Zlatko Saračević

'Nogometaši i rukometaši zadužili su ovu državu, a jedni i drugi nemaju svoj dom, infrastruktura nam se raspada, pa čak nas je i jedna Rumunjska debelo prestigla!'


Vjekoslav Paun
09.09.2018.08:00
'Nogometaši i rukometaši zadužili su ovu državu, a jedni i drugi nemaju svoj dom, infrastruktura nam se raspada, pa čak nas je i jedna Rumunjska debelo prestigla!'
CROPIX

sažeto

U našoj tradicionalnoj nedjeljnoj rubrici gost je Zlatan "Zlatko" Saračević, istinska rukometna legenda koji svoju rukometnu karijeru nastavlja graditi u Podravci...


Vjekoslav Paun
09.09.2018.08:00

Njegov zalet djelovao je usporeno, pomalo i tromo, ali kad bi taj famozni lijevi vanjski ispalio bombu nerijetko bi i - "rasparao mrežu". Takav je bio popularni Sarač kao igrač, fakin koji je znao složiti i frku, kako se jednom pohvalio, a danas kao trener maksimalno fokusiran, predan visokim, najvećim ciljevima.

Zlatan "Zlatko" Saračević u samo devet mjeseci izmiješao je gotovo sve - najbolje u državi. S pozicije trenera Zagreba završio je u taboru Line Červara za Europsko prvenstvo u Hrvatskoj, a potom se odjednom ukazao na poziciji trenera Podravke. Završio je sasvim iznenada u ženskom rukometu, pa je eto prvo pitanje logično, kako je to iz muške završiti u - ženskoj svlačionici.

"Pa nema tu neke velike razlike, Podravka je vrhunska ekipa, djevojke su profesionalke, sve je to isti nivo. Metode treninga su vrlo slične, pristup je sličan, iako ne isti jer svaka ekipa zahtjeva svoj pristup. Maksimalno sam sretan što sam u ovoj sredini i svjestan sam velikog izazova.", rekao je Sarač u pauzi između nekoliko posjeta čuvenoj koprivničkoj dvorani.

Cropix

Može li se Podravka vratiti u europski vrh rukometa, tamo gdje je bila sredinom devedesetih?

"Klub ima visoke ambicije. Glavni sponzor je naravno Podravka koja stoji iza cijelog procesa, priče. Moramo biti realni i reći da se to ne može ostvariti preko noći. Možda će trebati i par godina da ostvarimo snove, ali idemo korak po korak i to će biti najbitnije. Obzirom da više nemamo rejting koji smo imali prije nekoliko godina, sigurno će biti teže uhvatiti samu Ligu prvaka, jer u kvalifikacijama se boriš s favoritima na papiru, ali mi ćemo se potruditi da pokažemo koliko možemo. Uglavnom, imamo visoke ambicije, ali realno, to je dugoročan cilj"

Kako ste se snašli u Koprivnici?

"Pa lijep je grad, ništa specijalno za izdvojiti. Kada sam se doselio ovdje u kolovozu bio je dosta pust grad zbog godišnjih odmora i djelovao je sablasno prazan. Supruga se preselila tu sa mnom, lijepo nam je, uživamo u ovoj manjoj sredini. Nemam baš previše vremena za obilaske kafića i restorana, po cijele sam dane u dvorani i to je moj ured. Sviđa mi se kafić Cinober kod dvorane gdje popijem kavu i to je sve što vidim izvan dvorane", rekao je nekadašnji hrvatski zlatni olimpijac.

Osvojio je sve i svašta kao igrač, olimpijsko zlato sa Hrvatskom, pa Svjetsko prvenstvo s Jugoslavijom, no ako je nešto izostalo ovoj igračini onda je to svakako klupska - Liga prvaka.

"Pa sigurno da mi je žao zbog toga što taj naslov nisam uzeo kao igrač, ali eto možda se to riješi u mojoj trenerskoj karijeri. Vidjet ćemo za nekoliko godina gdje ćemo završiti", poručio je Zlatko.

Sjajna, grandiozna karijera startala je iz Banja Luke, iz Borca za koji je u šali jednom rekao da je "uz ajvar i ćevape zaštitni znak tog kraja". Poslije se preselio u Zagreb, u Medveščak, a nakon turneje po Francuskoj, zadnje godine karijere odigrao je u Badel Zagrebu, Veszpremu, Zametu.

"Pa je, svašta je bilo. Krenuo sam iz Borca, grada u kojem sam rođen. Jesam li bio tamo kako? Pa jesam, doduše nema gdje nisam putovao zadnjih godina u ovim krajevima, od Dubrovnika do Zagreba, svagdje pomalo. Ponosan sam na sve te gradove, sve te klubove gdje sam igrao, odnosno gdje sam bio trener."

Igrački trenutak koji će izdvojiti svakako je osvajanje olimpijskog zlata iz Atlante 1996. godine, odakle se pamti jedna zgoda...

"Treba napraviti neku frku, previše je mirno, rekao mi je tadašnji legendarni izbornik Velimir Kljajić. Sljedeći dan izbila je tučnjava s Alžircima u prijateljskoj tekmi, naravno prvi sam uletio. Poslije mi se javio Kljun i rekao, "Ma to je ono što mi je trebalo", ponovit će već nekoliko puta prepričanu zgodu.

U Francuskoj je promijenio dosta klubova, igrao je za Nimes, Bordeaux, Cretel, Istres, dobro poznaje tamošnju rukometnu kulturu. Zašto su trikolori tako uspješni u rukometu?

"Ma oni su priča za sebe, kamo sreće da mi tako radimo. Kod njih je sve riječ o sustavnim projektima. Sve rade ciljano. Spomenut ću samo jedan primjer. Prije pet-šest godina bili su deficitarni na poziciji ljevaka na desnoj strani i tad su vrlo ozbiljno pristupili tom problemu i danas imaju nevjerojatnu konkurenciju takvih igrača na toj poziciji. To bi nama zapravo mogao biti putokaz, na koji način stvarati kvalitetne igrače. Ono što mene jako fascinira je njihova dominacija u fizičkoj snazi, ta nadmoć s kojom "čiste" protivnike. Skandinavci teže brzom, lepršavom rukometu, ali zato Francuzi imaju jake, moćne igrače."

Hoće li ikada prestati dominacija Zagreba u konkurenciji rukometaša, koji već 27 godina uzastopno osvaja naslov prvaka. Kada će tome doći kraj, je li to uopće dobro za hrvatski rukomet?

"Normalno da je Zagreb institucija, ali i ostali rade. Evo u Našicama se također događa nešto posebno, približavaju se. Tu je dosta drugih kvalitetnih klubova, Dubrava, Varaždin, Poreč koji pokušavaju. Ali mislim da dominacija Zagreba nije ništa loša, no sigurno će se pojaviti neki rukometni klub koji će možda prekinuti taj niz."

Jednom prilikom ste rekli da je Zoran Gobac izgradio hrvatski rukomet i da - "ne daj bože da ga nema". Jeli baš on taj koji bi trebao pobrati svu slavu?

"Apsolutno. Od prvih dana u devedesetima čovjek je imao viziju. Skupio je ljude koji vjeruju i realno napravio je čuda u rukometu. I ja mu se divim zbog toga. Pa ako hoćete i danas kad se Zagreb bori u Ligi prvaka protiv klubova kao što su Veszprem, Löwen. Pa cijela vrijednost Zagreba je kao jedan igrač Veszprema, naprimjer. Pa mene su ispitivali iz Löwena pa kako mi uopće možemo njih dobiti kad radimo, preživljavamo u ovim uvjetima.", rekao je Saračević.

Nogometna i rukometna reprezentacija itekako su zadužili Hrvatsku veličanstvenim rezultatima u zadnjih 25 godina, ali i promocijom koja je nemjerljiva. Ono što im je zajedničko da nemaju svoj - dom. Nogometaši još uvijek čekaju svoj nacionalni stadion, a rukometaši svoj rukometni dom. Jeli to pljuska države?

"Pa može se reći, jer smo definitivno jako loši u infrastrukturi. Pa pogledajte ovo da Zagreb igra Ligu prvaka u Osijeku, a SEHA ligu u Sutinskim vrelima. Naši posljednji odlični objekti za razvoj sporta su napravljeni tamo za Univerzijadu 1987. godine. Arena? Ma kakva Arena, pa to je za spektakle, koncerte, za razne show spektakle. Mi smo tamo gosti ako imamo sreće i imamo novca za tu dvoranu. Jer sve se to plaća. Ako nemaš svoj rukometni dom, tad su rezultati realno daleko. Pa pogledajte samo Rumunjsku, imaju dvorane za 5000 ljudi, ali koje su njihove, od klubova i ne moraju se seljakati po cijeloj državi. Da, država je u tom smislu zakazala."

Vaši sportski geni iznimno su jaki, vaš stric bio je olimpijac, a i vaš sin iz prvog braka pokušava nastaviti - rukometnu lozu.

"Ima on tek 13 godina i kod njega je to još uvijek sve na nivou igre. Ako bude imao želja i ambicija, sigurno će se gurati i pokušati napraviti nešto, ali sve ovisi o njemu. Igra i uživa u rukometu bez pritiska".

Zanima li Zlatka klupa reprezentacije?

"Ne razmišljam o ničemu osim o svojoj Podravci. Uključen sam u veliki projekt i maksimalno sam motiviran"., zaključio je Zlatko.

Cropix

Gdje si legendo

rukomet

Zlatko Saračević

Podijeli članak