CROPIX

sažeto

Hari Rončević slavi 25 godina karijere u koju je ušao prilično kasno, no srećom, dovoljno na vrijeme da bi stvorio sjajnu karijeru. Bez menadžera i posebne medijske eksponiranosti, vjeruje samo u jedno - dobru pjesmu


Barbara Marinović
16.05.2019.08:00

Tugu s juga sastavio je u stihove u trenutku kada je to bilo prilično nezahvalno. Stihovi 'Buntovnika s razlogom', onoga koji 'brljavi gradom i pije na dug', vrlo su se brzo proširili, ušli u svijest i dušu onih obespravljenih, malih, uništenih turobnom zbiljom devedesetih. A nije ih bilo malo. Tada je Hari Rončević bio još uvijek geodet u jednom splitskom katastru, svirao je za prijatelje i obitelj, zarađivao nekad nešto sitno sa strane.

'Ko je ovo? Koja je ovo ekipa? Ovo je dobro', govorili su Splićani slušajući pjesmu u kafiću. Nitko ga, priča mi Hari 25 godina kasnije, nije prepoznavao. Kad bih 'ekipi do' rekao da je to njegova stvar, nisu mu vjerovali. Uvjerili su se nešto kasnije, stigla je 1994. godina i 'Getanin'. Među top ligom glazbenika koji su se i te godine predstavili na 'Melodijama hrvatskog Jadrana', praktički anonimni Rončević osvojio je prvu nagradu struke i treću nagradu publike. Dobio je ugovor na tri albuma i odlučio se u potpunosti posvetiti glazbi. Karijeru geodeta tada je ostavio i odlučio u 32. godini života slijediti svoj san. 

25 godina karijere slavi u Domu sportova

Uspio je, san je odsanjao, iza njega je četvrt stoljeća uspješne karijere, koju gradi beskompromisno. Priznaje nam, nekad je i previše tvrdoglav bio. No, kompromisa nema. Ako nešto ne valja, ako on sam nije sretan - publici to neće ni predstavljati.

Sreli smo se u njegovom kvartovskom kafiću, a prije intervjua kombinirao je izvedivost jednog humanitarnog koncerta. Neformalno i neslužbeno mi govori da ga veseli pomoći ljudima i da ima to neko svoje pravilo pomaganja drugome ako nekako može. Intervjue najčešće daje onda kada je to potrebno zbog posla, koncerta, projekta. Svjestan je, kaže, da radi za ljude pa ih nekako o svojim aktivnostima mora i obavijestiti. Ovoga puta povod je velik, u zagrebačkoj Domu sportova 17. svibnja slavi 25 godina karijere. Prilika je to da se prisjetimo svega što je napravio do sada, ali i da zavirimo u onaj privatniji dio života.

Foto: Livio Andrijic / CROPIX

I tu je ovaj tipični Dalmatinac netipičan. Od djetinjstva je sa svojom Nelsi, nesklon je skandalima i obiteljskim dramama, a na svoja dva sina iznimno je ponosan. 'Ma, samo da su meni oni normalni i pošteni ljudi', govori Hari. Zanimalo nas je za početak što čeka ekipu koja stiže u Dom sportova.

Rituala ni treme nema - iako ga je na početku 'obarala' s nogu

'Može očekivati sve što je vidjela na mojim koncertima, samo što će ovo prvi put biti u Domu sportova i bina, sve skupa će produkcijski biti ljepše i bolje. Nadam se da će biti bolje i drugačije nego inače. Pjesme će biti uvijek iste, s tim da ovaj put imam dva gosta u bendu - Tea Brajčića i Vinka Didovića, koji će svirati malo klavijature, malo harmoniku. Teo će biti i prateći vokal. Četveročlani bend koji je stalno sa mnom bit će tu i ovaj put. Gosti - klapa Cambi iz Kaštela, Neno Belan i još jedno iznenađenje koje zasad neću otkrivati! Nadam se da će biti poseban koncert, iako je svaki koncert priča za sebe', priča Rončević.

Nema nekih posebnih rituala pred velike koncerte. Ispija kavu za kavom i druži se s ljudima, ništa mu ne remeti pretjerano njegovu svakodnevicu. 'Imam rituale kao i uvijek, popijem tri kave ujutro, izađem popričati s ljudima, kava mi je izlika da izađem među ljude. Sve ovo ostalo što imam, svakodnevne obaveze doma, sve to obavljam... Prošli tjedan sam u Splitu odradio pripreme s bendom, a sam sa sobom se psihički ništa posebno ne pripremam. Jedino što odrađujem intervjue, malo aktivnosti pred koncerte kako bi se ljudi upoznali s tim što se planira i događa. Treme nema, prihvaćam sve kako je, to je sudbina, ne može se od toga pobjeći'.

Foto: Livio Andrijic / CROPIX

Počeci su bili znatno drugačiji. Toliko da 'Getanina' na Melodijama hrvatskog Jadrana nije mogao izvoditi dok stoji na nogama, morao je sjediti, koljena su previše klecala. 'U početku je bila prisutna, ma kako ne? Nikad nisi pjevao pred ljudima, onda najednom dođeš, pjevaš pred njih dvije tisuće na Splitskom festivalu, na Melodijama Jadrana... Plus, snima televizija na kojoj nikad nisam bio, kad sve to prođe kroz glavu, normalno da se ne možeš osjećati normalno i da je trema velika. Toliko velika da sam na prvom nastupu morao sjediti koliko su mi se tresla koljena. Ali, normalno, to sve prođe, s godinama se stekne iskustvo. Kamere i mnoštvo ljudi ti više nije problem, to je ono što radiš, shvatiš ili barem vjeruješ da je ono što radiš dobro i onda ako ljudi još dobro reagiraju, guštaju, onda nemaš više razloga, opustiš se. Greške su sastavni dio života, nasmiješ se, najnormalnije kažeš da si 'falija' i da ćemo ponoviti'.

Dijete iz geta

U svijet glazbe, sam će reći, pomalo je zalutao. Nitko u obitelji nije imao afinitete za glazbom, nije ga nitko nagovarao ili tjerao na taj svijet. 'Nije nitko u obitelji imao takvih aspiracija, nisam ni ja, što je najsmješnije. Općenito nisam mislio o ovome. I danas mislim da sam prolazan i da ta inspiracija koja je došla do mene, može i otići. Možda ću još puno toga napraviti, možda ništa neću. Roditelji su se iznenadili kad sam došao na festival koji su oni gledali cijeli život. Kad sam pobijedio, opet su se iznenadili. Zavrtili smo tu večer janjca da proslavimo', smije se Hari.

Zanima nas 'Getanin', bolna je priča iza singla. 'Priča je teška ljudima koji to nikad nisu prošli, onima koji jesu to predstavlja jedno licemjerje i bahatost od strane ljudi koji su kao bili iznad pa nisu prihvaćali da ima netko i u tim siromašnijim četvrtima tko može nešto napraviti i reći na jedan takav način kao što sam ja. Bilo je to nešto drugačije, izvanserijski, dotad se ništa na festivalima nije takvo nešto pojavilo. Prethodio je 'Buntovnik s razlogom' koji je u Splitu tad bio prilično popularan, iako me nitko nije znao. Ljudi su komentirali da je stvar bomba, pitali se koja je to ekipa iza nje. Ja sjedim do njih u kafiću i govorim im: 'Ja'. Oni nisu vjerovali. Do 'Getanina' me nitko nije percipirao ozbiljno, što je najgore - ni ja sam sebe nisam shvaćao ozbiljno. 'Buntovnik' je potpuno autobiografski singl, 'Getanin' na pola zato što ja jesam iz geta, rodio sam se u getu, ali nije se to dogodilo. Iskoristio sam maštu da pojačam dramu', sjeća se Hari. Odrastao je na Azri, Ribljoj čorbi i mnoštvu stranih bendova.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Samom sebi danas bi, da može, dao te 1994. jedan savjet. 'Rekao bih tom Hariju da bude malo popustljiviji i fleksibilniji. Ja sam stvarno bio jako krut oko svojih stavova prvih 10-ak godina bavljenja glazbom. Normalno, čovjek s vremenom shvati da mora prihvatiti i tuđe sugestije, ako imaju smisla. Promijenio bih to, počeo bih odmah prihvaćati neke savjete sa strane. Rekao bih mu da nije najpametniji. U početku sam mislio da nema nitko pametniji od mene'.

Od katastra do velike karijere i ljubavi s Nelsi

'Zadovoljan sam u glazbenom smislu, ostvario sam se kao autor u onome gdje sam krenuo, mada ni sam to nisam htio, već me vodila neka viša sila. Ja to nisam birao, biralo je mene. Jako čudno je to sve krenulo, s 32 godine sam počeo pisati pjesme. To je dosta kasno, jer dotad ništa nisam pisao. Iznenadilo me što tolike pjesme iz mene izlaze. Teško je objasniti kako i što, ali to je sudbina, tako je kako je. Prije toga sam radio u katastru, i to bih ponovio. Trebalo je nešto raditi, oženio sam se tada, svirao samo za prijatelje i ekipu, nisam razmišljao o tome tada. Tako da, kako ne, ponovio bih i to - išao raditi ono za što sam se školovao, za geodeta. Normalno da je ovaj drugi dio života puno bolji za mene i za moju obitelj', sjeća se svojih početaka i govori nam koliko je sretan sa svime kad podvuče crtu.

Srednjoškolska veza prerasla u veliku ljubavnu priču

Ne može sve svoje pjesme povezati sa sobom samim, neke imaju autobiografske elemente, druge su jednostavno impresije svijeta u kojem živi, ljudi kojima je okružen, sudbina koje osluškuje i koje do njega dođu. Ipak, priznaje, svojoj supruzi posvetio je neke od svojih najljepših pjesama. 'Ja sam Nelsi upoznao sa 17 godina, ona je imala 15 i pol, upoznali smo se u srednjoj školi i od onda smo zajedno. Oženio sam se s 24 godine, a 91. smo dobili prvo dijete, 95. drugo. Sve te godine su prošle u velikoj ljubavi i povjerenju, što je do dan danas prisutno u našoj vezi. Odgajali smo i živjeli za djecu. Sve naše želje i uspjesi bili su usmjereni zbog djece, odgoja i osiguranja neke budućnosti njihove. Ona je završila ekonomiju, ja nisam završio fakultet. Radio sam devet godina u katastru, a ona je tada tražila svoj put. 1994. je ušla u osiguravajuće društvo gdje je brzo napredovala jer je, ono što se kaže, žena zmaj u poslu. Nekako smo se uspjeli uskladiti familijarno i poslovno. Normalno, nije bilo lako ni njoj ni nikom. Iz Kaštela smo zbog posla njenog morali odseliti jer se sjedište firme preselilo u Zagreb. Bilo je ono, što sad, ako želiš nastaviti - moraš seliti. Tako je i bilo. Sad smo tu, kad ćemo se vratiti - ne znam. Ona je otad promijenila tri tvrtke tu, njen posao je stvarno imao velike uspone, veće nego ja', priča i dodaje da glazbi jednostavno ne možeš staviti materijalno obilježje, ne možeš je tako vrednovati pa je teško vlastite uspjehe uspoređivati s tuđima.

Ponos na sinove

Selidba u Zagreb nije im lako pala, ali kaže, prilagodba je zapravo prošla i nježnije nego što je očekivao. Stan su u uzeli na kredit i stigli u grad s dva sina. Danas je stariji sin ponovno u Splitu, dok mlađi završava fakultet. 'Najponosniji sam na njih što su normalni, jedan normalniji dio ovog društva, iako ih dosta ima. Upoznavajući i njihove prijatelje vidim da su normalni ljudi. Nažalost, nemaju priliku da svoju normalnost i volju pokažu u ovoj državi. Ne samo u ovoj državi, takva je globalna politika, svugdje u svijetu. Ovi što idu vani teško se mogu dokazati u onom čemu su dobri. Ni oni, kao ni svi ostali neće imati podršku društva, ali eto, imaju moju podršku. Imaju sreću da imaju podršku, mene, da rade što god žele. Bitno mi je samo da su oni meni normalni i pošteni, tako sam ih odgajao. Jer, kao što sam i ja uvijek bio takav, smatrao sam uvijek da se to vrati na neki način. Zlima se vrati lošem, tko u to ne vjeruje, griješi'.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Iako je svirao u predizbornim kampanjama raznih političkih opcija, sam u Hrvatskoj ne vidi nijednu stranku u koju bi ušao. 'Ne sviram ja za stranku, nego za lovu. To je cijela priča. Nitko me nikad nije pitao da uđem u politiku, a kad bih mogao birati gdje bih išao - takve stranke u Hrvatskoj nema. Kakve vrijednosti imam? Volim socijalno društvo koje će voditi brigu o svojim građanima, svojim državljanima. Koje će misliti na svoju djecu, i na svoju i na moju, koje će se brinuti o ljudima. Tko može imati - neka ima, ali neka ima i onaj koji ne može toliko. Socijalna osviještenost prije svega, da ne gledamo gladne građane i penzionere koji kopaju po smeću. Djecu koja ostvaruju svoje snove. Društvo koje će garantirati posao djeci. Kako će se zvati takva stranka - tako svejedno', komentira Rončević.

Propast festivala i dolazak novog glazbenog doba

Tijekom karijere ostvario je i sjajne suradnje, ističu se tu imena Olivera Dragojevića i Doris Dragović. Na pitanje ima li nešto u tom dalmatinskom podneblju iz kojeg dolaze najbolji hrvatski vokali, Rončević je suzdržan. Kaže da je tajna i u festivalima koji su nekad bili popularni i prisutni. Vremena su se, kaže, promijenila i ne zna je li perjanica hrvatske glazbe i dalje dalmatinskog podrijetla. 'Činjenica je, to što ste rekli, da Dalmacija ima predivnih vokala i muških i ženskih, i da smo muzikalniji - ne mogu sad reći generalno jer ima ljudi i u Zagrebu, Rijeci, Osijeku koji divno pjevaju, ne bih generalizirao, ali dugo vremena smo bili perjanica hrvatske glazbe, a sad se to polako mijenja. Nekad je Split imao taj festival koji je bio jako popularan, pa se sve to malo izgubilo, festivali više nisu zanimljivi... Količina medijskog prostora koji dobivaju ljudi iz Splita, odnosno Dalmacije, je jako mala jer za svako pojavljivanje na televiziji ti moraš snositi velike troškove dolaska u Zagreb, spavanja... Ljudi su limitirani u smislu pojavljivanja. A ako te nema, onda te nitko ne vidi i ne čuje'. Dodaje da puno toga ovisi i o menadžerima koji stoje iza izvođača. 'Ja menadžera nemam, nisam ga nikad imao', dobacuje usput dokazujući još jednom koliko je kompletan glazbenik.

'Festivali su propali jer je takvo vrijeme došlo jednostavno. Ljudi su se zainteresirali za neku drugu vrstu glazbe, imamo tu i housea i narodnjaka, imamo svega. Vremena su nosila svoje, a sve to nećete naći na festivalima. Festival je bio izlog iz kojeg će netko odabrati što mu se sviđa. Ja narodnjake ne slušam, nisam nikad, u mojoj kući se to nikad nije slušalo niti će se slušati. Nemam doticaja s ljudima koji to slušaju, društvo s kojim se družim ne sluša ih, ne idem po takvim mjestima. Ona na koja idem to ne puštaju i ne slušaju, totalno sam se izolirao iz toga. Znam samo da se meni to ne sviđa. A kome se sviđa - nemam ništa protiv', dodaje o razlozima propadanja tog svojevrsnog glazbenog izloga.

Foto: Zeljko Sop / CROPIX

Sjećanje na Olivera

Prisjetili smo se i velikog Olivera, kojem je Hari poklonio tri pjesme, a znali su zajedno i nastupati. Hari je uvjeren da se takav glazbenik više neće roditi. 'Olivera pamtim kao jednog osebujnog čovjeka, bio je jako duhovit što obožavam kod ljudi. Mentalitetom smo bili jako slični i nasmijali smo se puno puta. Najviše smo se družili u Split Stars Teamu kad smo zajedno putovali i skupljali novac za bolnice, kroz ta putovanja sam ga upoznao, bio je uvijek normalan, jednostavan, sličan kao i svi mi ostali. Osim što je iznad svih bio po pjevanju i osjećaju za muziku. Tu je bio iznadprosječan i teško da će se više takav roditi'.

Pitamo ga kako to da poklanja pjesme i kako ide stvaralački proces? Otkriva nam kako nekad zna napraviti tri, četiri pjesme u par dana, a onda tjednima ništa. 'Nije to ništa teško ili komplicirano, barem ne meni. Ako vidiš da ne ide, ostaviš i ideš za nekim drugim poslom. Neke pjesme napišem, pa ako shvatim da 'nisu moje' čuvam ih i poklonim nekom ako me traži ili ako ja mislim da ima smisla'.

Smatraju ga, pričamo za kraj, jednim od najcjenjenijih domaćih kantautora današnjice. 'Mene? Najcjenjenijim? 'Najcjenjeniji me podsjeća na neku cijenu, ne bih rekao da sam takav, mislim da ima drugih koji su cjenjeniji, nisam siguran. Gdje pripadam? Smatram da imam pjesme za vrh. A sad, pjesma sama pronađe ili ne pronađe', zaključuje Rončević. Povodom 25 godina karijere nastupit će i u Kaštelima, a s klapom Cambi pripremio je duet s kojim ide na Splitski festival. 'Meni je pjesma lijepa, sad hoće li se svidjeti publici - kako Bog da', zaključuje osebujni Hari.

Hari Rončević

melodije hrvatskog jadrana

getanin

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter