Mi sjećamo se: Branko Črnac Tusta

O njemu se pišu knjige i snimaju filmovi: 'Naša crvena zvijezda najviše je smetala onima koji se udvaraju svim režimima, a Tusta je bio istinski antifašist i borac za jednakost'


Ines Madunić
25.07.2019.08:00
O njemu se pišu knjige i snimaju filmovi: 'Naša crvena zvijezda najviše je smetala onima koji se udvaraju svim režimima, a Tusta je bio istinski antifašist i borac za jednakost'
Promo

sažeto

Pričali smo s nekadašnjim basistom KUD Idijota, Nenadom Marjanovićem Fricom o prijateljstvu s Tustom i njegovim godinama s bendom


Ines Madunić
25.07.2019.08:00

Na Motovun film festivalu, koji je počeo u utorak, a traje do subote, 27. srpnja, jedan od filmova koji je privukao puno pažnje svakako je onaj Andreja Korovljeva, "Tusta", biografija Branka Črnca. Frontmen i pjevač pulske punk grupe KUD Idijoti još je za života postao legenda.

U Puli su ga svi znali kao sindikalnog vođu radnika brodogradilišta Uljanik, kao i okorjelog pankera, antifašista i borca za jednakost svih. A nakon što su Idijoti sredinom osamdesetih počeli svirati po cijeloj Jugoslaviji, tako su ga upoznali i zapamtili i svi narodi i narodnosti nekadašnje države.

"Ovo je film koji kroz veliku i burnu karijeru karizmatičnog borca za slobodu, kroz glazbu KUD Idijota koja predstavlja i predstavljat će zadnju liniju fronte, priča specifičnu rock'n'roll priču svima nama koji pamtimo i vjerujemo da je bolji svijet moguć", rekao je redatelj Korovljev, čiji će se film, nakon premijere u Motovunu, u nezavisnim hrvatskim kinima početi prikazivati na jesen, od kraja rujna.

A osim filma, o kultnom pulskom punk bendu progovorio je u knjizi i jedan bivši član.

Nenad Marjanović, poznatiji kao Dr. Fric, bio je basist Idijota od 1985. do 2000. godine, dakle član je slavne postave benda u kojoj su napravili najveći proboj i najveće uspjehe: Tusta, Ptica, Sale i Fric.

Njegova knjiga "Moj život s idi(j)otima" nedavno je izašla, a napominje kako se ne radi o biografiji benda, nego o onome što je s njima doživio.

Tusti je bio prijatelj, kum na vjenčanju, kolega iz benda, a za 100posto je (ukratko) ispričao kako je izgledao njegov život s Idijotima.

Kad ste upoznali Branka Črnca Tustu i kad ste i kako postali član KUD Idijota?

Branka znam od moje najranije mladosti, a počeli smo zajedno svirati početkom 1985. godine. Te smo godine Diego Bosusco-Ptica, Tusta i ja postali članovi KUD-a Idijoti i od tada pa do moga odlaska iz benda nismo se prestajali družiti. Bio sam mu i vjenčani kum, dugo godinama smo bili ratni drugovi i prijatelji i zajedno smo stvarali KUD Idijote, a onda smo se počekom 2000. godine razišli.

Saša Šuster/Cropix

Napisali ste knjigu o tom vremenu u bendu. Kad ste je počeli pisati i zašto?

Knjigu sam započinjao pisati nekoliko puta i namjera mi nije bila pisati biografiju benda jer to jednostavno ne mogu, nisam sve vrijeme bio član benda. U Idijotima mogu pisati iz perioda 1985.-2000., to jesu najplodonosnije godine benda, gotovo sve albume snimili smo u tom periodu tako da sam što se muzike tiče pisao o tom periodu.

A tema moje knjige je sve ono kroz što sam prolazio kao član benda. To su bile turbulentne godine, gasila se jedna država, uspostavljana je druga. Desio nam se krvavi rat, a mi smo bili u naponu kreativne snage, našli smo se na cesti, bili smo svjedoci svega toga, tako da je to svojevrsni ratni dnevnik jednog rokera.

Antifašizam je uvijek bio važan identifikacijski faktor za KUD Idijote. Gledajući iz današnje perspektive, mislite li da je to bilo subverzivno? Da se KUD Idijoti danas pojave na sceni, mislite li da bi bili subverzivan bend?

Teško mi je zamisliti što bismo bili da smo danas na početku karijere. Jedno je sigurno, bili bismo punk bend i bili bismo antifašisti. A sve ostalo mi je teško zamišljati, danas su skroz druga vremena. Ja sam taman naučio kako snimati ploče, kako doprijeti do publike, bilo je to oranje, težak rad, non-stop terenska bitka. Mi smo obilazili klubove po brdovitom Balkanu, bez kilometra autoputa, do publike smo dolazili na teren skoro pa pješke.

Ovo danas je virtualno putovanje, uživo sviraš jedino ako se isfuraš virtualno. Mi smo publiku osvajali jednog po jednog, svirajući često i besplatno. Kasnije smo živjeli od muzike, mogu reći solidno živjeli od muzike. Stvarno nemam pojma što bi bilo da danas gradimo karijeru.

Zbog loga crvene zvijezde imali ste problema za vrijeme komunizma, ali i u neovisnoj Hrvatskoj. Zašto, što ste sve zbog toga doživjeli i kako ste se nosili s time?

Mi smo ponašali normalno, ovi koji su mijenjali ikonografiju, oni su imali problema s nama. Imali smo zvijezdu i u Jugoslaviji, ali smo je zadržali i u Hrvatskoj. Pa meni je nenormalno pretvarati dinare u žetone kao što je to radio Jura Stublić, zašto bih mijenjao simbole, riječi, pa boli me kurac ako nekome smeta. A najgore je što je iste smetala ta zvijezda, one pizde koji se udvaraju svim režimima. Oni su ludjeli zbog naše zvijezde, oni koji su bili zadrti komunisti, njima je smetala ta ikonografija.

Koji vam je nastup s KUD Idijotima ostao najviše u sjećanju?

Koncert s Ramonesima u hali Tivoli u Ljubljani, prvi i zadnji koncert u Sarajevu... Teško je odrediti, bilo je puno odličnih koncerata…

Tusta je radio u Uljaniku. Koliko je to bio važan dio njegove osobnosti i života?

Tusta je moderni simbol Uljanika, kada je Uljanik otišao u stečaj plakao sam, najviše zbog njega, znam koliko mu je Uljanik bio bitan. Uljanik je dio našeg identiteta, dio svih nas koji smo rođeni u Puli i svih onih koji vole Pulu. To vam je kao da vam umre netko od obitelji, nije to ničija prčija, nema tu ekonomije, to je emocija. Popizdio sam svaki puta kada bi Uljanik uspoređivali s lancima trgovina, njih su spašavali, a nas su pustili da se udavimo. Tusta je bio sindikalista, veliki radnik i simbol Uljanika koji je uništen. Neka se zna da je Uljanik sve režime nadživio, ali ovaj čobanski nije.

Anamarija Vartabedijan

Kako gledate na današnju situaciju s Uljanikom i drugim brodogradilištima u Hrvatskoj?

Gledam kao vrhunac radničke nemoći, gledam sve kao torturu najmračnijeg kapitalizma nad radnicima, tužan sam i ogorčen.

Svirali ste kao predgrupa Ramonesima. Kako ste se osjećali tada i kako je izgledao koncert? Jeste li upoznali bend?

Već sam ranije rekao da mi je to najdraži koncert. Upoznali smo se formalno, ali mislim da su nas zapamtili, bili smo jako dobri, taj se dan sve poklopilo, mi smo briljirali i oni nisu krili oduševljenje atmosferom koja je vladala na koncertu, stajali su sa strane i gledali ludilo koje je nastalo kada smo počeli svirati.

Kako ste proživljavali Domovinski rat? Tustu su i napali fizički, kako je on to doživio i kako je to doživio ostatak benda?

A s obzirom što su ljudi doživljavali, to što smo mi prošli je smijurija. Mi smo iz perspektive Istre pokušali zadržati zdrav razum, kritizirali smo sve ono nenormalno što se događalo kod nas, nismo se petljali u tuđa dvorišta. Ponosan sam na našu ulogu tijekom rata, bili smo antiratni bend, ljudi koji su se zalagali za mir, toleranciju, suživot… Teško smo se nosili s ratnim strahotama i mržnjom.

Nastupili ste u Beogradu kao prvi hrvatski bend nakon rata. Sjećate li se tog koncerta, kako je sve izgledalo i jeste li bili kritizirani u Hrvatskoj zbog toga?

Moj kolega Ptica i ja napustili smo bend prije tog koncerta. Istine radi, započeli smo pregovore oko te svirke, mislim da je prije Beograda bio dogovaran Novi Sad, ali mi smo napustili bend neposredno prije okončanja tih dogovora. Moram priznati da mi je to najveća rupa u karijeri, žao mi je da nismo odsvirali ta dva koncerta u onoj postavi koja je iznijela najveći teret. Od diskografije pa do tereta rata, bilo bi pravedno da smo to odsvirali u onoj najpoznatijoj postavi, no život je takav, on melje i nikoga ne pita što da mu donese. Ali neka, važno je da su KUD Idijoti bili prvi tamo.

Koji je bio razlog vašeg izlaska iz benda?

Prije svega međusobno zasićenje, pojeo nas je rat, a naša ljubav se jednostavno ugasila. Više nismo bili prijatelji koji su spremni poginuti jedan za drugoga, muzika mi je dosadila. Ne toliko muzika koliko sve ono oko nje, kasni koncerti, loša tehnika, gašenje klubova, dominacija seljačizma, sve mi se to smučilo… Ptica i ja imali smo još masu izazova kojima smo se posvetili.

Kako je bend doživio Tustinu bolest i smrt?

Mi smo već bili izvan benda, ali znam da nas je njegova bolest bar na neko vrijeme opet povezala, ima tu neke simbolike, još jedan dokaz kakva je Tusta bio veličina.

Saša Šuster/Cropix

Na Motovun film festivalu prikazat će se dokumentarni film o Tusti i KUD Idijotima. Jeste li ga pogledali?

Nisam, imao sam link, ali sam pustio do Motovuna. Želim ga pogledati u ambijentu veličanstvenog Motovuna, siguran sam da je naš sugrađanin Andrej Korovljev u film unio emociju, on je dio te naše Pule, tog Uljanika, tih KUD Idijota, siguran sam da je napravio odličan film.

Što biste voljeli da javnost zna o Tusti i KUD Idijotima?

Pa prije svega da je Branko bio dobar čovjek, to je iznad svega. Tek onda najbolji punk frontmen na Balkanu, ljevičar, istinski borac za jednakost ljudi, čovjek koji je bio spreman dati svoj život za sve obespravljene, za sve vrste manjina…

Koja bi pjesma KUD Idijota najbolje opisala današnje stanje u hrvatskom društvu?

Glupost je neuništiva.

Za kraj – možete li u jednoj rečenici opisati kakav je bio život s Idijotima?

Život s muzičkim Idijotima bio je moj život, tu sam izgradio sebe i sve što sam kasnije radio, a život s ostalim idi(j)otima se nastavlja, 'ali nije to još gotovo…', kaže jedan naš stih.

Scena intervju

Branko Črnac Tusta

KUD Idijoti

Nenad Marjanović Dr. Fric

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter