Velika ispovijest omiljenog TV lica

'Smrt, razvod, smjena na HRT-u... Jednostavno sam se jednog dana u prosincu probudila i više nisam mogla iz kreveta. Organizam je odbijao hranu, pala sam na 45 kilograma'


Barbara Marinović
03.10.2018.21:00
'Smrt, razvod, smjena na HRT-u... Jednostavno sam se jednog dana u prosincu probudila i više nisam mogla iz kreveta. Organizam je odbijao hranu, pala sam na 45 kilograma'
Foto: CROPIX

sažeto

Sandra Križanec ima nepresušnu energiju, kojoj ni bolest nije stala na kraj. Sa svojom, kako kaže, poludjelom štitnjačom, nosi se devet godina. Ni to je nije zaustavilo u njezinom karijernom putu, a sretna je, kaže nam, i privatno


Barbara Marinović
03.10.2018.21:00

Sandra Križanec iza sebe ima plodnu i dugu karijeru, koju je gradila na HTV-u, a sada i na televiziji N1. Producentica, novinarka, urednica, voditeljica... Uz sve te titule, dodaje i onu magistre ekonomije, koja je njezina druga ljubav. Put joj nije bio lak pa se tako studija politologije svojedobno odrekla zbog privatizacije. Naime, roditelji su joj ostali bez posla pa se iz Zagreba vratila u rodnu Slavoniju i završila na studiju ekonomije. No, kada je nešto suđeno - dogodi se onako kako treba, pa je vrlo brzo počela raditi na televiziji, u koju se zaljubila kao mlada djevojka. U velikom intervjuu za 100posto Sandra nam je otkrila i koji su joj privatni životni trenuci bili najteži, kako je uslijed stresa ozbiljno narušila zdravlje, ali i čemu se dan danas najviše raduje. Profesionalno i privatno.

Naporno već godinama radite na N1 televiziji. Je li stresno, kakva vam je atmosfera? Kako se nosite sa stresnim situacijama? U samo dizanje te televizije dali ste svoj maksimum.

Na N1 sam od prvog dana, dakle od 01.04.2014.godine. Prvih šest mjeseci bili smo u uvježbavanju sustava i tzv. "dry runu" i to smo se razdoblje umjesto pozdrava oslovljavali s "tko preživi, pričat će". Bilo je doista teško. Sustav na kojemu radimo jedinstven je u ovom dijelu Europe, a meni koja sam došla iz jednog sustava kakav je HRT, bio je šok od uopće prihvaćanja da ne mogu ući u režiju jer je ona dislocirana u Beogradu i da ljude u čijim sam rukama kada sam u studiju, čujem samo u slušalici, da neke od njih nikad nisam niti upoznala. Drugo, novinarski crv koji uvijek radi nije dao mira i svi smo se grizli kada bismo imali dobru priču, a nemamo je gdje objaviti sve do 30.10. 2014. kada smo u eter prvi put izgovorili "Dobar dan, gledate N1". Neki nisu izdržali, otišli su, ali došli su novi ljudi i danas smo tu gdje jesmo, ponosni na ono što smo gradili, posebno mi koji smo od početka tu.

Foto: CROPIX

Zanat ste brusili na HRT-u, prvo u Osijeku, a potom i Zagrebu. Vrlo ste brzo dogurali do malih ekrana, vodeći središnji Dnevnik, a gledatelji su vas sjajno prihvatili. Je li vam tada, na početku karijere, teško pao odlazak iz Osijeka i vaše Slavonije?

Malo vam je mjesta za tu moju životnu priču. Televizija i ja u ljubavi smo od 1994. Bilo je puno lijepih mjeseci, godina ili televizijskim rječnikom - sekundi i minuta, slika i riječi, ali i nekih manje lijepih. Te sam pohranila u arhivu. Na relaciji Osijek - Zagreb sam zapravo bila od 2000. kada me na mjesto urednice Vijesti i podnevnog Dnevnika pozvao Dubravko Merlić, pa su se urednici mijenjali od Mirjane Rakić, Nikole Kristića, Hloverke Novak-Srzić, Renata Kunića... Ja sam uglavnom ostajala, radeći tri dana u Zagrebu, ostatak tjedna u HRT-Centru Osijek gdje sam od novinara stigla do glavne urednice Centra Osijek, a u Zagrebu do urednice Trećeg Dnevnika, Fokusa, Teme dana, pa na kraju središnjeg Dnevnika i urednice unutarnje politike, ali tu je postojao uvjet - ostavi Osijek i dođi. Teška je to odluka bila. Profesionalno bio je izazov, a s druge strane u Slavoniji je moja obitelj, prijatelji, kuća. Jesam li dobro odabrala, hmmmm... To je vječno preispitivanje. Ali, bila sam sretna reakcijama gledatelja.

A kako vam je pao odlazak s HRT-a? Koji su bili razlozi vašeg odlaska?

Da, to spada u one manje lijepe trenutke. Imala sam divne suradnike, novinare, snimatelje, montažere, realizatore, šminkere, producente, tajnice... Ali došli su neki čudni ljudi, sastavili popis 40 "đaka" koji su morali pasti u danu. Nekim čudom bila sam broj 26. Smijenili su me s mjesta urednice unutarnje politike, izbacili iz Dnevnika, dvije godine sam dolazila na posao i više manje sjedila na hodniku, primajući plaću, iako sam dobar dio bila na bolovanju jer sam se teško razboljela. Možda se neki ne bi žalili, ali ja to nisam mogla. Nisam tako odgojena. Prije svega sam radnik, a nepravdu mrzim. Jedan dan stigao je poziv s N1. Dala sam otkaz. U jednom danu sve sam razdužila i zatvorila vrata. Nakon punih 20 godina. Ponosna na svoj rad, ali s okusom gorčine. Danas sam ipak sretna jer većina tih ljudi, koji su krojili sudbine, više nije na HRT-u nisu niti na vlasti. Nisu vrijedni spomena.

Foto: CROPIX

Kako ste se našli u informativi i zapravo novinarstvu uopće? Je li vas taj sektor oduvijek zanimao ili ste u njemu završili slučajno?

Stvarno i više nego slučajno. U Gimnaziji, prvo u Varaždinu, a potom u Našicama radila sam na radiju, i pisala za Glas Slavonije, ne bih li zaradila honorar. A onda 1994. upisala sam Politologiju u Zagrebu, prošla, bila druga na prijamnom. Drugi dan mama me nazvala. Ona i tata ostali su bez posla. Divna hrvatska privatizacija. Preko noći tvornica je zatvorena, mama Ružica radila je i borila se, tata se razbolio, mislim da MK Slavoniju nikad nije prebolio. Novac za fakultet nisam imala, vratila sam se u Osijek, upisala Ekonomski fakultet, na čijem sam prijamnom također prošla. Počela sam studirati, a tri dana kasnije dobila honorarni posao na HRT-u, ali s punim radnim vremenom. I tada mi je nekako ta informativa ušla pod kožu. Bio je rat još uvijek, pa mirna reintegracija, a dobila sam priliku raditi vrhunske događaje. Pratila sam proces reintegracije i Jacquesa Kleina, dolazak Carle del Ponte u Slavoniju, napravila sam prvi dokumentarac o zarobljenicima srpskih koncentracijskih logora....nizalo se toga, puno, puno... Posjet Ivana Pavla 2....

Magistrirali ste ekonomiju, hoćete li se ikada baviti nečim što je uže vezano uz vašu struku? Bi li vam bilo teško jednog dana, primjerice, otići iz novinarstva?

Da, simpatično pitanje. Uz stvarno 24-satni tempo, nikada se ekonomija i ja nismo razdvajali. 12 godina dok mi je to HRT dopuštao imala sam svoju agenciju. I ne, nije bio sukob interesa, iako su mi godinama neki i to imputirali. Nikada se nisam bavila produkcijom, nego su iza mene neprospavane noći, kada sam izrađivala marketinške strategije s posebnim naglaskom na promociju za mnoge velike klijente, ali tada je došla 2008. i onda četiri godine još nekako smo gurali, dok u Slavoniji nije kriza sve uništavala, ali kako nismo brat Zoran i ja htjeli niti dana "roniti" u minuse, zatvorila sam je. I sada me često nazovu neki od njih za pokoji savjet, organizaciju predstavljanja tvrtke ili plasmana novih proizvoda, ili samo nešto izmoderirati, ali sve preko ugovora (ministar Marić može spavati mirno (smijeh)... Novinarstvo do 67.? Teško.

Foto: CROPIX

Žena ste ugodnog izgleda, visoko obrazovana, kolege vas cijene. Ipak, jeste li ikada u poslu okusili podcjenjivanje? Smatrate li da je pozicija žena u društvu još uvijek lošija?

Prije svega, hvala na komplimentima. Osjetila sam podcjenjivanje i podmetanje, ali ne kao žena, već više zato što su me neki osjećali kao prijetnju. I što je još gore, više sam to doživljavala od žena, muškarci su me više manje doživljavali kao ravnopravnu. Tata me od djetinjstva zvao kauboj, možda zato.

Poznato je da imate problema sa štitnjačom. Kakvo je stanje danas? Koliko vam smeta u svakodnevnom funkcioniraju, osjetite li nekad zamor i što tada radite? Jesu li problemi uzrokovani žestokim radnim tempom, što mislite?

Okidač za poludjelu štitnjaču bili su stresovi, ali doista veliki kojih, nažalost u mom životu nije nedostajalo i to u vrlo kratkom roku. Smrt, razvod, smjena na HRT-u i tako... Jednostavno sam se jednog dana u prosincu probudila i više nisam mogla iz kreveta. Organizam je odbijao hranu, pala sam na 45 kilograma... Danas ide sve u drugom smjeru, kilogrami, umor, nažalost i srce podivlja. Uvijek kažem da imam najvjernijeg prijatelja, nikad me ne napušta. Zove se Hashimoto. Svako jutro se probudi i kaže... 'Draga Sandra, danas ću ti napasti...što već odabere...' I tako se mi družimo već 9 godina.

Nekada se na tapeti nađe i detalj iz privatnog života. Kakvo je stanje na ljubavnom planu?

Stanje je stabilno. (smijeh) Postoji osoba u mom životu s kojim dijelim sve. Oboje smo odrasli ljudi, koji iza sebe imaju prošlost, ali smo okrenuti ka onom što gradimo skupa. Ima razumijevanja za moj posao, moj karakter, kao i ja za njegov. Ivan Anton djelatna je vojna osoba, ali međusobno ne miješamo naš osobni odnos s poslom. U ovim godinama veze su kompliciranije, jer znate što hoćete, a što ne, a tako i druga strana. Ako to uspijete izbalansirati, imate recepturu. Mi smo svoju našli.

Foto: CROPIX

Iza vas je jedan brak iz mladosti. Biste li se jednog dana ponovno odlučili na brak? Kako uopće gledate na tu instituciju?

Prošlo je cijelo desetljeće od službenog razvoda, od razdvojenosti i više. No, razvod je zasluženo visoko na listi stresnih događaja. Sami sebi priznajete poraz i treba dosta vremena, da krenete dalje. Ponovni brak? Nikad ne reci nikad. Nemam predrasude, da papir znači ili ne znači nešto. Sve je individualno i stvar dogovora dvoje ljudi. U mom slučaju razgovaramo o svemu.

Poznato je da volite putovati. Planirate li negdje uskoro? I koja vas je lokacija možda najviše oduševila?

Putovanja su nešto na što bih potrošila zadnju kunu. Mislim da upoznavanje drugih krajeva, kultura, ljudi donosi neizmjerno bogatstvo. Prije sam puno više putovala, ali ne planiram se još primiriti. Svaka destinacija oduševila me na svoj način. Australija je prekrasna, obišla sam cijeli Gold Coast, dio unutrašnjosti, a sve iz Sydneya gdje mi je bila baza. To je grad u kojemu bih odmah mogla živjeti. Sve je uređeno, grad ima sve, a bez imalo užurbanosti, osim u strogom centru. Tajland je priča za sebe, ljudi su unatoč siromaštvu uvijek nasmijani, spremni pomoći (pri tom ne mislim na turističke destinacije, nego mala sela usred džungle). Istanbul je u pravom smislu riječi sudar civilizacija. Prošle godine Ivan i ja s prijateljima smo ga ponovno posjetili Volim i Strasbourg, Bad Ischl, i Prag koji je unatoč modernim dijelovima, zadržao neku toplinu... Jedina zemlja u koju više nikad ne bih je Egipat. Jedno užasno iskustvo, u životu se nisam nesigurnije osjećala, a i biti zatvoren u resortu dok te čuvaju naoružani stražari nije tip odmora kakav meni treba, ni slučajno. Ali zato sljedeća na listi je Barcelona ili Pariz i to vjerojatno još ove ili početkom sljedeće godine. A možda i dalje, tko zna...

Što vas najviše opušta? Kako provodite slobodan dan kad ga imate?

Mir, bježim od gužve, od previše ljudi. Šetnja, priroda u svakom smislu - šuma, voćnjaci, jezera, rijeke, more. S druge strane lijepi trenuci uz obitelj i prijatelje, ukusan obrok i čašu odabranog vina. Zapravo sam jedna nezahtjevna osoba, raduju me te male, a opet velike, najveće stvari. Samo mi je žao što takvih trenutaka nemam baš puno.

Foto: CROPIX

Što mislite, iz vašeg stručnog gledišta, koje su, recimo, tri stvari koje bi u našem društvu trebale biti prioritet i nekakav preduvjet za napredak? Društveni i ekonomski...

Eliminacija korupcije, ali odmah. Smanjivanje ogromnog birokratskog aparata koji normalnom čovjeku ove zemlje popije krv na slamku za svaki papir koji mora izvaditi, a susreće se većinom s blago rečeno čudnim radnim vremenima, neljubaznim osobljem koje nikako shvatiti kako nisu ljudi došli, eto jer ih žele gledati nego ih nužda tjera i da osmijeh i ljubazna korisna riječ ne koštaju ništa. I tolerancija među ljudima, strah me to i izreći, ali ljudi kao da više nisu ljudi. U nekim svojim ljušturama, nezadovoljni, ljuti, frustrirani. Razumijem sve probleme, ali Bože moj, nekad ne razumijem kuda ovo sve vodi...

Kakvim ocjenjujete stanje u struci, novinarstvu, danas?

Užas. Statusi novinara nikako regulirani, ono što su nekada činile političke partije i stranke danas čini sprega politike i novca, odnosno korporacija. I nema više prelazaka granica do istine. Možeš, ali ne očekuj da ćeš biti zaštićen. A ljudi zbog kojih to tjeranje pravde činiš, okrenut će glavu ili zaboraviti za dva dana sve, a ti i tvoja obitelj ostajete sami k'o prst na vjetrometini. Cijena je previsoka, i nažalost plaćamo zdravljem. Na N1 sam valjda, između ostalog i zbog toga, što me nikada, ali nikada nitko nije tjerao da napravim takav i ovakav izvještaj, što nema popisa dozvoljenih i zabranjenih gostiju.... Sloboda je apsolutna.

Koliko ste često nalijetali na cenzuru? Postoji li, koliko su mainstream mediji koje gledamo/čitamo cenzurirani?

Osobno i kada me netko pokušao cenzurirati, nije se dobro proveo. Tako da o njoj ne mogu govoriti, bilo je političkih pritisaka, pa i ignoriranja mene kao osobe zbog toga, mnoga su mi vrata zatvorena, ali ostavila sam to iza sebe.

Mislite li da je novinarstvo kao zanimanje degradirano? I ako da, zašto?

Degradirano sigurno jest. Bila sam u Atlanti na izobrazbi i dobila diplomu koja mi omogućuje rad u top managementu medija. Mene i kolege iz još 9 zemalja su nosili na dlanu, a tek da vidite njihov odnos prema reporterima, a onda i urednicima i prezenterima, to je neka druga galaksija. A o plaćama da ne govorim, nakon 10 godina više ne moraš raditi, a kod nas ako ne umreš i dočekaš mirovinu nemaš gotovo što jesti, kao i u velikom broju drugih zanimanja u ovoj zemlji koju smo toliko htjeli, a što smo od nje napravili? I što je najgore puštamo one koji su degradirali cijelo društvo da se i dalje bahato šeću pred našim nosevima, punih novčanika, smijući nam se u lice pred hrvatskim sudovima. Mislim da sam vam ovim sve rekla. Svjetla budućnost? Možda, za nekoliko generacija, samo koliko je žrtvovano generacija, e to je tužna istina.

Foto: CROPIX

N1

Sandra Križanec

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter