Na kavi s najstarijim nogometnim sucem

'Bilo je uvijek namještanja, zbog Rijeke sam završio na Udbi, a danas suci nemaju pojma, posebno Beusan'


Slaven Knežević
21.05.2018.19:05
'Bilo je uvijek namještanja, zbog Rijeke sam završio na Udbi, a danas suci nemaju pojma, posebno Beusan'
Admir Buljubasic / CROPIX

sažeto

Josip Strmečki proveo je 76 godina u nogometu i najstariji je živući sudac. Gospon Joža ugostio nas je na Trešnjevci i ispričao nam svoju priču


Slaven Knežević
21.05.2018.19:05

Josip Strmečki bivši je nogometni sudac. Gospodin Strmečki rođen je 1927. godine, a svoju prvu utakmicu sudio je 1955. U nogometu je bio 76 godina, preživio je partizanski logor, odbio namještati utakmice i doživio stvari koje su za filmska platna. S nama je podijelio dio svoje priče i uveo nas u povijest nogometa u Hrvatskoj. U stanu u Kranjčevićevoj na petom katu gospon Joža živi sa svojom šest godina mlađom suprugom. Oboje nisu godinama izašli iz stana zbog zdravstvenih problema, a drago im je kada im netko dođe. Gospon Joža sjedi za stolom i čita novine, a njegova supruga iznosi kiflice, kavu i sokove na stol. Na zidovima vise priznanja i slike koje odaju da se radilo o velikom nogometnom sucu, a zanimljivo, kao igrač nije imao pojma o pravilima.

100posto.hr

"Rođeni sam Varaždinec i s 12 godina postao sam subjunior varaždinske Slavije. Igrao sam nogomet do 1954. godine. Prošao sam sve kategorije, ali bio sam, kako ja velim, podsavezni senior. Nisam bil nikakva klasa, ali zato sam uvijek prigovarao sucima, a nisam veze imal s pravilima. Nikakve veze. Klub me potjerao na sudačka predavanja. Tada su predavali izvanredni majstori Mlinarić. Višnjić, Goranić, ma stvarno majstori koji su znali prenijeti znanje na interesantan način. Kada sam završio s predavanjima rekli su mi nek' polažem ispit. Ispit sam položio od šuba, bez ikakvog problema, a onda su me potjerali nek' idem na praktičan dio. To sam položio u Jarunu", počinje gospon Joža pa nastavlja:

"1954. godine sam prestao igrati, a godinu dana kasnije sam počeo suditi i to mi je nekako išlo. Brzo su me proglasili sucem, pa republičkim sucem, a onda i saveznim 1960. godine. Tad su me odmah stavili da sudim Prvu saveznu nogometnu ligu u kojoj je nekada igrala velika četvorka: Dinamo, Hajduk, Zvezda i Partizan. Nogomet je bio daleko kvalitetniji nego danas. Tada su neke zemlje imale svake godine pravo predlagati sedam međunarodnih sudaca. Nije bilo A i B liste kao danas za suđenje i pomoćno suđenje. Mene su stavili u prijedlog sedmorice i postao sam međunarodni sudac. Što je najinteresantnije, jedini sam bio koji nije bio član Partije. Dobro sam kotirao. Od 1965. do 1975. sam sudio na međunarodnoj razini, a onda sam prestao suditi po sili zakona jer se u Jugoslaviji moglo suditi do 48. godine."

Danas je stanje dosta drugačije, a gospon Joža smatra da današnji suci nisu na visokoj razini.

"Meni danas slabo sude ovi suci. Ne znam tko ih instruira. Danas čak može zaustaviti taj događaj i pogledati ga na ekranu pa reći radi li se o kaznenom udarcu ili ne. Kada smo kod kaznenih udaraca, najviše me smeta što danas svi govore penal i jedanaesterac. Prvo nije penal, već penalty kick ako već žele engleski govoriti, a drugo, nije jedanaesterac. On se izvodi s točke od 11 metara od vrata, ali nije jedanaesterac. Jedanaesterac se samo izvodi ako se igraju nekakvi kupovi pa ako je na kraju neriješeno da bi se dobio pobjednik. To nije pravilo. Nogometna pravila imaju 17 članaka, a jedanaesterac nije pravilo. Dakle, sve što se dosudi u tijeku igre je kazneni udarac. Primjerice, namjerno igranje rukom ili preoštra igra u kaznenom prostoru nad suparničkim igračem, nikad ne govorim protivnik, već suparnik jer je to sportsko nadmetanje, onda je to kazneni udarac", kaže Strmečki pa dodaje:

"Onog mojeg kolegu na televiziji Beusana zovu 'oko sokolovo', a ja ga zovem kurje oko zato što često krivo interpretira pravila. Sad je prekršaj, sad nije. Sve kako njemu odgovara. Krivo podučava ljude. Čak sam i pisao HRT-u i njemu osobno: 'Daj malo budi pametan i ozbiljno razgovaraj o prekršajima i suđenju'. Vanjske suce uvijek hvali, a naše napada. Naši suci nisu ništa lošiji od vanjskih. Svaki čovjek griješi. Naši suci su isto dobri samo mi nemamo nikoga u arbitražnoj komisiji ni FIFA-e, ni UEFA-e."

Zato naših sudaca nema u europskim natjecanjima?

"Slovenac ima predstavnika i to je simptomatično. Taj predstavnik je bio sudac, ali nikad međunarodni. Uglavnom u komisije ulaze međunarodni suci, a on nikad nije bio međunarodni sudac. Suce vodi onaj Talijan Colina. Meni se nikad njegovo suđenje nije sviđalo. Talijani su imali divne suce, a ne znam kako se ovaj probio na tako visoko mjesto. Po mom mišljenju on to ne zavrjeđuje. Pa tko te mlade suce danas instruira? Nemre ga s dve ruke gurnuti i da jednom bude kazneni udarac, a jednom ne", kaže Strmečki pa objašnjava kako je došlo do javnog pokazivanja žutih kartona:

"Vele danas da mu je dao žuti karton. Nije mu ga dao, nego pokazao, a to su uveli zbog nas. Ja sam isto to radio iskreno govoreći. Opomenuo sam nekog igrača u prvom poluvremenu. U poluvremenu idemo van, a on veli: 'Nemojte me samo zapisati kao opomenutog jer ću platiti novčanu kaznu. Drugo poluvreme ću igrat korektno'. Čovjek je odigral korektno i pital: 'Bute me zapisali?', a ja velim: 'Nebum, Vi ste održali riječ, moram i ja održati riječ'. Dakle, kaj daje on? Kazne, a pokazuje ih jer smo mi muljali pa smo davali ili nismo. Onda su se dosjetili da se pokaže žuti karton za opomenu, a crveni za isključenje."

100posto.hr

U zadnje vrijeme se dosta govori o intenzitetu prekršaja. Kako sudac odredi intenzitet prekršaja?

"Prekršaje smo uvijek dijelili na sljedeće: oštra igra je dozvoljena, preoštra se uvijek sankcionira dvostruko, opomenom i izravnim slobodnim, odnosno u kaznenom prostoru kaznenim udarcem, a gruba igra se isključuje i dosuđuje adekvatna kazna. To sudac mora odlučiti. Oštra igra je uvijek dozvoljena kada nema namjere, već se radi o borbi za loptu. Pogotovo kada se ide ramenom o rame, ali ne kao danas da se koristi lakat pa ovaj skoči i mazne ga laktom u glavu. Danas se nogomet pretvorio u ragbi. Više se igra rukama nego nogama. To se vidi iz aviona. Mislim da to neće voditi dobrome i nogomet neće više biti najpopularniji šport. Gubit će na gledanosti. Vidite da su i tribine sve praznije."

To je i jedan od većih problema nogometa u Hrvatskoj. Teško je i igračima pred praznim tribinama.

"Kod nas su za ministre došli trubači koji nisu nikad loptu udarili. Da mu date nogometnu loptu da ju udari, ako ju baci u zrak, on bu opal, a loptu nebu pogodil. Prvo su počeli hajku na nogomet, a onda na Dinamo. Pa kako može jedan Jovanović reći da je Hrvatski nogometni savez močvara? Hrvatski nogometni savez je bio najpreciznije organiziran i to ne samo kao nogometni savez, nego i jedna od najboljih organizacija općenito. Pa vjerojatno su i ti ljudi koji rade tamo doprinijeli da napredujemo u nogometu", kaže Strmečki pa dodaje:

"Iako, bojim se da sada padamo. Ne znam točno zašto, ali i zbog lošeg instruiranja naših sudaca i nogometaša. Pa kako se može dogoditi da Dinamo izgubi četiri utakmice? Di su bili Rudeš i Lokomotiva? Bili su treća podsavezna liga i sad tuku Dinamo. Tu nešto ne štima. Doduše, nije tu samo trener kriv, već i taj bezobrazni napad na Dinamo i Mamića. Tu ga tretiraju kao ratnog zločinca. Pa čekajte, mi smo ozbiljni ljudi, ako ja prodajem igrača, pa jedan postotak ću si sigurno uzeti. Pa kaj bum badava delal? To su gluposti. On je sakupil novce jer je znal trgovati. Stvorio je jedan jaki klub i umjesto da mu pomognu da ga međunarodno afirmira, oni su ga počeli ganjati. Nisu mogli skroz uništiti savez i klub, a sad budu po Mamiću udarili. To je sramota. Zašto on mora ići na suđenje u Osijek? Naše sudstvo sam podijelio na pravosuđe, to je ona žena u Karlovcu koja je ocijenila da 'za dom spremni' nije ustaški pozdrav i na krivosuđe, Osijek i Rijeku. Rijeka je inače komunistički totalno nastrojena, a sad je i Osijek. To je krivosuđe."

100posto.hr

Gospon Joža osvrnuo se i na pozdrav 'za dom spremni' oko kojeg se u hrvatskoj javnosti podiglo puno prašine.

"Sramotno je da danas predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ne zna, sramota je da šef Ustavnog suda ne zna, sramota je da doktor Židov Kraus ne zna da je 'za dom spremni' stoljetni hrvatski pozdrav. Za vrijeme NDH je ustaška promidžba, što oni vele propaganda jer ne znaju što je promidžba, iskoristila taj pozdrav kao: 'Za poglavnika i dom spremni' uz podizanje ruke. To je ustaški pozdrav, ali badava ja pišem svima mogućima i nitko ne trza. Svi se prave pametni. Danas svakoga tko se smatra Hrvatom proglašavaju ustašom. Pa to je notorna glupost", kaže Strmečki pa se vraća na nogomet:

"Usput da Vam kažem, 2015. godine navršio sam 76 godina aktivnog djelovanja u nogometu. 1932. sam postao subjunior, a onda igrao do 1954. godine. Od 1955. godine sam sudio do 1975., a onda sam do 2015. godine bio instruktor, kontrolor i predavač pravila nogometne igre. Dao sam molbu da mi se to prizna kao životno djelo. Ranije sam dobio odlikovanje, a ni to ne bi dobio da nije bilo veze, no za kolajnu ne dobijete niš. Onda sam predao molbu da mi se to prizna kao životno djelo i da dobijem neki honorarčić. Ženska, svjetska skijašica, ona bi trebala biti ministar za šport, a ne tajnik. Zamislite, ona meni odbije moju molbu. Nisam dobio objašnjenje, ali to je zato što je voljela jednog nogometaša, a on nju nije volio. Zato ona mrzi nogomet. Uvrijeđena je i svatko tko je vezan uz nogomet kod nje ne bu prolazil. To je tak jasno. Sramotno je, ali istinito."

100posto.hr

Ranije ste spomenuli video tehnologiju u nogometu. Što mislite o tome? Koliko je to potrebno?

"Organizacija sama sebi ne vjeruje. Čovjek griješi, tu nema dvojbe, ali zašto onda na isprave. Pogledaju pa nešto isprave, nešto ne. Bili smo tri suca što je dovoljno samo se moraš prije utakmice dogovoriti da ne ispadne krivo. Dogovor se odnosi na mahanje zastavicom, njen položaj u zraku i komunikaciju da glavni sudac vidi pomoćno. Sad pomoćni sudac ima iste dužnosti kao i glavni. On može svaki prekršaj mahati, a prije je mahao samo za zaleđe i aut. Dakle, tri suca je dovoljno, a sad stavi i suce iza svakog gola. Dobro da se jedan ne sedne na gol. To su gluposti. Suđenje nije kvalitetnije. Ima i četvrti sudac koji tam sjedi na klupi i pokazuje vrijeme i brojeve igrača koji se mijenjaju. To je po meni u redu jer se on ne miješa u igru, a netko mora označiti te informacije. Ali kaj delaju ona dva bedaka iza gola? Bar su im trebali staviti 'divan' da odmore."

Jesu li Vas ikada pokušali potplatiti da sudite u nečiju korist?

"Kako ne, čak sam i na UDBI bio. Dobil sam utakmicu Rijeka i Vojvodina. Tu na vrata su došli. Došao je jedan moj poznanik koji je bil portir na dječjoj klinici na Šalati gdje sam ja radio. Došli su do mene i pitali jel mogu pomoći Rijeci. Rekel sam: 'Daj me dečki nemojte, ja ću pošteno suditi maksimalno i nastojat ću da vas ne oštetim nimalo, ali nemojte ovako'. Nudili su mi auto, a ja si nisam mogel kupiti ni bicikl. I ja sam bil naivan, trebal sam ići suditi i odsudit pošteno. Rijeka je pobijedila. Sudil je Kauzes, Rijeka je zasluženo pobijedila bez ičije pomoći, a isto bi bilo i da sam ja sudil. Kad sam došao u subotu na posao, ravnateljica bolnice me pozvala u svoj ured i tamo su bila ova dvojica koji su mi došli doma, i veli ravnateljica: 'Preporučam Vam ova dva druga. Imat ćete lijepu korist od njih'. Odbio sam. Popodne sam zval savez Jugoslavije i molio sam Vasu Stefanovića da me oslobodi te utakmice, ali nije to prihvatio. Rekao je da će poslati dodatnog kontrolora, a da ja samo pošteno sudim. Međutim, ja sam odbio i onda je Kauzes sudio", kaže Strmečki pa nastavlja:

"Kad sam ujutro došel na posel, mene u kola i tu me voze u Vukovarsku. Sat i pol su me ispitivali. Moral sam izgovoriti sve kaj sam rekel do riječi do riječi da Rijeka ne bi bila kažnjena. Rijeka je uvijek imala jake udbaše. Kad su me pustili došao sam doma iza 16 sati."

Uvijek se priča o namještanju o nogometu. Ima li ga inače kod nas ili je ovo jedan od rijetkih slučaja?

"Ma ima. Najveći majstor za to je bil Gugulović. On je kuću sagradil na tome. On je uzel lovu i od jednoga i drugoga i jednog je prevario, a ovi su bili tiho kak šljiva v riti. Nisu se usudili govoriti. Ma bilo je toga uvijek i to ne samo u sportu. Počeo sam raditi u varaždinskoj bolnici i onda je jedan radio madrace za bolnicu i htel je da napravi manje madrace i da onaj višak proda. Ja sam odlučival u ime bolnice i rekao sam mu da ne radi to jer ćemo završiti u zatvoru. Par mjeseci nakon toga smo se sreli na terasi jednoj veli: 'Si još živ? Lepe peneze smo mogli zaraditi na madracima, a ti budalaš si igral poštenjaka. Slušaj, poštenjak i bedak su si dva brata'. Tak je rekel."

Gospodin Strmečki i njegova supruga ističu kako je bez obzira na to nekada bilo puno više prijateljstva, dok danas to nije slučaj. Rijetko imaju posjete, a nekadašnji prijatelji ih slabo i nazovu.

"Nemamo baš s puno ljudi kontakta osim s Glavinom koji vrlo teško govori, skoro nikako. I tu i tamo nazove Ico Horvat tu i tam nazove pa se čujemo", kaže gospođa Strmečki, a gospodin Joža se nadovezuje:

"Želim dodati da su krasni ljudi Srebrić i Šuker. Prvo Šuker je znalac. Jedan je od naših najvećih nogometaša, a uz to je i dobar čovjek. Takav je i Srebrić. Ja svoju mirovinu potrošim na lijekove, a kad ih nešto zamolim, uvijek mi daju. Moram ih pohvaliti jer su to divni ljudi. Imaju osjećaj za nekoga tko je ipak nekaj športu dal. Pa da sam u 76 godina samo loše radio, opet sam bio tu toliko dugo. Pazite, Janica Kostelić je veliki sportaš. Nisam od Jovanovića očekival ništa, ali Vlatko Marković je dobio 80.000. Nije to bilo pravedno jer je Srebrić dobio samo 40.000."

Admir Buljubasic / CROPIX

Osim toga, Strmečki je razočaran i stanjem u državi koju je toliko dugo čekao da ju dobijemo.

"Goran Marić, ministar, on je zabremzal da moj sin ne dobije posao. Da bude još veća sramota, pop Miklenić, urednik Glasa Koncila, i on je bil protiv. Gorana Marića sam ja spasil. On je trebal pasti na utakmici u Sesvetama, al ja sam rekel da da neću rušiti našeg suca i izvukli smo ga. Ljudi kad dobiju neko zvanje više nikoga ne poznaju."

Strmečki je prošao nekoliko država i državnih uređenja. Rođen je još u Kraljevini SHS, a za sebe kaže i da je bio maratonac jer je prošao pakao s partizanima.

"Ja sam bil maratonac. 1945. godine trebao sam ići u časničku školu za intendante. Nismo ni predavanje imali, a već su rekli da moramo bježati u Bleiburg kod Engleza da nas spase od partizana. Oni su nas prevarili. Ja nisam ni imal oružje jer sam došao četiri dana prije kad trebala početi škola. Predstavnici vojske NDH i partizana su pregovarali u dvorcu. Rekli su da odložimo oružje, a kad su ljudi odložili oružje nagrnuli su partizani sa svih strana. Klasificirali su nas. Sve naše časnike i mladiće koji su imali ustaške uniforme stavili su na jedan kup i počeli ih tući. Jedan časnik intelektualac se pozvao na vojnu konvenciju, a partizanski oficir mu je spremio kuglu v čelo. Vidio sam kako ubijaju petoricu ispod starog grada Bleiburga", kaže Strmečki pa nastavlja:

"Pavelić je dozvolio da s nama idu četnici iz Hrvatske, Bosne, Srbije, najviše ih je bilo iz Crne Gore. Oni su bili izdvojeni i za njih su došli posebno kamioni. Oni su odvezeni u Maribor, a od tamo u Beograd. Tamo ih je Ranković sve pustio kući. On je radio za četnike. Nama je tek onda počelo. Prvo su odganjali oficire, časnike i to, a onda smo mi obična vojska i civili išli u bleiburšku dolinu. Tamo su sve svlekli s nas i pokrali nam sve kaj smo imali. Kaj god smo imali, satove, lančiće, sve. Prešao sam od Bleiburga do Apatina na nogama. To svojoj ženi i djetetu nisam nikada pričao da ne bi nastradali."

Strmečkog je iz tog pakla izvukao njegov rukopis.

"Mene spasio lijepi rukopis. Ne bih bio ubijen, ali umro bih od sunca. Morali smo okopavati kukuruz u poljima po salašima. To zovu križni put. Ja to zovem krvavim Titovim križnim putem. Vodili su nas u kolonama. Onda kad ni stražari nisu mogli ići su dali odmor. Kad je odmor završio, tko nije mogao ići dalje, kugla v čelo i gurnul ga je u kanal. Ubijalo se na veliko. Ja sam igral nogomet pa sam imao kondiciju. Na koncu me skoro u Osijeku u logoru ubio moj prijatelj iz Varaždina, partizanski major. Spasio me samo lijepi rukopis", kaže Strmečki pa dodaje:

"Od mojih maratonaca nitko nije živ više. A taj gangster koji je uživao u tome što nas je prevario, zamislite, ja se s njim sretnem. To je bio general Basta. Bio je predsjednik nogometnog kluba Crvenka. Sudio sam njihovu utakmicu protiv Niša. Nakon utakmice su nas počastili. Bilo nas je za stolom 20-ak i ne znam kako je došlo do priče o Bleiburgu, a on kaže kako su nasamarili ustaše: 'Mislili su da će ići kući kada su bacili oružje, ali išli su k... kući. Tek smo ih onda naganjali po Jugoslaviji'. Kad sam bježal preko mosta iz Slovenije u Austriju me pogodio šplinter i nosio ga sve dok nisam došao iz logora. Doktor koji mi je to vadio kaže da ne bi bil živ da me to pogodilo u glavu. Kasnije me jedan partizan zaposlio u bolnici u Varaždinu kao pisara, ali me upozorio da ne govorim da sam bio u logoru", kaže gospon Joža s kojim bismo mogli napisati desetak knjiga, ali i ovako smo prošli dobar dio povijesti.

Admir Buljubasic / CROPIX

Za kraj je gospon Joža zamolio da se napomene jedan važan datum za sudačku organizaciju u Hrvatskoj.

"Ove godine sudačka organizacija slavi 100. obljetnicu postojanja. I to nam žele ukrasti. Ne daju nam ni lipu da barem objavimo nešto. 22. listopada 1918. godine oformljen je zbor nogometnih sudaca u Zagrebu. On se raspršio po čitavoj Jugoslaviji. Od tada de facto počinje organizirano igranje nogometa. Igral se nogomet i prije, ali nije bilo organizirano. No, sad nogometna organizacija želi da mi zaboravimo na taj datum i da oni 2019. godinu proslave kao 100 godina organiziranog nogometa. Za 90 godina smo napravili monografiju, a ako bum živ barem ću objaviti da slavimo 100 godine", zaključio je Strmečki.

nogomet

sudac

Josip Strmečki

Podijeli članak