Intervju s Dubravkom Ivanišem Ripperom

'Prezirem talent showove, one koji ih proizvode, koji to gledaju i jadnike koji se tamo prijavljuju'


Ines Madunić
27.11.2018.17:00
'Prezirem talent showove, one koji ih proizvode, koji to gledaju i jadnike koji se tamo prijavljuju'
Tomislav Krišto/Cropix

sažeto

Frontmen Pipsa o najizazovnijoj pjesmi karijere, kad je spreman na kompromise, a kad oni ne dolaze u obzir te kako će izgledati budućnost ljudske civilizacije


Ines Madunić
27.11.2018.17:00

Zvali ga Ripper ili Daddy, sasvim je svejedno, jer Dubravko Ivaniš jedno je od najjačih i najstabilnijih imena domaće rokenrol scene, bez obzira na nadimak. Nakon više od 25 godina, frontmen Pips, Chips&Videoclips možda je nešto mirniji nego na početku karijere, ali to je ionako samo ''na van''. Što se tiče benda i glazbe, čini se kako ima sve više energije.

Pogotovo danas, kad je rokenrol scena u Hrvatskoj uglavnom ispunjena bendovima iz devedesetih koji žive na staroj slavi, Pipsi se ponovno ističu. Svakih šest mjeseci izbacuju novu pjesmu, ta pjesma se nekako ne izgubi u bespućima radijskih postaja, a još uvijek imaju i dobre spotove.

Moguće je da smo u ovom slučaju malo subjektivni – ipak, kao što smo već prije pisali, Pipsi su bend koji volite ili mrzite, baš kao što je i sam Ivaniš. Možda ta pozicija nekome i ne bi odgovarala, no Ripper je za nju kao stvoren.

Poslovično mrzovoljan, čovjek je to koji s fanovima na društvenim mrežama raspravlja o jungovskim životnim fazama, dijeli Heisenbergove citate, piše stihove kao što su: ''Šteta što se nismo sreli tad, dok je još vrijeme bilo tu. Na našoj strani Mjeseca sve bi nam bilo po prvi put'', i usput je brižan suprug i otac.

S obzirom na to da uglavnom ne pristaje na intervjue uživo, čuli smo se s Ripperom preko maila, prije nego što se vidimo na drugom danu Pozitivnog koncerta u Domu sportova 1. prosinca. Rekao nam je nešto o svom viđenju budućnosti i prošlosti, svojim pjesmama te ponešto o svojim ostvarenim i neostvarenim snovima. Čak nam je riješio i naslov, na čemu mu ovim putem zahvaljujemo, ali smo se ovog puta ipak odlučili za nešto drugačije. 

Kome biste najradije htjeli dati kung fu lekcije, a koga biste poslali u 3PM?

Nema potrebe nikoga slati u 3Pm kad smo već tu, starosjedioci. Kung fu je plemenita vještina, svakome od nas potrebita.

Sjećate li se na kojoj ste pjesmi najdulje radili u karijeri; koja je bila 'najteža' za dovršiti?

'Narko' je vrlo kompleksna pjesma. Sjećam se, zvao sam Sachera da nam pomogne oko songa i da odsvira sitar. Pitao me: 'Što ti je u pjesmi refren?' Kad bend uspije u tako složenom zadatku, tada strahovito napreduje. A slušateljima sve treba zvučati kao vodu pit, kao da je nastala za 5 minuta. Pipsi su se onomad konkretno raspali upravo na 'Narku'. Zaključak: napredak je neophodan, ali je i nepodnošljiv (smijeh).

Za koje svoje pjesme biste rekli da nisu dobro ostarjele?

Besmrtne su one pjesme koje se klone dnevne politike, gdje autor ne kolje pjesmu namjerom ni porukom. Besmrtna pjesma je sexy pjesma, ali ne i porno. Zvuči lako, zar ne? Ipak, postotak besmrtnih pjesama je zaista malen.

Na sceni ste više od 25 godina. Jeste li ostvarili svoje dječačke snove?

Da! Kao dječak zaista nisam ni sanjao da ću postići stvari koje sam napravio odnosno koje smo napravili jer bez benda ne bi bilo ničega. Problem su starački snovi (smijeh). Njih nisam ostvario. Ipak, najbitnije je, ukoliko se san i ostvari, da ne zaspeš u njemu.

Koji je najveći kompromis koji ste napravili u karijeri?

U pjesmama nikad, niti jedan. Naprosto, pjesme budu onakve kakve one žele biti, kompromis s njima je nemoguća varijanta. Za sve ostalo, ono što se ne tiče pjesama, kompromis je moje drugo ime. Kompromis mi je posao. Ljudi običavaju nabijati loptu visoko pod oblake, ja je štopam prsima i na koncu šaljem rolicu golmanu za paradu. Problem je što ti nabijači nebu pod oblake očekuju da sam pritom od uha do uha nasmijan i tu ih znam razočarati.

Što mislite o političkoj korektnosti? Je li nepotrebna ili nužna u našem društvu i vremenu?

Barbare treba trenirati, oficir i džentlmen spikom. Ali, nema čestitih trenera. Barbari ne poznaju finesu, utoliko je politička korektnost ovdje dobrodošla. U civiliziranim sredinama, neusporedivim ovoj, politička korektnost pokazuje svu raskoš licemjerja. Ali, mi, mi o tome ne možemo suditi, nemamo pravo na to.

Biste li nazvali sebe društvenim aktivistom i zašto?

Sve u svoje vrijeme, znate kako vele. Aktivizam nužno podrazumijeva i rušenje postojećeg. Sukladno životnoj fazi namijenjeno mi je brušenje, ukoliko se što brusiti ima i može. Nestrukturirana i diskontinuirana društva pate od prosjačkog konformizma. Ni traga aktivistima, a nekmoli brusačima.

Često pišete i pričate o temi tehnologije i njezinog brzog razvoja. Bojite li se da ćemo uskoro živjeti kao u seriji 'Black Mirror' ili mislite da će tehnologija poboljšati naš život?

Par brzopoteznih; naši unuci, a nedvojbeno praunuci većinom neće obitavati ovu planetu. Ovdje nije riječ o mojim luckastim projekcijama, već više ili manje eksplicite znanstvenim. Naravno, naše raseljavanje po galaksiji tražit će određene preinake, kako u mentalnom, tako i u fizičkom pogledu. Prilično šokantno suvremenicima. Nestanak ili, ako vam je draže, transformacija današnjeg čovjeka u Homo Superiora nužno nas suočava sa svim bitnim pitanjima: Tko smo mi? Za boga miloga, kojim smo poslom ovdje? Koji nam je smisao? Želimo li biti besmrtnici, nije li pristojno malčice se više pozabaviti smislom života? Pritom, koji je onda posljedično smisao smrti!? Mi smo, kao vrsta, treptaj oka u prostornovremenskim okvirima. Pri kraju svog formata valjalo bi prestati biti toliko djetinje antropocentričan.

Što bi vas moglo natjerati da se odselite iz Hrvatske? Ili - što vas u našem društvu natjera da se poželite odseliti daleko odavde?

Da sam 20 godina mlađi mi vjerojatno sada ne bismo pričali. S godinama, nužnost nalaže, stvore se sidra kojih se vrlo teško riješiti. Žao mi je što sam život proveo ovdje. Da vam skratim muke oko naslova (smijeh). Život nas čvrsto drži za jaja, možeš pritom kulerski žvakat žvaku ili kolutati očima – to je stvar osobnog izbora i važno je za umjetnički dojam, al na koncu rezultat je isti.

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili od supruge, a što vas je važno naučila kći?

Jednom davno odgovarao sam pisano na pitanja za neki tadašnji intervju. Automatski sam popizdio na pitanja, neobrazovanost, neinformiranost, i svaki mogući disrespect s novinarove strane. Yaya mi je samo rekla: 'Hej, pročitaj pitanje dvaput, triput, stoput dok se ne skuliraš. Zašto si bez veze radiš probleme?' Kći me naučila tko je bespogovorno najbitniji u kozmosu, a tko klade valja.

Gledate li talent showove i mislite li da se među kandidatima može pronaći budući kvalitetan glazbenik?

Tv ne gledamo preko 15 godina. Prezirem talent showove, one koji ih proizvode, koji to gledaju i jadnike koji se tamo prijavljuju. Mi svjedočimo vremenu banalnosti, takvi formati su uvjet bez kojeg se ne može. Oprostite, slabo pratim, ne sjećam se da je neki takav show promovirao primjerice kompozitora, inovatora u bilo kojem smislu. Instant i inovacija se ne vole.

Što u vama budi najveću nostalgiju?

Biti nostalgičan jednako je besmisleno kao poželjeti otići na pusti otok s laptopom. Nostalgija je situacija kad se nemaš gdje prištekati za realnost pa se lakše snađeš u konfabulaciji. Nostalgija je slabost.

Nastupate na Pozitivnom koncertu 1. prosinca, a to vam nije prvi put na tom festivalu. Mislite li da se takvim akcijama može podići svijest o opasnostima AIDS-a i drugim spolnim bolestima?

Kao i u svemu – treba upirati. Edukacija je učenje u kontinuitetu, njena uspješnost je stvar pristupa i pristupačnosti. Pozitivac je u tome kontekstu dobrodošla kap u moru.

Scena intervju

PipsChips&Videoclips

Dubravko Ivaniš Ripper

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter