VEĆ 23 GODINE BEZ KREŠE

Naši košarkaški komentatori prisjećaju se Ćosića: 'Kad sam vidio taj zarazni smiješak, nastala je iskrica, od tad ga obožavam'


Toni Horvat
25.05.2018.12:00
Naši košarkaški komentatori prisjećaju se Ćosića: 'Kad sam vidio taj zarazni smiješak, nastala je iskrica, od tad ga obožavam'
BYU

sažeto

Na današnji dan prije 23 godine napustio nas je Krešo Ćosić jedna od najvećih hrvatskih sportskih legendi ikad


Toni Horvat
25.05.2018.12:00

Za tužne obljetnice, poput ove današnje, kad obilježavamo 23 godine od prerane smrti Krešimira Ćosića, običaj je u medijima objavljivati priče u čast sjećanja na velikana, a za ovu godinu odlučili smo se prisjetiti jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena kroz oči popularnih hrvatskih televizijskih i radijskih komentatora.

Od svih njih, logično, najzahvalniji za razgovor na temu Kreše Ćosića je veteran Slavko Cvitković, koji je čak i igrao protiv njega, s vremenom mu postao i obiteljski prijatelj ne naposljetku snimio dokumentarac "Krešo Ćosić - čovjek ispred vremena". No porazgovarali smo i s predstavnicima srednje i mlađe generacije, Lovorkom Magdićem, Marinom Mrduljašem Babom i Markom Šapitom.

Slavko Cvitković: 'Mislio sam da će me infarkt strefiti, ali nije bilo vremena za tugovanje, morao sam u redakciju'

"Ponosan sam na taj film. Producent Milivoj Omašić, redatelj Dražen Iričanin i moja malenkost, svi smo zaljubljenici u košarku i bivši košarkaši, htjeli smo napraviti nešto i o Draženu Petroviću i o Kreši jer u ovoj državi nema ničeg o njemu osim nekoliko knjiga i monografija, a u Italiji ili Španjolskoj, recimo, ima milijun filmova o poznatim sportašima.

Ali HTV je komplicirana kuća, nismo dobili budžet za takvo što, pa smo snimali u interludijima, usputnostima, pa ima mali štih ilegalnosti. Išli bismo u Zadar zbog prijenosa, pa dan ranije snimili Pina Giergiu i ostale bitne sugovornike iz te ere Krešine karijere.

U Italiju smo išli snimati Formulu 1 jer smo dobili intervjue s Michaelom Schumacherom i društvom, a blizu Imole su Bologna, u kojoj je Krešo igrao, i Casalecchio di Reno, malo mjestašce u kojem je na početku živio kod obitelji Ivanišević, koja je u rodbinskim vezama s tenisačem Goranom. Tamo smo snimili sve bitne suigrače iz Italije, a ima i jedna anegdota... Omašić je morao s materijalima u Zagreb, pa je ostavio akreditaciju mladom Dinu Repeši, sinu bivšega košarkaškog izbornika Jasmina. Mali je imao možda deset godina i puno manju glavu od tate.

Ali odmah su ga 'zarobili' i oduzeli mu akreditaciju. Iz malog tima Minardi su se ponudili da ga čuvaju u boksu tijekom utrke, jer mu tamo nitko ništa ne može, ali ja sam ipak naredio da ga se odvede doma. Bilo je suza...

Luka Gerlanc / CROPIX

Najteže je bilo organizirati snimanja u Americi. Išao sam u Los Angeles i imao neku kameru iz 16. stoljeća, ali nasreću nisam je morao raspakirati jer mi je gđa. Ana Oštarčević, supruga tadašnjeg skauta Indiane Miše, u mormonskoj Crkvi sredila kameru. Tako sam u Provu dobio sve relevantne ljude, snimio ključne detalje i taj Marriott Center koji prima 20.000 ljudi.

Sve smo to smontirali u nešto što je bilo i danas je gledljivo, pa se prikaže barem za ovakve tužne obljetnice.

Mislim da se Krešo rodio malo prerano, televizijski gledano. Slikovno ima puno više materijala o Draženu, možda je zato on nekako bliži narodu. Da nije bilo Nevena Bertičevića i zadarskih novinara, danas bismo o njemu praktički imali samo usmenu predaju.

Prvi put sam ga vidio u Karlovcu, kad je Ranko Žeravica pozvao nekakvu mladu reprezentaciju da igra protiv mog Željezničara. Bio je stvarno smiješan, štrkljav, mršav, nikakav... Drugi put, kad sam kao član prve momčadi Željezničara išao u Zadar na utakmicu. Vidio sam ga na rivi, ide tip od dva i pol metra i 16 kila s nekom djevojkom, bilo je to prije Ljerke, bila mu je do pola. Nama klincima prodao je onu najstariju foru: 'Koje je ono mjesto preko? Pa Preko!' Fascinantno mi je da je taj njegov zarazni smiješak ostao cijelo vrijeme. Tu je nastala iskrica, od tada ga obožavam.

Bilo je još druženja, recimo, kad sam išao u Imolu na F1, zvao me na ručak. Ljerka je skuhala paštašutu, a on je 45 minuta bio na telefonu s Dalipagićem ili nekim sličnim i analizirao neku utakmicu. Kao što je Rato Tvrdić pričao, novac je bio posvuda u stanu. Otvoriš ladicu, ispada novac, apsolutno ga nije zanimalo ni koliko zarađuje ni koliko ima. Mogao si slobodno pokupiti hrpicu...

Čuli smo se možda dan-dva prije nego što je umro. Svi smo znali da ide na kemoterapije, a on je mene uvjeravao da će sve biti dobro.

Bio sam doma kad sam čuo da je umro. Mislio sam da će me infarkt strefit'. Ali najgore je što sad nemaš vremena tugovati nego odmah juri u redakciju jer sam znao da moram do navečer složiti nešto i probati suvislo odraditi 2-3 minute uživo. I sad mi je teško dok govorim, a kamoli onda, a još sam emotivac. Ali logično je bilo da to ja učinim.

Još moram reći da je Krešo apsolutno nedovoljno apostrofiran kao diplomat. Nije želio biti veleposlanik jer je znao da mu ne leže protokolarne stvari. Amerikanci dugo nisu šljivili ratnu situaciju kod nas, ali su se uključili zbog mormonskog lobija, koji je iza židovskog najjači u Americi."

Marko Šapit: 'Vidio je stvari drukčije, i kao igrač i kao trener'

"Nemam sjećanje na trenutak Krešine smrti jer sam imao 14 godina i nisam imao predodžbu o njegovoj veličini, to je došlo kasnije kroz posao i sve ostalo. Najviše mi ga je približio film koji je radio Cvik, a onda i odlasci u Zadar, gdje na ljudima, čim ga spomeneš, osjetiš promjenu u raspoloženju.

Nažalost, mislim da nema njegove ostavštine hrvatskoj košarci, najviše iz razloga što je ona tek krenula kad je Krešo prestao raditi u košarci. Ali kad pogledaš što je radio kao igrač i kakav je tip bio, jasno je da je bio poseban, drukčiji, vidio je stvari drukčije. Imam osjećaj da je takav bio i kao trener, da je vidio stvari koje drugi nisu.

Marko Todorov / CROPIX

Možda je najveća njegova ostavština naša velika generacija koju smo imali kad je odlazio, s Kukočem, Rađom i ostalima.

Osim toga, dali smo mu ime tog Kupa, koji je poprilično nevažan, možda bi se trebao organizirati drukčije. Ne mislim na promjenu s Final Foura u Final Eight, to je napravljeno jer je takva moda, a kod nas se ni organizator ne zna do dva tjedna prije turnira. Ne treba se domaćinstvo dodjeljivati pet godina unaprijed, ali ti danas ne znaš gdje će biti dogodine, a na takav način se ne može organizirati onako kako je Krešo zaslužio."

Marin Mrduljaš Babo: 'Zaslužan je za uspon košarke u Splitu prije triju europskih titula'

"Krešu sam gledao na snimkama, ali bila su to druga vremena, stvarno nisu za usporedbu. Očito je bio sjajan čovjek jer su svi koji su ga poznavali o njemu govorili samo najbolje.

Kad sam primio vijest o njegovoj smrti, naravno da mi je bilo žao, bio je jedan od naših najvećih košarkaša. Nisam nikad imao kontakata s njim, ali znam da je bio velik igrač i čovjek.

Znam da je bio trener u Splitu i da su ga hvalili da je zaslužan za uspon kluba prije nego što je postao trostruki europski prvak.

Damir Krajac / CROPIX

Njegova najveća ostavština je Kup, onda se nešto o njemu priča. Ali trebalo bi biti više sadržaja na Kupu.

Nažalost, sjećanje na njega nije jako kao na Dražena, čija je mama Biserka posvetila život očuvanju sjećanja na sina. Krešina supruga Ljerka ipak nije takva. Trebalo bi biti više materijala o njemu, možda još neki film, ali snimke iz tih vremena nisu toliko dostupne kao iz Draženovog."

Lovorko Magdić: 'U Americi te za jednu veliku stvar cijene do kraja života, kod nas se sve prebrzo zaboravlja'

"U to sam vrijeme završavao pravni fakultet, bio mi je ostao još diplomski rad. Na hodnicima fakulteta sam čuo da se priča kako je umro Krešo Ćosić. Znali smo da je bolest bila već uznapredovala, ali prva reakcija mi je bila da to možda ipak nije tako. Kad sam shvatio da je istina, nastala je praznina, pa faze šoka, sportske i ljudske nevjerice, sve do konačne spoznaje.

Nisam ga osobno poznavao, taman sam se počimao baviti sportskim novinarstvom. Znao sam za medalje koje je osvajao, od zlata u Ljubljani u godini u kojoj sam se rodio, imao sam 4-5 godina kad je reprezentacija osvila srebro u Portoriku, a već se dobro sjećam zlata na Filipinima 1978.

Ronald Gorsic / CROPIX

U kasnijim razgovorima s kolegama iz drugih zemalja shvatio sam da je bio pravi pionir moderne centarske igre, koji je i razigravao suigrače. Obilježavale su ga istodobno ljudska dobrota i sportska elegancija. Često bih vidio suzu u oku kolega s kojima sam razgovarao.

Njegova ostavština? Prva asocijacija mi je primanje u Kuću slavnih 1996, čini mi se da je bio tek treći neamerikanac koji je primljen. Zatim 1998., kad je Kup dobio ime Krešimira Ćosića, pa 2006. kad je na sveučilištu Brigham Young umirovljen njegov dres s brojem 11, pa kasnije sportska dvorana na Višnjiku...

Moramo više poštovati sportske vrijednosti, koje su obilježile naš. europski i svjetski sport, jer će inače svijet ostati osiromašen. Kod nas se prebrzo zaboravljaju mnoge velike i najvažnije stvari. U Americi ako jedanput napraviš nešto veliko, cijenit će te do kraja života, a kod nas se sve zaboravlja nakon 10-20 godina."

Krešimir Ćosić

Slavko Cvitković

Marko Šapit

Lovorko Magdić

Marin Mrduljaš

Podijeli članak