MIHO BOŠKOVIĆ

'Odbio sam ponude nekih bendova, više volim svirati u crkvi. Glazba mi je pomogla i u vaterpolskoj karijeri, a iskustva iz sporta koristim kao učitelj'


Toni Horvat
18.11.2018.08:00
'Odbio sam ponude nekih bendova, više volim svirati u crkvi. Glazba mi je pomogla i u vaterpolskoj karijeri, a iskustva iz sporta koristim kao učitelj'
Admir Buljubasic / CROPIX

sažeto

Već s 33 godine jedan od naših najboljih vaterpolista svih vremena okončao je sportsku karijeru, a sad uživa u radu s nadarenom djecom u glazbenoj školi u Dubrovniku


Toni Horvat
18.11.2018.08:00

Iako mu je samo 35 godina, Miho Bošković još prije dvije godine oprostio se od vaterpola. U karijeri je osvojio sve što se moglo, europske klupske naslove i mnoge medalje s reprezentacijom, među kojima i olimpijsko zlato iz Londona. Danas ima potpuno drukčiju karijeru, ali kaže da stara i nova imaju više dodirnih točaka nego što bi se na prvu pomislilo. Jedan od naših najboljih vaterpolista svih vremena profesor je u glazbenoj školi u Dubrovniku.

"Nemam nikakve želje za daljnim radom u vaterpolu, prevelik je to stres, a na ovom poslu zaista uživam", rekao nam je Miho.

Da bi započeo novu karijeru, tijekom stare je studirao na Glazbenoj akademiji u Splitu, zbog čega je tri godine proveo na posudbi. A kako je je usklađivao svoje dvije velike ljubavi - sportsku i glazbenu - i kako je sve počelo, otkrio je u razgovoru za našu nedjeljnu rubriku "Gdje si legendo?".

"Logično je da se na našem području kreće s vaterpolom. Ja sam iz Cavtata, a cijela moja generacija je krenula na plivanje praktički ćim je prohodala. S 10 godina sam iz matičnoga kluba prešao u Jug, u kojem sam prošao sve kategorije do seniora. Sa 17 godina sam povremeno igrao za prvu momčad, ali onda sam upisao Glazbenu akademiju u Splitu, pa sam tri godine proveo na posudbi u Jadranu. To i nije bilo loše jer je Jug u to vrijeme bio prvak Europe, ja tako mlad ne bih tu imao baš prostora za igru. Jadran je bio među 4-5 u Hrvatskoj, to je tada bio klub po mjeri. Nakon te tri godine vratio sam se u Jug, u prvu sedmorku", prisjetio se Bošković.

Roni Brmalj / Novi list / CROPIX

Glazbena akademija vrlo je specifična, pa je bilo vrlo komplicirano uskladiti studiranje i sportsku karijeru.

'Bitka na dvije fronte olakšala mi je uspjeh u oba područja'

"Taj fakultet jako je teško upisati, a ako si redovan student, moraš biti redovno i na predavanjima. Hranio sam se po menzama, snalazio se kako znam, ali sve je išlo svojim tijekom. Pogotovo mi je bilo teško četvrtu godinu, kad sam se vratio u Jug, ali omogućili su mi da tu godinu polažem bez dolazaka na predavanja, pa sam putovao u Split na ispite. Imao sam svoj cilj, motivaciju, plan, želju i držao sam se toga. Bitka na dvije fronte naposljetku mi je olakšala uspjeh u oba područja", kaže Miho.

U svakom slučaju, povratak u Jug označio je početak niza fantastičnih uspjeha. U idućih šest godina dubrovački ponos osvojio je pet naslova prvaka Hrvatske, četiri Kupa, premijerno izdanje Jadranske lige te titulu europskog prvaka 2006. godine.

"Mislim da smo osvojili ukupno 13 trofeja, to razdoblje je bilo izuzetno i rezultatske i ambijentom, stvarno sam presretan što sam te godine proveo tamo."

Uslijedila je inozemna avantura u mađarskom Vasasu, velikanu iz zemlje u kojoj je vaterpolo nacionalni sport.

Jure Miskovic / CROPIX

"Sjajno mi je bilo te dvije godine, one su me još više izgradile. To je izuzetan klub s velikom tradicijom, jaka liga, nekoliko klubova pretendiralo je na naslov. To je liga u koju se ide igrati. Nakon toga odlučio sam se vratiti u Hrvatsku, još sam tri godine proveo u Jugu, jednu u riječkom Primorju, pa nakon toga završio karijeru. Možda kalendarski djeluje rano, s 33 godine, ali što se tiče 'kilometraže', nije baš malo. Bio bih zadovoljan i da sam manje toga ostvario, a osvojio sam sve."

'Svaki od ovih trofeja je specifičan, ali ima mi jednaku vrijednost'

I među tim "svim", u što spadaju i medalje s reprezentacijom, koji trofej izdvaja kao najdraži?

"Bio sam prvak Europe s Jugom 2006. u Dubrovniku, prvak svijeta s Hrvatskom 2007., što je prvo hrvatsko zlato uopće, tu je europsko zlato u Zagrebu, pred domaćom publikom, i najvrjednije od svih - olimpijsko zlato iz Londona. Ali meni sva ta četiri trofeja ima jednaku vrijednost."

Nisu svi ti uspjesi prošli nezapaženo. Dvaput je proglašen najboljim europskim vaterpolistom, a nedavno je primio i najviše državno odlikovanje za sport "Franjo Bučar".

Tomislav Kristo / CROPIX

"Puno mi znače te nagrade, više nego dok sam igrao, jer se nisam htio izdvajati iz momčadi. Da nema suigrača, ne bih imao nikakve šanse. Prvi put sam to priznanje dobio 2007., kad se još nije dijelila nagrada za najboljeg svjetskog igrača, a drugi put 2012., kad je najbolji svjetski igrač bio Josip Pavić, a ja sam bio drugi. Posvađali smo ih, haha. Ali još mi je značajnije to što sam triput zaredom bio u najboljoj sedmorci Svjetskog prvenstva, a nitko drugi nikad nije bio ni dvaput. I 'Franjo Bučar' je veliko priznanje. Svaki sport izdvoji svoje najbolje pojedince, pa se s obzirom na uspšjehe reprezentacija ide po redoslijedu važnosti. Ove godine došlo je vrijeme i na mene."

Svi ti trofeji više mu znače danas, kad je sportska karijera iza njega.

'Žao mi je samo izgubljenih finala s Jugom, ali isto tako neki koje sam osvojio mogli su otići na drugu stranu...'

"Ostvario sam sve, ne žalim ni za čim. Kad sam ostao u Jugu, imao sam ponude najvećih talijanskih klubova, ali ostao sam jer smo izgubili dva finala Lige prvaka od Pro Recca i htio sam pokušati još jedanput s Jugom, pa smo izgubili još jedan finale. Možda žalim što neki od njih nije otišao na našu stranu, ali isto tako neki od trofeja koje sam osvojio mogao je otići na stranu protivnika, pa to sve nekako dođe na svoje."

Kako Miho ocjenjuje sadašnje stanje u hrvatskom vaterpolu i koliko je za njegove uspjehe bilo važno prisustvo Ratka Rudića, jednog od najcjenjenijih i najtrofejnijih trenera u povijesti sporta uopće?

Admir Buljubasic / CROPIX

"Ako gledamo vrednovanje sportova, vaterpolo je u okvirima u kojima treba biti, ali ako govorimo o tome koliko uopće u Hrvatskoj vrednujemo sport i pomažemo mu, tu je slika dosta loša, pa tako i u vaterpolu. A Rudić je čovjek koji je 24 sata na dan posvećen vaterpolu i svojoj ekipi, njegova najznačajnija karakteristika u odnosu na druge trenere su emocionalna i psihološka stabilnost. Hladan je kao špricer kad je najpotrebnije, to ga je uzdignulo, trezveno gleda na sve i u porazu i u pobjedi i ide dalje. Reprezentacija ima zavidnu seriju medalja na najvećim natjecanjima, i sad je bez Sandra Sukna osvojila broncu, što je velik uspjeh. Jug je pak u maloj stagnaciji, nadam se da to neće dugo trajati. Sve je manje igrača iz vlastitoga kadra, što nikad nije bila klupska politika. Nadam se da će se vratiti vrijeme kad će graditi momčad na svojim igračima, a sa strane uzimati samo ono što mu fali. Za popularizaciju vaterpola trebalo bi se koristiti više kamera u prijenosima, iz ptičje perspektive i iz vode, što se i radi na najvećim natjecanjima, ali prije svega mora se raditi na kalendaru, da se što više igra na otvorenom, u ljetnim mjesecima."

'Pod vodom ima svega, ali kad je netko takav, naleti na zid'

Spomenute podvodne kamere često otkrivaju situacije koje se ne vide ni s tribina, a kamoli na TV-ekranima. Što je najgore što vaterpolist može doživjeti tijekom utakmice, a da mi to ne vidimo?

"Mislim da je jasno što je najgore, to se događa, ali u vrhunskom vaterpolu puno manje. Kad je netko takav, naleti na zid od 2-3 igrača u idućem napadu. U vrhunskom vaterpolu se manje koriste takvim trikovima, više ima laktarenja, odgurivanja, štipanja..."

Zeljko Hajdinjak / Cropix

Zato ni ne čudi što se ostavio svega toga. Koliko su sportska i glazbena karijera kompatibilne? Imaju li dodirnih točaka i je li iz jedne mogao naučiti nešto što mu je koristilo u drugoj?

"Pomoglo je utoliko što djeca u školi imaju veći stupanj koncentracije zbog glazbe, imaju tu urednost koja je potrebna da bi svirao ozbiljnu glazbu, pomoglo je i u razbijanju treme... To su stvari koje su kompatibilne, tu mi je glazba pomogla u sportskoj karijeri, dobro sam reagirao u teškim situacijama."

A otkud uopće takva ljubav prema klasičnoj glazbi, u vrijeme kad dvorane pune praktički samo narodnjaci, a i "manistream" glazba se kvalitativno srozala.

'Uz klavir, sviram i gitaru i kontrabas, ali više kavanski'

"Cijela obitelj, prvenstveno otac, na neki su način glazbeno nadareni. Upisao sam srednju glazbenu školu uz redovni gimnazijski program, a nakon dvije godine odlučio sam ići u tom smjeru. To je na neki način obiteljsko naslijeđe. Ja sam glazbeni teoretičar, sviram klavir, a pomalo i gitaru i kontrabas, ali njih ne na najvišoj razini, nego više onako kavanski."

Već je ranio otkrio da mu je omiljeni skladatelj Johann Sebastian Bach...

"On je sve naše discipline doveo do savršenstva, harmoniju i polifoniju. Jako sam ga puno slušao i divio se njegovoj veličini, jednostavnošću skladanja, a s harmoničnim zvukom. Ima i puno drugih koji su mi dragi, Beethoven i Mozart, naravno, a osobno volim i Čajkovskog zbog ruskog prizvuka."

Tea Cimas / Cropix

Koliko često svira u javnosti? Prije nekoliko godina nastupio je na dodjeli HOO-ovih nagrada...

"Bila je to godina kad smo bili svjetski prvaci, netko iz HOO-a se dosjetio da bi bilo fora da ja zasviram i prihvatio sam. Nisam pijanist, ali mogu zasvirati. Zvali su me i ove godine, ali ovaj put sam se zahvalio."

Što najčešće svira, isključivo klasiku ili i moderne melodije?

'Čujem neku melodiju, pa je odsviram u jazz obradi. Zvali su me i u bendove'

"Osim klasike, volim svirati jazz i duhovne pjesme, posebno me crkvena glazba preokupira u posljednje vrijeme. Sviram i modernije, iako ne mogu reći što. Čuješ neku melodiju, pa je odsviraš u jazz obradi. Sve što čovjek čuje, može obraditi. Skladanje? Imao sam predmet na fakultetu i dosta dobro radio, ali zasad se još ne bih upuštao u to. Vaterpolsku karijeru završio sam prije dvije i pol godine, bio sam deset godina odmaknut od teorije i još sam u fazi vraćanja znanja."

A je li imao ikad ponuda za sviranje u kakvom bendu?

"Da, čak sam imao ponude za neke jazz sastave, ali nisam ih prihvatio. Imam obitelj, u drugom sam fokusu. Više sviram u crkvi."

Josko Ponos / CROPIX

Kao vrhunski vaterpolist, u Dubrovniku je Miho prava legenda. Klinci vjerojatno ne bi bili više oduševljeni ni da im predaje, na primjer, Luka Modrić...

"Prvu godinu sam radio u gimnaziji, a zatim se prebacio u glazbenu školu. Bilo je simpatično kad sam došao u gimnaziju, predavao sam cijeloj školi, dobro smo radili, lijepo se zabavili, a djeca su zavoljela glazbu. Ne mislim da je moj status pomogao da se više zainteresiraju, ali to što sam bio sportaš sigurno mi pomaže u pedagoškom radu, zbog discipline, djelovanja u grupi i kontroli grupe."

A bi li više volio da se njegova vlastita djeca pronađu u sportu ili u glazbi?

"Imam troje djece, Iris ima devet, Niko četiri godine, a Rita dva mjeseca. Volio bih da se nađu i u sportu i u glazbi, ali sigurno ih neću forsirati. Ipak, živimo blizu bazena i Niko već ide na plivanje, ali to je došlo samo od sebe. Nikad nisam rekao da išta mora, a pitanje je dokle će ostati."

Gdje si legendo

Vaterpolo

Jug CO

Miho Bošković

glazbena škola

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter