VELJKO MRŠIĆ

'Išao sam na treninge okolnim putem da me Repeša ne bi gnjavio, a utakmicu života igrao sam na Maksimiru, iako mi je večer prije puknuo mišić


Toni Horvat
06.01.2019.08:00
'Išao sam na treninge okolnim putem da me Repeša ne bi gnjavio, a utakmicu života igrao sam na Maksimiru, iako mi je večer prije puknuo mišić
Luka Gerlanc / CROPIX

sažeto

Nekadašnji košarkaški as odnedavno je sportski direktor Cedevite, a u prvom ovogodišnjem izdanju rubrike 'Gdje si legendo?' prisjetio se anegdota iz bogate karijere i ponudio dugoročno rješenje za spas hrvatske košarke


Toni Horvat
06.01.2019.08:00

Poput većine sportaša, i naša ovotjedna Legenda u najmlađim je danima bila zaluđena nogometom, ali bilo je potrebno oštro oko da se prepozna talent za drugi sport i upornost da ga se njemu privoli. Veljko Mršić (47) naš je proslavljeni košarkaš, ikona Cibone s početka 90-ih, osvajač triju medalja sa hrvatskom reprezentacijom, donedavno trener, a sada sportski direktor Cedevite, ali posebno se rado sjeća utakmice pred najvećim brojem gledatelja u životu, koju je u kopačkama odigrao na Maksimiru.

"Živjeli smo u Čapljini i nisam mogao dočekati peti razred da se upišem u NK Borac, koji je bio sportsko društvo. Igrali smo i nogomet i košarku i tenis, pa zimi stolni tenis u podrumima, stalno nam je sport bio na repertoaru. Bio sam uvjerljivo najviši na nogometu, ali i među najboljima, čak sam odigrao jednu utakmicu za juniore, s tri godine starijima. Na jednom prvenstvu škola igrao sam i nogomet i košarku, a košarkašku ekipu vodio je Jasmin Repeša, koji je igrao za Borac i vodio mlađe selekcije kao trener. Odigrao sam dobro, bolje nego neki koji su trenirali košarku", započeo je Mršič svoju sportsku priču.

Repeša je u njemu prepoznao talent i dobru motoriku, pa ga je pozvao da prijeđe na košarku. Veljku nije padalo na pamet.

arhiva Cropix

"Stalno me maltretirao, a ja sam uporno odbijao. Svaki dan me čekao na putu od kuće do sportskog centra, pa sam počeo ići okolo samo da me ne gnjavi. Ali kako sam do kraja sedmog razreda izrastao do 197 cm, konačno sam otišao na trening. Bilo je sedam ujutro, moji prijatelji na školskom igralištu nešto su radili s Repešom, a sa strane je bio Mario Primorac. Repeša mi je rekao da odem raditi s njim. Primorac je tad bio igrač Bosne i reprezentativac Jugoslavije, bio je doživljaj što je uopće dolazio u grad. Bila mi je velika čast raditi s njim."

Ispostavilo se da nije pogriješio. Počeo je s košarkom u Borcu i već u prvoj sezoni osvojio pionirsko prvenstvo BiH kao najbolji igrač. Brzo se pojavio interes hrvatskih velikana, Cibone i Jugoplastike.

'Prvo sam pitao jesu li zvali iz Splita...'

"Ja sam bio navijač Jugoplastike, bio sam i na probi, oni su bili zadovoljni, ali nisu se javljali. Kad me zvala Cibona, prvo sam pitao oca jesu li se javili iz Splita, nisam se vidio u Zagrebu. Ali Cibona je poslala dvije avionske karte i mi smo iz Mostara otišli za Zagreb, na Tuškancu su nas dočekali Mirko Novosel i pokojni Anzulović, a to je bila 1986., nakon što su osvojili drugi europski naslov. Kad dođeš iz malog mjesta, upoznati Novosela je doživljaj. Taj sam dan proveo u Zagrebu i potpisao za Cibonu."

Splićani su ga zvali dvije godine kasnije jer su čuli da mu Cibona nije ponudila ugovor odmah po isteku juniorskog staža, ali bilo je kasno, Mršić je već postao zagriženi cibonaš i produljio je s "vukovima" čim su mu dali papir, bez i da je pogledao što na njemu piše.

"U Cibonu sam došao kad je gradila dvoranu i internat. Mirko je odlučio dovesti dosta igrača sa strane, mislim da nas je devet bilo, uglavnom iz Hrvatske, ali i iz BiH, Crne Gore... Doveo je trenera Srećka Medvedeca, s kojim smo počeli ozbiljnije raditi, a ja sam prvi iz te generacije ušao u prvu momčad. Već s 18 godina sam igrao 30 minuta u doigravanju. Poslije je iz te generacije došao Pejčinović, a onda se priključila generacije '74., Slaven Rimac, Mate Skelin, Damir Mulaomerović, Ivan Grgat, pa poslije Sandro Nicević, Nikola Radulović... U Euroligi smo bili stalno tu negdje, Cibona je i dalje bila brend, dobivali smo neke velike ekipe, a najbliže Final Fouru smo došli kad nas je u četvrtfinalu izbacio Real sa Sabonisom i Arlauskasom."

arhiva Cropix

Nakon te sezone uslijedilo je Europsko prvenstvo u Grčkoj, posljednje na kojem je Hrvatska osvojila medalju, pa iako je na pripremnom turniru bio ponajbolji igrač, počeo je osjećati probleme s koljenom, koji su ga toliko sputavali da je nakon EP-a morao na operaciju.

"Odigrao sam samo drugu polovicu iduće sezone i nakon toga otišao iz Cibone. Potpisao sam za Panionios za više od milijun dolara za dvije sezone, ali on je vrijedio tek nakon liječničkog pregleda. A meni je na prvoj utakmici olimpijskog turnira protiv Litve otišlo koljeno. Nakon rezonance su mi rekli da mi nije ništa, ali na pregledu u klubu se vidjelo da mi je otišao menisk. Morao sam na operaciju, a kako su tada bila dozvoljena samo dva stranca, nisu me htjeli čekati i poništili su ugovor. U Hrvatsku se nisam mogao vratiti jer je prošao rok za registraciju, pa sam se oporavljao i čekao. I dočekao iza Nove godine ponudu Žalgirisa od - 7000 dolara na mjesec. Zamisli tu razliku u odnosu na onaj milijun..."

Nije mu se išlo u Žalgiris, koji tada također nije više bio kao u 80-ima. A kad je stigao, još mu se manje ostajalo.

Sam u restoranu od 500 kvadrata

"Vozili smo se autom od Varšave do Kaunasa i razgovarali o momčadi i kažu da im fali centar. Sjetim se ja Franje Arapovića. Stignemo u Kaunas, smjeste me u neki ogromni socijalistički hotel u kojem nije bilo valjda nikog osim mene, jeo sam sam u restoranu od 500 kvadrata. Rekoh, majko mila, odoh ja što prije kući. Ali kad sam došao u klub, sve funkcionira, dečki dobri, oni oduševljeni sa mnom. I pitaju me za Franju, ja ga nahvalio, rekao da je u super formi, iako mjesecima nije igrao. Drugi dan su ga doveli, pa mi je bilo lakše. Naravno, iako nije bio na vrhuncu, ljudi su obožavali Žalgiris, čak smo imali i grupicu od 15-ak navijača koja je putovala s nama autobusom na kat na gostovanja."

Ipak, pola godine igranja za "siću" bilo je dosta. Imao je ponudu Varesea, ali na poziv Novosela i Ace Petrovića, koji se vratio kao trener, opet je otišao u Cibonu. Imao je i dodatni motiv, odslužiti vojni rok.

"Bio sam u novoosnovanoj sportskoj jedinici, ali zapravo smo se samo jedanput mjesečno pojavljivali u vojarni u Ilici, samo je na kraju sezone slijedila promocija sportske čete. Išli smo u kamp za obuku specijalaca u šume iznad Bjelovara. Bili su tamo i Davor Marcelić, nogometaši Željko Sopić i Damir Jurković... Teško je bilo prvih par dana buditi se u pet ujutro i odmah na trčanje po pljusku, ali tih mi je tjedan dana u lijepo uspomeni. Pretposljednjeg dana igrali smo nogomet i košarku protiv Bjelovara, pa smo se dogovorili da posljednjeg dana nema obuke ako dobijemo u košarci više od 30 razlike. I dobro je išlo dok smo šutirali Marcelić, Davor Rimac i ja, ali kad su ušli časnici, počeo je padati rezultat. Na kraju smo jedva dobili 31 razlike", smije se Mršić, a osmijeh mu ne silazi s lica ni dok se prisjeća najljepše uspomene iz te sezone, pa i cijele karijere.

Damir Krajac / CROPIX

"Te sam sezone odigrao dvije najdraže utakmice u životu. Protiv Partizana, prvi okršaji hrvatskog i srpskoga košarkaškoga kluba na teritorijima tih zemalja. Tog su ljeta igrali Dinamo i Partizan, bio sam na utakmici i sanjao da to doživim u košarci. I zaista... Još u Parizu smo znali da ćemo u skupinu s Partizanom ako pobijedimo. Ja sam bio ozlijeđen, ali sam rekao dečkima da ako dobiju tu utakmicu, da ću ja sam dobiti Partizan. I ispunio sam obećanje, zabio sam deset poena zaredom u drugom poluvremenu, tu smo prelomili utakmicu i pobijedili."

Uslijedio je konačni igrački rastanak s Cibonom i odlazak u Italiju, u Varese, gdje je odigrao najbolju sezonu karijere i pomogao kultnom klubu da osvoji prvu titulu nakon 28 godina, ukupno jubilarnu desetu.

'Kao kad su Talijani postali svjetski prvaci'

"Talijanska liga bila je tad najbolja u Europi, a mi smo imali dosta mladu momčad s maksimalno 7-8 igrača. Bili su tu Pozzecco, Meneghin, Galanda, ali recimo, 10. igrač nam je prijepodne radio u tvornici čokolade čiji je vlasnik bio i vlasnik kluba. Kad smo osvojili naslov, u gradu je bila ludnica, rekli su da takvo slavlje nije viđeno u Italiji otkad je nogometna reprezentacija 1982. postala svjetski prvak. Bilo je 100.000 ljudi, vidio sam tipa koji je ležao na krevetu na vrhu auta s natpisom: 'Ne budite me, pustite me da sanjam'. Pozzecco mi je zvonio na portafon u sedam ujutro, pojavio se ofarban u talijansku zastavu, valjda je probudio neku frizerku. Kaže da ne može spavati, pa sjedne na kauč, gleda vijesti, počne plakati i kaže 'ok, sad mogu spavati'. Nevjerojatan tip i neviđen igrač."

I velik prijatelj, zbog čega ga je svojedobno doveo u Cedevitu za pomoćnika jer mu je trebao neutralni čovjek od povjerenja i pozitivac poput njega. No vratimo se Mršićevu igračkom putu, koji ga je zatim odveo u Španjolsku.

"Božo Maljković me zvao kad je preuzeo Malagu. On i odličan dugogodišnji ugovor bili su razlog da ipak iz Varesea odem u slabiji klub, ali na kraju smo osvojili Kup Koraća, prvi trofej u povijesti kluba."

arhiva Cropix

U tri godine u sunčanoj Malagi svjedočio je i zanimljivom "sukobu mentaliteta" opuštenih Mediteranaca i namrgođenog perfekcionista Bože, što je znalo rezultirati smiješnim anegdotama.

"Nakon poraza u Gironi bio je jako ljutit, a predsjednik Angel Noriega ga je pitao što mu je. Kad mu je rekao da je nezadovoljan jer su izgubili, ovaj je izvadio karticu i rekao mu da se ne sekira nego cijelu momčad povede na večeru na njegov račun. Jedanput je bio ljutit i nakon pobjede kad smo igrali loše, a taj predsjednik, koji ima jedva 160 cm, stane ga onako živahno pljuskati da ga razveseli..."

Iako je imao s Malagom ugovor na pet godina, otišao je nakon tri jer je zbog ozljede razigravača došao Louis Bullock, pa je Mašić ispao prekobrojni, treći stranac. No klub je bio maksimalno korektan i isplatio mu cijeli ugovor.

'Tijelo je već bilo potrošeno...'

"Imao sam tada ponudu Alicantea, ali opterećivao sam se time što će ljudi reći ako odem u tako mali klub, da će misliti da sam gotov, pa sam prihvatio poziv Piksija Subotića i otišao u Olympiacos. Ali nisam prepoznao da sam već bio u silaznoj putanji, ipak sam od 18. godine igrao u prvoj ekipi, uvijek s puno kontakta, tijelo je već bilo potrošeno, prošlo i dvije operacije... Otišao sam nakon dva mjeseca u Gironu, igrao dobro, ali slomio ruku. Na kraju sezone me Milano zvao za doigravanje, a iduću sezonu započeo sam u Granadi, ambicioznom drugoligašu, ali ipak drugoligašu. Nisam glavom bio spreman za tu razinu."

I onda je stigao poziv bivšega kolege iz reprezentacije i čovjeka koji je otišao u Alicante završiti karijeru kad ga je Mršić odbio.

"Velimir Perasović postao je sportski direktor Splita. Išao sam kući i zaigrao na Gripama pred kraj karijere, kad već nisam kao klinac. Dogovorili smo se da plaćaju koliko mogu, ali nisu plaćali ni to. Dobro smo igrali, osvojili i Kup u Zadru, ali kako nisu plaćali, prihvatio sam ponudu Ülkera, kojem se ozlijedio igrač. Nakon toga sam igrao u Kijevu, kojem sam pomogao da dođe do finala Fibina kupa i odmah nakon toga otišao na operaciju skočnog zgloba, da se nakon karijere mogu normalno rekreirati. Više nisam dobio nijednu ponudu koja bi me zadovoljila i to je bio kraj."

Ronald Gorsic / CROPIX

I onda, kad je košarkaška karijera već bila gotova, odigrao je svoju najveću utakmicu. Ili barem utakmicu pred najvećim brojem gledatelja.

"Prije nogometnog SP-a u Njemačkoj bila je emisija 'Derbi', kao reality show, u kojem su u kamp okupili sportaše, pjevače, glumce, političare, a vodio ga je Ćiro Blažević. Na kraju je ostalo na 16 koji smo u humanitarne svrhe igrali protiv legendi, idola moje mladosti poput Vujovića i Zajeca. Za nas su igrali Thompson, Ivan Mikulić, Dragan Primorac, a pojačali su nas Dražen Ladić, Igor Štimac i Zlatko Dalić. Večer prije utakmice smo se dodavali u blatu, pa sam proklizao i puknuo mi je mišić, ali svejedno sam igrao", nasmijao se Veljko, koji je tako ostvario još jedan dječački san.

Još kao igrač imao je ponude iz Varesea i Malage da tamo započne trenersku karijeru. Kaže da malo žali što s 32 godine nije prihvatio poziv Paca Alonsa da mu bude pomoćnik u Malagi jer bi tako ranije ušao u taj posao, i to odmah u velikom klubu. Ali kad se definitivno ostavio igranja Petar Skansi ga je pozvao za trenera Splita. No i tamo, a kasnije i u Vareseu i u Ciboni, gomilao je poraze.

'Ja sam nagovorio Šarića da dođe, ali...'

"Da, ako se gledaju samo rezultati. Ali u Splitu sam imao 2-2 dok se nije ozlijedio Amerikanac Stinson i za cijelog mog mandata nitko nas nije razbio. A kad su me smijenili, Piksi Subotić nije nikog dobio do kraja ABA lige iako su mu doveli dva igrača. U Ciboni sam imao 4-6, a nakon mene imali su 4-10. Osim toga, ja sam nagovorio Darija Šarića na dolazak, samo što ga nisam dočekao jer su me smijenili."

Prvu momčad Cedevite vodio je dvije godine, pa iako je oba puta očekivano osvojio dvostruku krunu, do toliko željenog naslova ABA lige ni on nije uspio doći.

"Igrali smo Top 16 Eurolige i ispali od Crvene zvezde u polufinalu ABA lige na jednu loptu, nakon masakra u prvoj utakmici. Govorili su da se s drugim trenerom moglo više, ali ni skuplji od mene kasnije nisu uspjeli. Mislim da sam uvijek izvlačio maksimum iz momčadi, uvijek je moglo bolje, ali poslije mene uvijek je bilo lošije."

Pedja Milosavljevic / CROPIX

Nakon kratke avanture na klupi Bilbaa, u kojem nije uspio trgnuti momčad demotiviranu financijskim kolapsom kluba, ove se jeseni opet vratio u Cedevitu, ali u nešto drukčijoj ulozi.

"Nakon poraza od Cibone Emil Tedeschi me nazvao i rekao mi da želi da preuzmem funkciju sportskog direktora. Privuklo me to što s ove pozicije dugoročno može napraviti nešto dobro. E, sad ćemo vidjeti koliko je to moguće i koliko sam ja kapacitet za to. Slaven Rimac, koji mi je bio i suigrač i trenerski rival, mojim je dolaskom promoviran u prvog trenera. Suradnja je dobra, s vremenom će biti sve bolji trener, ja sa sam tu da mu pomognem uvidjeti što ne funckionira i zašto. Vjerujem da ćemo jedan drugog činiti boljima."

'Naši genijalci i njihovi treneri - svjetski rezultati'

Mogli smo još proći i temu reprezentacije, ali nema smisla. Međutim, Mršić je na kraju ponudio zanimljivu tezu o problematici hrvatske košarke.

"Moramo promijeniti cijeli sustav i vratiti se korijenima. Kod nas se uvijek igrala vrsta organiziranog run&guna, bez šablona, s brzim razmišljanjem i dobrim šutiranjem, to je bio hrvatski stil košarke. Srpska je košarka bila više stukturirana, a isto je davala vrhunske rezultate., no njihovi treneri iz škole Ace Nikolića su uvijek bili sistematičniji. Negdje 90-ih je ta kontrolirana košarka počela donositi rezultate, pa smo se i mi počeli prebacivati na nju, a nama to po mentalitetu ne odgovara, niti smo trenerski toliki 'detaljisti' da na treninzima nešto zaustavljamo 1000 puta. Svi naši najbolji igrači, Krešo Ćosić, Giergia, Dražen, Kukoć, bili su genijalci, a kad bi ih se povezalo sa srpskim trenerima, dobila bi se vrhunska svjetska kvaliteta. Treba se vratiti tome da djecu odgajamo tehnički, za brz način igre i brzo razmišljanje, da ih se ne sputava, nego usmjerava."

Vrijedi pokušati. Gore od ovoga gdje nam je košarka danas valjda ne može.

Gdje si legendo

Cibona

Veljko Mršić

Jasmin Repesa

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter