Intervju: Ozren Grabarić

'Stvorili smo monstruma od sustava u kojem se ubija talent, a štite se netalentirani. I mi svi taj sustav hranimo'


Ines Madunić
08.04.2019.17:00
'Stvorili smo monstruma od sustava u kojem se ubija talent, a štite se netalentirani. I mi svi taj sustav hranimo'
Marko Todorov / CROPIX

sažeto

S glumcem smo pričali o hrvatskoj kulturi, novom filmu za djecu i mlade te zašto voli raditi sa studentima na Akademiji


Ines Madunić
08.04.2019.17:00

Po mnogima, on je najbolji glumac generacije. Ozren Grabarić na spomen te "titule" ne izmiče, ne pokušava prodati lažnu skromnost, ne zacrveni se; drago mu je, kaže, ako je netko prepoznao njegov trud i rad.

Za to je dobio mnoge nagrade; u Požarevcu na festivalu Viminacium prošle je godine nagrađen za naslovnu ulogu u predstavi "Rikard III" - to je samo posljednja u nizu. Pratite li kazalište sigurno ste ga zapamtili i u "Hinkemannu" Igora Vuka Torbice u ZKM-u, s Juditom Franković glumio je u seriji "Počivali u miru", trenutno ga u kinima slušamo kao glas robota u novom dječjem ZF spektaklu "Moj dida je pao s Marsa", a sinkronizirao je mnoge crtiće. Na kraju krajeva, ako baš ne pratite ni film ni televiziju ni kazalište, znate ga iz reklama.

 
 
 
View this post on Instagram

A post shared by Zagrebačko kazalište mladih (@zekaem) on Apr 7, 2019 at 2:09am PDT

"Ne osjećam pritisak kad me nazovu najboljim glumcem generacije jer se tako ne doživljavam i ne mislim da me takve kategorizacije obavezuju na nešto. Spreman sam pasti u svakom trenutku i mislim da je dobro da ti se to ponekad dogodi. Današnjim generacijama puno je teže nego nama jer imam dojam da misle da nemaju pravo na pogrešku. To je strašna stvar jer ako nemaš pravo na pogrešku ne možeš se ni razvijati. Stalno si opterećen time da moraš uspjeti, a ako pogriješiš, ima ih još stotinu koji čekaju na tu priliku. Strašan pritisak i stres", kaže Grabarić.

Zna o čemu priča jer te nove generacije upoznaje na Akademiji, gdje predaje scenski govor. Našli smo se baš prije predavanja.

Odnedavno u GK Gavella radi na pola radnog vremena, a sve više posvećuje se radu na Akademiji.

"Tu sam pronašao neki svoj mir, smisao i zadovoljstvo. Dolazim s apsolutnim veseljem na nastavu. Uživam raditi s mladim glumcima, pogotovo kad imam fantastičnu ekipu znatiželjnih, radišnih studenata kao što su ovi s treće godine kojima sad predajem. Oduševi me kad vidim da su otkrili nešto u sebi, kad shvate da su sposobniji nego što su mislili da jesu. Snimio sam nekoliko filmova za djecu i mlade, rad s tim klincima koji još nemaju glumačku naobrazbu me ispunjava. Znam da zvučim starmalo, ali gledati te njihove instinkte, neiskvarenu radost igranja, meni je to fascinantno", priča nam Grabarić.

U "Moj dida je pao s Marsa" posudio je glas i odglumio robota te kaže da je oduševljen činjenicom da se na filmu radilo sedam godina. Puno detalja je tu, a on nije samo posudio glas, nego je i s ekipom filma, koja je uključivala i robotičare, smišljao lik i dao mu život.

S obzirom na to da ne voli gledati sebe na ekranu, kaže da mu je puno lakše gledati se kao robota.

"Imam ogroman ego i o sebi imam puno bolje mišljenje dok se ne vidim na ekranu. Pa to je nešto grozno! Kako to izgledam, kakav je to glas... Zato radije uopće ne gledam svoje filmove", kroz smijeh kaže glumac.

Prije nego što počnemo s nekim ozbiljnijim temama, kaže mi da je izbacio televizor iz kuće i ostaje minimalno informiran o svijetu i politici.

"Samo se naživciram. Pratim ono što moram, otprilike da se ne dogodi da ne znam da će pasti nuklearna bomba, izlazim na prosvjede i na izbore, ali to je to", kaže također kroz smijeh.

O stvarima koje su u njegovoj domeni, doduše, jako je informiran pa nikad nije imao problema s pričanjem o tim temama i iznošenjem jasnog, argumentiranog stava.

"Ne iznosim neke provokativne političke stavove u intervjuima i ne želim se svrstavati ni na jednu stranu. Desnica nas hrani ispraznim patriotizmom, a ljevica ispraznim liberalizmom. Međutim, u trenucima kad nešto treba reći, nemam s time problem. Primjerice, ovaj slučaj počasnog doktorata gradonačelniku Bandiću. To je takva bedasta situacija. Besmisleno je da smo dovedeni u situaciju gdje svaki zagrebački fakultet, budući da na ovaj ili onaj način ovisi o gradu, kalkulira hoće li podržati ili ne dodjelu počasnog doktorata aktualnom političaru i gradonačelniku. To je situacija u kojoj smo svi mi ucjenjeni. Ne govorim ništa o samom Bandiću, mislim da je odlično što je napravio Muzičku akademiju, ali isto tako mislim i da mu je to posao. Je li netko zaslužio počasni doktorat jer radi svoj posao? Nisam siguran, to mi je pomalo suludo.

A s druge strane, upitno je i radi li svoj posao dobro jer bilo je tu korupcijskih afera, kaznenih prijava i raznih drugih propusta. Dakle, činilo mi se važnim da izrazim svoj otpor toj odluci. Ista je stvar bila s Hasanbegovićem. Nemam ništa osobno protiv njega, ali protiv toga sam da se struka uporno stavlja na zadnje mjesto. Ispred struke su politička pripadnost, ideologija, podobnost, novac, kapital i osobni interesi. A da je struka na prvom mjestu, taj čovjek, kao povjesničar, ne bi mogao biti ministar kulture jer povijest nije toliko dio kulture koliko znanosti. On nije dio žive kulture koja se danas stvara, ne razumije problematiku i suštinu", ističe Grabarić.

Marko Todorov / CROPIX

Kad je Gavella birala novog ravnatelja također je javno istupio te se protivio dolasku Roberta Kurbaše na to mjesto, kao i ostatak ansambla.

"Na čelna mjesta svih institucija trebali bi dolaziti ljudi koji su se istaknuli u svojoj struci i koje onda društvo gura gore. Logično bi bilo da su najpametnije glave na vrhu. Ali, ne, kod nas to ne ide tako. Danas za mnoge kažu da su stručni, da znaju, i danas se svi kao razumiju u sve, ali samo zavirite u životopise svih tih naših aspiranata na rukovodeće funkcije, vrlo brzo će vam biti jasno radi li se tu o čovjeku koji zaista ima neku kazališnu ili umjetničku misao ili se radi o političkoj podobnosti ili nekom malom privatnom interesu. Naime ako se prijavljuješ za ravnatelja kazališta moraš razumjeti stvari od korijena, razumjeti suštinu tog posla", kaže.

Općenito, smatra da većini djelatnika u kulturi odgovara status quo - čak i onima koji dižu glas protiv ovog sustava.

"Ima vrlo malo umjetnika koji su spremni izboriti se za nešto bolje i drugačije. To znači puno odricanja i ne znači da ćemo živjeti bolje nego da ćemo imati bolju kulturu. Stvorili smo monstruma od sustava u kojem se ubija rad i talent, a štite se neradnici i netalentirani. I mi svi taj sustav hranimo. Recimo, imate kazalište s preko četrdeset glumaca u ansamblu, a radite pet premijera godišnje. Statistički, ne mogu svi glumci biti dobri. Oni koji jesu, njih redatelji uzimaju u svoje predstave, a oni koji su malo manje dobri ne igraju tako puno. Ali, svi dobivaju istu plaću.

Isto tako, oni koji ne igraju puno imaju više slobodnog vremena pa imaju i angažmane sa strane. Dođete do toga da oni koji su manje dobri imaju više poslova sa strane i zarađuju više od onih predanih i talentiranih, koje kazalište logično gura u svaku predstavu. To je ogromna ljudska nepravda i samo jedna crtica iz tog monstruoznog sustava. ", kaže Grabarić. 

U razgovoru se stalno izmjenjuju njegova racionalna strana, vrlo dobro argumentirana i prizemna, s onom umjetničkom, poletnom, s mnogo metafora i digresija. U svakoj je, čini se bar tako, potpuno siguran.

Primjerice, kad počnemo razgovarati o načinu financiranja kulture i kakvu to kulturu danas imamo, odnosno kakvu bismo trebali imati, spominjem neoliberalne prijedloge o potpunom ukidanju financiranja kulture iz državnog džepa. Argument - nije profitabilna i nikad nije neovisna od države ako ju ona hrani.

"Kultura nije profitabilna i nema nikakve šanse da takva bude. Ako nije subvencionirana, od toga ništa. Pitanje je hoće li je financirati država ili možda kulturni fondovi, ali mislim da bi Ministarstvo kulture trebalo biti potpuno nestranačko te da bi ministra trebala birati struka. Ali to je utopija za koju nitko neće imati sluha", kaže.

GK Gavella

Šokira ga činjenica da neki još misle da bi umjetnost trebala veličati državu, stav koji se u posljednjih nekoliko godina svako malo pojavljuje u javnosti i netko ga pokušava opravdati.

"Umjetnost nije tu ni da veliča ni da napada, ona je tu da propituje. Mislim da su mnogi zaboravili da je to osnovna funkcija kazališta, pa tako s jedne strane imate kazalište koje se ništa ne pita a s druge strane kazalište koje parolaškim metodama nameće svoj svjetonazor. To nije kultura koja nam treba, prvo je mrtvo kazalište a drugo jednostavno ideologija. Uloga kazališta i kulture je dizanje svijesti, sukobljavanje dvije strane na sceni kako bismo o obje nešto naučili i donijeli o tome sud, kako bismo sagledali problem iz drugačijih kuteva. Ideologija ne treba svjesnu publiku nego navijače. A ako smo do toga došli, onda znamo na čemu smo. Navijače imamo na stadionima, na izborima...", kaže Grabarić.

Klizne u kratku raspravu o Antigoni i Kreontu, o problematici poštivanja zakona i vođenja idejom koja je veća od tebe samoga.

Ozren Grabarić nije tip koji živi u oblacima. Umjetnik je kojemu intelektualni snobizam nije nimalo blizak, što nije toliko često. Objašnjava kako kultura mora biti za narod, a ne za elitu.

"Mi imamo kulturu za elitu koja si međusobno tapša ramena i govori kako su nešto fantastično napravili. Kako su drukčije od svih pročitali Shakespearea ili Čehova. A publika dođe i pita se što je ovo. Ne komuniciraju s publikom, ne dižu im nivo svijesti. Danas je u umjetnosti moderno ogoljeti čovjeka, prikazati njegova prljava, cirozna jetra, pokazati sve najgore što je u njemu. Mislim da smo u svemu tome zaboravili da trebamo i inspirirati čovjeka da čini dobro", zaključuje.

glumac

kultura

kazalište

Scena intervju

hrvatski film

domaći film

Ozren Grabarić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter