KRIZA MLADIH GODINA GALE SVILAN

Progovorila o prevari u vezi: 'Obrazloženja su se vrtjela oko argumenta kako je druga žena promiskuitetna, u vječnoj potrazi za pažnjom po muškim WC-ima'


Gala Svilan
26.02.2019.10:50
Progovorila o prevari u vezi: 'Obrazloženja su se vrtjela oko argumenta kako je druga žena promiskuitetna, u vječnoj potrazi za pažnjom po muškim WC-ima'
Foto: Neja Markicevic / CROPIX

sažeto

U novoj kolumni Gala Svilan dotakla se prevare i otkrila svoje iskustvo s nevjerom u vezi. Zgrozile su je, kaže, reakcije ljudi koji su se odreda obrušili na djevojku s kojom je dečko varao


Gala Svilan
26.02.2019.10:50

Mi žene, u velikoj većini, rađamo se s jednim hendikepom. Iako se volimo hvaliti da smo emotivno inteligentnije i empatične, zapravo smo slijepe.

Slijepe smo na stvari koje nam se odvijaju pred očima, koje nam govore svi bližnji, ali mi ih tvrdoglavo odbijamo prihvatiti. Mi znamo bolje, ostali ne znaju cijelu situaciju, povijest naše veze, ne poznaju našeg dragog onako kako ga mi poznajemo, iako na koncu ti drugi, uvijek ispadnu u pravu.

Pričajući s prijateljima i poznanicima, sve češće sam suočena s tom pojavom koju bih okarakterizirala kao žensko sljepilo. Ono se najčešće odnosi na činjenična stanja koja se odvijaju oko nas, a emocije nas zasljepljuju i ograničavaju da se prema tim činjenicama odnosima racionalno. Mi ženske, inače cerebralno koherentna bića, čim u pitanje dođu međuljudski odnosi pretvaramo se u manifestaciju svih psihičkih poremećaja u jednom, sve racionalne odluke bacamo kroz ponistru.

Dva su scenarija koja najbolje oslikavaju ovaj ženski hendikep. Nespremnost frajera da etiketira vezu i famozna druga žena. Dva scenarija zbog kojeg su španjolske sapunice dobile nepresušan izvor materijala, monologa, a svode se na jednostavnu istinu: na tebe mu se diže, ali i spušta.

Kada su odnosi u pitanju, muškarci možda razmišljaju s drugom 'glavom', ali mi žene više nemamo niti jednu glavu. Bitnije nam je da se dobro i zadovoljno osjećamo, nego li da dođemo do srži istine. Živimo u trenutku, iako se taj trenutak nikada nije trebao ni dogoditi.

Prvi scenarij u kojem sam se i osobno našla te pitanje koje me i danas nas muči: zašto kada muškarac vara, okrivljujemo drugu ženu? Kada otkrijemo da se naš odnos pretvorio u trokut, zašto križarski okrivljujemo, verbalno palimo tu drugu ženu poput vještice, a ne muškarca? Čak ako i odgovornost svrgnemo na svojeg partnera, druga žena za nas također snosi dio odgovornosti, iako nam nikada nije bila 'dužna' za išta odgovarati?

Bila sam u vezi kojih godinu dana, odnosu u kojem je sve na prvi pogled funkcioniralo, sve dok mi nešto nije zasmrdilo. Znate onaj trenutak, kada spremate po stanu, subota je, opušteni ste, vani je sunčano, dobra je muzika na radiju, sve je nekako prenormalno da bi bilo istinito... dok ne osjetite neki čudan smrad. To nešto što zasmrdi, a ne možete odmah razaznati o čemu se radi. To su oni muffini koje ste ostavili u pećnicu na pol sata i potpuno zaboravili na njih... sada su toliko pregorjeli da im više nema spasa. Ti muffini bili su moja veza. Kada nešto 'zasmrdi' možete biti sigurni da je već prekasno, da je njegov muffin završio u nečijoj tuđoj pećnici i da vezi više nema spasa.

Da su nekom dosadili moji muffini i da se odlučio zasladiti negdje drugdje, nije dio koji me toliko razljutio, koliko reakcija prijateljica oko mene.

'Kakva glupača', 'Kako je mogla', 'Kurva', 'Ta baš nema srama', bili su komentari, svi redom upućeni drugoj ženi. Niti jedan nije se osvrtao na čin koji je u konačnici, bio odluka mog bivšeg.

Sličan scenarij uslijedio je i od dotičnog. Umjesto iskrene isprike, obrazloženja su se vrtjela oko argumenata kako je druga žena nesigurna, promiskuitetna, u vječnoj potrazi za pažnjom po muškim WC-ima. To je ujedno bio trenutak i kada sam izgubila sve špekule. Revoltirana njegovom nemogućnosti da preuzme odgovornost i diskursa 'žena je ženi vuk' mojih prijateljica, stala sam na stranu te druge djevojke. Svako tko je usmjerio iti jedan negativan komentar naspram nje, bio je u korijenu sasječen i dobio bi trosatno predavanje o osobnoj odgovornosti.

Ta 'promiskuitetna' djevojka u mojim očima, nije ništa skrivila. Ona mi nije obećala vjernost, nije bila moja prijateljica i nije urušila ikakav odnos jer nas dvije ga nismo ni imale. Ona je odgovorna samo za svoj život i svoj obraz, a njezino je apsolutno pravo da se prema njemu odnosi i kroji ga kako joj odgovara. Za razliku od nje, bivši je primio bezbroj opravdanja, sažaljenja i tapšanja po ramenu jer 'ipak je on muško, oni su takvi, važno je da te voli...'

Vrijeme je da se pomirimo da druga žena nije razlog, već samo rezultat neuspješne ljubavi. Ljubav je očito poput mortadele, oboje imaju rok trajanja. Samo za mortadelu znam koliko plaćam i jasno mi je označne taj rok trajanja. Ja sam tako s bivšim raskinula i otišla u dućan po sendvič s mortadelom.

Drugi primjer koji slijepo prati djevojke, a istovremeno ih i slijepima etiketira jest nemogućnost nošenje s činjenicom da mu ipak nisi baš napeta. Dobra si mu za večer, ali ne i jutro, a jedinu intimu koju ti otkriva je ona među njegovim nogama. Postoji taj prešutan dogovor među prijateljicama. Dogovor da kad ju dečko otkanta, nikada joj nećeš reći da je u njoj problem, da nije spremna za vezu, da u onoj žutoj haljini ne izgleda ekstravagantno, već debelo. Plešemo oko tuđih osjećaja kao go-go plesačice, pazimo da ne se poskliznemo na istinu i ne padnemo na guzicu s onih 5 kilograma viška koje smo natukle zadnjih mjeseci.

Dešifrirat ćemo kolektivno njegove poruke poput kriptografa, točka na kraju rečenice znači da je nešto ljut, smajlići da je fuckboy, a vrijeme seena da je sigurno s nekom drugom. A poruka je najjednostavnije glasila: 'Idem spavati, čujemo se sutra. J' Pročitat ćemo sve skrivene poruke, osim one crno-bijele na papiru ili zaslonu ekrana. Svi tragamo za svojim happy-endom, samo što žene žele happy-end iz bajke, a muškarci iz pornića.

Žene su slijepe jer nisu naučene na odbijanje. Kada je pronalaženje ljubavi u pitanju, vozimo se na suvozačkom mjestu.

Odmalena navikle smo da ako nam se netko svidi, nije naš zadatak da priđemo, već njegov. U klubu nikada nećemo prve prići muškarcu, potaknuti upoznavanje, a kamoli razgovor. Čekat ćemo u kutu, ko' fol slučajno predugo buljiti u osobu koja nas je zaintrigirala, možda nabaciti koji smiješak, dok on ne skupiti hrabrost prići.

Igramo safe, na klupici za rezervne igrače, čekajući svoju šansu da pokažemo što znamo. Za to vrijeme, dečki će biti na teretnu, prići će svakoj curi, jer realno nemaju drugog izbora.

Na prvu to se čini kao lakši, idealan scenarij za nas djevojke. Ne izlažemo se riziku, nemamo puno za izgubiti, kada god nam netko priđe, već od samog starta smo u poziciji moći jer mi smo te koje odlučujemo kako će se ovaj razgovor odviti. Ono čega nismo svjesne, jeste da za razliku od frajera, nećemo naučiti jednu važnu lekciju.

Biti odbijene.

Od svakih 10 puta kojih frajer priđe djevojke, 9 će ga odbiti, s time da će 2-3 vrlo vjerojatno biti bezobrazne. To su mali, ali važni treninzi vlastitog ega i samopouzdanja. Nositi se s odbijanjem i usprkos njemu, nastaviti dalje i pritom se zabaviti ostatak večeri. Da se takvo odbijanje dogodi iti jednoj od mojih prijateljica, vjerojatno bih noć provela s njom u WC-u, brišući joj suze toalet papirom, gurajući joj Milku s ekstra lješnjacima u usta da prestane plakati i cviliti o svom zadnjem bivšem koji ju je prevario.

Mi žene, slijepe smo jer se bojimo suočiti s istinom, jer nas odgajaju kao princeze na zrnu graška. Život nije bajka, ako izgubiš cipelicu u ponoć, nećeš poljubiti princa, već pločnik.

Scena kolumna

Gala Svilan

kriza mladih godina Gale Svilan

newsletter

Prijavite se na Newsletter