WUNDERKIND: MARINO BLOUDEK

'Odbio sam Dinamo i Arsenal taman prije teške ozljede. I dalje maštam o Vatrenima, ali užitak osvajanja zlata za Hrvatsku pronašao sam u atletici'


Toni Horvat
05.01.2019.08:00
'Odbio sam Dinamo i Arsenal taman prije teške ozljede. I dalje maštam o Vatrenima, ali užitak osvajanja zlata za Hrvatsku pronašao sam u atletici'
Damjan Tadic / CROPIX

sažeto

Virovitičanin Marino Bloudek (19) europski je juniorski prvak na 800 m, ali prije atletske karijere imao je svijetlu nogometnu budućnost


Toni Horvat
05.01.2019.08:00

Tko zna, da s 13 godina nije doživio dvostruki prijelom noge, možda bismo s Marinom Bloudekom također razgovarali za potrebe naše rubrike "Wunderkind", ali iz potpuno drugih razloga. Možda bi zabio ključni gol za Dinamo u borbi za europsko proljeće, možda bi debitirao za prvu momčad Arsenala, ili hrvatsku nogometnu reprezentaciju... Sve su to bile moguće opcije, talenta je imao napretek.

Ali ta ga je ozljeda na neko vrijeme odvojila od nogometa, a igrom slučaja završio je u atletici. Samo tri godine kasnije postao je senzacionalni europski juniorski prvak. Danas mu je 19, a ako mu se životni put nastavi razvijati ovom dinamikom, bit će materijal za Hollywood. Ali krenimo redom.

"Iz sportske sam obitelji, moj prapradjed Stanko Bloudek dizajnirao je skakaonicu na Planici, djed mi je bio sposoban u sportovima, otac i njegov brat bili su nogometaši, pa sam počeo i ja. Uvijek me privlačio sport, druženje, prve kontakte s loptom imao sam s 4-5 godina i uvijek sam se vidio kao nogometaš. Počeo sam u Virovitici, gdje smo imali jednu od najjačih generacija u povijesti kluba, a ja sam na turnirima znao biti najbolji igrač i strijelac, pa su me primijetili veći klubovi, poput Slaven Belupa, ali i Dinama", započeo je svoju priču Marino Bloudek, koji je u međuvremenu izrastao do 192 cm.

Ronald Gorsic / CROPIX

"Nakon što sam na jednom takvom turniru zabio Dinamu, pozvali su me na ljetne pripreme u Zagreb, htjeli su me zadržati, ali trebao sam doći živjeti u Zagreb, a odlazak od kuće tako rano bio bi mi malo prevelik korak, pogotovo jer sam jedinac."

A kad preseljenje u Zagreb s nekih 12-13 godina nije bilo opcija, definitivno nije bio ni London. Ali prošao je selekciju u Arsenalovu kampu.

"Trener u Virovotici odabrao je mene kao nekoga tko bi mogao pokazati talent na njihovom kampu u Grčkoj. Išli smo tamo autom, bilo je to 10 dana non stop treniranja, pokazivanja skautima... Bilo je možda i 200 djece, a odabrali su 22 igrača za momčad koja ide u drugi dio kampa, među njima mene i Vjekoslava Taritaša iz Bjelovara. U Virovitici sam igra sve i zabijao puno golova, ali oni su me vidjeli kao stopera, čvrstog defanzivca koji ima perspektivu za razvoj. Ponudili su mi ugovor, trebao sam ići u London i tamo biti do 18. godine, pa ako bih bio jedan od najboljih u generaciji, dobio bih priliku u prvoj momčadi Arsenala. Ali bio sam premlad za to, roditelji ne bi mogli sa mnom, odlučili smo odbiti. Uostalom, nije to lako, većina otpadne, vrati se kući ili ode u manje klubove. Možda bih ja uspio, ali odlučili smo čekati."

Nevjerojatan oporavak od ozljede

Tako je nastavio igrati nogomet kod kuće, ali nedugo zatim dogodila se ozljeda koja je sve promijenila.

"Igrao sam na županijskom natjecanju i bio kapetan svoje županije, gubili smo 2-0, pa sam zabio baš lijepu golčinu s 20 metara, a dvije minute nakon toga, dok sam gradio loptu, s leđa mi je dođao teži igrač i slomio mi nogu. Puknule su i tibija i fibula, prognozirali su mi oporavak tek za godinu dana... A onda me posjetio selektor reprezentacije i rekao mi da sam upao u ekipu i da bih igrao da se nisam ozlijedio. Uvijek sam želio u reprezentaciju! To mi je bio velik poticaj da se što brže oporavim. Tu je glavnu ulogu odigrao moj otac, koji me vodio na treninge i dok sam bio na štakama, i ne znam je li zbog mladosti i razvoja ili borbenosti da se što prije vratim, oporavak je išao neočekivano brzo. Liječnici su mi rekli da ću nakon pet mjeseci tek odbaciti jednu štaku, a ja sam već mogao hodati bez ijedne!"

Krenuo je s trčanjem čim su liječnici dali zeleno svjetlo, s ocem je počeo još jače trenirati i ekspresno se oporavio. Treneri su, naravno, na početku bili oprezni i nisu ga željeli stavljati u igru, ali na jednom dvoranskom turniru dobio je priliku, i kad je pokazao da se vratio još bolji i jači, zadržao je mjesto u prvoj postavi. Činilo se da ozljeda neće biti značajna prepreka nogometnoj karijeri. No ispriječilo se nešto drugo. Točnije, netko drugi.

Damjan Tadic / CROPIX

"U Virovitici imamo utrku 'Doživjeti stotu', ja sam jedne godine došao i pobijedio u dječjoj konkurenciji. Profesor tjelesnog Zlatko Tot, trener atletike, prišao mi je i rekao da idem s njim na utrku na Bundeku. Poslije je stalno nagovarao, i mene i roditelje, da probam otići s njim na jedno atletsko natjecanje. Stvarno je bio uporan i na kraju sam prihvatio, odlučio pripremati se za to mjesec dana, mislio to odraditi i maknuti se, samo da viđe ne dosađuje."

Tko bi rekao da će ta odluka pokrenuti niz novih, koje će dovesti do zaokreta u sportskim planovima te u odrediti sasvim drukčiju karijeru od planirane...

Nova prilika da nastupi za Hrvatsku

"Došao sam na utrku na 1000 m za kadete i bio drugi. Nakon toga mi je rekao da sutra odem trčati 3000 m i tamo sam bio treći. Pozvali su me na izčučno natjecanje za reprezentaciju i tamo sam pobijedio na 1000 m. A kako sam slomio nogu baš pred prvu reprezentativnu utakmicu, shvatio sam da mi se otvara šansa da nastupim za Hrvatsku barem u atletici, pa sam prihvatio. Bilo je to u Mariboru, natjecanje pet zemalja, pripremao sam se 2-3 mjeseca. Pojavio sam se tamo, bez sprinterica, do zadnjih 300 metara bio sam zadnji, a prve tri staze bile su zauzete. Pa sam ja otišao u četvrtu i sve do zadnjih 100 metara bio u njoj, prestigao sam skoro svih i završio treći, bila mi je to prva medalja za Hrvatsku!"

Uslijedio je šok među trenerima kad su shvatili da je trčao u običnim tenisicama, bez čavlića za tartan, pa su shvatili da bi u prikladnijoj obući mogao zaista biti sjajan kandidat za nastup na Europskom olimpijskom festivalu mladih u Gruziji.

"Prihvatio sam, odlučio pokušati i - ostao u atletici. Pripremao sam se sedam mjeseci za nastup na 800 metara, išao da guzica vidi puta, upoznao novo društvo, ljude iz drugih zemalja, drugih sportova... Baš sam uživao."

Damir Krajac / Hanza Media

Rezultatski nije previše očekivao, cijelo je putovanje doživljavao kao jedno veliko iskustvo. ali...

"Bio sam prvi u kvalifikacijama, nakon čega mi je trener prišao i rekao mi da bih mogao biti prvi i u finalu. Rekao sam mu: 'Ma treneru, nemojte se zezati.' Ali kad sam se ispalio u toj utrci, super sam se osjećao, krenuo u finiš zadnjih 300 metara i pobijedio. Veliko zadovoljstvo, druga medalja, prvi put sam čuo himnu, prelijep doživljaj. Sav sam se naježio i odlučio da definitivno ostajem u atletici", razdraganim glasom priča Marino, koji si od tada neprestano postavlja nove ciljeve.

'Ako me dosad nisi ulovio, ni nećeš'

Idući je bilo EP za mlađe juniore, ali tamo ga je zaustavila crijevna viroza, što ga je posebno pogodilo jer više nikad neće imati priliku za medalju u toj konkurenciji. Ništa zato, idući korak bilo je EP za juniore.

"Bio sam među prvih 10 na listama i cilj mi je bio finale. Svi su bili stariji od mene, trčali ispod 1:48, a ja sam par tjedana ranije u Zagrebu postavio svoj rekord 1:48.16. Kvalifikacije sam lagano prošao, u polufinalu sam bio u jakoj skupini s favoriziranim Britancem, a dalje su išla samo dvojica plus najbolji trećeplasirani. U toj sam utrci vidio njegove slabosti, ali i dobio upalu listova jer i dalje nisam trenirao u sprintericama, nego u parku, a noga se u njima drukčije ponaša. Ali unatoč upali, dobro sam se osjećao, a i dogovorili smo taktiku jer su Britanci već znali usporavati utrku. Tako je bilo i ovaj put, on nema izdržljivost poput mene, pa sam poveo na 500 metara i na 600 rekao: 'Ako me dosad nisi ulovio, ni nećeš.' Svi su me poslije hvalili kako sam odlično odradio utrku i da mogu biti odličan 800-metraš. Uzeo sam zastavu, slavio s navijačima, trčao pobjednički krug, popeo se na postolje, a kad je krenula himna, isti osjećaj kao prvi put. Mobitel je bio pun poruka, bilo mi je to prvo upoznavanje s time kako je to kad postaješ poznatiji", u dahu je govorio Marino, pazeći da ne izostavi niti jedan detalj, kao da je sve još jedanput proživljavao.

Srdjan Vrancic / CROPIX

Ovog je ljeta bio na juniorskom SP-u, ali svjetska je konkurencija ipak na srednjim prugama osjetno jača od europske, a i mučile su ga "druge stvari". Pa ipak, finale mu je promaknulo za samo nekoliko stotinki. Okusio je i draž nastupanja na ozbiljnom mitingu pred domaćom publikom i ma Hanžeku upoznao i fotkao se s brojnim velikanima svoje discipline, poput Amosa i Lewandowskog, te želi doći na razinu na kojoj će imati priliku trčati i protiv drugih najboljih 800-metraša. A nedavno je napravio veliki korak prema tome, što mu je vratilo osmijeh na lice.

"Sad sam u atletskom klubu u Rijeci, gdje sam upisao i privatni fakultet, a treniram u Puli s Milovanom Savićem, koji ima drugi najbolji rezultat u Hrvatskoj na 800 m. A predsjednik kluba je Luciano Sušanj, koji je hrvatski rekorder. Tako njih dvojica zadnja tri mjeseca paze na mene i posvetili su se tome da ja pokušam srušiti njihove rezultate."

Neće to biti nimalo lako, Sušnjevih 1:44.07 iz daleke 1974. i danas bi bio jedan od najboljih rezultata u Europi. Ali Marinu je tek 19 godina i cijela je karijera pred njim. Korak po korak, uskoro će dvoranska sezona, seniorski EP u Glasgowu, a na otvorenom ga očekuje EP za mlađe seniore u Švedskoj i, naravno, rušenje vlastitih rekorda. Atletika je danas njegov život, što ne znači da se sa čežnjom ne sjeti svoje prve ljubavi, nogometa.

"Često pomislim kako bih se volio vratiti i probati tim putem da vidim gdje bih dospio. Uspijevam sve ciljeve ostvariti, vjerujem da bih uspio i u nogometu. Ali izgubio sam kontakt, više ga ni ne pratim, makar kad mi dođe lopta pod noge, želim s njom nešto napraviti."

atletika

Wunderkind

Marino Bloudek

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter