Intervju: Senka Bulić

'Sve su glasniji mediokriteti koji samouvjereno lupetaju o svemu. Neupućeni i zlonamjerni ljudi tretiraju umjetnike i znanstvenike kao potrošače'


Ines Madunić
28.03.2019.08:00
'Sve su glasniji mediokriteti koji samouvjereno lupetaju o svemu. Neupućeni i zlonamjerni ljudi tretiraju umjetnike i znanstvenike kao potrošače'
Sandra Šimunović/Cropix

sažeto

Karizmatična glumica, redateljica i producentica o stanju u hrvatskoj kulturi i društvu 


Ines Madunić
28.03.2019.08:00

Glumica, redateljica, producentica, vlasnica kazališta - sve je to Senka Bulić, a da uđemo pomalo u klišej: ona je i puno više. Karizmatična Splićanka u dugoj je karijeri ostavila traga u dramskoj umjetnosti, što kroz kazalište, film i televiziju.

Većinu je karijere provela bez stalnog angažmana, no radi punom parom, uvijek na nekoliko strana. Svojedobno je bila ravnateljica Scene Gorica i Splitskog ljeta, osnovala je svoje kazalište Hotel Bulić u kojem eksperimentira s tekstovima i produkcijom, a svoje stavove uvijek je izražavala otvoreno.

Trenutno s predstavom "Snježna kraljica" Kazališta Trešnja gostuje po Hrvatskoj, kao i s "Dream of Life", monodramom o životu i umjetnosti Patti Smith. Dok je radila na predstavi upoznala je 18 godina mlađeg glazbenika Damira Josipovića, s kojim je u vezi pet godina, a o svemu tome, kao i o aktualnom stanju hrvatske kulture i društva pričala nam je u pauzama između brojnih obaveza. 

Glumite u Snježnoj kraljici kazališta Trešnja. Kako ste pristupili tom arhetipski negativnom liku?

Takve likove ne treba igrati na plošan, predvidiv način koji samo izvanjski naglašavaju negativnost. Gradim ih kroz propitivanje moguće motivacije za njihove postupke. Volim u glasu, pokretu, emociji donijeti njihov svijet, da se na specifičan način naglasi opozicija između dobra i zla koja im treba biti razumljiva.

Postoji li razlika u pripremi i igranju predstava za djecu i odrasle?

Iako se može činiti da je dječji repertoar manje zahtjevan, jednako ozbiljno pristupam svim gledateljima. Djeca su važna publika, baš im je u toj dobi važno nuditi kvalitetne sadržaje. Tada se stvaraju prve impresije, kriteriji. Bila sam angažirana u Trešnji više godina, igrali smo zbilja jako puno predstava, nikad nisam ulazila u rutinu. Ako znate da se radi o djeci, o budućoj publici, onda igrate s još više odgovornosti i sa snažnim uvjerenjem o važnosti takvog repertoara.

Berislava Picek/Cropix

Gostovali ste u Dubrovniku i s monodramom o Patti Smith. Dobili ste puno pohvala za portretiranje glazbenice. Na koji način se poistovjećujete s njom?

Zapravo se ne poistovjećujem niti imitiram. Moj angažman u toj predstavi je moj stav prema umjetnosti Patti Smith, vremenu u kojem je stvarala, mojim uzorima i motivima. Ta predstava-koncert mi je jako važna jer se radi o materijalu koji mi je vrlo blizak umjetnički. U monologu koji je baziran na autobiografiji Patti Smith 'Tek djeca', a koji su napisale Jelena Svilar i Morana Foretić, obuhvaćen je period umjetničkog formiranja Patti Smith. Njenog druženja i suradnji s najvećim umjetnicima tadašnjeg vremena. Mojoj generaciji su bili bliski i u to vrijeme, a sad znamo i koliko je važno sve što su mijenjali, glazbeno, umjetnički, društveno. Ta misao, ideja čiste umjetnosti mi je jako važna. Iz takvog uvjerenja se stvaraju najbolje prilike za nastanak umjetnosti.

Jednom ste rekli da ste htjeli biti rock zvijezda. Imate li još tu želju?

Htjela sam. To su bile velike dječje želje. Predstavu opet igramo često pa u tom materijalu osjetim energiju koncerta, slobode koju sam zamišljala kao klinka. Upravo smo bili u Dubrovniku, ponovo ćemo imati izvedbu u Zagrebu, a nakon toga u Kaštelima i na Hvaru. Osjetim silnu slobodu i strast dok igram predstavu. Lani sam bila i na koncertu Patti Smith, bilo mi je jako zanimljivo gledati je sada, njeno ogromno iskustvo koje se na sceni pretvara u jednostavnost, mirnoću.

Osim glume, bavite se režijom već neko vrijeme. Kakva je razlika između glume i režije? S kakvim ste se izazovima suočili režirajući? Koje ste vlastite granice prešli baveći se režijom?

Režirala sam dosad preko dvadeset predstava. Volim jako i tu poziciju. Režiram jednu do dvije predstave godišnje, najčešće u vlastitoj produkciji Kazališta Hotel Bulić. Sve te režije su nastale iz velike želje da radim autore koje jako želim, a nemam ih priliku raditi negdje drugdje, i to s glumcima i ostalim umjetnicima koje okupim oko ideje. Ima intenzivnih perioda kad jako puno igram, režiram, a uz to i produciram vlastite predstave. Prisutna sam u svim fazama stvaranja.

Vlasnica ste privatnog kazališta. S kojim ste se poteškoćama suočili i još se suočavate u tom dijelu posla?

To je nezavidna situacija jer unatoč ogromnim naporima samo uvećavamo vlastitu nesigurnost. To je u stvaralačkom smislu poželjna situacija, ali egzistencijalno riskantna, nesigurna. Najveći problem je činjenica da ne postoji garancija da nakon uspjeha, nagrada, procjene da radite kvalitetne stvari sve ipak neće završiti nepovoljno. S jedne strane pruža mogućnost možda najzanimljivijih stvaralačkih uvjeta, jer biram svoje suradnike iz različitih područja bez tuđih sugestija ili nekih kalkulacija.

Ali s druge strane produkcijski ima jako puno otežavajućih okolnosti. Radim nekomercijalni repertoar, važne autore koje se ne izvodi često, strane i domaće. Mislim da bi se kod financiranja trebalo više voditi računa o tome da se snažnije podupire istraživački, umjetnički karakter projekata. Treba uzeti u obzir da se s nekim projektima ne može računati na prihode kakav ima komercijalni repertoar.

U institucijama se najviše bojim rutine. Sama sam izabrala odlazak iz takve zone. To za mene nije samo pitanje mogućnosti egzistencijalne sigurnosti nego i potrebe da radim važne autore s odličnim redateljima. Ako nemam taj osjećaj onda su sve beneficije takvog angažmana za mene manje važne.

Ante Baranić/Cropix

U Hrvatskoj su sve glasniji zagovornici potpune privatizacije kulture. Kako to komentirate? Kako bi izgledalo kazalište u Hrvatskoj bez ikakve potpore države?

U Hrvatskoj su sve glasniji razni mediokriteti koji samouvjereno lupetaju o svim mogućim temama. Može se, naravno, raspravljati o modelima financiranja, o potrebi odgovornijeg trošenja novca. Ali ono što slušamo su najčešće neupućena i zlonamjerna komentiranja umjetničke pozicije. Na taj način može bilo tko iz svoje ignorantske pozicije proglašavati neke druge djelatnosti suvišnim, beznačajnim. Kultura je bitna, i za one koji stvaraju i za one koji je prate, konzumiraju...

Postalo je sasvim prihvatljivo da se umjetnike, ali i znanstvenike, prosvjetne radnike tretira kao potrošače kojima bi valjda trebalo ukinuti svako financiranje. Kao da je nebitno osigurati uvjete za razumijevanje svijeta preko umjetnosti, za odnos prema vlastitoj tradiciji i budućnosti....

Kako biste ocijenili stanje hrvatske kulture i hrvatske kulturne politike?

Nije sjajno, naravno. Umjetnici se snalaze, pronalaze uvjete i načine da zadrže integritet... Naše loše stanje ima veze i sa smanjenim mogućnostima za kvalitetnije obrazovanje. Pomak se neće dogoditi parcijalnim rješenjima nego postavljanjem kulture među najviše prioritete.

I sami ste se suočili s uplitanjem politike u kulturu. Kako tome stati na kraj? Može li kultura ikad biti potpuno neovisna?

Ne bih politiku optuživala na neki općenit način. Politika mora imati utjecaj na rad kulturnih ustanova jer su one u vlasništvu gradova, općina, države pa je logično da brinu o njihovom funkcioniranju. Pametne politike promišljaju i pametne kulturne politike. Dobra politička procjena uključuje brigu o uspostavljanju kriterija za kulturnu produkciju. Naš problem je u manjku interesa među političarima za potrebu kompetentnijeg bavljenja kulturom.

Radili ste predstavu koja otvara pitanje imigranata u Europi. Kako danas ocjenjujete stav hrvatske i europske javnosti prema imigrantima?

Radila sam 'Lampedusu Beach', predstavu koja otvara jednu drugačiju perspektivu kad je u pitanju pravo migranata, migrantske pozicije koja je povezana i s nizom drugih prava koja jednako mogu zahtijevati i žene zapada, što već i čine pred udarom ideja fundamentalista iz naših redova. Uvijek me razljuti stav da s migrantima dolazi nešto loše. Nikad se ne govori o svim mogućim dobrim posljedicama dolaska drugih ljudi. Zagovornici zatvaranja granica se prave da žive u idealnim društvima koje će poremetiti nečiji dolazak. Pa pogledajte samo koliko dnevno informacija saznajemo o užasima koje naši sugrađani rade jedni drugima.

U posljednje vrijeme puno se počelo pričati o nasilju u obitelji i općenito o položaju žena u hrvatskom društvu. Mislite li da smo danas napredniji nego prije, primjerice, 20 ili 30 godina po tom pitanju?

Danas se ipak više problematiziraju neke stvari. Mnoge priče dođu u javnost. Mučno je saznavati o kojim se razmjerima radi, ali jedino se tako može krenuti prema razmišljanju o rješenjima. Čini mi se da se izbjegava dublje ući u problem obiteljskih odnosa, ne tematizira se njihove uzroke. Mnogi istospolni parovi, recimo, nemaju mogućnost osigurati nekom djetetu dostojanstven život samo zbog te činjenice dok istovremeno saznajemo kakvi se sve užasi događaju u obiteljskom modelu koji se brani kao jedini moguć i prirodan.

Što vidite kao najveću prepreku prema ostvarivanju ravnopravnosti žena i muškaraca u društvu?

Čini mi se da su jako spuštene granice, do razine na kojoj se o ženama u javnom prostoru govori na najprimitivniji način. To za mene znači da borba za ravnopravnost mora trajati i u nju se i sama uključujem, umjetnički i podržavanjem raznih javnih akcija.

Mislim da je jako važno detektirati i stalno naglašavati sve razine na kojima se događa diskriminacija i perpetuiranje stereotipa. Mislim da je hitno potrebno mijenjati stvari u obrazovnom sustavu, medijski iskorištavati sve načine da se stvari imenuju i problematiziraju jer nam političke i ekonomske okolnosti ne idu u prilog. Vrlo lako se može dogoditi da se sve promjene za koje smo mislili da otvaraju prostor za nove pozitivne pomake uruše pa se razna prava na koja smo navikli dovedu u pitanje.

Kad se o vama piše često se spominje da je vaš partner puno mlađi od vas. Mislite li da bi se stvarala takva fama oko toga da je situacija obrnuta?

Jasno mi je da nas dvoje izazivamo neku vrstu znatiželje pa i novinari to tematiziraju. U svim sam odgovorima davala do znanja o kakvoj vrsti odnosa se radi i bilo je jasno da je fokus za mene uvijek na kvaliteti odnosa, a ne razlikama koje ne utječu na odnos, a koje se ljudima mogu činiti neobičnima.

Ranko Šuvar/Cropix

Jeste li se suočili s još nekim predrasudama u profesionalnom ili privatnom životu zato što ste žena?

Suočila sam se s različitim predrasudama, i zbog činjenice da sam žena, da sam redateljica, da sam žena na čelu neke ustanove, zbog porijekla. Ne nedostaje razloga za diskriminiranje. Jedino je fascinantno da ljudi teško zaključuju da i sami mogu biti žrtve diskriminacije po različitim osnovama. Svoju poziciju uvijek brane kao superiornu.

glumica

kultura

kazalište

Scena intervju

Senka Bulić

redateljica

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter