FRANJO ARAPOVIĆ

'Tuđman me zvao imenjakom, praktički sam osnivač HDZ-a, a suigrači su me voljeli jer bih uvijek bubnuo neku glupost da razbijem napetost'


Toni Horvat
16.09.2018.08:00
'Tuđman me zvao imenjakom, praktički sam osnivač HDZ-a, a suigrači su me voljeli jer bih uvijek bubnuo neku glupost da razbijem napetost'
Damir Krajac / CROPIX

sažeto

U našoj nedjeljnoj rubrici 'Gdje si legendo?' Franjo Arapović pričao je anegdote iz košarkaške karijere te otkrio koji su slavni sportaši kod njega polagali ispite


Toni Horvat
16.09.2018.08:00

Hrvatska je vjerojatno u samom vrhu zemalja prema broju vrhunskih sportaša rođenih u drugoj zemlji, a za to je najzaslužnija Hercegovina, koja je iznjedrila stotine naših nogometaša, brojne rukometaše, pa vrhunske tenisače, ali u toj je priči možda i najzastupljenija košarka. Na početku razgovora za našu nedjeljnu rubriku "Gdje si legendo?" taj je fenomen pokušao objasniti Franjo Arapović.

"Ja bih to povezao s genetikom, Hercegovci su među najvišim ljudima na svijetu, ali tu je prije svega želja za uspjehom. Nemaš opcija, moraš uspjeti jer se inače, nažalost, nemaš gdje vratiti. To je borba za preživljavanje. Kad nam se ukaže prilika, 90% sportaša iz Hercegovine je iskoristi. I jako smo povezani, na tjednoj bazi se čujem s puno sportaša iz Hercegovine, nalazimo se na misnim slavljima, po crkvama u Zagrebu..."

Samo je pitanje kad će netko otkriti njihov talent. U Arapovićevu slučaju to se dogodilo samo nekoliko mjeseci nakon što se, u prilično kasnoj dobi od 16 godina, počeo baviti košarkom.

Ronald Gorsic / CROPIX

"Počeo sam u Lokomotivi iz Mostara za Novu godinu 1982., prvi trener mi je bio brat Dražena Dalipagića. U svibnju je bilo organizirano okupljanje visokih ljudi iz Hercegovine, vidio me pokojni Učo Pulanić i nakon pet mjeseci sam potpisao za Cibonu. Željko Pavličević je došao po mene 12. svibnja, dan kasnije sam kidnuo s njim autom iz Mostara. Za ispisnicu su donijeli opreme za pet godina. Nisam bio punoljetan, pa je sa mnom u Zagreb morao doći brat kao skrbnik. Imali smo sreću što je radio u Ledu u Mostaru, pa su ga samo prebacili u Zagreb. Onda je došla i šogorica, pa smo svi zajedno živjeli", prisjetio se Franjo.

I vrlo brzo je napredovao. Tri godine nakon što se uopće počeo baviti košarkom već je bio u sastavu Cibone u finalu Kupa prvaka 1985. u Ateni. Tada nije igrao, ali godinu kasnije protiv Žalgirisa u Budimpešti igrao je veliku ulogu.

'Više je vrijedio sat s Krešom nego dvije godine s drugima''

"Imao sam ogromnu sreću što je u to doba u Ciboni bio pokojni Krešo Ćosić. Od njega sam naučio puno košarkaških i životnih stvari. S Nikolom Kesslerom smo radili na Tuškancu po cijele dane, nisu nam smetale ni rupe na betonu ni koševi ni poderane tenisice. Tamo smo i ručali, kratko bismo se odmorili na tribinama pa natrag na teren. Najjača uspomena iz Cibone je, naravno, taj naslov iz Budimpešte i put kući, na kojem smo morali nekoliko puta stajati jer nismo mogli proći od ljudi na cesti, čak su nas i dvije tete s djecom iz vrtića zaustavile pa smo morali stati i kod njih. O dočeku u Zagrebu da ni ne pričam, to je bilo čudesno."

Iako je kroz cijelu karijeru imao dobre trenere, najveći utjecaj na njega imali su Ćosić i Mirko Novosel.

"Novosel je bio sve u klubu, i pedagog, i roditelj nama mlađima, i trener, financijski i marketinški direktor, tvorac je Cibone i moderne košarke kod nas. Ali, makar nikad nije to htio priznati, mogu slobodno reći da je on puno naučio od Kreše. Ćosić je bio čovjek ispred vremena, govorio nam je da će igrati playmakeri od dva metra, da centri više neće biti 'drva', nego će morati igrati izvana i znati s loptom, da ćemo većinom vremena morati stajati na prstima, uopće se ne oslanjati na pete, da će se napad od 30 sekundi skratiti... I Mirko je, zajedno s nama igračima, sve to upijao. Više je vrijedilo razgovarati s Krešom o košarci sat vremena nego s drugima dvije godine", rekao je Arapović.

Osim dvaju europskih naslova s Cibonom, Franjine 80-e obilježili su i nastupi za reprezentaciju Jugoslavije, s kojom je osvojio broncu na SP-u u Španjolskoj 1986. i olimpijsko srebro iz Seula 1988. godine. I tu je ključan čovjek bio Krešo Ćosić, koji je kao izbornik uveo novu generaciju mladića poput Arapovića, Rađe, Kukoča, Divca...

'Treneri bi potjerali krave, a mi krenuli s treningom'

"Nikad neću zaboraviti te pripreme. Išli smo na Roglu, gdje tada nije bilo ničega, samo planinarski dom i livada puna krava, koje bi pomoćni treneri potjerali da mi možemo trenirati. Krešo je osmislio sve ovo što je sad na Rogli, Slovenci su sve napravili prema njegovim nacrtima. Trebali smo igrati finale tog SP-a, ali smo pokradeni, Španjolcima je bilo u interesu da u finalu igraju protiv bilo koga osim protiv nas. I u Seulu smo bili favoriti, vodili u finalu protiv Rusa 15 razlike, pa je Duda Ivković počeo nešto kemijati, pokazivati Gomeljskom da je gotovo... Sabonis nas je sam uništio, ali dobili bismo ih da sam ušao u drugom poluvremenu. Ali bio sam se nešto zakačio s Dudom, pa nisam igrao. Bio sam bezobrazan i rekao da samo ja mogu zaustaviti Sabonisa ako želimo osvojiti zlati, ali nisam ušao u igru."

Ronald Gorsic / CROPIX

To je olimpijsko iskustvo bilo podloga za ono što će uslijediti četiri godine kasnije u Barceloni, najljepša hrvatska košarkaška priča ikad ispričana i nezaboravno "srebro zlatnog sjaja" i finale protiv originalnog Dream Teama.

"Ja uvijek kažem da je to bila Božja ruka, da smo mi tu jednostavno morali igrati finale. Nitko ne zna kako smo dobili Ruse u polufinalu. Nismo mi niti znali koliko će značiti taj finale za jednu mladu državu, a mi smo ovako bahati namjeravali pružiti još jači otpor, ali nismo mogli, za nas su nakon utakmice s Rusima Olimpijske igre završile. Da smo ih dobili 15 razlike, možda bismo dulje bili u egalu."

A bili smo polovicom prvog poluvremena, kad je baš Arapović zakucao na Kukočevo dodavanje za vodstvo 25-23 i onaj nezaboravni povik Slavka Cvitkovića: "Spusti se, Franjo!"

"Sve se poklopilo da 90% ljudi više priča o mojem zakucavanju nego o njihovu zlatu. Lica su im bila izbezumljena, kao da nisu shvaćali što se događa, kako je moguće da gube. Predsjednik Tuđman nam je rekao da smo tim vodstvom mi zapravo osvojili zlato. Mene je zvao imenjakom. Rekao je: 'Kad je imenjak zakucao, vi ste bili pobjednici.' I zato nam je dao premije kao da smo osvojili zlato, umjesto 400.000 maraka dobili smo 700.000. Ali mi smo ranije odlučili da ćemo sve premije uplatiti Hrvatskoj vojsci, pa je ostao zabezeknut i rekao nam da onda barem moramo s njim na večeru. To je bilo nešto posebno."

'Nisam mogao disati, niti sam znao koji je naš koš'

I što je Franji prolazilo kroz glavu tijekom tog finala, posebno antologijskog zakucavanja za vodstvo? Za početak nije ništa rekao, samo pokazao ruku koja se naježila.

"Uđem na teren i ne mogu disati, vilica mi je zablokirana, ne znam na koji koš napadamo, a koji branimo. Tek nakon nekoliko kontakata vidiš gdje si. A o zakucavanju uopće nisam razmišljao, gledam to kao cijelu akciju, kakvu smo milijun puta izvodili na treninzima. Ja sam uhvatio skok u obrani i sve smo odigrali u tri poteza, Kukoč je otišao na krilo, ja sam dotrčavao kroz sredinu i naravno da mi je taj vanzemaljac savršeno dodao. Ma nemaš tu vremena za razmišljati. Igram napad, čuva me Karl Malone, Jordan je tu, Larry Bird ti čestita... Prije utakmice, ja devetka, Jordan devetka, razmjenjujemo majice. Ma nešto nedoživljeno."

Prava filmska priča, koja nikad nije snimljena. A Litvanci su film snimili i za broncu.

"Ja sam jako svjestan gdje živim, u mojoj Hrvatskoj ništa me ne može iznenaditi. To se moralo napraviti, HRT, HOO, HKS, morali smo nešto napraviti da ostane novim generacijama. Ne utakmica finala, to svatko danas može pogledati, nego naš put, te kvalifikacije koje su izmislili zbog nas, kako smo išli tamo, kako su vojnici čekali utakmice... Ne treba tu ništa dodavati, kititi, samo da se okupimo i sve provedemo kroz priču. Imamo četvoricu igrača u Kući slavnih, a kad se pogleda ukupan broj hrvatskih sportaša, to je kao jedna ulica u Londonu. Sve to treba nadovezati, koristilo bi svakome, za edukaciju djece, mladih sportaša, mogli bi se uključiti Ministarstvo kulture, turizma, napraviti prezentacija u Dubrovniku... Ali u Hrvatskoj nije zaživjela pravna država punim plućima, ne možeš ništa ako nisi dobar s nekim, tako smo odgajani i tako funkcioniramo. Pa ni 25 godina nije obilježeno kako spada, došli smo Gregov, Alanović i ja. Pa možeš mi dati papir i uokviriti nekakvu čestitku za tih 25 godina, to košta 22 kune. Ali meni je sasvim normalno da u Hrvatskoj od toga nema ništa."

'Treneru, nemojte me vrijeđati, ja pijem samo Chivas'

I u Ciboni i u reprezentaciji uvijek je bio omiljen. Koja je njegova tajna?

"U Ciboni sam zlorabio ogromnu ljubav Mirka Novosela prema meni, čak sam ga zvao tata na sastancima pred svim igračima. Ali nikad nisam napravio nešto zbog čega bi momčad ispaštala. Na terenu sam uvijek davao sve, ali kad bi završilo, zajebancija do idućeg treninga. Stariji su to skužili pa bi na opasnim sastancima svi šutjeli i čekali da ja bubnem neku glupost da bi se razbila napetost kad bi nas Mirko i ostali prali. Ja dignem ruku, kažem neku teoriju, pa se svi počnu smijati i završi sastanak. Skansi me pita zašto sam nervozan, a ja njemu da nisam zapalio dva sata. Duda Ivković me oprao da sam u dva ujutro imao otvorenu bocu Jackiea, a ja njemu: 'Niste u pravu, nemojte me vrijeđati, ja pijem samo Chivas.' I svi u smijeh. Nisam htio biti faca niti ikome rušiti autoritet, ali tako bi se sastanak udaljio od nekih loših vibri. Kad sam došao u Žalgiris, nitko me nije mogao na oči vidjeti, a nakon godinu dana bio sam popularniji od Sabonisa."

Prije dolaska u Žalgiris 1996. proveo je po jednu sezonu u Splitu, Zrinjevcu i Trapaniju na Siciliji.

"U Split sam išao samo da dobro upoznam Slavka Trninića i njegove metode, raditi s njim je čudo. Žao mi je Zrinjevca, raspao se samo zbog straha ljudi koji su ga vodili da ne postane veliki klub. Bila je to lijepa priča, Radulović i ja stalno smo bili po medijima, plaće su redovito stizale, a klub je bio vođen s puno ljubavi. U Italiji mi je bilo teško jer nisam znao talijanski, a nitko tamo nije znao engleski. U Žalgiris me pozvao Veljko Mršić jer nisu imali centra."

Nenad Dugi / CROPIX

Kao član Žalgirisa prvi put je putovao u Beograd nakon rata i nije mu uopće bilo svejedno, ali klub je toliko dobro organiziran da ga je okružio zaštitarima.

"U Litvi možeš biti sportaš, ali si i dalje samo sportaš. Ali ako si košarkaš Žalgirisa, onda si čudo. Kad smo osvojili Saporta kup u Beogradu, proglašen je neradni dan, a jedanput su nam doveli Josea Carrerasa da drži koncert samo za nas. Brinu se o svemu, kao da si u NBA ligi, na tebi je samo da treniraš i igraš. Kad smo išli u Beograd, ulazim u avion, a dva mladića na sjedalima do mojeg. Kažu mi, to je security. Jedan je bio ispred lifta, drugi sa mnom u sobi. Nakon utakmice cijelu sam noć bio na recepciji, a oni uz mene, takva je bila naredba. Kad sam ušao u dvoranu, uopće mi nije bilo svejedno, sve je gorjelo, skandirali su da će me ubiti... Ali pobijedili smo, osvojili smo prvi europski trofej u povijesti kluba, a ja sam se umirio tek kad je avion poletio."

Nakon Žalgirisa otišao je u Tursku, ali pukla mu je Ahilova tetiva već na prvoj utakmici. U Izrealu mu je, kaže, nakon mjesec dana stigao trener koji ne voli igrače s naših prostora. Igrao je kratko i za Krku, te imao još kraće epizode u Osijeku i Rijeci, u kojoj je završio košarkašku karijeru. I započeo političku, iako je politički angažiran bio i puno, puno ranije.

arhiva CROPIX

"Ja sam praktički jedan od osnivača HDZ-a, imam člansku iskaznicu s brojem 014, iz 89. ili 90. godine. Pa prvi sabor HDZ-a u Lisinskom, gdje svira 'Lijepa naša', 2000 ljudi, a 1000 zastava koje prije nisi ni smio vidjeti. Kasnije su mene i Stojka Vrankovića Ivo Sanader i Jadranka Kosor pitali bismo li bili na njihovoj listi. Stojko je rekao da još nije spreman jer ima druge obveze, ja ih nisam imao, pa sam se uključio. I napravili smo najbolji rezultat u I. izbornoj jedinici u povijesti, ja sam kao peti na listi direktno ušao u Sabor. I još nisam zatvorio knjigu, imam još neke stvari za napraviti u politici."

'Jovanović je sve razbucao, i ne kažem to jer je SDP-ovac'

Za čim žali iz tog vremena, a na što je ponosan?

"Drago mi je što smo napravili Zakon o sportu, koji je pomogao mnogim klubovima, spasio Hajduk... Drago mi je i što smo podigli školski sport, osobno sam izradio strategiju razvoja koja će omogućiti svoj djeci u Hrvatskoj da se bave sportom. Bilo bi mi drago da imamo Ministarstvo sporta i turizma jer bi sportaši nakon karijere mogli biti promotori Hrvatske kroz turizam, to sam pokušavao progurati. To bi se možda i moglo napraviti da je Dragan Primorac imao tri mandata, ali je došao Željko Jovanović i sve razbucao. Ne kažem to jer je on SDP-ovac, ni neki HDZ-ovci nisu ništa napravili."

Neja Markicevic / CROPIX

Nakon isteka saborskog mandata, tri godine bio je predsjednik Hrvatskog školskog sportskog saveza.

"Uključio sam i 14 ustanova za djecu s poteškoćama u razvoju, uveli smo univerzalne sportske škole, djecu u prva četiri razreda besplatno uvodili u sport. Zgrozio sam se kad sam vidio koliko Hrvatska ima neplivača i da smo vodeći u Europi po broju pretile djece."

Posljednjih 10 godina Arapović radi na sveučilištu Libertas.

'Kad bi barem svi bili kao Cedevita...'

"Kad sam bio s Primorcem u kampanji, ured mu je bio tamo gdje je sad Libertas. Upoznao sam neke ljude, pa su me zvali da budem direktor za sport i asistent na Povijesti sporta. Cilj mi je bio raditi nešto za edukaciju i školovanje sportaša nakon karijere. Imamo izvanredan studij za profesionalne sportaše, na kojem su bili Nikša Prkačin, Veljko Mršić, Nino Bule, Tomo Šokota, Davor Šuker, odbojkašice iz Dubrovnika i Rijeke, moj sin Marko je završio... Ukupno nekih 200 sportaša, a ako ih 100 završi, ja ću biti zadovoljan. Super mi je to, našao sam se u tome."

A kad smo kod Marka, za njim je teška ozljeda koljena, rastanak s Cedevitom i početak karijere u inozemstvu. Nedavno je potpisao ugovor s turskim Galatasarayem.

"Prema tom ugovoru, ako u prva dva mjeseca obnovi tu ozljedu lijevoga koljena, ugovor se raskida, a u protivnom se produljuje na dvije godine. Zasad je dobro, imaju mladu momčad, igraju Eurokup, pa što Bog da. Najvažnije da je on sretan i zadovoljan, a ja samo mogu u ime cijele obitelji Arapović zahvaliti Cedeviti zbog tretmana koji je Marko imao u klubu od prvog do zadnjeg dana. Da barem svaki klub bude 50 posto prema igračima onakav kakvi su oni bili prema njemu."

Gdje si legendo

Franjo Arapović

Podijeli članak