KRIZA MLADIH GODINA GALE SVILAN

'Moja sramotna tajna je da obožavam emisiju 'Ljubav je na selu'. Negdje duboko u sebi svjesni smo da se ismijavamo mentalnom invaliditetu'


Gala Svilan
18.02.2019.11:00
'Moja sramotna tajna je da obožavam emisiju 'Ljubav je na selu'. Negdje duboko u sebi svjesni smo da se ismijavamo mentalnom invaliditetu'
Foto: Neja Markicevic / CROPIX

sažeto

Gala Svilan ovoga puta oštro, iskreno i 'u sridu' o reality formatima


Gala Svilan
18.02.2019.11:00

Imam jednu sramotnu tajnu koju vam moram otkriti. Kada se u društvu potegne ta tema, najvjerojatnije ću se ponašati kao i na tjelesnom u osnovnoj školi. Kada bi nas učitelj poredao u red, prozivajući redom imena, tko danas igra rukomet, a tko vježba kolut u nazad. Moja guzica nije koncipirana da se nalazi ispod moje glave. Mrzila sam kolut i vječno bih pokušavala izbjeći prisustvovanje u vježbi. Taktika se svela na ignoriranje učiteljeve prisutnosti i gledanja u strop. Ako ja njega ne vidim, ne vidi ni on mene i neće me prozvati.

Isto tako se ponašam i danas među prijateljima u birtiji kada se potegne tema za koju se ne želim izjasniti. Buljim u strop i pravim se da ne postoje. Moje godine su izrazito nezrele za moje ponašanje.

Loša taktika. 'I Gala, kaj ti misliš o reality showovima?'

Pas mater.

Moja sramotna tajna je da obožavam emisiju 'Ljubav je na selu'. Reality show koji iz milja volim nazivati rurality, vrti se oko želje sudionika da pronađu pravu ljubavi. Zapravo vam ne moram ni objašnjavati, sigurna sam da svi znate za show, ali se pravite mutavi kao i ja kada se pokrene rasprava. No, za razliku od većine, moja sramota se svodi na nešto drugo.


Moraliziranja u krug oko etičnosti reality showova najčešće se svodi na polemiku koliko je primjereno da se od ljudskih života radi cirkus samo iz želje za boljom gledanošću i profitabilnosti. Gdje se izgubila uloga i odgovornost medija za edukacijom gledatelja?

Osobno sam veliki zagovornik ideje da je svako biće odgovorno za samog sebe. Ne smatram da me mediji moraju odgajati i da mi je u 21. stoljeću zahvaljujući internetu dostupna dovoljno široka lepeza informacija, sadržaja, vremena i da sam sama odgovorna s čime ću se trovati ili educirati. (naravno treba napraviti distinkciju da ovdje pričamo o privatnim, a ne javnim servisima)

Jednako tako, vjerujem da u takve showove ulaze odgovorne odrasle osobe i da nitko drugi ne treba snositi odgovornost za daljnje posljedice.

I tu za mene prestaje rasprava.

Za vrijeme faksa i sama sam dobila jedan takav poziv. Tijekom pauze između predavanja zazvonio mi je telefon. Mlada gospodična veselim glasom mi je obznanila kako sam odabrana za sljedeću sezonu Survivora i to ne bilo kakvog, već celebrity izdanja. Postavila mi je, po njima retoričko pitanje, zatvorenog oblika: 'Hoćeš li nam se pridružiti', bez imalo sumnje da će s druge strane dobiti potvrdan odgovor. Na sreću nikada nisam imala interes za prisustvovanjem, ali niti kilažu za pohvaliti se na malim ekranima.

No uz ove mnogobrojne verbalne masturbacije, moja sramota zbog reality showova proizlazi pak iz jednog potpuno drugog izvora. Cilj svake emisije s reality elementom zapravo se svodi na vješto prikriveno ismijavanje glavnih antagonista s ciljem da publici probudimo osjećaj veće vrijednosti. Vješta igra podilaženju emocijama i kompleksima uštrb ljudi na ekranu. Ovdje nije samo riječ o realityju već i na sve popularniji trend kreiranja javnih persona koje besramno razvlačimo po naslovnicama novina nesvjesni koliku sramotu radimo sebi, a ne njima.

Oduvijek sam podržavala ismijavanje zatucanih i neinformiranih budala, pogotovo ako isti podržavaju mržnju prema ostalima koji odskaču iz njihove definicije normalnog. Upravo takve karikature redovno i postanu glavnim akterima reality emisija, ali i naša svakodnevica u stvarnom životu. S javnim ismijavanjem takvih Cromanjonaca, sam completely fine. https://www.merriam-webster.com/dictionary/idiot

No, jedna stvar prolazi gotovo neprimjetno pored nas, stvar u kojoj se i sama znam uloviti i zbog koje me sram, jest ismijavanje ljudi koji to ne zaslužuju. Među svojim sudionicima, reality showovi uvijek će imati i par osoba koje u nama istovremeno uzrokuju smijeh, ali i žaljenje.

Smijemo se njihovim glupim izjavama i potezima, klimamo glavom u nevjerici kako netko može biti toliko glup, a negdje duboko u sebi svjesni smo da se ismijavamo mentalnim invaliditetu. Njihova hendikepiranost nije u kolicima, ona nije vidljivi, tjelesni defekt, već onaj na emocionalnoj i psihičkoj razini. Smatramo da je OK smijati se u lice osobi s potrebama, samo zato što njezin hendikep nije vidljiv na prvu.

Ako bi se itko otvoreno nasmijao osobi koja je ostala bez oka, ruku ili je u invalidskim kolicima u medijima bi, potpuno opravdano, nastupio moralni cirkus. Tjednima bi se raspravljamo što se dogodilo s civilizacijom, organizirali bi se otvoreni paneli o odgovornosti društva, gdje smo pošli u krivu s odgojem naše djece.

Sve ovo navedeno, ne vrijedi za ljude čiji invaliditet je na psihičkoj razini. Ne bih željela otvoreno ispisivati imena ljudi koje gledamo na ekranima, čije izjave jasno daju do znanja da se ne radi samo o gluposti i needuciranosti, već o ozbiljnom psihičkom problemu. No, da su oni prisutni, jesu.

Svakog dana, kada upalimo TV smijemo se i rugamo invalidima, koji nisu krivi za svoju sudbinu i što je još gore, nisu ni svjesni što im zapravo radimo.

Ako nikada niste, ovaj tjedan pogledajte film Ted Browninga 'The Freaks' iz 1932. Radnja se odvija u cirkusu gdje glavne zvijezde nisu životinje već čudaci. Ljudi koji su zbog svojih tjelesnih deformacija, nazvani čudovištima i protjerani iz društva. Film je sniman s ciljem da osvijesti monstruoznu povijest našeg društva, da nas osvijesti da invalidi nisu čudovišta već ljudi s egzistencijalnim i emocionalnim potrebama, baš kao i mi. Jedino što se promijenilo jest da smo čudake preselili iz cirkusa na televizijske ekrane.

Ako ste misli da čudovišta ne postoje, prevarili ste se. Najveća čudovišta nisu oni, nego mi. Ako ne postojimo mi, ne postoje ni oni. Kao što sam ja zatvarala oči ne bi li pobjegla od pogleda učitelja tjelesnog, tako i mi danas gledamo, ali istovremeno ne vidimo što nam se nalazi na ekranima. I nastavljamo se smijati.

Gala Svilan

kriza mladih godina Gale Svilan

newsletter

Prijavite se na Newsletter