U istoj sezoni dva naslova prvaka

Jedan od osnivača HDZ-a i saborski zastupnik sa svojim klubom napravio je nešto što je uspjelo malo kome na svijetu!


Slaven Knežević
17.05.2019.08:00
Jedan od osnivača HDZ-a i saborski zastupnik sa svojim klubom napravio je nešto što je uspjelo malo kome na svijetu!
Facebook

sažeto

Vladimir Englman cijeli je život u sportu, posebno u košarci gdje je s curama i dečkima osvojio ligu u istoj sezoni i tako ispisao povijest


Slaven Knežević
17.05.2019.08:00

Vladimir Englman već je 30 godina u hrvatskoj košarci. Danas je na klupi Plamena iz Požege s kojim je prije koju godinu postavio možda i svjetski rekord osvojivši prvenstvo i sa ženama i s muškom ekipom. U istoj sezoni! Stanje je, kaže nam, teško u požeškom prvoligašu.

"Teško je što se tiče financija. To je baš izuzetno teško. Imamo vrlo mali proračun koji dobivamo od grada. Godišnje dobijemo 60.000 kuna iz grada i da nema sponzora Plamena, vjerojatno ne bismo uopće funkcionirali", kaže nam Englman pa dodaje:

"Što se igračkog kadra tiče, nemamo prevelikih problema. Uspjeli smo konsolidirati i mlađe kategorije. Prije par godina smo imali veliki problem jer jednostavno nije bilo djece, ali sada se ta situacija malo popravila."

Financije ne muče samo Plamen. Takvo je stanje u hrvatskoj košarci već godinama.

"Pa je, samo što naš proračun koji dobijemo od grada je daleko manji od svih ostalih prvoligaša. Što da mi u prvoj ligi radimo sa 60.000 kuna godišnje?", pita se Englman.

Usprkos tome, prije par godina ste ispisali povijest kada ste i s muškom i sa ženskom ekipom postali prvak.

"Gledajte, cure su tada igrale drugu ligu. Bili smo prvaci druge lige i s muškima i sa ženama i igrali kvalifikacije za ulazak u prvu ligu. Što se tiče ženske ekipe, nju su tada činile isključivo cure iz Požege i one su bile nosioci igre. Međutim, u međuvremenu se taj dio promijenio pa nam je prošle sezone otišlo osam igračica", kaže Englman pa dodaje:

"Neke su se udale, neke su otišle na fakultet, neke su rodile,... To su cure koje su 20 i više godina sa mnom i normalno da je došlo vrijeme da se povuku i stvaraju obitelj. S njima mi nije bio problem napraviti rezultat. Kada smo ušli u prvu ligu bili smo četvrti i igrali Final four. Imali smo dobru ekipu i nije uopće bilo iznenađenje da smo bili prvaci A2 lige."

S kim je lakše raditi? S dečkima ili curama?

"Puno me kolega to pita i mnogi se začude kada dam odgovor. Ja cure nikada ne bih mijenjao za dečke! Nikad! Radio sam dosta dugo s dečkima, paralelno sam ih vodio šest godina, ali uvijek bih radije ostao u ženskoj košarci. Ne živim od košarke, u ženskoj košarci nema novaca, a kad već od toga ne živim, onda ću radije raditi s onima koji su privrženiji, a cure su daleko privrženije i konstantnije nego dečki."

Znači cure su fokusiranije na obaveze?

"Odgovornije su. Kad se jednom počnu baviti košarkom, daleko su odgovornije. Imao sam velikih problema s dečkima. Na primjer, tetka mu ima rođendan i njega nema na utakmici. Meni je to neshvatljivo, pogotovo kad se boriš za prvaka i igraš kvalifikacije. Kirvaj je u selu do, njega nema na utakmici. Toga jednostavno kod cura nema."

Paralelno s košarkom ste i u politici. Jedan ste i od osnivača HDZ-a. Jeste li i danas u politici?

"Jesam nažalost... Eto, sljedeće godine će biti 30 godina u politici i jednako toliko u košarci. Predsjednik sam utemeljitelja i osnivač HDZ-a ovdje u Požegi, ali nikada se nisam ni vidio u politici. 90-ih sam igrom slučaja bio u svemu, bio sam saborski zastupnik, zapovjednik policije i zapovjednik obrane grada. To je bilo nekakvo ludo vrijeme, ali nisam se nikada vidio u tome. Želim slobodu, želim biti u pokretu i to mi košarka omogućuje. Politika mi je usputna uz košarku."

Vjerujete li u promjene kako u sportu, tako i u ostalim granama društva?

"Bit ću iskren, neke promjene se vide i neki pomaci se vide. Još uvijek svi živimo ili proživljavamo ono što se dogodilo u proteklih 15-ak godina i možda nismo ni svjesni da smo financirali ogromne štete rata i svega ostaloga i da je to netko morao financirati. A tko je to mogao osim nas samih, države, ljudi kroz poreze. Je li moglo bolje? Moglo je sigurno, ali očekujem da će i biti bolje", kaže Englman pa nastavlja:

"Kada to govorim, ne mislim da to isključivo mora biti HDZ. Mislim da se stvari u Hrvatskoj moraju malo konsolidirati i da svi počnu gurati u istom smjeru i da prestane ovo prepucavanje. Hrvatska je mala i svi mi smo rodbinski i prijateljski povezani i izmiješani. Dio nečijih roditelja i prijatelja je u jednoj stranci, dio u drugoj i što to sada znači? Da svi moramo gurati svoje? Premali smo da ne guramo svi u istom smjeru. Interesne skupine su nas malo previše posvađale."

Koliko je reda donijela Europska unija? Može li se iz njenih fondova pokrenuti razvoj sporta?

"Mislim da sport prvo moramo urediti u svojoj državi, ali imate pravo, ima tu prostora. No, vrlo se malo otvara projekata za sport. Mislim da je sada Požega nešto sredstava povukla za sport, no kada vidite strukturu tih troškova, onda vidite da je najmanje namijenjeno za sport, nego za promidžbu, za ovo, za ono. Potroše se sredstva na sve i svašta, a najmanje se potroši na struku i na sami sport kao aktivnost", kaže Englman pa dodaje:

"To je najveći problem kod fondova Europske unije. Oni vjerojatno kod raspisivanja natječaja sve percipiraju iz neke druge sredine, iz nekog drugog ugla jer kod njih je sve uređeno pa misle da su to dodatne mjere da se sustav poboljša. Kod nas je obrnuto. Kod nas treba popraviti temelje sporta, a tek onda raditi nadogradnje. No, mi smo sami krivi što to nismo doveli do kraja i nismo kvalitetno definirali Zakon o sportu. Ako u jednoj grani vrijedi zakon, onda mora vrijediti za sve. Ne možemo reći da u nogometu, košarci ili rukometu mora biti struke, a u, ne znam da sad nekog ne uvrijedim, u kuglanju ne mora biti. Mi u brojnim sportovima struku nemamo, niti ju školujemo. Ne možete doći na Kineziološki fakultet i upisati kuglanje na primjer. A da ne govorim o malim sportovima poput ribiča ili boćanja koji nam donose medalje."

Englman smatra da se i lokalne sredine moraju više aktivirati i ulagati u sport.

"Izdvajanje za sport lokalnih sredina mora biti jasno definirano. To mora biti od proračuna na primjer pet posto. Kada sam počeo raditi u sportu, bio je odnos sporta i kulture 1:2, a danas je 1:9. To nešto govori. Možda smo i mi u sportu posvađani pa nismo to dobro iskomunicirali i izborili se. Sve je ostalo, nažalost, na rezultatima pojedinaca, obitelji, to nije plod kvalitete sustava."

Dio 'nepravilne podjele' proizlazi vjerojatno i iz toga da je sport postao biznis pa možda i svjesno i nesvjesno više 'guramo' primjerice nogomet koji najviše i donosi i najpopularniji je.

"Uvijek sam govorio da postoji sport i postoji nogomet. Kada govorimo o financijama, ništa nije usporedivo s nogometom. Možda je još jedino u Americi NBA ili neki motosport poput Formule 1 nešto što može pratiti nogomet. No, ja sam 26 godina aktivno igrao nogomet i neću nikada ništa reći protiv nogometa. Iz nogometa sam i došao u košarku", kaže Englman pa dodaje:

"Mi moramo napraviti kvalitetnu bazu ostalih sportova po lokalnim i regionalnim sredinama. Mi smo u posljednjih dvije godine u košarci ugasili sedam malih klubova u Slavoniji. Velik je problem iseljavanje, malo je ljudi, ali to ne znači da ih se trebalo ugasiti. Mi donosimo propise koji su kontra razvoja sporta. Donosimo nekakve propise, zakone, stalno negdje lutamo. Neka se sportom bavi tko god želi i nemojmo stalno nešto ograničavati. Shvatimo mi kasnije da je to problem, ali u međuvremenu smo to pogasili i puno je teže ponovno pokrenuti nego zadržati u nekim okvirima u kojima je do sad funkcioniralo. Previše smo nedefinirani u sportu, a ne moramo izmišljati toplu vodu kad je već izmišljena."

Zapravo imamo i sjajne rezultate u svim sportovima s obzirom na uvjete i ulaganja.

"Mi smo prošle sezone bili četvrti, a ove godine se borimo za ostanak, ali mi imamo sat i 15 minuta treninga dnevno. Moraš biti mađioničar da zadržiš ekipu. Igračice znaju odlaziti i u neke druge klubove samo zato što se tamo radi. Žele trening, žele napredovati, a sa sati 15 minuta dnevno... Pazite, Požega ima četiri osnovne škole i jednu sportsku dvoranu u kojoj moraju biti svi klubovi", kaže Englman pa nastavlja:

"A da ne kažem još jedan problem, a to je problem kriterija. To je posebna priča. Lokalna zajednica i politika odlučuju kome će se dati sredstva. Nije važno imate li kategorizirane sportaše, koji igrate rang natjecanja, ništa nije bitno, nego samo jesi li u dobrim ili lošim odnosima s politikom."

Nažalost, dojam je da zapravo često svi drugi određuju kriterije u sportu, a najmanje se pita sportaše.

"Riba smrdi od glave. Imamo mi krovnu organizaciju, a to je Hrvatski olimpijski odbor koji je nekakve kriterije postavio. Pa što ne spustimo te kriterije na lokalne zajednice. Hrvatski olimpijski odbor mora reći: 'Ovo su kriteriji i po njima morate raditi'. Međutim, ništa. HOO ima jedne kriterije, a u svakoj sredini postoje posebni kriteriji. Svatko određuje kriterije kako mu odgovara u datoj situaciji. Ako je moj klub otišao malo naprijed, onda su jedni kriteriji, a sljedeće godine kad ispadne, onda im treba dati više da se vrate nazad. Nema nikakvih kriterija", kaže nam Englman pa dodaje:

"I onda nam se događa ovo što se sve češće događa. Klubovi koji imaju tradiciju odjednom padnu u najniži rang natjecanja pa se onda ugase zato što se netko prije zamjerio politici i sada je politika donijela odluku da ih se uništi. Ne omogućavamo kontinuitet. Imate jedan košarkaški klub Zagreb koji je na izdisaju, imate Gospić koji je bio u vrhu ženske košarke i jedva preživio, imate nogometnih klubova koji su bili u samom vrhu hrvatskog nogometa, a danas ih nema nigdje, opet govorim o Zagrebu, ali tako je i u drugim sredinama."

Englman smatra i da je dio problema sve manji broj entuzijasta na koje se sport, nažalost, i oslanja.

"Ono što se prečesto događa u sportu je da se sport oslanja na pojedince, na entuzijaste kojih je zbog Zakona u sportu sve manje. Zakon radi sve veći pritisak. Jedan pokojni kolega s kojim sam radio u sportu je rekao: 'Njegovo veličanstvo volonter'. Mi ih imamo sve manje. Zašto bih ja bio predsjednik kluba i bio odgovoran? Ne daj Bože da se nešto dogodi i dođe inspekcija, a ja sam odgovoran. Pa što to meni treba u životu?", kaže Englman pa nastavlja:

"Propisi su isti bez obzira na to imaš li firmu od 2000 ili 5000 zaposlenih ili klub. Razlika je samo u ciframa. Mi smo se u klubovima pretvorili u knjigovođe i moramo raditi kao da vodimo firme, a ne sportske klubove, ali ne zato što bi mi to htjeli, nego zato što više nemamo tih ljudi koji u to nekada radili u klubovima. Oni se svi boje odgovornosti, a te ljude se sve više pritišće kroz kazne. Pogledajte samo pravilnike. Najveći dio, 60 ili 70 točaka, se odnosi na kazne, a nagrade se uopće ni ne spominje", zaključuje Englman.

košarka

100posto sport izdvojeno

Plamen Požega

Vladimir Englman

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter