EKSKLUZIVNI INTERVJU ZA 100POSTO

Janica Kostelić: 'Vjerujem da bi svima bilo drago kad bi Vatreni igrali na stadionima diljem Hrvatske, a ne samo na jednom'


Toni Horvat
06.09.2018.08:00
Janica Kostelić: 'Vjerujem da bi svima bilo drago kad bi Vatreni igrali na stadionima diljem Hrvatske, a ne samo na jednom'
Cropix

sažeto

Legendarna skijašica osvrnula se na uspjehe nogometne reprezentacije i drugih naših sportaša ovog ljeta


Toni Horvat
06.09.2018.08:00

Ovo je ljeto donijelo hrvatskom sportu cijeli niz novih velikih uspjeha, od nogometnog srebra do dvaju odličja u mlađim košarkaškim kategorijama, a uspješni su bili i naši predstavnici u manje popularnim sportovima poput jedriličarstva, veslanja, gimnastike ili vaterpola. Sandru Perković ne treba posebno ni naglašavati... Tim smo povodom porazgovarali s Janicom Kostelić, našom sportskom heroinom koja je danas državna tajnica pri Središnjem državnom uredu za šport, kako bismo prokomentirali aktualna zbivanja u hrvatskom sportu.

Uz dužno poštovanje prema svim ostalim sportovima, smatrate li da su sve medalje zajedno donijele Hrvatskoj promociju približnu onoj koju su donijeli nogometaši?

Nogomet je najpopularniji šport u svijetu i Hrvatskoj, od broja športaša koji se bavi nogometom pa do toga koliko ga ljudi prati i po tome je nogomet jedna druga priča. Mislim da nisu potrebne usporedbe s različitim športovima, jer svaki šport privlači određen broj ljudi, pa sigurno postoje i oni koje možda nogomet ne vole i ne prate, a s druge strane vole atletiku, veslanje ili jedrenje. Svaki uspjeh je iznimno vrijedan i tako ih trebamo i cijeniti i vrednovati bez potrebe za bilo kakvim uspoređivanjem.

Kako ovo nogometno srebro može utjecati na boljitak života i društva u Hrvatskoj ili smatrate da je samo nešto više od mjesec dana kasnije "prošao vlak" koji se temeljio na euforiji?

Mi smo uvijek skloni ili prevelikoj euforiji ili tragediji, uvijek idemo u neke krajnosti, a mislim da je najbitnije pokušati ostati realan i realno gledati na sve stvari. Dok se ispuše ta euforija, to je jedino što nam ostaje i ako smo realno sagledali stvari, iz svega dobrog i pozitivnog uvijek se može izvući nešto korisno i primijeniti u svakodnevnom životu, pa će se tako, nadam se, izvući i iz ovog sjajnog uspjeha naših Vatrenih. Ne trebamo ponekad gledati da to odjednom budu velike promjene, ali puno sitnih promjena isto može puno toga napraviti. Sve se sastoji od sitnica, puno kapi čini more pa tako i puno sitnih stvari na kraju čini uspjeh. No, vrijednost međunarodne promocije kroz jedan ovakav uspjeh nedvojbeno je ogromna.

Michael Kienzler/Bongarts/Getty Images

Treba li Hrvatskoj nacionalni stadion? Ako da, gdje se treba graditi i za koliko novca? Ako ne, gdje bi reprezentacija trebala igrati?

Nekako mi se čini, a to su i smjernice Središnjeg državnog ureda za šport i Programa Vlade, da je potrebno i s lokalne i državne razine ulagati u održivu infrastrukturu, a kao podloga za to bi nam trebao biti Registar športskih građevina i Mreža koja će biti ogledalo stanja i potreba za infrastrukturom. Središnji državni ured za šport baš je zato za iduće proračunske godine predložio sustavno ulaganje i pomoć središnje države u izgradnji lokalne športske infrastrukture te se nadamo da će se to u idućim godinama uspjeti i realizirati. Hrvatskoj svakako trebaju primjereni stadioni na kojima može igrati nacionalna selekcija, ali i naši klubovi u nacionalnom prvenstvu i međunarodnim natjecanjima. Treba li to biti negdje neki novi stadion ili treba obnoviti neke od postojećih, to su stvari o kojima treba dobro promisliti. Mislim da nacionalna selekcija ne treba igrati samo u jednom gradu, već diljem cijele Hrvatske i nisam sklona nazivanju jednog stadiona nacionalnim. Ako gledamo prepoznatljivost središta u nogometnom smislu onda se samo po sebi nameće da su to Zagreb, Split, Osijek i Rijeka, od kojih neki već imaju adekvatan stadion za nastupe naše reprezentacije, međutim ne vidim razloga da i bilo koja druga manja sredina isto tako ne ugosti nacionalnu vrstu. Konkretno mislim da svaka sredina treba imati stadion primjeren svojim potrebama koji će biti održiv i popunjen.

Matija Djanjesic / CROPIX

Od ostalih osvojenih medalja, koja Vas je osobno najugodnije iznenadila i zašto?

Ne bih mogla reći da me ijedna medalja osvojena ovo ljeto posebno iznenadila. Za uspjeh je uvijek potrebno i malo sreće, koju je potrebno izazvati dobrim radom, trudom i upornošću, a znamo da naši športaši uvijek daju maksimum, pa su ovo ljeto izazvali i tu potrebnu dozu sreću i sve im se vratilo. Nadam se da će tako i dalje nastaviti raditi i sigurna sam da će nam donositi još puno veselja. Također, kontinuitet rezultata pokazuje kako unatoč brojnim kritikama koje stalno slušamo postoji dobar sustav športa i stručnog rada što potvrđuje veliki stručni i športski potencijal naše domovine. Naravno, kao i svaki sustav i ovaj ima prostora za poboljšanje i na tome poboljšanju treba raditi u svim segmentima.

Braća Sinković promijenila su disciplinu i bez obzira na to osvajaju zlato. Šime Fantela promijenio je i klasu i partnera, opet je osvojio zlato. Kako to objašnjavate?

Nema tu neke posebne formule, samo trening i posvećenost, a i braća Sinković i Šime Fantela to znaju i maksimalno su koncentrirani i na jedno i drugo. Vjerojatno su trebali nešto dodatno ili drukčije unijeti u svoje treninge, ali oni su vrhunski športaši koji to znaju odraditi na najbolji mogući način što su i pokazali.

Tomislav Kristo / CROPIX

Koliko ste u tijeku s problemima u svakom sportu pojedinačno? Ako govorimo o sportovima koji su nam donijeli medalje, što je trenutačno najveći problem unutar svakog od tih sportova u Hrvatskoj i kako ga riješiti?

Svaki šport ima svoje probleme, kao što uostalom i svatko od nas ima neke svoje probleme. Naravno većinom se to svodi na probleme financijske prirode, međutim mislim da je osnovno da se svatko uvijek koncentrira na ono što može popraviti i poboljšati. Svakim savezom upravljaju i kreiraju sustav pojedinog športa ljudi koji dolaze iz lokalne baze jer oni čine sustav i na njima je odgovornost da rade u općem i širem interesu te da donose javne i transparentne odluke na način da javnost bude upoznata s njima i onda će biti i manje problema i afera. Rad svih športskih organizacija trebao bi biti javan jer je šport opće dobro i svaki građanin bi morao imati pristup svim informacijama i pravilima vezanim uz uključivanje u bilo koju organiziranu športsku aktivnost.

Dugo ste bili najuspješnija i najobožavanija hrvatska sportašica, a danas je to Sandra Perković. Mislite li da je dostigla status hrvatske sportske ikone kakav ste Vi imali?

Nikad sebe nisam smatrala ikonom, uglavnom takvu sliku o nama stvore mediji i sve češće to ode u nekakvo pretjerivanje. Slično je, kao što sam već spomenula, kada govorimo o euforiji oko ostvarenja nekog rezultata ili tragediji ako se nije uspjelo. Športski rezultati uvijek govore sami za sebe i ne treba ih niti uveličavati niti umanjivati. Svatko se od nas dokazuje svojim rezultatom, pa sam se tako dokazivala i ja, a to sad radi i Sandra čiji uspjesi su stvarno fantastični.

Srđan Vrančić / CROPIX

Hrvatska je osvojila pregršt europskih i svjetskih košarkaških odličja u mlađim kategorijama, ali među seniorima medalje nema već 23 godine. Kako to objašnjavate i što se mora promijeniti?

Istina je da u košarci nemamo seniorske medalje 23 godine, međutim to ne znači da nemamo dobre košarkaše i u seniorskoj kategoriji. U nekim koracima se možda pogriješilo u prelasku iz mlađih kategorija u seniore, ali bilo bi jako neozbiljno od mene kada bih komentirala sustav rada u košarci u posljednjih 20 godina budući da sam u košarku bila involvirana jedino kad sam „haklala“ na zagrijavanju za trening. Ono što posebno veseli je što nam košarka ponovo bilježi uspjehe u mlađim kategorijama, što samo potvrđuje da smo nepresušno vrelo mladih talenata, a imamo i sjajne seniore koji se bore za odlazak na Svjetsko prvenstvo i mislim da se moramo koncentrirati na budućnost, a ne se stalno okretati prošlosti. Naravno, iz prošlosti moramo izvući pouke i popraviti ono što je bilo loše kako u budućnosti ne bismo ponavljali te pogreške, ali koncentrirajmo se na dobre stvari i na tome gradimo dalje. Hrvatska ima niz stručnih ljudi u košarci i na njima je da uspostave sustav stručnog rada te prepoznavanja i razvoja športaša i nacionalnih selekcija adekvatan našim potrebama.

Možete li malo približiti čitateljima vašu funkciju i opisati kako Vam izgleda prosječni radni dan?

Moja funkcija je dužnosnička funkcija na koju me postavila Vlada Republike Hrvatske, a Središnji državni ured za šport brine o cjelokupnom sustavu športa od zakonodavnog okvira pa do financiranja te promiče bavljenje tjelesnom aktivnošću. Moj prosječni dan u uredu počinje poslije osam sati, ako već nešto nemam i ranije dogovoreno. Tijekom dana obavljam sve poslove koji su na rasporedu taj dan, sastanci, kolegiji, primanja… nekad su tu i odlasci na pojedina športska događanja. Uglavnom, nešto potpuno drukčije od razdoblja kad sam bila športašica, ali opet s nekim novim izazovima koji me vesele.

arhiva CROPIX

Nema Vas baš po medijima, posebno nakon incidenta na Braču. Je li Vam to iskustvo bilo povod povlačenja i je li Vam stvorilo nelagodu u smislu odlaska u Dalmaciju, bilo poslovno, bilo privatno?

Svi koji me znaju, znaju da se nikad nisam voljela puno pojavljivati po medijima pa se to nije previse promijenilo niti sad dok obnašam ovu dužnost. Nemili događaj koji se zbio na Braču nema nikakve veze s tim, jer to se dogodilo prošle godine u lipnju, a od tada sam u javnosti bila puno puta i u Dalmaciju išla i na odmor i na službena putovanja. Oduvijek sam voljela i idem u Dalmaciju i ići ću i dalje, to se neće promijeniti, i molila bih da se Dalmacija ne poistovjećuje s jednim izoliranim događajem.

Koliko se u ustroju hrvatskog sporta promijenilo od vremena dok ste Vi i Ivica bili djeca? Biste li željeli da Vaša djeca budu profesionalni sportaši i biste li inzistirali na skijanju ili im prepustili odabir sporta?

Biti športaš i raditi u sustavu športa su dvije različite stvari tako da ne bih povlačila paralele kako je bilo dok sam ja bila športašica jer stvarno nisam imala iskustva u tome kako djeluje ustroj. Moj život tada bili su treninzi i natjecanja i nisam razmišljala o drugim stvarima u športu i tek kad sam došla na ovu poziciju sam upoznala kako to sve uistinu funkcionira izvan športskog borilišta. Mislim da je svako dijete prvenstveno briga roditelja i roditelj je taj koji mu mora ukazati na sve mogućnosti koje ima, otvarati mu nove vidike, a onda će dijete kasnije odabrati ono što mu se najviše sviđa, kod nekoga će to biti šport, kod nekoga možda violina ili klavir, a nekoga će možda više zanimati znanost. Roditelji su ti koji će podržati njihov odabir i biti im podrška na tom putu, a mi smo imali tu sreću da je naš otac bio i trener pa je i kao trener bio uz nas na našem putu. No, moram naglasiti kako ništa to ne bi bilo moguće i ne bi funkcioniralo bez majke, koja je uvijek nekako u sjeni, ali koja sve drži na okupu i održava. Puno puta to ponavljam pa ću i sada, obitelj je uvijek temeljna podrška svakom djetetu i mislim da bez toga nema ništa. Naravno da ću i ja na isti način pokušati svojoj djeci ponuditi što više izbora, a onda im biti podrška u onome što će izabrati.

hrvatska nogometna reprezentacija

Sandra Perković

Janica Kostelić

nacionalni stadion

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter