Najteži životni trenutak

Zbog Tončija je donijela veliku odluku i nije zažalila. U mladosti ju je pogodio i teški gubitak: 'To je za mene bio ogroman šok. Još uvijek je to rana, i uvijek će biti'


Barbara Marinović
20.05.2019.14:00
Zbog Tončija je donijela veliku odluku i nije zažalila. U mladosti ju je pogodio i teški gubitak: 'To je za mene bio ogroman šok. Još uvijek je to rana, i uvijek će biti'
Foto: Vojko Basic / CROPIX

sažeto

Vjekoslava Huljić nedavno je predstavila knjigu 'Moje ljeto s Picassom', a bio je to pravi povod za intervju sa slavnom autoricom. Progovorila je o ljubavi s Tončijem, djeci, knjigama te ljepšim i težim životnim trenucima


Barbara Marinović
20.05.2019.14:00

Djevojčica Suzi i njezine avanture u knjizi 'Moje ljeto s Picassom' autorice Vjekoslave Huljić predstavljene su proteklog tjedna u Zagrebu. Djevojčica proživljava otmicu, polubrata koji joj iznenada ulazi u život, Suzi se odjednom mora nositi s više ozbiljnih životnih situacija. Radnja romana smještena je u Split, koji je Vjekoslavi nepresušna inspiracija. Tijekom godina Vjekoslava se nametnula kao autorica brojnih estradnih hitova, ali i bajki, priča i romana za djecu i odrasle. Piše od djetinjstva, a studij književnosti nije realizirala zbog ljubavi prema današnjem suprugu Tončiju. Diplomirala je pravo i položila pravosudni ispit, a onda diplomu spremila u ladicu i otišla za srcem. U svakom smislu.

Kroz književno stvaralaštvo i najljepše te najteže životne trenutke Vjekoslava govori u intervjuu za 100posto. Nježna, neposredna, samozatajna i maštovita gospođa Huljić obožava svoj mikrokozmos u kojem se najbolje snalazi. Dio je to razloga zašto ni u današnje vrijeme nema društvene mreže i nastoji se što manje eksponirati. Ne smatra se, kaže nam, u cijelosti niti dijelom estrade. Intervju smo započeli dotičući se najaktualnije teme, knjige koju je došla predstaviti u Zagreb.

Foto: Ante Cizmic / CROPIX

Okupatori u Splitu sakrili veliko umjetničko djelo

'Budući ne radim u kontinuitetu da sjednem i napišem sve u komadu, imam i drugih pisanja tekstova koje moram ispoštivati, pisala sam ovaj roman dva, tri mjeseca. Kao i u prethodnim romanima za mlade, uzela sam temu odrastanja koju prate određeni problemi. U ovom slučaju to je problem novonastale obiteljske situacije. Na božićnu večeru, u okviru obitelji moje glavne protagonistice Suzi, dolazi obitelj, dva životpisna djeda, mama, tata, i na toj večeri Suzi saznaje da će dobiti sestricu te da ima polubrata iz tatine studentske veze. To je za nju grom iz vedra neba i za nju nastupa jedan kaos, ona se ne nosi dobro s time. Do kraja romana zove ga 'moj takozvani brat', ne želeći se nositi s činjenicom da ima brata. Drugi grom iz vedra neba je kad se njezina najbolja prijateljica zaljubi u njenog polubrata. Kao da to nije dovoljno, ja vodim još jednu paralelnu radnju s ovom, a to je pronalazak Picassove slike u tvrđavi Gripe u Splitu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata tamo je bila talijanska okupatorska vlast i valjda je netko sliku zamotao u novine i sakrio u tunel, u nekakav procjep pa su djeca u igri pronašla tu sliku. Ona dolazi u ruke Suzinog tate, povjesničara umjetnosti, i on je dobronamjerno daje na procjenu kako bi se utvrdila autentičnost slike. Za nju sazna i kriminalni milje koji se bavi preprodajom slika na crnom tržištu i ni kriva ni dužna, Suzi bude upetljana u priču te biva oteta. Elementi iznenađenja prisutni su oko toga tko je nju i zašto oteo. Volim u tu obiteljsku dramu, problem koji se tiče odrastanja uvesti i elemente krimića, trilera, jer to djeca obožavaju. Radnju privedem kraju nekakvim happy endom jer želim prikazati djeci da u moru nelijepih trenutaka i crnilu života', priča nam Vjekoslava.

Najteže je, dodaje, pisati za djecu - barem tako kažu. 'Kažu da je najteže pisati za djecu, za mene je to veliki izazov. Pisala sam kao dijete i znam što je mene zanimalo, a odrastajući sam prepoznavala što djeca najviše vole. Nisam ni sama nikad odrasla do kraja, ostala sam veliko dijete jer mi se čini da kada ti život stavlja utege i realitet na leđa, da mora jednim dijelom glava malo biti u oblacima kako život ne bi bio toliko tegoban. Želim pokazati i djeci da moraju nekako uvijek živjeti svoje snove i znati da i kada imaju najveći problem nisu sami, da se imaju uvijek kome obratiti'. Činjenicu da su joj knjige i u lektirama, Vjekoslava komentira na sebi svojstven način.

Foto: Vojko Basic / CROPIX

Našla se u lektirama

'To su obično alternativne lektire, znam da je moja bajka 'Čampro' u lektiri za drugi razred osnovne škole, profesorica Lucija Puljak uvrstila ju je u svoj izbor lektire. Pjesme i neke priče su u čitankama, djeca mi daju tu povratnu informaciju. Imam dvije knjige bajki i priča, dva pustolovna romana, roman za odrasle, zbirku pjesama, a kad sam prošla kroz sve te čarolije i čarobiranja vratila sam se stvarnim problemima mladih. Mislim da ti romani nisu samo za mlade i za djecu nego su dobri i za odrasle. Protagonisti su i stariji, dotičem se i njihovih problema, zaljubljivanja, problema koji se u toj dobi javljaju. Pišem o problemima obitelji općenito. Mislim da pisac može prepoznati i osluškivati u okolini nešto što možda običan čovjek ne čuje i ne vidi. A kreativac puno toga oko sebe vidi i čuje i unosi u svoje priče', kaže nam spisateljica.

Već dugi niz godina sa suprugom Tončijem Huljićem čini jednu od najmoćnijih glazbenih obitelji u Hrvatskoj. Uigran su tandem i stvaraju zajedno. Nekad dođe i do blokade, nije uvijek lako stvarati. 'Svakako da se mi oko svake pjesme ne složimo odmah, nekad se desi da se posloži i njegova i moja vizija i kad pjesma nastane u jednom momentu. To je valjda onda kada postoji to posebno nadahnuće ili kad mi pjesma da takvu emociju koju i on želi postići. Kad se slože te dvije emocije to je u redu, i onda se to desi. Nekad se događa da on ima jednu, a ja drugu viziju pjesme, onda imam bezbroj prijedloga, radimo skupa, nešto ostavimo, nešto bacimo... Nije to uvijek baš tako lako'.

Život je neiscrpan, čovjek je neiscrpan, nikad tu neće ponestati inspiracije'.

Vlastitu najdražu pjesmu ne može istaknuti, no priznaje nam da voli balade. 'Dva put sam umra', 'Providenca', 'Jedini', neke stvari za Madre Badessu, ove zadnje Grašine... Mogla bih iz svake izvući neki stih! Zapravo je cijeli život inspiracija, ne mora biti samo moj ili nekoga iz moje blizine, može biti priča nekoga tko vam nije ništa, ali znate priču te osobe. Život je spektar situacija, događanja, posebnosti kod ljudi i zato smo mi tu, pjesnici, da se dograbimo tih emocija i situacija... Život je neisprcan, čovjek je neiscrpan, nikad tu neće ponestati inspiracije'. Kritikama na račun svojih stihova se ne opterećava previše, smatra da svatko ima pravo na svoje mišljenje i interpretaciju. Dodaje, ipak, da su pjesme lakših ritmova i tekstova napravljene s isključivom namjenom zabave i opuštanja kod publike. 'Svatko ima pravo reći svoje mišljenje, osobno ne volim pitanje 'što je pjesnik htio reći'. To samo pjesnik zna, ljepota je u tome da svatko protumači stihove na svoj način. Netko ovako, netko onako, ovisi sve o senzibilitetu osobe. Bilo je tu plesnih pjesama, lakših, i to je namjerno tako napravljeno da bi se ljudi opustili i zabavili. Mislim da sam dovoljno pokazala svim svojim knjigama i tekstovima da mogu i jedno i drugo'.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Posao i strast

Sretna je, kaže nam, što je njezina velika strast ujedno i njezin posao. Kada je sve u predznaku ljubavi, lijepo je vjerovati. 'Kod mene je sreća što je moj posao i moja strast, hobi, ljubav. Uvijek radim jedno te isto, pišem i čitam i nekako su djeca valjda uz nas odrastala uz glazbu, promatrala su ljude koji kod nas dolaze, kako se radi, kako nastaju pjesme... Vremenom su oboje bili toliko u glazbi, daš im neki genski crtež, a oni sami dograđuju i pune mozaik života. Oboje su glazbeno obrazovani, Hana je magistra kompozicije, počinje izbacivati svoje pjesme, a inače orkestrira tati pjesme za nastupe s Filharmonijom, sad je orkestrirala 'Dva put san umra' i 'Ako te pitaju', radi i na koncertu koji će biti na Tomislavcu. Ona sklada i klasična djela, ma ne bojim se za njih. Ivan je pravnik, ima smisla za to, ali je opet povukla ljubav prema glazbi. Mlad je, ali ima jednu zrelost duše koje unosi u svoje pjesme. Nije mi čudno što su to izabrali, nismo ih usmjeravali da idu u tom smjeru, prepustili smo im da sami odaberu, a oni su odabrali to. Nešto je u genetici, nešto u ljubavi'.

Ljubav s Tončijem obilježila joj život i karijeru

Ljubavna priča s Tončijem Huljićem uvelike joj je obilježila život. Poslovno, privatno, s Tončijem je pravi tim i čini veliku estradnu priču. Ipak, ona na to gleda drugačije. 'Osobno ne smatram da smo mi dio estrade, nekako nismo stalno pod svijetlima reflektora, iako zbog posla dopsijemo pod svijetla. Ja sam uvijek nastojala što više biti u svoja četiri zida, iza reflektora, jer volim taj svoj mikrokozmos u kojem imam svoj mir i tišinu, u kojem nekako držim sovju obitelj nekako podalje. Za sve ove godine ja sam svoja, on je svoj, ali treba znati i biti tvoja, biti tvoj, nekako mislim da jedan na jedan - to smo ja i ti, što sam rekla u jednoj pjesmi za Grašu. Nema nikakve kemije, moramo samo jedan drugom biti vjetar u leđa i držati se'.

A vjetar u leđa ona i Tonči jedan su drugom otkako su se jednog ljeta tijekom osamdesetih upoznali. Romansa je bila toliko jaka da zbog svog tadašnjeg mladića Vjekoslava odlučuje ostati studirati u Splitu, iako željenog studira književnosti tada u nije bilo u njenom gradu. 'Upoznali smo se jednog ljeta, davno, i nekako mi se čini da je cijeli moj život dalje ostao to ljeto. Godine idu, a ja želim da to ljeto još traje. On kaže da je odmah znao da sam ja ta. Kad se zaljubiš, osoba je prava u svakom pogledu, u tom trenutku. Tek se poslije ispostavi jesi li ili nisi imao sreće. Ima jedna izreka koju volim reći: 'Srce je dovoljno daleko od glave da mu pamet odmogne, ali isto tako je dovoljno blizu glave da mu pamet pomogne', komentira Vjekoslava svoju ljubav života.

Završila pravo i spremila diplomu u ladicu

Na Pravni fakultet uvelike je krenula zbog oca - javnog tužitelja i sestre odvjetnice. 'Ja sam odmalena pisala, no moj tata je bio javni tužitelj, sestra odvjetnica, a ja sam otišla na taj fakultet jer u Splitu nije bilo književnosti, a ja sam već hodala s Tončijem pa nisam htjela odlaziti iz grada. Završila sam taj fakultet u roku, položila pravosudni, stažirala na sudu kao pripravnica. Kad sam položila pravosudni, diplomu sam spremila, počela pisati polako, već sam kao studentica imala zbirku pjesama objavljenu. Nije mi žao, naravno, što sam završila pravo, nije naodmet imati što više znanja. Što sam starija, žudim za znanjem i želim što više znati'.

Njen Tonči je, dodaje, pravi Dalmatinac. 'Tipični, onaj koji će za tebe cijeli svijet držati na leđima da ne padne na tebe, ali kuću... Kućanski poslovi i to, to nije njegov resor, tipični je Dalmatinac', smije se Vjekoslava.

Foto: Nikolina Vukovic Stipanicev / CROPIX

Djecu su Tonči i Vjekoslava odgojili da budu normalni mladi ljudi. Sve ostalo, kaže nam Vjekoslava, njoj bi bilo čudno. 'Odgojila sam ih da budu zdravi, normalni, puni empatije, odgovorni mladi ljudi, da ih nekako u životu vodi ljubav, ljubav nije utopija, ona nas pokreće. Da budu svoji, da idu pametno kroz život, ali da ne zaborave imati srce za vodiča. To bi svakom preporučila'. Rijetko tko joj se, kaže, žalio na tekstove, iako je uvijek otvorena da izvođačima izađe ususret i izmijeni u tekstu ako im nešto nije po volji.

Kao neke od najljepših trenutaka u karijeri izdvojila bi, kaže, sudjelovanje nje i Tončija na Eurosongu, četiri su puta predstavljali Hrvatsku kao autori pjesama. Izborili su sjajne plasmane. 'Bila sam sretna i kad mi je izašla prva knjiga, volim kad me moje knjige gledaju iz izloga, to je kao rođenje djeteta. Svaka nova pjesma je izazov, mora doprijeti do ljudi i svidjeti im se, a to nije uvijek jednostavno. Veseli me što je svaki dan borba zapravo. Privatno, naravno, istaknula bi rođenja svoje djece, njihovo rođenje i odrastanje oplemenilo me kao ženu'.

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Prerani gubitak voljenog oca teško ju je pogodio

Najteže joj je bilo, kaže, kada je prerano izgubila svog voljenog oca. 'Kao svakom čovjeku, kad sam izgubila svog tatu prije 30 godina, to je za mene bio ogroman šok. Još uvijek je to rana, i uvijek će biti rana'.

Prisjetila se tako za 100posto najljepših i najtežih životnih trenutaka, a za kraj smo se s Vjekoslavom odlučili vratiti na knjige i stvaralaštvo. Čitamo li dovoljno, čitaju li djeca? Vjekoslava je po prirodi optimist, kaže, i ističe da je samo važno djeci unijeti rano naviku čitanja knjiga. 'Kažu ne čita se, ne čita se, ali meni se čini da ipak od ljudi nije tako lako otrgnuti knjigu. Onaj koji se rodi s tim i nauči, on će cijeli život čitati. Zbog toga je jako važno kod djece popularizirati knjigu, zato gostujem po književnim susretima i gledam kako djeca dišu, oni to vole, komentiraju. Djeca vole, pitaju gdje mogu posuditi ili kupiti... Čini mi se da ipak se probija ta želja kroz sve ovo informatičko ludilo'.

Ona sama nije na društvenim mrežama, nema Instagram niti Facebook, a privatnost čuva koliko god može. 'Po onome što ljudi tamo prikazuju vidiš kakav je tko čovjek. Vidiš do čega mu je stalo, kakav je, to je njegova slika. Ako ideš malo proučavati, da. Puno se puta sjetim Orwella, njegove '1984.' i Velikog brata. Mislim da je ovo vrijeme Velikog brata, već dulje vrijeme je, ali sad mu je oko najveće', zaključila je Huljić.

Tonči Huljić

Vjekoslava Huljić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter