100posto osobno

Sviđa mi se 'Tranquility Base Hotel & Casino', a ovo nije glazbena kritika nego ljubavno pismo Arctic Monkeysima


Ines Madunić
14.05.2018.16:00
Sviđa mi se 'Tranquility Base Hotel & Casino', a ovo nije glazbena kritika nego ljubavno pismo Arctic Monkeysima
Zackery Michael

sažeto

Pozor, hejteri, u startu priznajem da ne pišem objektivno o šestom studijskom uratku šefildske četvorke


Ines Madunić
14.05.2018.16:00

Sjećam se kad sam prvi put čula Arctic Monkeys; na kraju Briljantina pustili su "I Bet You Look Good on the Dance Floor". Bila je 2006. i ja sam se zaljubila. Ne mislim u izgled Alexa Turnera - uvijek je bio sladak, ali malo presitan za mene - ali, taj zvuk za mene je bio savršen. Uskoro sam došla do cijelog albuma "Whatever People Say I Am That's What I'm Not" i ljubav je rođena. Bila sam taman u fazi prelaska s underground punka na punk rock i brit rock, nedavno su se pojavili Franz Ferdinand i Arctic Monkeys postali su, jednostavno, moj bend. Brzi, melodični, plesni i, meni vrlo važno, s duhovitim i stvarno dobrim tekstovima.

Ljubav se nastavila kroz svih ovih 12 godina. Voljela sam svaki album - ok, osim možda "Humbuga" koji, iskreno da priznam, nisam baš skužila, ali nije me odvratio od benda. Opet su to bili moji Arctic Monkeys, opet je Turner rasturio s lyricsima, pa čak i ako nisam toliko slušala, "Humbug" sam mogla čitati.

A onda je došao "AM". Odjednom sam se našla u hipsterskoj noćnoj mori - svi su otkrili i zavoljeli MOJ bend. Di ste bili 2006.? Shvatila sam da je vrag odnio šalu kad mi je tadašnji dečko rekao da mu je "Do I Wanna Know?" odlična stvar.

"Znam", rekla sam, album sam dotad već sto puta preslušala, već sam imala favorite, pala sam na "R U Mine" s prvim rifom, i nakon početnog ponosa kako je konačno shvatio svu genijalnost mog benda došlo mi je do glave: on ne voli Arctic Monkeys, on voli "AM". Kao i svi, uostalom.

E pa, loša vijest za sve one koji su očekivali novi album pun radio friendly hitova: Alex Turner također ne voli činjenicu da svi vole "AM" (srodne duše, šta ćeš). I napisao je album za sebe. So, who you gonna call, the martini police?

Jako dugo bila sam osoba koja nije mogla slušati sporu glazbu, ali u posljednjih otprilike godinu dana i to se nekako promijenilo i odjednom sam provodila sate slušajući Lanu del Rey, Tame Impalu i SOHN. I onda je došao "Tranquility Base Hotel & Casino" i ponovno sam se zaljubila.

Alex Turner osvaja me svaki put svojim metaforama koje nemam pojma što znače, ali zvuče izvrsno (moons side boob? disco lizard? anyone?), umjerenim tempom i dubokim američkim glasom koji još uvijek izgovara "shite" po šefildskom, stišanim gitarama i bowiejevskom opsjednutošću svemirom i znanstvenom fantastikom. Kako uopće uspiješ napisati pjesmu "World's First Ever Monster Truck Front Split" u kojoj je taj naziv pjesme jedan od stihova, i još sve zvuči savršeno melankolično? Ne znam, pitajte Alexa Turnera. S bradom ili bez, slušala bih ga i čitala od jutra do sutra, kao što i radim otkad je "Tranquility" izašao u petak.

Album na prvo slušanje možda zvuči kao ljubavni, ta melankolija podsjeća na osjećaj ljubavne boli, ali zapravo to nije. Turner je odlučio da nema više ljubavne tematike, sad pjeva o pisanju, slavi, ispraznosti života, Americi. O izoliranosti koju nudi slava i koju nude masovne informacije kojima smo okruženi. Napisao ga je nakon neočekivanog golemog uspjeha "AM" koji ga je lansirao u top svjetske zvijezde i nakon kojega nije imao pojma gdje je i kuda dalje. Osjećaj izgubljenosti i usamljenosti usred najvećeg uspjeha stara je tema, nije Turner prvi kojemu se to dogodilo, ali je o tome napisao stvarno dobre pjesme. 

"Star Treatment", primjerice, koja otvara album, osim genijalnog prvog stiha ("I just wanted to be one of the Strokes") sadrži i ovaj dragulj: "Veliko sam ime u dubokom svemiru/Pitaj svoje prijatelje, ali zlatni dečko u lošoj je formi" - stihovi koji se odnose na njegovu kreativnu blokadu nakon "AM", a onda se vrlo brzo prebacuje na cjelokupno društvo u kojem živimo, zaključujući da "svi plove po beskrajnom toku dobre televizije; 1984,2019"; izjednačavajući Orwellovu distopiju s potencijalno uznemirujućom bliskom budućnosti ljudske rase.

Arctic Monkeys bend su koji je uvijek igrao na promjenu. Svaki novi album je nova etapa, uz manje ili više drugačiji zvuk, novi logo, novu priču. Također, treći po redu Humbug bio je značajno drugačiji od prva dva i na neki je način pripremio bend za novu etapu u karijeri. Čini se da je uloga šestog albuma slična. Preokret i promjena su svakako tu.

I dok se na prvi pogled "Whatever People Say I Am, That's What I'm Not" i "Tranquility Base Hotel & Casino" čine svjetovima udaljeni, sam Turner kaže da su nove pjesme najbliže onim prvima koje je napisao.

"Ne znam zašto točno. Očito je da su smješteni na drugačijim mjestima, ali ima nešto u stihovima koji me podsjećaju na ono što sam pisao prije. Rekao bih da ima veze s time što su tako izravni. Mislim da sam se pokušavao maknuti od toga i sad sam se baš tome vratio", rekao je za NME.

Možda najveće kritike idu na račun toga da je album previše jednoličan te na njemu gotovo da i nema singlova, osim eventualno "Four Out Of Five". S druge strane, album se čini savršeno zaokruženim, tematski i glazbeno, a nakon par slušanja već možete pronaći svoje favorite (moji su zasad 'Star Treatment', 'The Ultracheese' i 'One Point Perspective').

Začudno je, zapravo, kako se već godinama stalno priča o tome kako "albumi više ne postoje kao koncept, sve su samo singlovi", a onda kad se jedan album, odnosno Album pojavi, onda to nikome baš nije po volji. Naravno da ne treba hvaliti nikoga samo zato što su napravili Album, jasno da on može biti bolji, ali u mojoj je teki zaslužio četiri od pet zvjezdica, ako me razumijete.

glazba

novi album

Arctic Monkeys

Alex Turner

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter