Diva hrvatskog glumišta: Nina Violić

'Sve me više smetaju bilo kakve podjele - na Srbe, Hrvate, žene, hipstere, šljakere, luzere... Zabole me više za skupine u koje se redovno ukrcaju mediokriteti koji arlauču uvijek iste budalaštine'


Ines Madunić
15.03.2019.17:00
'Sve me više smetaju bilo kakve podjele - na Srbe, Hrvate, žene, hipstere, šljakere, luzere... Zabole me više za skupine u koje se redovno ukrcaju mediokriteti koji arlauču uvijek iste budalaštine'
Biljana Blivajs/CROPIX

sažeto

Jedna od najboljih glumica generacije objašnjava zašto nije feministkinja, što je za nju konzervatizam i zašto bismo trebali pričati o ljubavi


Ines Madunić
15.03.2019.17:00

Nije lako u posljednjih nekoliko mjeseci uloviti Ninu Violić. Glumica je nakon obaveza u matičnoj kući HNK Zagreb gotovo cijelu veljaču provela snimajući svoj prvi dugometražni film koji je režirala i u kojem glumi. Rođena Riječanka već je prije režirala kratke filmove, no ovo je bilo nešto drugačije. 

"'Kućna prašina' je film koji se pokušava baviti time da nismo sposobni objektivno sagledati svijet oko sebe, a bavila sam se traumatičnim trenutkom za sva tri lika koji situaciju doživljavaju svaki na svoj način", rekla nam je Violić. 

HAVC joj je dodijelio 1,1 milijun kuna, što se čini kao mnogo, ali za dugometražni je film zapravo prilično malo. No, Nina Violić ionako nikad nije igrala po pravilima ili se prilagođavala lošim uvjetima. Pomicala je granice od onih banalnih, kao što je bilo nošenje borosana (koje su godinama kasnije postale ultramoderne) pa do konstantnog nizanja kvalitetnih projekata. Kao jedna od najboljih glumica svoje generacije, danas se bavi pomicanjem nekih drugih granica, a u moru obaveza uspjeli smo dobiti odgovore na neka pitanja o aktualnom društvenom stanju, više detalja o procesu snimanja filma i predrasudama koje je doživjela jer je drugačija. 

Proteklih mjesec dana snimali ste film 'Kućna prašina', vaš prvi dugometražni redateljski uradak. Kako je prošlo snimanje?

Snimanje je prošlo u slozi i veselju, imala sam najbolju moguću ekipu, mnogi su mi prognozirali da nema šanse da za tu lovu snimimo film, ali bili smo uporni i nepopustljivi. Produkcija mi je omogućila da radim onako kako sam htjela i s kim sam htjela, što znači da nisam morala pristajati na kompromise i beskrajno sam svima zahvalna na tome. Uživali smo tri tjedna, sad čekam da se sve to malo slegne pa krećemo s montažom. Čeka me još lutkarski dio filma koji ćemo snimati nakon ljeta. Ponosna sam što sam uspjela okupiti takav autorski tim i glumce, to je vjerojatno nagrada za sve ono što sam do sad radila u životu, nadam se da ih neću iznevjeriti.

 
 
 
View this post on Instagram

Dan drugi. Utorak. @ninaviolic @lee.delong #kucnaprasina #actress #actors #shooting📷 #moviemaking #filming #koovomozeplatit #hollywood

A post shared by Goran Bogdan (@bogdangoranbogdan) on Feb 12, 2019 at 2:13am PST

Često kažete kako u svakoj ulozi rušite vlastite granice. Koje ste srušili u režiranju 'Kućne prašine'?

U 'Kućnoj prašini' sam se upustila u nešto što nisam nikad, režirala sam svoj prvi film i glumila istovremeno. Užasno me bilo strah cijelog tog procesa, ali nekako sam intuitivno znala da to mogu. Iskustvo je nevjerojatno, otvorio mi se neki novi pogled na glumu , s druge strane bila sam jako dobro pripremljena što se tiče režijskog dijela, tako da sam u stvari najbrže rješavala ono čega sam se najviše bojala.

HNK Zagreb, ali i druga zagrebačka kazališta u posljednjih nekoliko godina nemaju problema s brojem publike, kazalište je sve popularnije. Što to znači za vas kao glumicu?

Genijalno mi je igrati predstave koje su rasprodane nekoliko mjeseci unaprijed, to znači da proizvodimo nešto što ima smisla, sve to na kraju radimo zbog publike.

Mnogi kritičari, s druge strane, kažu da se radi o stalno jednim te istim ljudima koji idu u kazalište te da je ono još uvijek elitistički medij. Što kažete na to?

Kazalište uopće ima posljednjih dvadeset godina najveći problem s tim da se kao medij zatvorio sam u sebe i da propituje vrlo često sebe u odnosu na sebe i to ljude sve manje zanima, zato što je to jedna antipatična, samozadovoljna pozicija koju publika ne razumije. Oni umjetnici koji uspijevaju kazalište približiti u emotivnom smislu običnoj publici održavaju kazalište na životu. Meni je uvijek najveća pobjeda kad neki ljudi koji nisu nikad ušli u kazalište ili su prije sto godina odlučili da ih više kazalište ne zanima dođu na predstavu i požele doći opet.

Mislite li da je hrvatska umjetnička i kulturna scena samokritična?

Gdje vi u današnjem društvu vidite samokritiku? Koje to zanimanje u javnom djelovanju ima tu kvalitetu? Samokritični su rijetki pojedinci koji traže od sebe više bez obzira na uspjeh ili opću priznatost, a u društvu samokritika ne postoji uopće kao pojam.

Ministrica kulture nedavno je izjavila da je 'sloboda govora jedino za ljude s imenom i prezimenom'. Kako ste doživjeli tu izjavu i slažete li se s njom?

Nisam shvatila što je ministrica htjela reći.

Nova generacija glumaca sve je prisutnija, s mnogima ste već surađivali u HNK. Mislite li da im je danas na početku karijere lakše ili teže nego vašoj generaciji?

Nove generacije su sve zanimljivije i što je veća ta razlika u godinama to su oni nama sve veća nepoznanica, a to je jako inspirativno u našem poslu. Sve što ne razumiješ na prvu loptu je zanimljivo samo po sebi. Nadam se da smo i mi njima inspiracija u nekom drugom smislu. A što se tiče kome je teže, mislim da je svakoj generaciji uvijek najteže i uvijek se čini da nikad nije bilo gore nego sad. To je valjda taj ljudski egoizam koji pretpostavlja da će se i vrhunac civilizacije i smak svijeta dogoditi za vrijeme baš našeg bijednog života, a neće, jebiga. Nama je bilo najteže jer je bio rat, njima je najteže jer ne mogu računati ni na šta i vrlo rijetki imaju mogućnost da se uopće razvijaju kao glumci. Sve to i naše i njihovo su ustvari odlični preduvjeti da zakoračiš u beznađe zvano umjetnost, jer sve to može biti genijalno nadahnuće da probudiš u sebi inat i ne daš se zbuniti.

Marko Ercegović

Mlađe se generacije rjeđe žele identificirati kao feministi i feministkinje. Zašto je feminizam postao prosta riječ?

Zato što se feminizam često eksploatira i pretvara u spolnu borbu koja mene, na primjer, isto nimalo ne zanima. Sve me više smeta bilo kakva podjela. Na Srbe, Hrvate, žene, pedere, lezbe, hipstere, šminkere, intelektualce, šljakere, luzere, frajere, pičke... Zanimaju me ljudi koji imaju nešto za reći, koji zato što misle svojom glavom imaju neki svoj autentičan pogled na svijet, zabole me više za skupine u koje se redovno ukrcaju mediokriteti koji arlauču uvijek iste budalaštine. Od tih i takvih podjela svijet sigurno neće biti bolji.

U kojim trenucima i situacijama primijetite da živimo u konzervativnom društvu?

Najviše me nervira konzervativizam kod obrazovanih utjecajnih ljudi, konzervativizam u umjetnosti je nešto čega se bojim, a u kod običnih jednostavnih ljudi mi to ne smeta, to nekako doživljavam kao zajebanciju.

U SAD-u je pokret Me Too, protiv seksualnog zlostavljanja u filmskoj i glazbenoj industriji uzeo maha, mislite li da je tako nešto potrebno i kod nas? Mislite li da je moguće da se tako snažna kampanja dogodi u Hrvatskoj?

Takva bi se kampanja dogodila u Hrvatskoj da netko razmišlja o ženama kao potencijalnoj važnoj skupini biračkog tijela, ali to nije nešto čime se bavi naša politika, nama je za sad dovoljno kako se predsjednica počešljala i koliki joj je dekolte, to su naše teme.

Žene se u Hrvatskoj još uvijek promatra kao manje vrijedne, drugotne. Jeste li to osjetili na vlastitoj koži?

Nisam nikad osjetila diskriminaciju zato što sam žena, osjetila sam je zato što mislim drugačije, zato što ne pripadam, zato što kad te ne mogu definirati onda te diskriminiraju, jer ne znaju što bi s tobom. Muškarci, a pogotovo žene.

Dragan Matić/Cropix

Mislite li da ženama u Hrvatskoj pomaže ili odmaže činjenica da je Kolinda Grabar Kitarović na poziciji predsjednice?

Mislim da ne.

Generacije koje su odrastale u Jugoslaviji danas tvrde da živimo u puno konzervativnijem društvu nego primjerice 80-ih. O kojim bismo stvarima trebali otvorenije i slobodnije razgovarati?

O ljubavi bismo, na primjer, trebali razgovarati. Brijem da o ljubavi nitko ništa ne zna. Ljudi su uglavnom fantastični teoretičari stvarnosti, sami i nezadovoljni. Svima nedostaje ljubavi, a pitajte ih što je to što im nedostaje i dobit ćete nevjerojatno sebične odgovore. Mi smo toliko krhki u svijetu koji je sve okrutniji, a jako malo poznajemo sebe. Definiramo se prije nego što smo se upoznali, betoniramo se u prolazne stavove, bavimo se pizdarijama umjesto da volimo, a kad volimo onda ne znamo kako pa budemo povrijeđeni toliko da više ne želimo nikada voljeti. Mi u stvari nemamo pojma ni o čemu, a mislimo da smo skužili sve.

Uvijek ste bili prepoznati po svojoj iskrenosti. Je li vas ona koji put uvalila u nevolje?

Je, ali i omogućila mi je veliko povjerenje kod nekih ljudi, a to je jedna od najvažnijih stvari koje sam postigla u životu.

Kakav odnos imate prema društvenim mrežama?

Društvene mreže mi služe kao neka oglasna ploča i tada su mi najdraže, kad se pretvore u šoping centar onda mi nisu više drage, ali ta borba pojedinca s narcisoidnošću je nešto što će sigurno obilježiti naše vrijeme i ima mi u tome neke krhkosti i velike samoće i nečeg romantičnog u stvari.

S kakvim se poteškoćama susrećete u odgoju kćeri tinejdžerice u hrvatskom društvu?

To razdoblje je jako osjetljivo i djeci u tom periodu treba jako puno ljubavi i podrške. Ti si već čovjek, a još nisi ništa proživio da bi znao i imaš sto ideja što će biti život, a ne znaš u stvari ništa. Ja sam se u to doba stalno crvenila ko rak i svaki dan je nosio sto problema, moja kći je puno stabilnija, ali ona ne želi više da ja o njoj pričam u intervjuima tako da mi je bolje da šutim.

glumica

kazalište

Scena intervju

HNK Zagreb

hrvatski film

Nina Violić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter