Velika ispovijest Ankice Dobrić

'Puno sam plakala, no na kraju samu sebe jačala i hrabrila! Što te ne ubije, to te ojača! Udaja? Čak i kad sam voljela mislila sam si 'Bože, pa neću se valjda za njega udati'


Barbara Marinović
16.10.2018.10:55
'Puno sam plakala, no na kraju samu sebe jačala i hrabrila! Što te ne ubije, to te ojača! Udaja? Čak i kad sam voljela mislila sam si 'Bože, pa neću se valjda za njega udati'
Foto: CROPIX

sažeto

Ankica Dobrić u velikom intervjuu za 100posto progovara o svemu - zdravlju, ljubavi, poslu, obitelji. Otkriva tko joj je u teškim danima najviše pomogao, što je veseli te objašnjava zašto se nikad nije udala


Barbara Marinović
16.10.2018.10:55

'Ako pomognem makar jednoj ženi ovim intervjuom, napravila sam puno', rekla mi je Ankica Dobrić prije nego smo sjele na intervju tijekom kojeg je otvoreno govorila o svemu. Procesu oporavka, predstavama, životnim odlukama, pa i ljepoti te njenom bračnom (ne)statusu! Vedar duh, osmijeh, čvrsti karakter - sve to krasi jednu od naših najuspješnijih glumica. Ne čudi stoga druga stvar koju je imala reći: 'Ne želim da me se gleda isključivo kroz tu bolest. Svakome se to može dogoditi, i mnogi kroz to prolaze. Idemo dalje!'.

Ova specifična žena u svakom smislu živi po vlastitim pravilima. Do prije deset godina nije posjedovala zrcalo u svom domu, nikad se nije udala, živi neki vlastiti feminizam - a objasnila nam je i zašto. Razlozi zbog kojih je na brak i pomišljala - zaista su urnebesni. O odlasku u inozemstvo, prilici unatoč, nikad nije ozbiljno razmišljala, a na prijemni iz Akademije se, otkriva, prijavila iz štosa. Vjeruje da se radilo o sudbini koja ju je odvela baš onamo gdje je trebala biti.

Trenutno ste u vašem matičnom kazalištu angažirani na predstavi 'Proces' redatelja Renea Medvešeka. Kakav je osjećaj bio prije par mjeseci odigrati prvu premijeru nakon otprilike dvije godine odsutnosti?

Meni je Gavella moj drugi dom, i kad sam u svom kazalištu onda se najbolje osjećam, pogotovo ako radim neki dobar projekt, ako sam u dobroj ekipi sa svojim kolegama, ako radim sa
dobrim režiserom. Jako sam se veselila nakon neke dulje pauze opet raditi u svom kazalištu. Doduše, razlozi nisu bili samo moja bolest nego i neke druge okolnosti, tu su bili neki drugi
ravnatelji prije i tako, ali to je prošlost pa nećemo o njoj govoriti. Bila sam jako sretna, samo sam nastavila ono što uvijek radim i gdje se ja dobro osjećam. Htjela bih reći da je važno da čovjek ako može - radi, jer je to najbolja terapija. Ako čovjek ima tako stresnu situaciju kao što je spoznaja da je dobio tumor, da se treba na najteži način liječiti, onda upadne u zatvoreni krug i teško se iz toga izvući, a najbolji način da čovjek sebi pomogne jest da radi, ako ikako može.

'Prije svega, valja zabilježiti lijep i dirljiv, glumački uvjerljiv povratak na pozornicu Ankice Dobrić, koja igra Poslužiteljevu ženu kao pomalo suludu, seksualiziranu i lucidnu', pisala je kritika nakon povratka, hvaleći vas. Koliko se bilo teško pripremati, iza vas je zaista stresan životni period, je li teško uživjeti se i usredotočiti na uloge? Ili možda i lakše - radite ono što volite, u takvim situacijama posao može imati i terapeutski učinak?

Posao je imao terapeutski učinak, izbacila sam iz glave misao o bolesti, onome što sam prošla. Krenula sam ka budućnosti, prema kreiranju, stvaranju. Poigrali smo se na kraju i tom
mojom kosom, pošto je čovjek za vrijeme kemoterapije izgubi, pa smo u samom liku ubacili da on mijenja perike, da mi se na sceni strga s glave perika, što bi svakoj ženi bilo jako traumatično, a ja to baš svjesno uživala u tome na neki način. Nikad nisam bila opterećena kosom, znala sam da će ona narasti, to je samo jedna od nuspojava, i ne smeta. Bilo mi je veselje za lik dodati i to nešto, s perikama. Zapravo, da, na neki način sam se poigrala time što je bilo. Smiješno je što je režiser tijekom proba shvatio da imam periku, kad sam jedan dan na probu došla bez nje, oduševio se i predložio sam da napravimo priču s perikama.

Foto: CROPIX

Znam da ne volite previše pričati o svemu što ste prošli pa vas neću previše ispitivati, no moram vas pitati - kako zdravlje?

Dobro sam, Bogu hvala. Osjećam se stvarno dobro, najbitnija je zapravo glava, ja sam vrlo pozitivna i bila sam. Ja jesam borac i sada kad se sjetim, poručujem svim ženama da ne odustaju, ako čovjek nešto stvarno želi, onda to tako i bude. A, ako je božja volja da bude drugačije, onda će biti tako. Definitivno sam pozitivna i radujem se životu, želim živjeti, želim biti zdrava. U tom smislu radim na tome da brinem o sebi. Koncentrirana sam na sebe, kad se probudim mislim prvo na sebe, za sebe, da napravim ono što će za mene biti dobro.
Prije nisam tako živjela, uvijek je bilo nešto prije mene same. To svaki čovjek treba naučiti, pa i onaj zdravi. Bit će sretniji. To nije sebično, nego nešto što bi trebali učiti od malena. Da smo važni i da volimo sebe. Voljeti sebe je najvažnija stvar. Danas ljudi žive neurednim, lošim životnim ritmom - brza hrana, nekretanje, cigarete... Sve su to načini na koje čovjek sebe ne voli, i treba na tome poraditi.

Osim ove klasične, pričali ste i o alternativnoj medicini, rekavši da vam je jako pomogao zagrebački iscjelitelj Zoran Bračika. Odlazite li još na tretmane, na koji način takav vid terapije može pomoći?

Zoran Bračika puno mi je pomogao. Tumor sam već bila izvadila i ne znam je li ikakav utjecaj imao na taj način, ali znam da je moje tijelo bilo jako oslabilo od tih strašnih lijekova koje sam dobivala i on mi je pomogao u energetskom smislu, podigao mi je energiju. Nisam mogla ni jesti, a poslije njega sam se mogla hraniti, jako sam bila smršavjela. Kako da se čovjek oporavi nakon svega ako ne jede? Tako da čovjek jako puno pomaže, oduševljena sam njime. I danas odem kod njega da se taj tumor ne bi slučajno negdje vratio. Odem kod njega na tretmane i nakon njega se jako dobro osjećam. Moćan je, provodnik je energije koja na mene vrlo dobro djeluje, jako mi pomaže. Pomaže mi i vjera u Boga. Da, reći će netko da se vjera u Boga i odlazak kod iscjelitelja ne poklapaju, e pa to me dosta mučilo, no sjećam se jednom da mi je jedan svećenik rekao: 'Ako vam nešto pomaže, onda to koristite'. Tako da, ja sam se uvjerila da mi taj čovjek stvarno pomaže. Ima križ u svom uredu gdje prima klijente. Vjerujem u Boga, i vjerujem da mi ga je dobri anđeo poslao da on meni pomogne jer se sam javio. Znam da se crkva protivi mnogim tim stvarima, ali meni ovaj čovjek pomaže. U najtežim trenucima mi je to jako puno pomoglo, kao i molitve i vjera. Znam da će ljudi to komentirati, ali
kod mene je to tako i ne mogu se tome oprijeti. Nisam htjela od njega odustati jer sam se uvjerila da pomaže. Nema smisla da odbacim nešto što meni jako puno pomaže. Pomaže na sljedeći način. Taj dan dođem k njemu, nisam mogla ni jesti ni piti vode, a nakon njega šetala svog psa po parku, više od pola sata. Mogla sam jesti nešto, nakon što mi je kemoterapija dosta oslabila organizam. Sve mi se kod njega stabiliziralo i pomoglo mi je jako.

Foto: CROPIX

Tko vam je tijekom teškog životnog perioda bio najveća podrška? Je li točna ona tvrdnja koja kaže da se na nevolji poznaju junaci?

Tvrdnja da se u nevolji poznaju junaci je točna. Ni na koga se ne ljutim i nikom ne tražim prigovore, ljudi su takvi kakvi jesu. Netko se može nositi s bolesti prijatelja, netko ne može. Netko pokaže svoje pravo lice pa pruži ruku maksimalno, tu su se pokazali neki moji dragi prijatelji da su stvarno predivni, i još jednom im svima zahvaljujem i nikada to ne zaboravljam. To mi je bilo jako važno, jednako mi je bila divna podrška od potpuno nepoznatih ljudi koji bi mi od srca onako nešto lijepo rekli i nemaju pojma koliko su veliku stvar učinili na taj način. Zahvalna sam i liječnicima i medicinskim sestrama, koje su predivne. Neke ljude sam jednostavno razotkrila, mislila sam da su mi frendovi - pa nisu, da su drugačiji od onog što sam mislila, ali i to je isto u redu. Mada, imam dovoljno godina pa bih trebala već prepoznavati, ali polazim od one da su svi u početku dobri, a ako se pokažu loši, sebi su loši, nisu meni. I njima želim svako dobro u životu.

Na putu prema ozdravljenju - što je najvažnije? Što biste savjetovali ženama koje prolaze kroz iste ili slične probleme?

Žene, budite hrabre. Najvažnije je riješiti se straha. Sada sam ja kao mudra i pametna. Ma i mene povremeno dođe misao tog straha pa me nešto prođe kad moram na kontrole, ali kroz
neki proces se može puno naučiti. Ako ne možete sami, onda tražite pomoć nekog drugog kako da vas oslobodi straha. Imala sam veliki strah od kemoterapije, dok se tumora nisam bojala, iskreno. Tražila sam pomoć, da razgovaram s nekim dobrim psihijatrom da me oslobodi straha, jer čemu ići na nekakvo liječenje ako ga ne prihvaćaš i ako nisi pristao bez straha to raditi. Sigurna sam da nema onda nekog efekta pravog kakav bi trebao biti. Termin je stigao kasno pa sam cijelu tu neku prvu i najtežu fazu prošla bez razgovora sa stručnjacima. Puno sam plakala, bilo je traumatično, no onda sam na kraju samu sebe jačala, hrabrila i čeličila. Znaš kako je bilo? Ono što te ne ubije, to te ojača. Eto tako je bilo. Ne želim da me doživljavaju kao nekog bolesnog, to se svakome može dogoditi, nikad se ne zna hoće li se i gdje pojaviti. Ne želim da me se tako doživljava. Imam još veći entuzijazam za posao i život i veselim se nosim stvarima. Izliječena sam, operirana sam i idemo dalje!

Iza vas je dugi niz kazališnih, televizijskih, filmskih uloga. Kakvo je stanje trenutno? Kako ocjenjujete situaciju na tržištu?

Što se posla tiče, čekam nove ponude. Često me ljudi po gradu sreću i govore mi zašto me ne gledaju na televiziji, zašto me ne vide. Ako čuje neki režiser, neka se javi, rado ću raditi, rado ću surađivati, to je to. Sad bih jako voljela snimiti dobru žensku ulogu, filmsku, zato što sam puno sazrela, još više kroz sve ovo, a još uvijek dobro izgledam. Moje znanje i iskustvo sada je još puno intenzivnije pa bih to puno bolje u lik unijela. Ne znam baš koliko ima dobrih ženskih uloga na filmu, evo jedan prijatelj sad producira, ima jedna ženska uloga - i to za mladu glumicu. Vrlo malo za nas žena ima nekih dobrih uloga. Naše filmadžije vrte samo dvije, tri glumice u krug i samo one glume. Neka se usude i ohrabre, neka pozovu i druge glumice. Neka barem pozovu na audiciju, nema veze što sam ja glumica koja ima ime i prezime, ja sam spremna na bilo koju audiciju, i vani je to normalno. Vrlo sam spremna i veselila bi me iskreno jedna predivna uloga na filmu, a jednako tako volim i ove naše sapunice. Meni to nije problem, dobar glumac se vidi i u sapunici. Ni u kazalištu se ne glumi samo Shakespeare, već i neki drugi, osrednji pisci. Sapunice su glumački trening, brzo učenje teksta, produkcija, drži u formi, a ja to volim, mene to baš veseli.

Foto: CROPIX

Radite od rane mladosti vaš posao, stabilno ste krojili karijeru, ulogu po ulogu. Jeste li ikad razmišljali o odlasku u inozemstvo, osvajati vanjsko tržište?

Odlazak u inozemstvo - znate što? Moja sestra se udala za Amerikanca, njena svekrva je poznavala producente u New Yorku i još dok sam odlazila k njoj u Ameriku, govorila mi je da će me upoznati, a ja uopće tu želju zapravo nisam imala. Rekla sam joj, simpatičnoj, da ne znam tako dobro engleski, da imam akcent, a ona je rekla da nema veze, da ne znaju ni oni
bosanski, miješali su tada zbog rata Hrvatsku i BiH. Zapravo sam mogla otići i pokušati, ali ja sam osjećala da možda nisam dovoljno ambiciozna. Možda je to? Sad sam shvatila! Ne znam, u Hrvatskoj ne cvjetaju ruže, ali ja sam tada već glumila u svom kazalištu, imala svoje prijatelje, Zagreb je grad po mjeri čovjeka, u njemu se može lijepo živjeti. Nažalost, što sam starija vidim da su svugdje neki klanovi, moraš biti prodana duša da bi nešto dobio, to mi se ne sviđa, ali Amerika mi je otuđena, trebalo bi sve ispočetka, i izgleda da nisam imala tu ambiciju. Kod nas je ozbiljan problem jezik, naučiti engleski bez akcenta je jako teško. Falila mi je dobra ambicija da bih uspjela, očito. (smijeh) Mislim da se tamo od osrednjih glumaca da napraviti zvijezda, naši glumci su jako dobri, puno nas bi bilo tamo zvijezde, no nemamo takvu produkciju, i sve te ljude koji će za nas raditi. a da ne govorim o novcima i odnosu novca sa svim ostalim.

Prepoznatljiv je vaš izgled, osmijeh, njegovanost. Koliko 'patite' na izgled? Ide li puno toga iznutra?

Znate li vi da ja prije desetak godina u svom stanu nisam imala ni ogledalo, to mi nitko nije vjerovao. Znate kako sam se gledala? Onako u izlogu, kad izađem vani, pogledala bih se jesam li se dobro iskombinirala. Važno mi je da ja sebi budem onakva kakva zamišljam da bih trebala biti, to je to. Da sam lijepa - nisam, takva sam kakva sam. Ima puno ljepših mojih kolegica i prijateljica, ali mislim da kod ljudi znači i ono iznutra. Imam dobru energiju i s godinama ljudi stare prema sebi, kakva im je duša iznutra. Svi kad smo mladi smo lijepi, no kad ostarimo, neke osobe postanu ružne, to im zapravo duša postane pa se razotkrije i na licu i na izgledu. Tako ja sebi tumačim.

Izgledate sjajno!

Hvala puno! Ne znam, možda jer sam smršavjela par kila, ošišala se, ne znam. Na pomlađivanje gledam kao nešto što je u redu. Takva sam kakva sam, mi glumice bi trebale ulagati u sebe i dobro izgledati, zašto ne, mi smo javne osobe. Znam jako puno žena koje su svaki tjedan kod kozmetičara, mi glumice to nažalost ne možemo, valjda imaju bogate muževe pa mogu. Da imam puno novaca svaki tjedan bi išla na masaže, hranjenje kože i njegu, ja to volim, ali niti imam vremena niti novaca za to. Ali, uvijek sam se njegovala, jako je to važno. Imam suhu kožu, moram puno stavljati na sebe. Što se filera i botoxa tiče, kad to napraviš, onda da bi ostao takav kakav si, to je u redu, ali žene se izdeformiraju, postanu ovisne o tome i nisam za to. Ja jesam da se stavi malo filera bolje nego na operaciju plastičnu. Ali, da izgledam kao da imam 20, a imam 50 godina - to mi je sumanuto. Drago mi je što stalno otkrivaju neke nove stvari. Nažalost, ja ne mogu ove nekakve tretmane laserom, to mi je kontraindikacija, moram više na njege i takve lagane tretmane, na hijaluron, ako je čisti. Bila sam kod doktorice Irijane Rajković, njoj vjerujem, stručna je i ima kvalitetne filere pa sam malo popravila borice oko očiju, ali to drži par mjeseci, to čovjek mora svako malo ponavljati. Nisam protiv filera, protiv kozmetičkih tretmana jer se žene moraju njegovati i izgledati lijepo. Ako je tijelo fit, ako je tijelo dobro, zašto bi tijelo bilo naborano? I lice se može malo popraviti. Sve što je u granicama, ja sam apsolutno za. Smiješno mi je kad netko kaže da nije ništa radio, a vidi se na njemu. Željela sam i ja nakon oporavka malo filerića, ovoga onoga, odmah sam bila sretnija. Radila sam to za sebe, i zbog sebe. Treba brinuti za sebe iznutra. Važno je koju hranu jedete, važno je puno se kretati, to je puno važnije od svega ostalog. Kod doktorice sam bila i na vrhunskoj kombinaciji prirodnih vitamina koje mogu dobivati direktno u venu. U dućanima zdrave hrane sam cijelo bogatstvo ostavila, sve sam kupovala da mi nešto pomogne, a da sam tad znala za doktoricu, bila bih najsretnija na svijetu, jer bi mogla kroz infuziju dobiti vitamine i suplemente koji bi direktno ušli u venu. Bitno je svoje tijelo optimalno držati, paziti na imunitet, dobro se hraniti, jesti organsku hranu, neprskano. Imam predivne gospođe na placu koje prodaju neprskano voće, od njih kupim, imam neke drage ljude koji mi u tom smislu pomažu da dođem do zdrave hrane i dobro se hranim. To je sve jako važno.

Foto: CROPIX

Nikad se niste udavali. Jeste li ikad zažalili zbog toga? Jeste li zbog toga imali nekad nezgodnih situacija, u smislu sredine u kojoj živimo, a koja ima određena očekivanja od žena? Vi nekako živite feminizam po vlastitim pravilima!

Moja majka mi je rekla da kad sam imala 15 godina da sam govorila da se nikad neću udavati. Ja se toga ne sjećam, ali ona se sjeća. Valjda sam stajala iza toga, čudila sam se uvijek
prijateljicama kojima je jedini cilj bila udaja. Što onda kad se udaš? Evo, uspjela si i što onda? Nisam nikad bila time opterećena, pa roditelji su mi bili u normalnom braku, nisam imala
traume, preispitujem se zašto sam to pričala, ali sam čin udaje mi ništa ne znači, imam puno prijateljica koje su se udale pa razvele pa udale, ja ništa od tog nisam napravila. Imala sam
ljubavi, ali čak i kad sam voljela mislila sam si 'Bože, pa neću se valjda za njega udati'. (smijeh) Iskreno, dobro da se nisam udala, spasila sam se. Bila sam u vezama, voljela sam, trajalo je dok je trajalo, znali smo i živjeti zajedno, znači nikad nisam išla ka tome da se udam. Kad su djeca u pitanju, uvijek sam mislila da ih moram napraviti iz ljubavi, kad se on i ja dogovorimo, i zapravo sam radila grešku. Kad bih bila u vezi, uzimala sam pilule da slučajno ne ostanem trudna, pa da to ne bude razlog da se i ženimo, što je možda greška. Možda sam trebala ostati trudna pa onda... Ma dobro, bila pa prošlo, tko to zna. Sve sam to nekako nadomjestila kroz svog nećaka, koji jako liči na mene, kojeg obožavam, koji je prekrasan i on je poslije škole dolazio k meni na ručak, ja sam trčala njemu kuhati, sve sam mu ugađala, kupovala mu od garderobe što mu treba, a on je meni sve to nadomjestio. Imam i mamu, o njoj sam puno brinula, tu je negdje ona postala moje dijete umjesto ja njezino i tako je to valjda su godine prošle i bavila sam se svojom obitelji, a manje razmišljala o tome da li bih sad trebala nekog frajera uloviti pa napraviti dijete, možda je zapravo tako trebalo biti. Nemam traume svega toga, jednostavno sam takva kakva jesam. Ne znači da se možda neću i udati jednog dana, možda promijenim sutra ovakav način razmišljanja, možda mi se netko toliko svidi da kažem 'ajmo napraviti to'. Ali, ako nešto ne volim, ne volim svadbe. To je najdosadnije, najbanalnije. Nikad nisam bila na nekoj svadbi pa da kažem 'vo i ja bih se htjela ovako udati'. Jednom sam govorila, sviđali su mi se šatori gore na Snježnoj kraljici, ti šatori su tako predivni, raskošni. I kad sam ušla prvi put u taj šator rekla sam mogla bih se ja udati pa zbog ovog šatora. Evo, šator mi je bio razlog da bi se mogla udati. (Smijeh)

Nedostaje li vam nekad vaša rodna Hercegovina? Koliko često idete kući?

Obožavam svoju Hercegovinu. Ne idem baš često, bila sam prošlo ljeto, glumila sam pod kemoterapijama u Čapljini, igrala sam u atriju muzeja, bilo je predivno, došla mi je i rodbina
gledati me, moje nećakinje predivne, sad već narasle. Oduševljena sam bila kad sam ih sve vidjela. Moja rodica Vinka mi je napravila prirodnih, zdravih pripravaka, ona se puno brinula,
slala iz Neretve zdravu hranu, bilo je baš lijepo. Gostovala sam i u Mostaru, i to mi je bilo prekrasno. Ovdje u Zagrebu imam svog velikog prijatelja Franju, koji je Hercegovac, koji se isto
jako brinuo za mene. Pokazali se ti moji Hercegovci kao baš divni i pažljivi ljudi. I moj Skoko, to su sve Hercegovci, koji baš imaju srce, kada čovjeku treba, oni su tu. Baš srce imaju. Normalno im je da naprave sve. Franjo i njegova obitelj, moj Skoko i njegova obitelj. Možda sam nekog i zaboravila, ali njih dvoje su mi sad pali napamet.

Foto: CROPIX

Čini se da nešto od tog kraja nosite i u svom karakteru?

Valjda jesam, zapravo jesam. Ali, nikad nisam te hercegovačke veze, kako se ono po Zagrebu priča, iskoristila. Ja to nit' sam iskoristila nit' me dotaklo. Baš šteta, voljela bi da mi se sad
javi neki Hercegovac da mi nešto odradimo. (smijeh) Volim ja taj kamen. Volim kamen. Baš sam prava Hercegovka, obožavam miris pelina, miris mog djetinjstva. To je sve nešto čim dođem, vidim brda, ja sam sretna. Mada ne idem često dolje, ali to nosim. Geni, geni kameni. (smijeh) To nikad ne izađe.

Kako ste se odlučili na ovaj poziv? Je li točno ono što se kaže - da je za uspješni glumački posao potrebno imati i nešto pomaknuto u karakteru? Neke crte koje dijele glumca od ostatka svijeta?

Mislim da bi, da bi se čovjek bavio zanimanjem morao imati predispozicije. Glumci moraju imati talenta, ako se preko veze upišu na Akademiju, onda su nesretni cijeli život. Čemu sve ako nemaš talent pa sam sebe mučiš. Mama mi je rekla da sam još kao mala dosta predstavljala, glumila. Ni tog se ne sjećam, ali ona kaže da sam od rođenja puno predstavljala. Sjećam se da mi je tata govorio da pričam kao da spikiram, a ja sam zapravo tako govorila. Na Akademiji sam imala tako jedan čisti govor, jedino sam te hercegovačke dužine trebala malo skratiti, i to je to. Inače nisam imala problema s jezikom. Govorim takvim jezikom. Vjerojatno sam to oduvijek nosila u sebi. I kod svog nećaka to primjećujem, ima i on tog talenta, mada je odabrao nešto drugo studirati, što je meni žao, jako je talentiran. To nosiš u sebi i imaš pa to prepoznaš ti, ili netko drugi. Mene je moj profesor u gimnaziji poslao kod glumca koju je u to vrijeme radio priredbu u JNA, za vrijeme Jugoslavije. Trebao mu je netko od mladih da to čita, i mene je poslao profesor. Ja sam se bunila jer to nikad nisam radila, a profesor me tjerao jer je bio uvjeren da ja to mogu najbolje odraditi. Vidio je valjda to kod mene. Kad smo završili, glumac mi je rekao da moram upisati glumu. Meni je bilo smiješno, došla sam u Zagreb i upisala jezike i književnost na Filozofskom fakultetu. Iz štosa sam otišla na Akademiju i dok su trajali prijemni, meni se to počelo sviđati. Otkrila sam to, i to je to, sudbina, čista sudbina.

Scena intervju

Ankica Dobrić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter