Slavna Hrvatica zgrozila se scenama na ljetovanju

Ostavljaju korištene uloške, cigarete, užeglu hranu...'Na plažu dopliva i svježa kakica jer je nekog baš stisnulo u moru pa ju je s lakoćom ispustio'


100posto
15.08.2019.17:00
Ostavljaju korištene uloške, cigarete, užeglu hranu...'Na plažu dopliva i svježa kakica jer je nekog baš stisnulo u moru pa ju je s lakoćom ispustio'
Foto: Instagram

sažeto

Paola Valić Bekić ovog puta piše o ljepotama otoka Brača, ali i svemu što staje na put toj velikoj i netaknutoj prirodi


100posto
15.08.2019.17:00

Ljeto je vrijeme posebnog opuštanja i prebiranja po mislima. Naviru mi sjećanja kad sam bila klinka, negdje baš u kolovozu osjećala bih uvijek neku neobjašnjivu nostalgiju od rastanka s morem, suncem i mojim perajama. Niti povratak u školske klupe koji sam s uzbuđenjem čekala nije mogao odagnati taj osjećaj. Evo, i danas, kolovoz je tu, a rujan za petama. Da sam barem tada imala pojam koliko je lijepo biti malen, bez briga i zadataka, kad ti roditelji misle umjesto tebe... Šteta, baš šteta nekih životnih radosti i prilika postanemo svjesni kad nam više ne mogu poslužiti.

Kipući kolovoz s pokojom neverom dočekala sam na otoku Braču. Taj otok, onako poseban, još se uvijek uspio oduprijeti betonu i velikim zdanjima koja nas guše. Južna Dalmacija je, uopće, po mnogočemu, drugačija od ostalih morskih i otočkih ljepotica našeg Jadrana.

Iskreno, Brač je famozan; ima tu neku posebnu vibru, mirise, jarke boje mora i zelenila, posebnu ljepotu kamena i mirisa samoniklog bilja koji se širi cijelim otokom. Cvrčci su ovdje neumorni. Rade prekovremeno i nakon zalaska sunca. Sve su mi to dobrodošle savršene umirujuće svirke za dušu i tijelo. To neko posebno, gusto i 'debelo' more ovdje je poput plavozelenog želea; vjerujem da to ima veze s gustoćom soli. Štogod bilo otok Brač ima 'ono nešto'. Onu tajnu čaroliju da te osvoji na prvu. Ako su drugi otoci biseri, on je dijamant našeg mora.

Otok koji vam ispunjava želje. Evo, na trajektu iz Splita prema Braču, naš maleni sinčić pod dojmom dječjih knjiga i filmova i mojih neumornih morskih priča koje improviziram 'za laku noć', imao je samo jednu želju za ljetovanje. Nisu to bile ni lopte ni peraje, niti vodeni pištolji ili bilo kakva morska zezalica. 'Mama, reci istinu: postoje li zbilja delfini? Želim ih vidjeti, a ne slušati samo u tvojim pričama!', kaže u dahu mali 'Duracell 0-24'.

'Naravno da postoje, ali samo ako imamo sreće, kupat će se negdje blizu nas... Zapravo, budi dobar, pojedi sve s tanjura i obećajem ti - vidjet ćeš ih. Jednom...'. Ajme, poslužila sam se sofizmom samo kako bi mali pojeo ručak, znajući kako su nam delfinske šanse minimalne.

Poklopim se po ušima, samu sebe ugrizem za jezik i pomislim da sam 'baš neka' jer djetetu obećajem nešto na što ne mogu utjecati! Kakva sam ja to mama? Tješim se, uvijek postoji to zrnce mogućnosti koje može dječju želju pretvoriti u stvarnost.

Prvih dana smo se prilagođavali na cvrčke i otok koji je besprijekorne prirodne ljepote. Jedino što nije bilo dobro, dolazilo je od ljudi: ponašanje većine na plaži bilo je nedopustivo. Ili sam ja s godinama postala čangrizava? Ali, činjenica jest kako su svi ovi turisti i kupači koje sam promatrala, dolazili na plažu s ogromnom ratnom opremom koja često zauzima pola plaže: tu su luftići, leptir luftić, jednorog, labudi, torbe svih dimenzija, šatori, peraje, šlapice, maske, hrana, pola dućana. I naravno, neizostavne cigarete. Dnevno plaža popuši nekoliko šteka cigareta s uguranim čikovima u prelijepe bijele oblutke. Samo im je važno - riješiti se čika i svoj dokrajčeni filter zabiti što dublje ispod kamena. A poslije je sve na valovima. To je onda njihova briga, važno je sebi ugoditi i nakon kupanja fino zapaliti cigaretu. E, te su im najslađe. Pratim to i svako jutro, prije prostiranja ručnika, naberem pola šteke odbačenih čikova.

Svaki taj čik se razgrađuje petnaestak godina u moru, zar ovi ljudi to zbilja ne znaju ili ih samo nije briga što će biti sutra ili za dvadeset godina? To treba kažnjavati, jednako kao i onog koji voli prekoračiti brzinu u vožnji. Nedopustivo je ignorirati čistoću mora, rijeka, zemlje...

E onda, spomenimo i morski pribor. Onaj ljetni pribor koji isto tako lako može trajno završiti na dnu mora i postati tijekom razgradnje hrana ribama - koje će na kraju završiti na našem tanjuru. Da se razumijemo, nemam ništa protiv morskih radosti, neka roditelji dotegle za sreću svoje djece sve luftiće koje mogu sa sobom ponijeti, ma neka donesu i rampu za lansiranje rakete u svemir... ali pobogu ljudi, kad je na moru bura, ne treba vam toliko rekvizita, samo ćete ih skupljati dok ih vjetar nadmoćno raspuhuje. A koliko tek iritira pet ormara ručnika koji čuvaju mjesto jedne obitelji gotovo pola dana? E, to je zbilja posebna okupatorska priča.

Zašto ljudima uzimaš mjesto, a nema te? Zbog čega tvojih 200 cm tkanine sebično prekriva floru i faunu ako nisi prisutan? Otkud tolika želja za posesivnim prekrivanjem kamenja? Sve više me zaokuplja količina bačenog smeća po plaži! Ljudi se ponašaju nemilosrdno neotesano. Ostavljaju na moru sve i svašta: odbačene boce, ostatke užegle hrane i voća, puknute plastične sandale za ulazak u more, pa i uloške... Ma dno... Svaki dan glumim komunalnog redara koji skuplja tuđe smeće, ne mogu sjesti i ispružiti se pored iskrcane kante smeća jer mi kvari ljepotu koja ima pravo biti lijepa i slobodna od ljudske bahate nebrige. Pitam se, jesu li ovi ljudi upoznati s dostupnim činjenicama: papiru bačenom u more ili novinama, treba 2-4 tjedna za razgradnju, tkaninama 1-12 mjeseci, drvu 13 godina, ALU limenci 200 - 500 GODINA, a plastici čak 450!

Ma, katastrofa, a da ne kažem kako nije ekskluziva da na plažu dopliva i svježa kakica, jer je nekog baš stisnulo u moru, pa ju je s lakoćom ispustio tješeći se kako je to hrana za ribice. E, nije! Valjuška se nadomak žala i takav čin je vrijedan prijezira.

Pa kako možeš, u 21. stoljeću biti toliko indolentan, bahat, glup pa ignoriraš onečišćenja svih vrsta? Našoj predivnoj Zemlji prijeti armagedon ne suočimo li se s hrpetinama otpada i fekalija koje ostavljamo razmetno i bahato svuda oko nas.

No, nisu to jedine fekalije koja nas trebaju mučiti: postoje i one humane, moralne, etične, kada zbog indolencije ne popravljamo život oko nas. Roditelji djece s poteškoćama u razvoju ili drugih ozbiljnih zdravstvenih problema, a žive na Braču, nemaju pravo na besplatan trajekt. Govorim o Bračkim pupoljcima i možemo mnogo učiniti za njih ako se ujedinimo! Kako je moguće da sustav to ne zna?  To se mora regulirati, jer bi to bilo, po meni, važno ljudsko pravo za osobe koje trebaju stalnu skrb. Njima se to mora omogućiti jer uvećava nadu u bolji i humaniji sustav. Ovako ju gube, a kad nekom uzmeš nadu, uzeo si mu sve. Roditelji te djece žele da ih čujete, da ih uvažite i shvatite njihove patnje i boli. Svojim altruizmom im pokažite koliko ih razumijete te kako je i vama stalo. Takve obitelji samo trebaju naše poštovanje i solidarnost. I zato im svatko od nas može omogućiti razumijevanje i otvaranje puta prema  srcu koje razumije. Dajmo im šansu, jer je to #neštozbiljavažno.

 
 
 
View this post on Instagram

Obožavam Brač. ♥️🏝 To je stvarno naš pravi biser Jadrana. ____________________________________ Upravo zato, velika mi je čast podržati akciju @crvenikrizbrac koja već sedmu godinu za redom organizira humanitarku #svakakunaseracuna -za pomoć pri radu udruzi roditelja djece s teškoćama u razvoju *BRAČKI PUPOLJCI*- akcija se provodi diljem otoka, s nekoliko stotina sudionika, ugostiteljskih objekata (dakle, ako ostavite manču u nekom od lokala koji podržavaju akciju- taj novac ide točno tamo gdje je najpotrebniji); uz sve to, ova akcija je i primjer transparentnosti, jer u svakom trenutku možete kontrolirati svoju donaciju. ________________________ Osim toga, moram spomenuti i vapaj roditelja djece s posebnim potrebama koji se još uvijek bore za besplatan trajekt za svoje klince koji često moraju provoditi vrijeme po bolnicama- zato je OVO NEŠTO ZBILJA VAŽNO! 🙏🙏🙏 ______________________________ Uključi se i ti! ☎️📞 Sve potrebne informacije nalaze se na @crvenikrizbrac ! Zajedno možemo ČUDA! ❤️ __________________________________ #brackipupoljci #brac #crvenikrižbrač #svakakunaseracuna #help #altruism #paola #islandbrac #velikosrce #kids #peoplehelppeople #grateful

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Aug 10, 2019 at 3:22am PDT

Bračani imaju veliko srce; organizirali su i akcije po lokalima kako bi svaki kusur/bakšiš otišao baš za pomoć Bračkim pupoljcima. Pozdravimo to zajedništvo i potaknimo one koji žele pomoći neka svakako pogledaju stranicu na FB ili IG-u Crveni križ Brač.

I dragi prijatelji, nemojte odustajati, svako ljeto, kad god možete, trebate poduprijeti akcije grupnog čišćenja smeća i otpadaka s plaža i iz mora. Evo predlažem: neka to bude od sada stalni važan PROGRAM TURISTIČKIH ZAJEDNICA koje bi, osim nagrada za uspješne sezone noćenja, trebale uvesti i NAGRADE LOKALNIH ZAJEDNICA MLADIMA za velike sveobuhvatne ljetne akcije čišćenja plaža i mora. Eto posla za mlade koji bi mogli dobro zaraditi, a priroda prodisati.

Spremna sam se pridružiti u jednoj takvoj novoj kategoriji diljem Jadrana. Kad samo pomislim kako ribe proždiru komadiće plastike, kako smo radikalno promijenili okoliš, srce mi se stisne. Brač je otok sreće i ljubavi, a ljubav je bol, a Bol je na Braču; u rano predvečerje, kad je nebo već bilo prošarano zlatno žutim bojama i kad su se svi turisti pokupili na svoja noćenja, ostalo je nešto nas domaćih ljudi. U jednom trenu, ispred nosa prošla je brodica i jato delfina koji su dobili i svoj članak na svim portalima. Naš mali sin ih je vidio kako slijede brodicu i skaču, svojim skokovima su zabavljali cijelu plažu. Svi smo se latili mobitela kako bismo snimili tu ljepotu. Pravi pravcati delfini!

Muk. Tišina. Pogledom ih pratimo, ajme koja radost! Njihov izron i uron, ne mogu opisati kako sam samoj sebi u tom trenutku bila jaka; moje obećanje sinu s početka priče postalo je stvarnost. Vidjeli smo delfine! Taj je doživljaj bio neprocjenjiv jer je bio stvaran. Zato je to svima bio pravi spektakl koji još uvijek prepričavamo. Doista, postaneš svjestan snage prirode, njene ljepote koju svaki dan sustavno uništavamo. Kad vidiš takvu moćnu ribu jasno ti je kako priroda traži naše poštovanje. Vratimo joj što nam je dala, brinimo za život, jer za koje desetljeće, neće biti više ni nas ni delfina nastavimo li sustavno ignorirati zakone i ćud prirode. 

Volite je, ona nam daje, pamti i vraća. Uživajte i pišite svim lokalnim turističkim zajednicama da uvedu novu kategoriju nagrađivanja turističke aktivnosti mladih koja treba postati tradicionalna: ljetno čišćenje plaža, mora i podmorja, diljem Jadrana.

Neka to budu nagrade za njihova djela učinjena u svrhu velikog dobra za prirodu i život svih ljudi. Sretno!

Voli vas Paola

Paola Valić Bekić

newsletter

Prijavite se na Newsletter