Izgubio sam nevinost u 30-oj

Otišao sam prvi put u životu na koncert Nationala, doživio jedan manji živčani slom i dobio ono po što sam došao


Robin Mikulić
12.07.2018.09:30
Otišao sam prvi put u životu na koncert Nationala, doživio jedan manji živčani slom i dobio ono po što sam došao
tomislav krišto/cropix

sažeto

Ekipa u publici nije se činila osobito oduševljenom koncertom, ali kad su dečki krenuli svirati stare stvari i najveći su se heteri raspametili


Robin Mikulić
12.07.2018.09:30

Da odmah na početku razjasnim jednu stvar. Tekst koji slijedi prvi je i zadnji ovog tipa u mojoj karijeri, gonzo novinarstvo sim-tam. Ne volim ispovjedne narative, niti pak vjerujem u moć samozacjeljenja kroz otvaranje duše. Ipak ovo nisu Anonimni alkoholičari. Planirao sam napisati pristojan izvještaj čisto da opravdam akreditaciju, a onda mi se dogodio život. Moje sinoćnje iskustvo bilo je toliko katarzično da je pojelo svaki mogući privid objektivnosti. Samo to, nemojte reći da vas nisam upozorio.

Na koncert Nationala nabrijavam se već mjesecima. Sram me priznati, ali potpuna sam djevica kad je u pitanju hodočašće na neku od njihovih svirki iako ih slušam već godinama, pobožno čak i to na gramofonu kao svaki drugi hipster koji iole drži do sebe. Volim, dakle, muziku, ali jednostavno nikad nisam bio neki osobiti koncertdžija. Smatrao sam dugo, poučen svojim mizernim iskustvom, da se ne valja gužvati po klubovima, dvoranama i trgovima zbog iskustva koje će te na kraju ionako samo grdno razočarati. Nitko ne može zvučati uživo bolje nego u studiju.

Foto: Mladen Pobi / CROPIX

Onda mi se dogodilo par super koncerata na koje bi me frendovi prisilno odvukli. Pridjevi, Picek, Explosions in the Sky. Na sam spomen Sigur Rosa se još uvijek naježim. Uletio je i gdjekoji festival. Oni i dalje nisu za mene. Previše ljudi, suviše nemotivirani izvođači, preskupo pivo. Loše ozvučenje. No, koncerti su mi se nekako omilili. Da se razumijemo, još se nisam pretvorio u onog frenda kojeg svi imamo, a koji pohodi apsolutno svaku svirku koje se domogne dok mu za omiljeni bend nije teško potegnuti niti do Bugarske, ali tu i tamo si odem malo zguštati ako je blizu i za pristojne pare.

National sam otkrio na afteru nakon trancea

National mi je pred otprilike šest godina otkrila frendica. Znali smo se godinama, išli u istu srednju, ali sve do pred kraj faksa nismo baš nešto kliknuli iako smo stalno visjeli u više-manje istom društvu. Ona se taman bila vratila s Erazmusa iz Francuske i nekako smo završili sami na nekom partiju u Močvari. Neki ful nabrijani trance, nešto na što u životu nikad prije ne bih svojevoljno otišao jer zašto. Nadrogirani ljudi koji se epileptično drnadaju, shizofrena kompilacija neartikuliranih zvukova koje ljudi nazivaju muzikom, zagušljivi prostori, smrdljivi partijaneri. Znači, stereotip na stereotip.

Kad smo se ujutro vratili kući, otišli smo kod nje još popiti pivo, pustila je, između ostaloga, National da se malo spustimo. Nijedno od nas nije znalo da smo u tom trenutku zacementirali brak koji nikad nećemo ozakoniti niti pak konzumirati. Prošli smo otada zajedno sito i rešeto, a National nas je nekako uvijek pratio na putu. Sve do zadnjeg albuma. Njoj nije bio dobar, a nije, iskreno, ni meni legao baš na prvu dok nisam recentno doživio ljubavni brodolom, da pribjegnem ovoj izlizanoj frazetini. Jer, svi su prekidi zapravo samo jedna velika zloćudna tumorna masa skupa potrošenih rečenica poput nije problem u tebi, u meni je. Ma znate već, uobičajena s*anja. U jednom su me trenutku razgovori tog tipa toliko napi*dili da sam im čak posvetio i dramu, ali to je druga priča.

Foto: Mladen Pobi / CROPIX

Sad bi moja nevjenčana supruga rekla da se okanim ove ab ovo priče jer to ionako nikoga ne zanima. Ljudi su tekst otvorili da pročitaju kak je bilo na koncertu, a ne da se tu dave u tvojim blogerskim fekalijama. Točno je čujem. Rekla bi doduše s*anjima, ali mi je uredništvo naložilo da reduciram psovke. To ti je gonzo, bejbe.

Trebalo se dokopati brda

Kao što rekoh, otišao sam na koncert slomljena srca i sam znajući da će i on biti tamo jer je zagriženi fan. Kao, svi moji su već ionako bili barem na tri koncerta, a novi im album i nije nešto. Obukao sam svoju hipstersku košuljicu, oprao zube i naštimao kosu. Čak sam i bolji od sva parfema koje imam, a ne koristim našpricao. Ono, baš sam se potrudio, inače samo operem zube i navučem prvu čistu majicu koje se dokopam. Sve se bojim da će me zbog javne sramote koju svojim modnim izričajem donosim braći pederima uskoro izbaciti iz sindikata. Sjeo sam na svoj tirkizni bicikl i otisnuo se u horizont pred zvučnom pozadinom novog albuma da se još malo nabrijem.

Prvo sam skoro poginuo barem tri puta jer su pješaci koji se kreću zagrebačkim ulicama gori od krda ovaca, onda nisam mogao odlučiti gdje da se privežem. Što ako mi netko ukrade bicikl za koji sam u maničnoj epizodi iskeširao trećinu svoje plaće. Nov sam u ovom cijelom bicikl điru, kao što vidite, ali brzo učim. Niti sam ja koga ubio niti je tko ubio mene. Zasad.

Šloserove stube su me ubile. Znoj je uništio sve moje napore da izgledam kao najbolja verzija sebe. Generički dezić koji koristim nije dorastao zadatku, preparati za kosu su se valjda pokvarili. Zamislite mokrog smrdljivog psa, tako sam izgledao, a nisam se, bogme, ništa drugačije niti osjećao.

O gužvama na šankovima i cijeni pive

Čim sam ušao, odlučio sam da je vrijeme za pivo. Za hrabrost. Došao sam inače dva sata ranije. Odgovorni novinar i tako to. Na prvom štandu točena žuja za 15. Planove mi je pomutila neka engleska obitelj koja je, majke mi moje, je*ene priloge za svoje hot dogove birala 13 i pol minuta. Pobjegao sam krajnje naživciran do drugog štanda. Nešto ekipe se već bilo skupilo pred pozornicom. Konobarica za šankom spora u vražju mater. Treći pokušaj. Točeno Laško za 20. Kupio sam, kao pravi seljak, i plakat. Kao, dat ću ipak nešto bendu kad sam već došao besplatno na koncert, a za majice sam preškrt. Ovisno o dezenu, 200 do 300 kuna, brate. U Cigana na placu je jeftinije.

Tad sam još mislio da ću izdržati napetost. Ogledavao sam se, naravno, čitavo vrijeme oko sebe. Bojao sam se da baš k'o prstom u gov*o ne zabijem u njega i novog mu dečka. To mi se uredno događa. Zato više niti ne tračam, uvijek se osoba koju ogovaram pojavi iza mene. Sakrio sam se tamo kod miks pulta, doslovno sam čučnuo i pravio se manjim od makova zrna. Bio bih se ja savio i u fetus, ali bi me redari izbacili prije nego obavim zadatak. Šefica bi bila nesretnija nego što će biti s ovim tekstom, garantiram vam.

Predgrupa je bila pristojna

Predgrupa je bila pristojna. Ono, počeli su na vrijeme, sastavili su lijepi setić neke polunabrijane indie glazbe. Nisam ih slušao ranije, neću niti kasnije, ali mi je nogica malo procupkala pa se u mom imeniku vode kao uspjeh. Za moj ukus, doduše, možda presladunjav vokal, ali bože moj. Sladunjav sam i ja pa me još nitko nije gađao kamenjem zbog toga. Barem koliko se sjećam. Znači, pocuclam ja svoje pivo, a kad ono već najava da će nam se National na bini pridružiti skoro.

Ekipa je počela navirati sa svih strana. Povukao sam se čisto na kraj da me slučajno ne bi netko zašprehao. Neke sam ljude ipak znao, a ja sam gutao debele knedle. Bio bih se raspao i prije nego što je National krenuo. Što se ionako dogodilo pa se ispričavam slučajnim prolaznicima koji su tome svjedočili. Zaključio sam da je vrijeme za WC. Koliko mi se činilo, bili su fakat čisti. Neka se cura, doduše, ubacila u muški WC taman ispred mene pa sam malo izgubio živce i krenuo psovat Istanbulsku, no čim sam se olakšao sam se primirio.

Foto: Mladen Pobi / CROPIX

Ekipa baš nije bila nabrijana na koncert

Dok sam se ja vratio tamo čisto iza i naslonio na ogradu, Matt je taman izašao. Točno na vrijeme. Ekipa je prošvikala. Euforija nije potrajala zadugo. Nisam se mogao načuditi izboru prve pjesme koju su izvodili. Da budem potpuno iskren, ne znam jesam li je ikad prije uopće čuo, ali možda je problem bila ona maločas spomenuta bojazan ili nagon da se prisilim osvijestiti trenutak jer ću ipak morati o svemu ovome napisati tekst. Alligator, vjerojatno. Nikad mi nije sjeo do kraja. Onda je krenulo nabolje. Više stvari s novog albuma nego sa starog. Taman kako je i red kad se promovira novi materijal.

Točnog rasporeda seta se ne sjećam, priznajem. Tu sam negdje već počeo tuliti. Rasporile su me trube. Sjajno su zvučale uživo. Kao uostalom i svi drugi, barem se meni to tako zapeklo u pamćenje. Slobodno me demantirajte, ako želite. Ekipi nezadovoljnoj koncertom vjerojatno je baš taj prvi dio u kojem su reklamirali svoj novi album bio trn u oku. Mislim, vidjelo se to i po atmosferi. Mene je preplavio neki trans, a i došao sam, uostalom, zbog stvari s tog nesretnog Sleep Well Beasta. Dizajneri svjetla napravili su fantastičan posao. Tako mi u kazalištu govorimo kad nam neka predstava nije baš najbolje sjela.

Veliko finale ipak je animiralo ljude

Onda je na red stigao Bloodbuzz Ohio. E, tu je i zadnji nevjernik pokazao lice poklonika. Drugi se to put dogodilo na Terrible Love. Dotad sam se već okuražio i progurao malo naprijed među ekipu. Likovi koji su stajali pored mene nisu bili osobito oduševljeni koncertom, ili barem to njihova tijela nisu pokazivala. Mattu je tu i tamo puknuo glas, ali to je samo potcrtalo post-punk notu koju bend negdje u sebi ionako nosi. Hit je bio kad se lik spustio u publiku. U jednom se trenutku, pred kraj, čak popeo na jedan od stolova kraj desnog šanka. Histerija!

Vrhunac je ipak bio kad je Matt u maniri Mate Miše Kovača publiku na kraju toliko digao da nije trebao pustiti niti glas. Ja sam nakon toga pobjegao. Kao, nije mi se baš čekalo da se 5.000 ljudi istovremeno počne probijati kroz stubište koje nije bilo šire od rodnice. Sjeo sam na svoj bicikl, National i dalje u ušima i odvezao se do okretišta na Črnomercu po masni hamburger. Što se mene tiče, od koncerta sam dobio ono po što sam došao. Dva sata pristojne svirke, novo iskustvo defloracije i katarzu.

koncert

Šalata

national

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter