VATROSLAV MIHAČIĆ

'Najljepši trenutak karijere doživio sam već na početku kad smo u Beogradu uzeli posljednji Kup Jugoslavije. Trenerskom poslu učio sam Bilića, Kovača i Štimca, a posebno vjerujem u Bjelicu'


Toni Horvat
09.12.2018.08:00
'Najljepši trenutak karijere doživio sam već na početku kad smo u Beogradu uzeli posljednji Kup Jugoslavije. Trenerskom poslu učio sam Bilića, Kovača i Štimca, a posebno vjerujem u Bjelicu'
Matea Petrovic / CROPIX

sažeto

Branio je za Hajduk u legendarnom finalu protiv Crvene zvezde te u pobjedi protiv slavnog Ajaxa, surađivao s trojicom izbornika, a neke od njih je i 'odgojio'


Toni Horvat
09.12.2018.08:00

Vrhunski sport i visoko obrazovanje rijetko idu jedno s drugim, pogotovo danas, kad se na visokim razinama vrti toliki novac, ali prije 20-30 godina nije bilo baš toliko neubičajeno pronaći sportaše koji unatoč zahtijevima profesionalnog sportskog života uspijevaju u redovnom roku završiti fakultet. Jedan od njih je prof. Vatroslav Mihačić, naša ovotjedna Legenda, nekad golman Hajduka, pomoćni trener trojici izbornika u hrvatskoj reprezentaciji, a danas ravnatelj HNS-ove Akademije.

Kao igrača najviše ga se pamti po povijesnom osvajanju posljednjega Kupa Jugoslavije protiv Crvene zvezde u Beogradu te iz okršaja protiv Ajaxa, u kojima su Splićani najjačoj generaciji "kopljanika" u povijesti nanijeli poraz u prvoj utakmici.

Rođen je prije 51 godinu u Zagrebu, ali največi dio djetinjstva i prve nogometne godine proveo je u Sinju, odnosno Junaku.

'Nisam ni mislio u profesionalce, ali onda su po mene došli iz Hajduka...'

"Mama mi je Zagrepčanka, a otac Bračanin, kojeg je kao injženjer bujičarstva posao zbog melioracije Sinjskog polja odveo u Sinj. Ostali smo tamo 18 godina. S nogometom sam počeo u Junaku kad sam imao 11-12 godina. U Sinju si imao na izbor samo nogomet ili konjički klub. Još u pionirima sam išao s Hajdukom po turnirima, kao perspektivan golman iz Dalmacije, a s nepunih 17 sam već branio za seniorsku momčad. To je jedan od razloga što sam 1986. potpisao s Hajdukom", započeo je Vatroslav Mihačić svoju nogometnu priču.

Nije se, kaže, zapravo mislio profesionalno baviti nogometom, ali poziv Hajduka je presudio.

"Bio sam odlikaš, završio srednju medicinsku školu u Splitu i raz,išljao u prijemnom za medicinski ili neki srodni fakultet. Ali u ožujku 1986. došli su danas pokojni predsjednik Hajduka Vidošević i Ivan Katalinić na pregovore da me odvedu na Poljud. San svakog dječaka u Dalmaciji je Hajduk, pa nije bilo previše razmišljanja. No tada roditelji nisu razmišljali, kao mnogi danas, da je to rješenje svih životnih problema preko djeteta. Želio sam upisati fakultet, jer karijera je kratka, a nedajbože ozljede... Zato sam upisao kineziološki fakultet u Splitu i diplomirao 1993., dok sam još igrao za Hajduk."

Nenad Dugi / CROPIX

U prvoj sezoni bio je treći golman "bilih", drugu je proveo u vojsci, a treću na posudbama u Splitu i Primorcu iz Stobreča. Na Poljud se vratio 1990. i zahvaljujući ozljedi Pralije ugrabio "jedinicu". Ta je, posljednja sezona "Jugolige", kad se rat već počeo zahuktavati, završila senzacionalim slavljem Splićana u finalu Kupa u Beogradu.

"Tada čovjek ne razmišlja o ničemu nego kako najbolje napraviti sve što je potrebno da osvojimo trofej, ali mi smo tamo otišli već prežaljeni, apsolutno nitko u Splitu ni u cijeloj bivšoj državi nije vjerovao da Hajduk to može osvojiti. Zvezda je imala najbolju momčad desetljeća, a mi s problemima koje smo imali... Međutim, je li to bio dalmatinski dišpet ili kasnije dokazana kvaliteta brojnih aktera te utakmice, mi smo uspjeli dobiti. Kasnije razmišljajući, najveći trenutak karijere doživio sam odmah na početku", prisjetio se Mihačić.

Kad se u obzir uzme kontekst vremena, pogotovo, bilo je to puno više od sportske senzacije.

'To je bila atmosfera linča, udarili su Špacu'

"Rat nije kucao, nego je već bio tu. Mi smo već nosili crni flor, pravdajući ga smrtnim slučajem u klubu, ali znalo se da ga nosimo zbog redarstvenika. No to ratno doba možda je još više obilježila utakmica koju smo mjesec dana kasnije igrali u prvenstvu, a koju je Zvezda neregularno dobila 1-0 jer je Pančev zabio rukom. Tad je bila atmosfera linča, udaren je Špaco Poklepović, Sizgoreo je izbačen s terena, a svi je se sjećaju po izjavi komentatora kako 'ni cvijeće nismo donijeli', iako se kasnije ispostavilo da jesmo."

I prve sezone u samostalnoj Hrvatskoj bile su puno nabijenije emocijama, pogotovo zbog uvjeta u kojima se igralo.

"Prva sezona od šest mjeseci igrala se po turnirima tamo gdje se moglo. Znalo se dogoditi da igramo pod uzbunama, a Hajduk je prvi prešao preko Paškog mosta kad je granatiran. Vraćali smo se iz Londona s utakmice protiv Tottenhama, zaustavili se na Pagu zbog zračne opasnosti jer je granatiran most, ali smo na Špacin zahtjev krenuli, potpuno zamračeni, i prvi prešli preko mosta, a zatim i kroz granatirani Zadar. Naboj je tada bio sasvim drukčiji, nitko tada nije razmišljao što se može dogoditi. Ali iz tog vremena treba pamtiti ponos, a ostalo zaboraviti."

Matea Petrovic / CROPIX

Svoju posljednju sezonu u Hajduku Mihačić je započeo europskim okršajima protiv Ajaxa, te senzacionalnom pobjedom u Ljubljani 1-0. U uzvratu su "kopljanici", koji su godinu kasnije postali europski prvaci, ipak pokazali klasu i pobijedili 6-0, a Mihačić je unatoč pola tuceta u mreži sa svih strana proglašen najboljim igračem Splićana.

"Bilo mi je žao što prva utakmica nije završila većim rezultatom u našu korist jer smo zaista odigrali odlično, sjećam se i stativa i promašenih zicera... Meni je još veći motiv bio što mi se na dan odgođene prve utakmice rodio sin. Utakmica u Amsterdamu je bila 60 minuta al pari, da je Mornar ili Kozniku zabio u kontri koju smo imali, bili bismo još u igri. Ali dođe vrijeme kad više ne možete, većina golova pala je u završnici. Bez obzira na sve dobro što smo učinili, doživjeli smo težak poraz, meni najteži u karijeri, iako nisam imao puno s tim."

Od Hajduka se oprostio dvostrukom krunom. Morao je otići jer su Splićani slagali ubojitu momčad za Ligu prvaka, a on je ispao kolateralna žrtva.

'U Portugalu sam shvatio koliko je bedasto mijenjati trenere ako ne znaš što želiš'

"Trebao sam biti drugi golman jer su doveli Gabrića, a vratili su i Štimca, Asanovića, stvarali megamomčad koja može napraviti rezultat i pokazalo se da su u pravu. Meni su rekli da sam im u takvoj situaciji preskup za drugoga golmana, pa sam otišao na posudbu u Neretvu i ta godina mi je jedna od najsvjetlijih točki karijere zbog divnih ljudi koje sam upoznao u Metkoviću."

Uslijedio je odlazak u Portugal, pa povratak u Hrvatsku, u Zagreb, gdje je završio igračku, a započeo trenersku karijeru.

"Za mene i obitelj četiri godine u Portugalu bile su predivne. Igrao sam za Gil Vicente, klub iz Barcelosa, odakle potječe pijetao koji je simbol Portugala. Klub nije imao ambicija poput osvajanja trofeja, pa mi je to bilo psihološko rasterećenje. U trećoj sezoni ispali smo iz lige jer se uprava malo zaigrala, mislili su da mogu ostvarivati iste rezultate s puno jeftinijom ekipom. Promijenili su četiri trenera u sezoni i tada sam shvatio koliko je ta uloga zahtjevna, koliko nosi svoje značajke u klubu, kolika je bedastoća mijenjati trenere, a nemati viziju onog što želite. Odmah smo se vratili u prvu ligu, ali uprava je opet odlučila promijeniti ekipu koja je to ostvarila, ja je od 12 igrača otišlo nas deset. Ja sam se vratio u Zagreb i nakon dvije godine završio igračku karijeru."

I to pomalo naprasno. Za kraj je, kao i za početak, bio odgovoran Hajduk.

Tom Dubravec / CROPIX

"U polufinalu Kupa izgubili smo 2-1 u Splitu, uz par čudnih odluka suca, a u uzvratu smo vodili 2-1 do jedne moje loše reakcije. Nakon ispadanja odlučio sam prekinuti igračku karijeru, S direktorom Marićem sam se dogovorio da ću ostati u klubu kao trener. Odradio sam sezonu sa Zlatkom Kranjčarom do kraja i ostao u njegovu stožeru kao kondicijski trener za sezonu 2001./02., najsvjetliju u povijesti kluba, koji je postao prvak. Istovremeno sam radio i s trenerom golmana Nježićem i pomagao u juniorskom pogonu. I kad je Nikola Jurčević počinjao kao trener, ostao sam kao pomoćnik, kondicijski trener i radio s mladom ekipom. Volim to usporediti s onim šamponima '3u1'", našalio se prof. Mihačić, koji je u to vrijeme paralelno upisao i završio Nogometnu akademiju za Uefinu PRO licencu, a na kineziološkom fakultetu specijalizirao kondicijsku pripremu na katedri prof. Jukića.

I kao kondicijski trener radio je u A reprezentaciji kod čak trojice izbornika. Među "vatrene" ga je uveo Otto Barić za Euro u Portugalu 2004.

"Ne znam je li zbog poznavanja kondicijske pripreme ili portugalskog jezika, haha. Ostao sam kao kondicijski i u stožeru Zlatka Kranjčara, a kad je došao Slaven Bilić, stožer je bio prepun poznatih imena i dobrih trenera, pa sam prekvalificiran u pomoćnog trenera U-21 reprezentacije kod Dražena Ladića i Zlatka Dalića. Ostao sam u U-21 i s Ivom Šuškom i Nikom Kovačem, a kad je njemu stigao poziv iz A reprezentacije, počeo je moj treći mandat u njoj, sve do utakmice s Norveškom, kad se Savez zahvalio Niki i cijelom stožeru."

Njegovi su polaznici danas Joe, Ogi, Cvita...

Cijelo to vrijeme radio je u HNS-ovoj Akademiji, čiji je danas ravnatelj.

"Bio sam prva generacija polaznika Uefa PRO razine, pa me prof. Pero Dujmović pozvao da budem predavač drugoj generaciji, čiji su polaznici bili Bilić, Jarni, Štimac, Asanović... Kad se kolega Dujmović spremao u mirovinu, jednog me dana pitao, s obzirom na igračku karijeru, kineziološki fakultet i iskustva u edukaciji, bih li bio voljan naslijediti ga i nastaviti tamo gdje je on počeo. Do 2013. sam bio voditelj Akademije, koja je tad bila odjel HNS-a za edukaciju trenera, a od tada ravnatelj ustanove za obrazovanje odraslih Nogometne akademije HNS-a."

Klasični radni dan, kaže, ne postoji. Sve se svodi na pet ljudi, a obveza je jako puno.

"Radimo edukaciju na četiri osnovne razine, Pro, A, B i C, te četiri specijalističke, a uz to povremeno imamo i menadžment u nogometu. C tečaj je razina voditelja u nogometu, uvod u treniranje. Na B razini imamo stotinjak polaznika na razinama pet velikih nogometnih središta, sa 160 sati edukacije i 20 trenerske prakse. Na A razini imamo dvije grupe s ukupno 50 polaznika, na njoj se radi utakmica. San svakog trenera je Uefa PRO licencija, baš u ponedjeljak počinjemo sa šestim modulom devete generacije. Ova generacija ima ukupno 10 bivših reprezentativaca, što naših, što BiH, poput Šimunića, Vukojevića, Cvitanovića... Od prvog dana izdali smo oko 1800 diploma na B razini, oko 1000 na A i točno 178 na PRO razini."

Ronald Gorsic / CROPIX

U cijeloj priči Mihačić posebno zahvaljuje NK Sesvetama i njihovu predsjedniku Peri Karatoviću.

"Uvijek nam maksimalno izlaze ususret, koristimo njihove resurse da naši treneri budu bolji. Karatović je bio najširih pogleda, svoj privatni biznis vezan za razvoj sporta prilagodio je našim potrebama, investirao je u prostore, a u dogovoru s njim koristimo mlađe kategorije Sesveta kao demonstracijske grupe za ispite da vidimo mogu li naši polaznici raditi na realnim osnovama."

Profesor se pohvalio kako su tri od posljednjih pet izbornika - Bilić, Štimac i Kovač - direktni polaznici njegove Akademije, a nekidan je spoznao da u tu skupinu spada i svih deset trenera hrvatskih prvoligaša. Međutim, u ligama "petice" naši su treneri iznimna rijetkost.

"To su zatvorene lige. Da bi tamo dobio priliku, moraš imati vrhunske rezultate, ali ne u Hrvatskoj ili Sloveniji, nego u ligama 'petice'. Izvan toga kruga priliku dobivaju samo ljudi koji su tamo i u igračkoj karijeri ostavili traga, poput Bilića, Tudora ili Kovača. To je jedna od postavki, žele djeci dati priliku da njihovi idoli iz igračkih dana budu što dulje uz njih."

'Bjelica bi mogao u puno veći klub'

Vjeruje da će se i to promijeniti i da bi do te razine mogao doći i današnji trener Dinama.

"Nenad Bjelica je i u Poljskoj i u Hrvatskoj primjer uspjeha, to zaista veseli i vjerujem da tu nije kraj, da će nakon Dinama završiti u puno eminentnijem klubu."

A Mihačić ne bi imao ništa protiv ni da se sam vrati trenerskom poslu, koji nije radio od 2015. i završetka Kovačeve ere među "vatrenima".

"Apsloutno bih volio opet raditi na terenu, to je san i potreba svakog trenera. Taj rad s reprezentacijom bio mi je izvanredan ispušni ventil, rješavanje stresa od svakodnevnog posla, putovanja, organizacijskog i uredskog dijela. Trener je trener kad izađe na teren, a ja sam od 10. do 50. godine skoro svaki dan bio na terenu."

Gdje si legendo

Vatroslav Mihačić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter